VINO

Mislio si, stari prijatelju,
Da bolje od mene poznaješ
Već prema boji i mirisu
Starost vina koja smo pili.

Ja sam samo ćutao
A ti si pio i govorio,
Govorio si beskrajno i smijao se svemu.
Smijaćeš se sigurno i kada ti kažu
Da ne pijem više vino,
Da ne odlazim zorom u ribolov.

Još smješnije i zabavnije će ti biti,
Već te vidim i čujem kako se šališ,
Što želim da i ti prestaneš
S tom seansom očaja i opsjene.

Upoznao si ljudi i predjela mnogo
Ali ne reci, nikada ne reći Da poznaješ bolje od mene
Starost nekoga vina.
U njemu je za tebe
Samo neka čudna slatka omama
Koja njiše i odnosi čula
Do nepoznatih grimiznih dubina.
Možda će ti nov dan otpočeti
Slabom prolaznom glavoboljom
I to će biti sve, do naredne večeri,
Kada ćeš ponovo tonuti
U ponore zaborava.
Lako je i slatko neosjetno pasti
U zamku tajanstvene moći vina
Što tihu vatru s plimom veže
Sve pretvara u požar, ludilo strasti,
Uznosi slobodu do nepoznatih visina
I stapa beskonačnosti, bez bola, bez teže.

Istina nije u vinu,
Vino je istina
Vino je istorija.

Pogledaj njegovu površinu u čaši
Spram hladne i gorke mjesečine
Vidjećeš mene u olujnoj noći
Poluživog-polumrtvog
Palog između štitova razbacanih
Između kopalja što strše grozno
Iz nekada lijepih tjelesa
Mladića, muževa, očeva.
Vidjećeš me palog
Pored konja i nekog dragog
Beznadno ranjenog neznanca
Kako oplakujemo i slavimo besmisao i život
Uz posljednje ostatke
Nekog najboljeg modrog vina
Prolivenog zajedno sa krvlju.

Ima jedno pijanstvo, teško, gorko,
Bez vina, koje ne poznaješ,
Stari druže moj.
Tim vinom ako se ikada opiješ
Moći ćeš tek shvatiti mene.
Zato ne pij tek tako,
Ne dodiruj vremena bolna.
Ne izlazi s čašom
I pogledom mutnim
Pred zasnježene decembarske vihore
Drugi zaborav ti potraži, druže siloviti.
Želim, koliko god da zvučalo ti smiješno,
Da se žarom te modro-gorke vatre
Ne zanosiš ni ti.
Nedostojno je uzalud gorjeti njome,
Ne dodiruj njen plam,
Najbolje bi bilo,
Nikako
Ili, bar, ne
Molim te, prijatelju,
Ne, po navici staroj,
Da ni sam ne znaš zašto
Zbog društva običnog
U krčmi prostoj
Tek tako
Iz hira i samozaborava,
Bez časti, bez pomena slavnih,
Ti, kojem za iskreno prijateljstvo
I punu čar života
Srce je mlako.

Kao ni krv, vino nije voda.
Ne nudi i ne gasi na usnama nedozrelim
Tu vatru gorko-modru, ne, dok iz nje
Doziva pokoreno vrijeme
I za svjetlošću čezne
Iznevjerena sloboda.
Ne pij bez pomena plemenitih,
Palih pred kraj grlom u prazninu
Bez trona, bez doma,
Bez ikoga svoga.

Ne gori vatrom bogova i heroja
Iz pomame bezumne
Za tren jedan zlehudi, zaludni,
Prolazni

Ni ne slutiš njene moći.

A nikad se ne zna.
Pomisli
Da mogao bih se sjetiti
Puteva tajnih
Pored maslina starih

I kao Odisej

S odsjajem istine života u očima

Nenadano doći.

Bat-Yam, 27.07.2003.


TAJNA

Ne tugujte za mnom, Cigani,
Noćas
Kada ugledate da je veliki orao
Zario kandže u Mjesec.

Ne ostavljajte violine i
Ne prekidajte pjesmu moje Ciganke,
Neka pjeva
Pjesmu proljeća neka pjeva !

Ja bolje vino sada pijem
Iz grozdova koji rasli su
Na prkosu i plamenu ljubavi
Što je samo vi Cigani
Možete osjetiti i razumjeti.

Ne tugujte za mnom noćas
Ja bolje vino sada pijem.

I tu magiju života
Čarobnu, tajnovitu,
Ne prenosite nikom
I moju čašu razbijte
Neka iz nje ne pije više niko.

Samo nju zamolite
Da noćas nikako ne gleda u Mjesec
Da ne vidi kako ga orao odnosi
U kandžama
Daleko...
A vi ostali,
Lako ćete i bez mene
I bez Mjeseca,
Bez svega ćete lako,
Navikli ste da nemate
I da ništa nije vaše,
Ali magiju života
Nikako nikada ne odajte nikom.

Ta magija čuva vašu čergu,
Vaše vatre da se ne pogase.

A ona moja,
Ako i zavoli drugoga i zaboravi me,
Pa i ona … samo Ciganka je…

Ne tugujte za mnom noćas
I magičnu tajnu ljubavi
Nikako ne otkrivajte nikom.

Znam dobro, prijatelji moji,
Vi olako rapsodima predajete srce,
Svo vaše bogatstvo.
Ali, ipak, zaboravite me !

Zar vam je važno ako ću usne promrzle
Drugim plamenom zanosa da zgrijem ?

Svirajte odu proljetnu i ne mislite
Da li bez vatre i pjesme vaše dobro mi je
I da li, uistinu, vino bolje od vašega
Sada negdje s drugom čergom pijem.


Marjan Hajnal