Sahrana

Dušmanske su bile mine,
proklinjem im čak i ime,
jedan čaršaf za ćefine,
neko reče jadno dijete
drugi reče uh sudbine.
Pogled mi na nosila pade
pa me neka muka uze,
u očima mojim suze,
u grudima jeca tuga,
oko mene mnogo svijeta,
sudbina je dosta gruba.




Dženaza

Ispred, Imam,
stoji i moli,
Allaha dragoga,
Velikoga,
da sebi primi oca moga,
i da mu pokloni dženeta vječnoga.
I pored toga,
opet u meni tuga,
srce mi puca,
sjećanja naviru,
tajac zavlada, a ja
čujem mu glas,
kao neka usta druga,
opet onaj isti glas,
muklo zove,
iz dubine,
k'o iz neba
mi viče
Salih sine.


Salih Čavkić
Maasmechelen, Belgija