Kraljica Katarina

Bosanska Kraljica Katarina

Na Rimskom brežuljku Capitoliumu nalazi se crkva posvećena BI Djevici Mariji, koja se obično naziva crkva "Aracoeli". Prema predaji ona je napravljena nad poganskim oltarom, na kojem je pisalo: Haec ara fili Dei est. U njoj su ispočetka bili grcki monasi, iza njih Benediktinci, a god. 1250. predana je Franjevcima, koji su do god. 1884. uz nju imali svoju generalnu kuriju. Jos od srednjeg vijeka crkva Aracoeli smatrana je za službenu crkvu rimske općine.

Hrvati i Bosanci su kroz dugu prošlost imali tijesne veze s ovom crkvom. Dok je uz nju bila generalna kurija Franjevačkog reda, mnogi su Bosanski i Hrvatski Franjevci, bilo radi svojih poslova u Rimu bilo radi nauka, odsjedali kod ove crkve. Ali ona je bila privlačna tačka i zbog toga, što je u njoj pokopana Katarina Vukčić Kosaca, žena bosanskog kralja Stjepana Tomaša (vladao:1444-1461), koja je željno čeznući za rodnom grudom, umrla u Rimu 25. listopada 1478.

Katarina je kći bosanskog velikaša Stjepana Vukčića Kosače. Rođena je oko 1424. Njezino djetinstvo i mladost pada u teško razdoblje bosanskog kraljevstva. Na nju su navaljivali od vremena do vremena Turci, po njemu robili i palili, ali i očito davali znak, da imaju namjeru potpuno ga osvojiti.

Bosanski velikaši u takvim prilikama opće nesigurnosti nisu uspijevali zauzeti jedinstven stav prema pogibelji, koja im je svaki dan prijetila. Dapače, oni su bili nepovjerljivi jedini prema drugima i nerijetko su pojedinačno nastojali i doći u dodir s Turcima s nadom, da će na taj način umanjiti oštrinu turskih napada na njihova područja i spasiti se, ako Turci odluče osvojiti bosansko kraljevstvo.

God. 1443. umro je Tvrtko II., posljednji kralj iz loze Kotromanića. Po volji samog Tvrtka II. naslijedio ga je na prijestolju Stjepan Tomas, iako je na to imao pravo stariji nezakoniti sin Stjepana Ostoje, Radivoj.

Stjepan Tomas bio je nezakoniti sin bosanskog kralja Stjepana Ostoje, koji je umro god. 1418. Sve do svoga izbora za kralja Stjepan Tomas tajio je svoje porijeklo radi sigurnosti. Štoviše, bio je uzeo jednu pučanku, Vojaču, i obećao joj po patarenskom načinu, da će je vjenčati, ako bude dobra i vjerna i bude dobro služila. Kad je postao kralj, velikaši su mu savjetovali, da onu zenu otpusti jer ona radi niskog roda nije dostojna biti kraljica. Tomas koji je postao katolik, nije smatrao, da to može učiniti bez posebne dozvole Svete stolice. Stoga se obratio na papu Eugena IV., da bi mu dozvolio uzeti drugu zenu, iako je obećao ženidbu onoj pučanki i od nje imao sina. Papa ga je 29. svibnja 1445. riješio onog obećanja i dozvolio mu namjeravanu ženidbu.

U isto je vrijeme Stjepan Tomas, koji je bio nezakoniti, zatražio od Pape da mu prizna sva prava zakonitih sinova. Papa mu je udovoljio i toj molbi isti dan.

Tada je Stjepan Tomaš mogao misliti slobodno na vjenčanje. Oko mu palo, po svoj prilici pod utjecajem političkih savjetnika, na Katarinu, kćerku Stjepana Vukčića Kosače, koja je tada imala 21 godinu. Činilo se da će upravo ona ojačati bosansko kraljevstvo, jer će svojim vjenčanjem povezati bosanskog kralja Stjepana Tomasa s njegovim velikašom Stjepanom Vukčićem Kosačom.

Stjepan Vukčić Kosaca bio je tada najugledniji velikaš u Bosni. Lukav i poduzetan, uspio je raširiti svoje posjede na čitavu današnju Hercegovinu, južne dijelove Bosne, neke predjele Srbije i Crne Gore, srednju Dalmaciju i mjesta od Dubrovnika do Kotora.

On je rano uvjerio da se Bosna neće othrvati turskoj premoći i da bi se trebalo s Turcima doći u dodir, kako bi teška buduĆnost bosanskog kraljevstva bila što manje tužna. Upravo radi ovoga svoga stava prema Turcima Stjepan Vukčić Kosača bio je protiv dolaska Stjepana Tomaša na prijestolje bosanske kraljevine. On je bio za Radivoja, isto tako nezakonitog sina Stjepana Ostoje, koji je zapravo služio Turcima i već 10 godina nazivao se bosanskim kraljem pod okriljem Turaka.

Ali ipak nadmoćnija je bila stranka, koja je bila protiv dogovora s Turcima i koja se oslanjala na kršćanski Zapad, posebno na papu. Ova se stranka osobito ojačala, kada je papa Eugen IV. na 1. siječnja 1443. pozvao čitav kršćanski svijet u borbu protiv Turaka. I to je pomoglo, da je ona dovela na prijestolje Stjepana Tomasa.

Čim je došao na prijestolje, Stjepan Tomaš je poradio, da priveže uza se Stjepana Vukčića Kosače i da tako provede jedinstveno u kraljevini. Činilo se, da će to najbolje postici, ako se vjenča s njegovom kćerkom Katarinom.

Katarina je bila odgojena kao patarenka. Prije vjenčanja prešla je na katoličku vjeru i vjenčala se sa Stjepanom Tomašem po katoličkom obredu. Vjenčanje je obavljeno po svoj prilici na Uzašašće na 26. maja/svibnja 1446.

Poslije smrti Stjepana Tomaša god 1461., Katarina je ostala s dvoje nejake djece, Sigismundom i Katarinom. Bosanskim kraljem postao je Stjepan Tomašević, sin Stjepana Tomaša, kojeg je imao od Vojače. On je prvi bosanski kralj, okrunjen krunom primljenom iz Rima. I njemu je bila glavna briga da ostane u dobrim odnosima sa Stjepanom Vukčićem Kosačom. Upravo zbog toga on je, još prije nego je okrunjen za kralja, priznao kraljici Katarini sva prava kraljice majke.

Katarina je ostala na dvoru sve do kobne godine 1463., kada je turski sultan Mehmed II. s velikom vojskom navalio na Bosnu i osvojio je. Tom prilikom je zarobljen i ubijen i sam kralj Stjepan Tomašević, odvedeno ju u tursko ropstvo i dvoje nejake djece kraljice Katarine, a ona je uspjela pobjeći, jer se u ono vrijeme nalazila u južnim krajevima kod brata Vladislava.

Početkom srpnja 1463. nalazila se na području dubrovačke republike, gdje nastupa kao zakoniti predstavnik bosanskog kraljevstva.

Za vrijeme svoga boravka u Dubrovniku, Katarina je pratila prilike u Bosni i nadala se, da će se njezino kraljevstvo ubrzo osloboditi. Ali kako su dani prolazili, a oslobođenje se nije ostvarivalo, ona je prešla u Rim god. 1466.

U Rimu je Katarina nasla utočište kod pape Pavla II., koji je odredio, da joj se daje stalna pomoć iz papinske riznice. Od god. 1467. do 1478. primila je najmanje 6541 zlatni dukat za uzdržavanje. Imala je uza se i mali dvor bosanskih velikaša, a zadnjih desetak godina živila je u blizini crkve sv. Marka, gdje je hrvatska bratovština sv. Jeronima imala svoje kuće, pa nije isključeno, da je u jednoj od njih živila i umrla.

Kroz čitavo vrijeme svoga boravka u Rimu mislila je na oslobođenje svoje kraljevine, a posebno na oslobođenje svoje nejake djece, koja su odgajana u Carigradu na dvoru sultanovu u islamskom duhu. Kako se događalo katkada, da su Turci vraćali zarobljenu djecu za dobar novac, vodila se mišlju, da bi i ona na taj način mogla izbaviti iz ropstva svoju djecu. U tu svrhu tražila je od raznih talijanskih vladara novčanu pomoć. Tako je na pr. 1470. poslala svoja dva dvorjanika, Nikolu Zubranića i Abrahama Radića. U Mantovu i Milan, da u ime njezino zamole pomoć. Mantovskom knezu među ostalim tom prigodom piše:

"Facit mea adversa fortuna, quae viro rege ac liberis et regno opibusque spoliavit, ut non solum ad pontificem maximum patrem clementissimum, sed etiam ad alios principes christianos me confugere oproteat pro implorado subsidio."(1)

God. 1474. bila je odlučila otići na granicu Turske, jer je čula da je sultan bio obećao osloboditi joj djecu. Ali sva ta njezina nastojanja bila su uzaludna. Svoje djece nikada vise nije vidjela, pa je s nadom u njihovo oslobođenje legla u grob.

U svojoj 54. godini Katarina teze oboli. Da je ne bi smrt iznenadila, odmah pozove carskog notara svećenika Antu iz Splita, koji je bio na službi u crkvi Sv. Petra u Rimu, da bi njoj, prema tadanjim zakonskim propisima, napravila oporuku. Za svjedoke je pozvala Juru de Marinellis, rapskog arcidakona, na službi u Rimu, i šest Franjevaca iz samostana Aracoeli.

U svojoj oporuci Katarina je naredila, da je pokopaju u crkvi Aracoeli. U tu svrhu ostavila 200 dukata. Toj crkvi ostavila je svoj kraljevski plašt i jedan svileni oltarnik.

Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima ostavila je svu svoju dvorsku kapelu: knjige, posude i misna odijela.

Sjetila se i svoje crkve sv. Katarine u Jajcu, koju je ona dala sagraditi, i ostavila joj sve svoje relikvije.

Ali najglavnija oporučna odluka kraljice Katarine, kao zakonite predstavnice bosanskog kraljevstva, odnosi se upravo na kraljevinu Bosnu: ostavila je Svetoj stolici, ako se njezina djeca ne povrate na katoličku vjeru.

Pet dana iza oporuke Katarina je umrla. Prema njezinoj želji pokopana je u crkvi Aracoeli pred glavnim oltarom, gdje su joj napravili lijep spomenik, na kojem je prikazana i ona u prirodnoj veličini sa kraljevskom krunom na glavi. Na spomenik je bio postavljen i natpis bosančicom.

Naravno da su bosanske izbjeglice u Rimu s poštovanjem dolazile na grob svoje kraljice, koja je ostavila glas svete žene i bila je smatrana svake vrline. Ali s vremenom je i njezin grob pao donekle u zaborav. Stoga Franjevci, kada su odlučili god. 1590. pomaknuti naprijed veliki oltar, nisu imali poteškoća, da prekriju grob bosanske kraljice. Njezinu nadgrobnu ploču prenijeli su na desni stup pred velikim oltarom, gdje se i danas nalazi.

Po svoj prilici tom prilikom zamijenjen je orginalni natpis na nadgrobnoj ploči s novim latinskim natpisom, kako ga danas vidimo, u kojem su uvedene neke preinake pri prijevodu:

D.O.M.
Catherine Reginae Bosnensi
Stephani Ducis San (c) ti Sabbae Sorori,
Et genere Helene et Domo Principis
Stephani natae, Tomae Regis Bosnae
Uxori. Quantum vixit annorum LIIII
Et odbormivit Romae Anno Domini
Et odbormivit Romae Anno Domini MCCCCLXXVIII
DIE XXV Octobris
Monumentum ipsius scriptis positum.


Hodočasnici kroz duga stoljeća poslije smrt kraljice Katarine dolazili su na njezin grob i zaustavljali se pred njezinom nadgrobnom pločom. Njezin bolan život i njezina svijest kraljevske odgovornosti, iako su gotovo prekrili velom zaborava, ostavljaju i danas neizbrisive tragove u dušama hrvatskih i bosanskih posjetioca.

1. "Sili me moja nesretna sudbina, koja me je lišila muza kralja, djece kraljevstva i imanja, da se moram uteći ne samo Vrhovnom svećeniku, najdobrostivijem ocu, nego i drugim kršćanskim knezovima, da zamolim pomoć."

Izvor: Bazilije Pandžić, "Bosanska Kraljica Katarina" Hrvatski Kalendar 1978 Str. 179-184

---