Hafiz iz Širaza,
perzijski lirski pjesnik; rođen u Širazu
(1325-1388).
Hodža Šemsudin Muhamed, poznatiji pod pseudonimom Hafiz uz
Saadija, Firduzija i Hajama dio pjesničkog četverolista
jednodušno priznatog u Iranu. Hafizov otac emigrirao je iz
Isfahana u Širaz gdje je umro ostavivši iza sebe budućeg velikog
pjesnika u njegovoj ranoj djetinjoj dobi a porodicu u velikoj
nevolji. U jednom središtu islamske civilizacije u punom
procvatu, što je tada Isfahan nesumnjivo bio, skromni počeci su
tada bili sve drugo samo ne i relativna olakšica iako je,
vjerovatno je, primio kompletno klasično obrazovanje. Njegovi
stihovi svjedoče o poznavanju arapskog jezika, islamskih nauka i
perzijske književnosti. Za pretpostaviti je da je njegov
panegirički talent zarana dostigao svoj vrhunac jer njegova
najslavnija pjesma koja slavi brojne uglednike Širaza tog doba
spominje i suverena (godine 1350. poslije I.K.). Po tradiciji
smješta se objavljivanje Diwana u godinu 1368. iako ni
jedan njegov rukopis iz tog perioda nije poznat. Usprkos svim
biografskim nedoumicama jedno je sigurno: Hafiz je prvi pjesnik
u svijetu koji je panegiriku (hvalospjevu) dao lirsku formu.
Jednako tako podigao je na najvišu moguću razinu formu gazele,
formu iranske mistične i ljubavne lirike u prostorima radosti i
patnji gdje vino, ljubav i užici u prirodi vladaju čovjekovim
udesom. Lirski žanr s Hafizom dostiže svoj apogej a metrika je
njegova prva poteškoća nametnuta iranskom naglašeno evropskom
jeziku a što ga stavlja u okove arapske poezije utemeljene na
dugim slogovima. Hafiz ima svoju omiljenu metriku od kojih je
dawri najčešće u formi od dva puta po sedam slogova. Hafizovi
stihovi su prije svega namijenjeni pjevanju. Jedinstvena rima,
arapska grafija perzijskog jezika (koji nije semitski jezik kao
arapski) nimalo ne olakšavaju stvar u odgonetanju tajne
Hafizovog vrhunskog pjesničkog umijeća.
Hafizove pjesme, po svojom
sadržaju, čine sintezu svega što je u proteklih par stoljeća
opjevano u perzijskoj lirici. On je sjedinio sve osobine ranijih
stvaralaca perzijske poezije, dajući toj sintezi čar svog
osobnog pjesničkog genija. To je razlog da i u svjetskoj
književnoj povijesti zauzima visoko mjesto.
Izvršio je snažan utjecaj na mnoge europske pjesnike, a posebno
na velikog Goethea.
12 NAJLJEPŠIH GAZELA Hazifa
HAFIZ
142
Kad dohvati dragana vrč u ruku, idoli se smjesta, svi povuku.
Plačem pred nogama njenim, hoće li primit' moju ruku?
Poput ribe sam u moru, možda me draga ulovi u mrežu!
Tko vidje joj oko reče: stražar gdje je, da ulovi p’janu?
’Ko Hafizu nek’ zaigra mu srce, tko dobije vina vječita čašu.
64
Bolje od gozbe, cvjetnjaka i proljeća, što je? Vinotoča gdje je,
razlog čekanja što je?
Lijepi trenutak kada se pruži, cijeni! Jer nikome znano nije
kraj života što je?
Tok života ovisi o niti, pazi! Za sebe brini, briga za život što
je?
Smisao vode života i zemaljskoga raja, osim obale potoka i
slatka vina što je?
Pijana il’ trijezna - istog je roda, kojoj da srce dam, izbor,
što je?
Otkud bi znao svod nebeski tajnu iza zavjese, šuti! Hej, ti koji
zboriš, sukob s Komornikom što je?
Moj grijeh, moja greška, ako Mu ne vrijedi, smisao milosti i
oprosta Milostivog što je?
Zahid je tražio rijeku Kevser, a Hafiz samo čašu, vidjet će se,
Stvoritelja volja što je?
224
Rekoh: tugujem zbog tebe, reče: tuzi će kraj doći. Rekoh: budi
moj mjesec, reče: ako hoće izaći.
Rekoh: od nježnih ljubiti nauči! Reče: teško da će to ljepotice
moći.
Rekoh: mašti o tebi zatvorit' ću put k očima. Rekla je: ona je
mjesečar, drugim će putem doći.
Rekoh: od mirisa tvoje kose lutalicom svijeta postah. Reče: on
putokaz tvoj će postat', mudar ako jesi.
Rekoh: ugodno je nakon lahora jutarnjeg. Reče: ugodan je lahor
što će iz naselja drage doći.
Rekoh: ubi me želja za rumenim usnama tvojim. Reče: samo se ti
daj, one vole odane, ljubeći.
Rekoh: kad će se sa mnom izmirit’ milostivo srce tvoje? Reče:
dok vrijeme ne dođe, nemoj nikome ni riječi riječi!
Rekoh: vidi kako nesta užitaka tren. Reče: Hafize šuti! I toj
tuzi će kraj doći.
384
Jutro stiže, vinotočo, vinom vrč napuni! Kolo svoda nebeskoga ne
čeka, požuri!
Prije neg' se uruši ovaj svijet prolazni, ti peharom rujnog vina
mene sruši!
Rađalo se sunce vina sjajem pehara, užitak ako tražiš, sna se
riješi!
A kad me vrijeme u ćupove zamijesi, Oprezno mi zdjelu glave
vinom natoči!
Nisam čovjek odricanja, kajanja i praznih riječi, peharom vina
iskrenosti obrati se meni!
Dobro je djelo Hafize vino voljeti. Za dobro se djelo odluči i
ustani!
3
Ako ta turska djevica iz Širaza osvoji moje srce, i Samarkand i
Buharu daću za mladež što krasi joj lice.
Vinotočo! Daj ono vječno vino, jer nećeš naći ni u raju, obale
potoka Roknabada i cvjetno šetalište Mosallu .
Jao, ove ljepotice prpošne, što u grad nemir unesoše, mir iz
moga srca, kao Turci opljačkanu robu odniješe.
Ne treba ljepoti drage ljubav moja nedostojna. Čemu surmom,
bojom, mladežom lijepo lice krasiti?
O pjevaču i vinu kazuj, tajnu svijeta ne traži,, jer nitko je
mudrošću svojom nije, niti će otkriti.
Od mnogih ljepota i vrlina Jusufovih, znao sam, da iza vela
nevinosti, ljubav će Zulejhu odati.
Grdiš li me il’ proklinješ, ja te uvijek blagosiljam, tim će
rujnim usnama slatkim, gorak odgovor pristajati.
Poslušaj dušo, jer više od života samog, vrli mladići vole
savjet starca mudrog.
Ispjevo’ si gazel, probušio biser, pjevaj još Hafize! jer po
tvojoj će pjesmi nebo ogrlicu Plejade nizati.
24
Kose raščupane, smijući se, opijena, halje raskopčane,
pjevajući, bocom u ruci,
narcis-okom zavodeći, tužne riječi mrmljajući, sinoć, oko
ponoći, do ležaja moga dođe.
Na uho mi tužno šapne: “Da li spavaš, ljubavi moja?”
Kad' zaljubljenom daju takvo noćno vino, ako u njem' ne uživa,
ljubavi je izdajica.
Idi Zahide ! Ne prigovaraj pijancima, jer nam Dana Postanka,
drugo nije dano ništa.
što god nam je On točio, ispili smo, bilo da je vino rajsko,
bilo zemaljsko.
Osmijeh čaše vina i raščupan uvojak drage, kajanja su mnogih, pa
i Hafizova ismijali!
326
Očekujem spajanje s tobom, da se života odreknem, ptica sam
rajska, da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem te, ko’ roba me svoga primi, pa da se vlasti zemaljske
odreknem.
O Bože, od oblaka vodilja kišu pošalji, prije no što poput
prašine nestanem.
Na mom grobu s vinom i sviračem sjedi, da za mirisom tvojim iz
groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se, o ljepoto krasna stasa! da se života i
svijeta odreknem, plešući ustanem.
Iako sam ostario, čvrsto me zagrli, da kraj tebe zorom pomlađen
ustanem.
Na dan smrti, daj mi da se časkom s tobom sretnem, da ko' Hafiz,
od života se, i svijeta okrenem.
364
Razbacajmo cvijeće, a vinom čaše napunimo, svod nebeski
rastvorimo, izgled novi nacrtajmo!
Ako hoće sila tuge, zaljubljenog krv da proli, skupa ćemo saki i
ja, doć’ da je iskorijenimo!
U pehar, rujnome vinu, ružine vode dolijmo, u kadilo, lahoru
mirisnom, šećera dodajmo!
Kad si pored lijepe rijeke, zasviraj nam nešto lijepo, da
plešući zapjevamo, poskakujući zaplešemo!
Lahore!, do nogu Uzvišenog, prah naš u nebesa vini, Pa da tamo
Gospodara dobrih ljudi pogledamo!
Netko samo razum hvali, netko veze besmislice, dajte neka Sudac
sudi, suđenja Mu ostavimo
Vječni raj ako hoćeš, sa mnom u mehanu pođi, da od vrča tvoga,
do Kevser vrela putujemo!
U Širazu ne pjevaju, lijepe pjesme ne poznaju, dođi Hafize, na
drugo se mjesto preselimo!
137
Srce me je godinama Džamov Pehar tražilo. Ono što je imalo, od
drugih je molilo.
Biser što je izvan školjke prostora i bivstva, od izgubljenih na
obali mora je tražilo.
I beznadan dok je bio, posvud ga je Bog pratio, ne vidje ga, već
je Boga izdaleka dozivao.
Pitanje sam svoje sinoć mudrom starcu iznio, što pogledom je
jednim sva pitanja rješavao.
Ugledah ga nasmijanog, s peharom u ruci, na stotine odraza u
njem’ je promatrao.
I reče mi tada: “Prijatelj što obješen je, zgriješio je, kriv
je, jer tajne je otkrivao.”
Upitah ga: “Kad’ ti je Gospodar ovaj pehar dao?” A on reče:
“Dana, kad’ plavetno je nebo stvarao.
I ponovo da pomogne ures Duha Svetog, učinili bi i drugi što
Isus je učinio.”
Upitah ga: “Čemu uvojci tih divnih ljepotica?” Reče: “Za
začaranim srcem, to je Hafiz jecao.”
308
Govorim otvoreno, i to je moja sreća, ljubavi rob sam, oslobođen
oba svijeta.
Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem, pad svoj, u zamku zle
kobi ovoga svijeta?
Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni, Adem me je doveo do
ruševnog svijeta.
Sjenu stabla Tube, hurija draž i obalu zdenca, maštajuć’ o tebi
dovedoh do zaborava.
Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema. Pomoći mi nema,
učitelj naučio nije druga slova.
Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje, o Bože! Za koju
me sudbu rodi majka svijeta?
Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi, svaki čas me iznova
neka tuga pohodi.
I s pravom mi se oko krvlju srca napaja, jer dadoh srce onom što
najdraže je ljudima.
Obriši suze Hafiza vrhom uvojka, da ni bit ne odnese bujica
neprestana.
333
Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’
s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me - pticu lijepa glasa, odoh ja u raj
cvjetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što
bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim
tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s
jelenom-mošutnjakom patim.
HAFIZ
Odabir i prijevod s perzijskog Ebtahaj Navaey
Prilagodba Azra Abadžić Navaey
Hafiz je umjetničko ime
Muhammeda Šemsudina.
