Čekam te

Čekam te, Zemljo, kraj tvog Izvora
Čekam da potečeš bistra i čista
Bez mržnje, krvi, kama i srama

Čekam te, Zemljo, da siđeš sa čardaka
I moja i Božija
Da doneseš Zakon u Himnu kamenu uklesan
I Mojsijev, i Isusov, i Muhammedov
Da Ljubav je spas čovjekov

Čekam te, Zemljo, da ustaneš iz stećaka
I prospeš miris makova
Da se probudiš snena i ozarena,
Srcolika i bogumila
Da ustaneš iz jama i grobnica
I kažeš: Dosta jada i ratova!

Čekam te, Zemljo, i ispod zvijezda
I oštra mjeseca i krsta mučenikova
Da te uramim i vjerom i nadom
U ludilu uma čovjekova

Čekam te kraj Vijećnice,
Ispred Katedrale i Begove džamije
Kraj Latinske ćuprije i Drvenije,
Na Starom mostu i Kuli Huseinovoj,
Ispred Ferhadije i Kule bihaćke,
Na Drinskoj ćupriji i u Prokletoj avliji,
U Morića hanu, u Visokom i Jajcu,
Pred Aladžom, pred Tekijom
U Pećigradu, u Trebinju i Zvorniku,
U Zenici svoga oka,
U Srebrenici kraj bistra Potoka

Čekam te u čekaonici u Podlugovima,
U Tuzli, u Brčkom i Metkovićima
Na auto-putu Bratstva i Jedinstva
U kafani Složna braća
Na janjetini sa ražnja
Uz bozu i nervozu
Na Slatkom ćošetu Mladosti

Nemoj da kasniš, Ljubavi
Nek nas ne dijele vijekovi
Odavno je pet i dvanest sati
I krvava suza na kazaljki

Nemoj da kasniš, Ljubavi!

Enes Topalović



Čobani

Šta vi, bogati, tamo u dijaspori radite?
Znam, pitaće poslije i kolika mi je plata
I kako i on da dođe do nje.
Mi smo čobani, kažem ja.
Kakvi bolan čobani? Zar i tamo ima ovaca?
Stoke ima svugdje, i u svakom ljudskom stadu
Ali mi tamo, u dijaspori da prostiš, ne čuvamo ovce.
Nego šta, uporan je pitadžija.

Čuvamo naših pet prsta, izmotavam se ja.
Kakvih, bolan, pet prsta?
A ja dignem ruku, onako ko što nas stećak i uči
I sve mu na prste nabrojim:
KULTURA, jedan
TRADICIJA, dva
IDENTITET, tri
JEZIK, četiri
I VJERA, pet

I sklepam od tog pjesmu
I kažem djetetu – deder, nauči napamet
Jer ovih naših pet poštenih prsta
Ugrožena su vrsta

A onaj vrli pitadžija trepće očima
I sve nešto odbrojava na rukama
Valjda će skontati da je pet
Nešto više od tri prsta.

Enes Topalović, 16.02.2008.



Preplavljene godine

Ko krugovi na vodi odlaze
Gube se u vjetru izmaglice
Moram za njima da i mene nestane
Sisaju život na slamku
Gusjenice

I djeca i starci
I smijeh i suze
I ljeta i zime
Sve ode sa njima
I ja ću negdje u tim vagonima

Ode i misao i nur gasne
Čekamo dane ko putnici
Čekamo mrak ili da svane
Možda da kamen u vodu bučne
I druga djeca da se zapišaju u povoje
Da otplaču i odrastu nove godine

I dok se posljednji krug na pučini gubi
Kroz moje dane šetaju tuđe sudbine
I zovu me
A jos mi zao da zavrnem u oku česmu vremena
I na škrge bih prodiso
I sunce privio na oko
Samo da razgodim godine
Sto ništa do Boga ne nude.

Al opet… zapise pratim
Lakše je stati pred Njega
Neg vječno živjeti s ljudima
Kotrljaj brate Sizife i moje godine
Životi su dati da prolaze.

Skini mi ovaj život sa ramena
Dušu pusti da prhne iz kaleža ovog kaveza
Umotaj je u modre haljine vječite daljine.

Poplava i potop ionako sve odnose
I oguljene balvane i izmučene leševe
I dječije lopte i lobanje,
I prazne flaše, i prazne duše
I pomamu i orgijanja i govna i zadahe
Probušene gume i oči ugašene,
I prazne očne duplje suhim suzama nasoljene
I zlatna zubala i bolove silovane
I sve,
ljudske sudbine i ljudske sudove.

Enes Topalović



Govor iz bešike

Šuti, ne pričaj
Vrisni
Zaplači
Očaj ispucaj

Rano je da shvate, pusti
Smiju se
Keze
Grgolje
Udvaraju
Slute da su te Otud poslali
Da im pričaš o Ljubavi

Al ne vrijedi, ne haju
Sačekaj da porastu
Čim im počneš kazivati
Siti priče će otići
Da im isto kaže nekog drugog će čekati

A ti pazi, u nadu umotaj
Dar što donosiš a niko ga ne može vidjeti
Prištedi, nemoj zalud sve ovdje potrošiti
U osmjeh sakrij i ponesi tamo gdje će bez rijeci razumjeti.

Enes Topalović



Halali!

Kako ti je, dijete, gore u toj daljini?
Dobro, majko, svega ima
Isplela sam ti vunene čarape
Vele da je gore uvijek zima
Ma, nije bona, zima nije
Al i ne grije, uvijek pljušti i lije

Da te, nedo Bog, šta ne boli, nešto si mi blijed
Ma, ne boli, majko, ništa mi bona ne bila nije
Vidiš da idem s kile na dvije

Al ne mogoh joj reći da me nešto guši
Jer ni sam ne znam gdje ni kako
Il u stomaku il u grlu il u duši
Neka mi burgija u živcu rije

Ne mogoh joj reći da me nadima
I u meni raste tumor nostalgije

Halali, majko, za tu malu varku
To nije bolest za koju bi našla
U našoj bašti neku dobru travku
Zato ti nisam ni mogao reći
Jer bi ti oboljela tražeći
Kako se to liječi

Enes Topalović




Mir i mirovina

U šezdeset i nekoj
u krvi Sahara
Samo poneka golišava misao
proklija
i opet mirovina,
u krevet liježemo ja i penzija

Bila je istorija a sad je povijest
Bila si mlada, zrela pa smežurana
Sada je vrijeme praznih dana
Prerano da umreš
a kasno za lutanja
Da okreneš broj, zovneš na piće
i pet-šest puta -
izađeš u mračnu noć
mladu vrelu i drhtavu, ko iz davne priče

Kad se sjate gluhi dani
sjećanja mi dobro dođu
iako ih ponekad ne mogu naći
A kad ih ipak paučinom zgrabim
Niko mi ih uzeti ne može
Dugo ih stišćem i cijedim
ko pauk život iz njih sisam
a ponekad od njih za noć ponovo osjedim

Sinoć, eto, sjetih se puta
Utabanog bratovim gumenim opancima
Za dva broja većim
I svakog pogleda i svakog imena
I svake kuće i svakog selama
Sa kraja na kraj moga sela

Kako je Mustafa
Hoćel to Uzeiraga
Je li teško Rabija
Jesil dobro Halile
Jel ugrijalo Meho
Bogami si vrijedna Ifeta
Jesil se umorio Rašide
Merhaba Alija
Selam alejk hadžija
Zdravo Vejsile
Dobar dan Hrvoje
Pomoz Bog Radoje

Put je dug od sela do Skandinavije
Opanci, đačke tene, studentske cipele
I vojničke kundure poderane
I bačene
Možda ih potomak onog horoza
Što je prije devet zora, i vijekova
budio moju mladost
Iščeprka u bunjištu
I kljucne
U moja sijeda sjećanja

U selu vise nejma ni Mustafe
Ni Uzeira ni Rabije
Ni Halila ni Alije
Ni Hrvoja ni Ifete…
Sve ih je odnijela istorija
Očistila ih povjest
A i mene će uskoro mirovina
Kubik rodnice na trepavicama
I vječnost u ćefinima

I ja ću uskoro putem bez povratka
Da pozdravim tamo Hrvoja
Poselamim Mehu i Rasida
I stanem s Radovanom pred Boga.

Enes Topalović