HAMZA ORLOVIĆ BOŠNJAK
Iz upravo objavljenog romana ”Bosanski protestant” Ševke Kadrića (pseudonim Manuela Sorensen)
Knjigu je moguće naručiti kod izdavača: hamlet.forlag@telia.com


Sunce je svom vrelinom pržilo stijene tvrđave na Bosforu. Svi junski dani su vreli na Bosforu, a ovaj je trebalo da bude vreo i krvav. Sultan se plašio velike pobune u cijelom carstvu, pa je naredio da se odrubi glava pobunjeniku Hamzi Orloviću Bošnjaku, koji je ležao okovan u tamnici, obasjan tek ponekim sunčevim zrakom, koji se probijao kroz željezne demire na malom otvoru na vrhu ćelije.
Hamza je sasvim mirno čekao da dželati izvrše sultanovu volju. Kadija je trebalo da njegovu glavu, umotanu u krpu, donese pred sultana kao dokaz da je njegova volja izvršena. Istinu o pogubljenju će čuvati sultan i kadija, i sultanovi bedemi. Dželati ionako nisu znali ništa o žrtvama. Njihovo nije bilo da znaju, njihovo je bilo da glavu što brze odvoje od tijela. Da je sultanu trebalo da istina ostane samo njemu, i kadija bi ostao bez glave.
Hamza od života nije odustajao, iako mu nije mnogo ostalo. I život u željeznim bukagijama u hladnoj ćeliji na Bosforu bio je njegov život. To nikom nije pripadalo, ni sultanu, ni Allahu, ni bogovima njegovih starih, nikom osim njemu.
- Svi smo mi anđeli okovani ljudskim tijelom - ponavljali su njegovi bosanski preci. Njemu su još dodali i sultanove okove.
- Ako ti je samo jedan dan života ostao, pred tobom je cijela budućnost - govorila mu je majka svoju ili nečiju mudrost. Njemu nije ostao ni cijeli dan, ali je htio da to malo života bude samo njegovo.
- Ne srdi silnika, Hamza - ponavljala mu je majka dok je rastao, poučena gorkim iskustvom, kao što je i njoj njena govorila. On je ipak srdio silnika.
- Kažu da su se naši preci molili bogovima na bosanskom jeziku - ostao mu je u uhu poput šapata i nevjerice glas majke ili babe Bosiljke, davno udate za Orlovića. Šapat mu se mnogo kasnije pretvorio u tutnjavu i grijao mu dušu plamenom, koji je on širio carstvom koje je od toga podrhtavalo. Nakon pedesetak godina ćutnje, nakon pola vijeka sljepila u vjeri bez svog jezika, Orlović je progovorio krikom svih na silu zanijemjelih Bošnjaka. Krik se čuo do neba, a nebo se sultanovom voljom spustilo Hamzi na glavu.
U Stambolu je bio janjičar, koji se izvještio u svim viteštvima askerluka i završio sve vojne i duhovne škole koje su mu dali. Nešto mu je govorilo: ”Uči još, uči, Hamza”. I, učio je. Prevodio je sve molitve sa arapskog na turski i bosanski jezik. Tragao je za riječima i porukama kojim bi preveo allahove riječi objavljene Muhamedu. Imao je u tome uspjeha, i to ga je ponijelo. Danima je proučavao knjige, izgovarao naglas misli i poruke na svom jeziku. Počeo je i janjičarima iz Bosne govoriti na bosanskom, a zatim i Turcima na turskom. Njima je ljepota Muhamedove misli ljepše zvučala na njihovom, nego na arapskom jeziku. Konačno su shvatili poruku, i umjesto nerazumljivog šaputanja, počeli su naglas izgovarati i sebi namijenjene poruke svete knjige. Hamza je objašnjavao janjičarima, a poslije i običnom narodu, šta znače molitve i kako mogu biti snaga vjernika:
- Bismilla - hirrahma - nirrahim - učio je na arapskom, a zatim prevodio na turski i bosanski.
- U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog.
- Eš-hedu en la-ilahe illellah ve eš-hedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu.
- Ja srcem vjerujem i jezikom izjavljujem da ima samo jedan Bog-Allah i da je Muhamed Božiji rob i Božiji poslanik - prevodio je Hamza i nastavljao:
- Ali, kako da vjerujemo, i kako da jezikom izjavljujemo ako ne razumijemo, braćo? Ako hoćemo da nam milost Allaha dželešanuhu dotakne samo dno srca, njegove poruke moramo jezikom poslati do srca.
Narod se napokon počeo grijati na ljepoti poruka zapisanih u Svetoj knjizi, tek pošto su prevedene i kada ih je razumio.
- Maliki jev-middin. Ijjake na'budu ve ijjake nest'in. Ihdi-nessiratal - mustekim, siratallezine en'amte 'alejhim, gajril-magdubi 'alejhim, ve-leddallin - učio je Hamza pred narodom, dok mu se melodičan, lijepi glas širio poput pjesme slavuja. A kad je počeo prevoditi, pjesma je ulazila u dušu i nagonila ljude da se zamisle nad njom.
- Vladaru sudnjeg dana. Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć molimo! Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si darovao svoje blagodeti, a ne na put onih na koje si se rasrdio i koji su zalutali.
- Za milost ne treba čovjeka moliti, čovjeka ne treba obasipati obožavanjima, bio on asker, prodavač čaja kraj Bosfora, kadija ili sultan - objašnjavao je Hamza podižući glas - samo Allaha dželešanuhu srcem treba slijediti i ponizno obožavati.
I dok je prevodio i objašnjavao Muhamedove poruke u Hamzinoj duši sumnji nesklonoj pojavila se sumnja da Allah ne traži od njega spasenje kao što on, Hamza traži od Njega.
Hamzino ime se pročulo po cijelom carstvu, a one koji su mislili kao on nazvali su Hamzalije.

- Šta hoće te Hamzalije? - pitao je sultan predstavnike kalifata, koji su se brinuli o Muhamedovoj vjeri u carstvu.
- Hoće da se muslimani mole na svom jeziku Allahu dželešanuhu.
- Aha - ispravio se sultan i upitao - A šta vi o tome mislite?
- Vaša svjetlosti, molitve bi izgubile ljepotu svoje melodije.
- Samo to?
- Svako bi na svoj način počeo tumačiti poruke Allaha dželešanuhu poslate Muhamedu alejhisselamu, svojim jezikom - objašnjavali su.
- Samo to?
- Vaša svjetlosti, mi više ne bismo bili potrebni narodu kao tumači i zaštitnici vjere.
- Samo to? - čulo se ponovo sa sultanskog mindera.
- Vaša svjetlosti, vaše carstvo je građeno kao jedinstveno u Muhamedovoj vjeri, a ona u jednom jeziku. Vi odlučujete hoće li se vjera podijeliti na jezike, a ako se podijeli, hoće li se vaše carstvo sačuvati.
Sultan je ustao sa mindera i hodao s rukama na leđima, od prozora koji gledaju na cvijetne vrtove njegovih dvora, do prozora koji gledaju niz Bosfor prema Aziji.
- Šta piše u vašim knjigama kadija za ove i ovakve? - upitao je sultan kadiju, rastavivši ruke i upirući desnom u njegovom pravcu.
- Nevjernik, heretik, presvijetli sultane, što huli na Allaha i sultana.
- Šta vi u kalifatu kažete? - upitao je sultan pokazujući rukom onog koji se brinuo o vjeri, ali je nastavio, ne dajući mu da govori - Znam, znam, niste im potrebni kao tumači Allahovih poruka. Heretik, znači, heretik. Dovedite mi tog heretika! - naredio je, dajući znak da samo kadija može ostati.

- Odakle si, askeru? - pitao je sultan Hamzu, koji je stajao pred njim u okovima.
- Iz Bosne sam, presvijetli, iz zemlje gdje ljude nikad nisu držali u okovima.
- Skinite mu okove! - naredio je.
- Manji si nego što sam te zamišljao, askeru - rekao je kad su mu skinuli lance sa nogu.
- Nije to Vaš grijeh, presvijetli, već onih koji su htjeli da me učine grešnijim. Što je griješnik veći i grijeh mu je veći.
- Kažu, tražiš da se muslimani Allahu dželešanuhu mole na svom jeziku.
- Ne tražim ja, presvijetli, to je zahtjev Kur'anskog ajeta: ”Eš-hedu en la-ilahe illellah ve eš-hedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”. Ovim ajetom, ovim svetim Kur'anskim ajetom se od nas muslimana traži da srcem vjerujemo i jezikom izjavljujemo da postoji samo jedan Bog-Allah i da je Muhamed Božiji rob i Božiji poslanik. Vi mi recite presvijetli kako da srcem vjerujemo i kako da jezikom izjavimo ako ni srce ni jezik ne razumiju? Da bi razumjeli, moramo tumačiti poruke izgovorene na arapskom, da bi ih tumačili, trebalo bi da ih prevedemo, a prevedeno postaje naše i ostaje u duši. Zamislite snagu svog carstva u kojem muslimani uz pet vakata namaza srcem ponavljaju Allahove poruke koje im oči otvaraju?
- Vaša svjetlosti, ne dajte da heretik tumači Kur'anske ajete - progovorio je kadija, zapanjen drskošću do maloprije okovanog Hamze.
- Sikter, kadija - ućutkao je sultan kadiju, zadivljen Hamzinom hrabrošću.
- Veliš, oči otvaraju, oči otvaraju - ponavljao je sultan, hodajući po dvoru uznemireno kao maloprije, kada su mu o Hamzi pričali.
- Kada bi narodu oči bile otvorene, šta bi sultani radili? - upitao ga je sultan.
- Presvijetli, Allah je Muhamedu alejhisselamu poslao objavu, da snagu da svim muslimanima, a ne samo sultanima.
- A ha, a misliš li da sultani više vole pametne nego poslušne?
- Presvijetli sultanu, ja ne znam šta sultani više vole, ali znam da su Allahu dželešanuhu draži oni koji su na njegovom putu.
- Zar sultani ne slijede Allahov put?
- Allah dželešanuhu zna ko slijedi njegov put. Da bi muslimani slijedili Allahov put moraju ga znati, a ne mogu ga znati ako im nije u srcu, u kojem može biti samo ono što je poznato. Zato srca treba Islamom ispuniti, ali Islamom koji ljudi razumiju.
- Šta je za tebe Islam?
- Islam je moć Allaha dželešanuhu, kojom hranim dušu i krotim tijelo.
- A da si sultan, šta bi za tebe bio Islam? - nastavio je sultan radoznalo.
- Islam koji hrani duše i kroti tijela muslimana, neuporedivo je jači od Islama koji je samo košulja sultanovog carstva.
- Ti nikad nećeš postati sultan, a i kad bi postao, carstvo bi ti se odmah raspalo. carstva traže vladare i podanike. Vladari vladaju zahvaljujući mraku neznanja u kojem podanici žive. Ti si dokučio ono smio nisi smio dokučiti - izgovorio je sultan pokazujući slugama da ga vode.
- Allaha, bojiš li se Allaha presvijetli ... - pitao je Hamza dok su ga izvodili.
- Takvih, takvih se plašim - spuštao je sultan zagledan kroz prozor koji niz Bosfor gleda prema Aziji.
- Vjera je jezik - bilo je posljednje što je izgovorio Hamza Orlović Bošnjak kome su sultanove sluge odrubile glavu u Stambolu 6. juna 1573. godine.

***

- Hamza je mogao biti muslimanski Luther, da je imao sultana poput švedskog kralja Gustava Vase, govorio mi je bosanski ratnik u zemunici, tražeći moju pomoć da dođe do ulaza i čistog zraka.
Pitala sam se da li je pametno i koliko je egoistično od ranjenog čovjeka tražiti da priča o bosanskoj historiji, ne bi li moj strah odagnao i zadovoljio novinarsku radoznalost. Tješila sam se da je to njegova volja, ne sluteći da mu je to i oporuka.
Kasnije sam u historijskim dokumentima našla podatak da je pet godina nakon Hamzinog pogubljenja (1582. godine) u Bosni izbio ustanak protiv sultanove vlasti. Ustanike je vodio Mehmed, sin Hasanov, iz Gornje Tuzle. Ustanici su se nazivali Hamzalijama i formirali vladu hamzalijskog bratstva. Pobunjenici su osvojili teritoriju Tuzle, Gračanice i doline Spreče i na njoj su uveli svoje zakone o kojima nema pisanih dokumenata ali ih možemo naslutiti po učenju Hamze Orlovića Bošnjaka. Ova pobuna u Bosni je ugušena u krvi, ali nisu zatrti sjeme i san Orlovića.
Banjalučki paša Fidahić je, oko stotinu godina kasnije, podigao narod na oružje da brani Banjaluku od austrijskog generala Gildsburghusena. Sultan iz Stambola je prepustio Banjaluku na milost i nemilost drugog silnika, ali Bosanci nisu.
Stotinjak godina nakon paše Fidahića, Husein beg iz Gradačca, pored Tuzle, po očevoj majci u rodu sa Orlovićima, uz još jednog iz loze Fidahića, rasplamsao je duh Orlovića i zapalio cijelu Bosnu, a narod ga je prozvao zmajem.
- Orlović je progovorio bolnim krikom u ime svih onih Bošnjaka koji nisu dali da ih drže u luđačkoj košulji, u ime novog carstva i nove vjere. Njegov krik je surovo prekinut. Poslije njega, nakon jednog i po vijeka, prvi Bošnjaci su počeli ostavljati trag svog postojanja, istina slaveći sultana na perzijskom, arapskom, turskom i ko zna kom tuđem jeziku, a na svoj su još dugo čekali. Kad su progovorili, nisu vrištali već su šaputali. Vrisak im je sa Orlovićem nestao - sjetno i tužno je govorio Mirsad o jednom od svojih Humljana, zagubljenom u svijetu.

Bio je smrtno ranjen, a ja smrtno uplašena. Prvi put sam vidjela da nema mnogo snage, a ni života u njemu.
Kasnije sam pročitala pjesmu bosanskog pjesnika Hamze Hume, koji je poput svog slavnog imenjaka i daljeg rođaka Orlovića stajao začuđen nad sudbinom i sopstvenim imenom.

HAMZA

Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih građana vječno sunčanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju ćilime,
Biser, nakit, žene.
O čudno je to čudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!...

(U idućem prilogu, Zmaj od Bosne)

(Tekst konvertirao sa pokusnom verzijom bosanskog pravopisnog korektora - Salih Čavkić)

Hamza Orlovic Bošnjak | Zmaj od Bosne | Osman | Bina |Posljednji bosanski bogumil |

Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

Coded in Central European Windows-1250

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:22/04/2004 - Last modified: 22/11/2011