Atif Kujundžić, književnik. Rođen u Gračanici, 1947.
Adresa: 75 300 Lukavac, ul. Patriotske lige, broj: 4.
Telefon: +387 35 570 180, + 387 61 734 977.
E-mail: kujundzic@gmail.com
BOSNA I HERCEGOVINA



MONOLOG O SMRTI
ili
ESEJ O SMRTNOM ISHODU

* * *
Urbanim sanjačima, sada, vječnim spavačima. Autor

I.

Ovo, mogu biti njihove riječi. Izgovorene nasamo sa sobom, ili u snu. Riječi koje misle let. Ovdje, mogu biti njihove oči koje znamo i u koje gledamo kao u svoje sjećanje na njih. Ovdje, može biti slika klovna. Ili, barem, klovnova iscerena maska. Maska, koja ostane iza svakoga od nas. Naravno, i drugo što čini tragediju koju smo više doživjeli nego li preživjeli.
A posmrtna maska? To je samo izlišan dokaz o tome da je osoba bila mrtva pa su joj preko lica mogli izliti gips da se stvrdne, kako bi dobili kalup. Čak i prerađena i izlivena u bronci, maska je Svjedok bez značaja. Sve rečeno je nebrojeno put. Tek, prvi put sada, zapisano jest. Sve se odavno dogodilo i za vas čije oči prate ovaj tekst.
Na ovom mjestu. I drugdje.
Za sve je određen dan. To ima samo činjenični i nikako fatalistički smisao.
Osim svega, moj Medo, bijeli, čupavi psić iz djetinjstva, cijeloga moga života sjetno prelazi svaku vedrinu neba kao nemirni oblačak. Sada ima sjenu koja ga prati. Pamtim još mnogo pasa, ali ne i druge ljude. Ne, nikako na taj dobri način, na koji pamtim moga dragog psića.

* * *

Fund endel ouj
pra korizma tru
brograth.

Dumi, '00.

* * *

Slobodan prijevod gore zapisanih Dumijevih riječi:
Osnovno:
kraj vas pročišćava
istinom o prolaznosti.


Posljednji stih može se prevesti i kao:
istinom o kraju.


Dumi, '00.

* * *

BILJEŽIM, NEHOTIČNO OPISUJEM.

Rogobatna i ružna, nesmislena konstrukcija ispred ulaza u isto/jednako takav Dom kulture. Iznad uvijek suhe i raspucane fontane, lebdi održavajući mučan, sumoran dojam. Kada su tu, ljudi izgledaju kao da su zastali u ruševini. Glasovi, tvrdo i praskavo odbijaju se od sivog portala i ostakljenih površina, nestaju u ogromnom, uvijek sivom nebu.

Na stubu piše: Cisa, Zea, Azra, Nidi, Naida, Dženana, Grenge, URBAN GUERRILLA, ZELENI ZUB. Uz slova: SDA, istom bojom i veličinom nacrtana svastika. Crvena petokraka zvijezda. Na njezinom gornjem kraku nacrtan crni kukasti križ. Ispod, u središtu, piše: KUD IDIJOTI, PINĐO, ICA, Irina, Ivana, Tito, Dumi.


Iznad, ploča s natpisom: DOM KULTURE U LUKAVCU, 30. septembra, 1976.

Na ploči: Vesna, Amra, Hodža. Na susjednom stubu, crvenim sprejom: DOM KULTURE ĐURI PUCA KURAC STARI U LUKAVCU. Oko toga: Pinđo, Selman & Sandra, Mirda, Alija, Denis, Mirza.


Uokvireno: DRAŽEN PUNK'S NOT DEAD, 2001. Oka, Crvenjak.

Crna su stakla od mračne unutrašnjosti i sjene. Crnilo napada svaki smisao. I moju malenkost u duši. Nikakvog mene. I estetiku crnog. Život koji promiče i nestaje kao izlišna pojava na ovom mjestu.


Obraćanje:
Strašno rastojanje. Između nas dalekovod je svjetova.
Tridesetpet godina između dva rođenja.
Mojih pedesetpet.
Život je instanca osviještenog kosmičkog ništavila.


Nije isključeno, kao starijeg, razlikovao me nisi u masi sredovječnih i već starih očajnika.
Fakat:
Ne zna se ko je od nas više mrtav.
Ovo slovo, o živom sasvim, jeste.
Zajednička nam Bosna i jebeni minuli rat.
Oko nas, pokvarenjaštvo, jad i smrad.
Toliko za početak.
Nema smisla bez veze srat.

* * *

II.

POKUŠAJ RETROSPEKCIJE
I
ODREĐENJA POZICIJE
A POTOM I
REKONSTRUKCIJE ODLASKA

Čuvši o smrti, pitam sina, približno vršnjaka: Kakav momak Bio Jest?
Je li moguće, da, Ubio Se?
Sin reče:
Ne vjerujem, tata. U toj grupi, u kojoj neki puše travu, možda i uzimaju nešto jače, Bio Jest. Barem, pričaju, tako. Ali, on, drugačiji Bio Jest. Odnos prema životu, Imao Je.

Iznenađen, zapanjen, mislim:
Čuj, molim te! Odnos prema životu! Moj sin govori o odnosu prema Životu!
Ne rekoh: i samoubojstvo, odnos prema Životu Jest.

Dirnu me i obradova, što očito, On, Sin moj, samoubojstvo kao Odnos Prema Smrti Vidi. Iskreno, nisam siguran, što prešutjeh Istost, Jedinstvo, Datost, da upravu Jesam.
Prešutjeh što moje dijete u zabludi možda Jest. Što možda griješi.

Je li me Istoga Strah?
Tako i sam sebe već dugo zavaravam. Uvjerenje, istina i zabluda, mogu imati istu snagu. Referentni, jesu.
Ustvari, intimno, mislim, da mladić hrabar je i pametan momak i vjerojatno, po svom, intelektualnoj uspravnosti bezuvjetno Odan i Dosljedan. Bez mogućnosti uzmaka.

I tako, upravu, sasvim Jest.
Mada, izvjesno, znao nije: takve računice izvode se samo do određene granice. Jer, o načelu, riječ Jeste. Ovaj Svijet i Vrijeme, prevashodno, puno glupaka, kukavica i povodljivaca Jeste. Zamračuju obzor i brišu perspektivu. Srljaju u prkno jedan drugome.

A upisati ime na stubu ispred Doma kulture Lukavac, nije baš neko osvajanje prostora, identiteta i smisla prisustva.
Kriza smisla*, tako očigledna, Jeste.
No, tada, u času tom, mislili smo Sin i ja, da mladić, vjerojatno, ubijen Jest.
Da zločin u pitanju Jeste.
Da nije racionalno misliti drugačije.
Naše razmišljanje usmjereno prisustvom eventualnog ubojice, bilo Jest.
Mogućim ubojstvom, dakle.
Danas, vjerojatnije Jest, da odlučio Je o svome životu i smrti – Sam.
Da.
A pošto među živima nema njega, hoćemo misliti što nam je zgodno i možemo.
Ne misliti i osjećati takođe. To ljudima, takođe, blisko jest.


I, inače, ljudi misle što i kako hoće. Doista, ljudi slučajno se tako zovu.
O Svevišnji, utječem Ti se, od prokletog Šejtana, što stoku vrijeđam mislima svojim o ljudima rugobnim.
O, Uzvišeni, molim Te, milostiv budi prema stvorenjima svojim.
Prema meni koji griješim, uporno i zdušno.

* * *

ROMOR NASAMO U SJENI URBANE RUGOBE

Razumjeti mogu li?
Uopće?
Pogrješka? Vrtlog Besmisla? Hir Slabosti?
Dan hrđav, tek?


U sumorno veče prijatelji razilaze se.
Naleti vjetra donose miris kiše i dugu, mračnu noć.
I, samoću.
I, stara pitanja o smislu.

Ali, kraj?
Evo, govorim, jer, rekao sve jesi životom.
I, potom.

Drukčije, da li bilo bi, da poznavali se Jesmo?
Kao što znamo se sad?!
Tako mlad životom svojim doneseš smrt.
Ja, mrtav živim.
Moram shvatiti Život proživio jesi.

Da li, jedan drugome do znanja dali bismo?
O moriji rekli riječ?
O sunovratu?


Po svemu, odgovor je: ne.
Zato, dogodili se nismo.
I stoga, događamo se sada.
Pošto to, ne može promijeniti se, govorim kao sa mrtvim sobom, jer to me čeka.
Potom, moja smrt, stasa i okrupnjava, počinje sa mnom stariti, nadvisuje me.
Vidim, ali ne marim.


Nikako, riječi da upamtim tvoje. Ali, ni svoje. Samo, zlokoban prostor jesu u kojem misli se roje.
Odista, one jesu, prisustvo ozračja i smisla blijedog tek.
Zamisli, riječi, prokletstvo naše su i Usud koji slijedimo.
Smisao isijavaju, koji mjerom njihovom kazuje da li vrijedimo i koliko.
Potom, riječi traju.
A nema nas.
To je spas.

Doista, drugima zrače ono što njima znače i njihovom, ne znam kakvom umu.
Kao da bilo nas i nije.
Riječi imaju bilo koje u nama bije.
Čuvaju nosiv znak.
Nije im drago, tužno, ni milo, nisu ni svjetlo ni mrak.
Tek odraz vječno iste nade, želje, svijesti, jesu.
I, svoje rade.
Da.
Tek, trak.

Našao mogućnost si jedinu, stvarnost kako prezrijeti kao laž pustu, tek? Zar prepoznao si, već što znaš i poželio draž, koju nosi snaga prevare i razlika između laži i zablude? Kao svoj sadržaj? Možda, najviše muči me: Kako, u vremenu datom mi propustio sam učiniti, što i ti? Kako, opstao sam naivan tako? Kako, magiju smrti prezreo sam, a prozreo nisam?
Nevješt, čeznuo, sebe i Nju zeznuo.


Taj Previd, to ne može drugo biti, u Njegovoj svemoćnoj Volji je, kako bih, nemušt, sebi nepoznat, makar o tebi saznao. Zar, toliko različiti smo? Zar i u konačnosti? Ili, baš u tome i tamo neizbježno? Kako moglo bi biti drukčije, kad u pitanju svi smo. Pa i ti i ja? Ja, tako zaboravan i zanesen, ti s naukom o vječnom snu. O beskonačnom. O reinkarnaciji.
S predstavom o krizi smisla?
O prostorima Smrti. Sada, kada sve tako jeste, ničega disonantnog. Sklad i suglasje svako u prdinoj bari koja proždire sve.


Pjesma, puna pitanja jest. Noć bez svitanja. Vječna, noć tvoja jest. Moja, kukavna uplitanja su. Jer, ipak, za tobom doći ću. Ustvari, mislim o Noći, u kojoj, da odeš, odlučio jesi.
I otišao.
To propustio sam. To neću moći. I, strašno je, nemam više ni takvu želju. Pitam se, gdje i kako, u ovoj školi smrti naučio to si? Ili ta škola dobra jest?!
Kako si druge porive stišao? Doista, impresioniran jesam. Sada vječno hrabar i mlad si. Ja, indisponiran. Zauvijek. Umalo s uma sišao. Ne krijem tugu, razočarenje i svoj jad.
Na dženazi tvojoj, dječake i djevojčice, vršnjake i vršnjakinje tvoje, vidim usamljene u rulji, kao ovčice Božije.
Po strani držim se, jer, u minulom ratu, da borim se i za vas, vjerovao jesam sada razuvjeren.
Glupo osjećam se i jadno.
Upravu si.
To je gadno.
Otišao tako si, kao s prijezirom za starije.
I, zapravo, dajem ti. Ničega, osim prijezira, vrijedni nismo.
Pogotovu sada.

* * *

III.

Rekapitulacija:
17021980
1702980182698
01102000
22,45
otvorena vrata lifta na VII spratu
kriza smisla
prostori smrti
prizori odvajanja duha
udar vjetra i kiše
skok
23,00
niko ne zna ko leži
tek mrtav mladić

* * *

IV.

VARIJACIJA STAVA

Ako se
gledajući u svim pravcima
orijentiram prema nuli
dobit ću smisao

Dumi '00.

Smisao?
Da. Svakako.

Ali, smisao čega? Smisao smisla?
Nula daje samo jedan ishod i odgovor.
Ništicu.

A, svaka, leksički i semantički nosiva riječ, kao i svaka cifra koja zamijeni nulu, otvara najmanje jedan izlaz. Neke i bezbroj. Saltus in concludendo može biti i nula. Saltus in demonstrando može biti skok s krova osmokatnice.

Bio silogizam složen ili prost, ne smije imati netačne elemente.
Inače, porazi nas, neumitnost ishoda kao nepredvidivi život.

* * *

V.

NIJANSIRANJE

Ako zadržim zadate premise, ne mogu imati drugačiji zaključak. Ali, gledajući u svim pravcima orijentiram prema životu dobivam izazov.
Ako se gledajući u svim pravcima odredim prema negativnim pojavama odlučujem o Dobru. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema ljepoti hlapi odricanje života. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema Dobroti potreban sam sebi i svijetu. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema razumljivom, očit je izazov nespoznatog i njegovog smicanja. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema krvotoku živjet ću do kraja mimo sjaja. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema kraju beskraj tvorim kao odraz. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema ženi produžujem smisao životu. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema kozmičkom poretku dajem mu svoj smisao i znak. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema svojim moćima stiska me moja majušnost. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema onome što znam, osjećam kako mi moćna voda ljulja čun. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema vremenu, kardinalno pitanje je: zašto dišem? Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema drugima, moja pozicija je ista. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema činjenicama, u svijesti klija nada, nesreći očaj, izlazu mati. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram po onome što prepoznajem, suviše je toga o čemu uopće ne znam. Ako se gledajući u svim pravcima zapitam zašto uopće gledam, tražim se izvan sebe a gledati ne znam. Ako se gledajući u svim pravcima zaboravim, orijentiram se bez svijesti o tome na šta su mi oslonjena stopala. Ako se gledajući u svim pravcima dosjetim, da orijentiranje služi produbljavanju uvjerenja, nisam u pravu, umire mi nada. Ako se gledajući u svim pravcima prepoznam u sumnji, orijentiram se da shvatim zašto mi je slaba Vjera. Ako se gledajući u svim pravcima spoznaje orijentiram kao dio Njegove Svekolike Jednoće brine me osjećaj zadovoljstva zbog uloge. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema nuli u samospoznajnoj potjeri, obuzima me blaženo osjećanje izjednačenja sa sobom. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema očitoj nadi, zanos je kovitlac u kojem traje svijet. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram radi sebe kojeg smatram robom, volim život kao jedinu priliku koja mi je data. Ako se gledajući u svim pravcima obratim Stvoritelju Svega buknuću kao cvijet, čut ću u sebi Njegov glas. Ako se gledajući u svim pravcima i nivoima osjetim malodušnim On mi se ukaže kao Izlaz. Ako se gledajući u svim pravcima pogrešno orijentiram, očito, dolaze drugi i bolje razumiju svijet. Ako se gledajući navist bolest i zavist orijentiram suprotno nadi, jači sam od sebe i njihove gladi. Ako se gledajući na svim pravcima smislovi čudom umiju našao sam što mnogi ne umiju i ne razumiju. Ako se gledajući na svim stranama laž orijentiram prema Istini, Dobrota me drži na Njegovoj strani. Ako se gledajući razbokoreno licemjerje učvrstim u Dobru pobijedio sam svugdje i zauvijek. Ako se gledajući sitne duše orijentiram spram njih znam gdje je blato, kaljuga, živi pijesak. Ako se gledajući na svim pravcima svoju sliku orijentiram kao svrha, nema ničega drugog prazan sam bljesak. Ako se gledajući na svim pravcima uopće znam odrediti, Tvoja zasluga je, Svemoćni, hvala Ti.
Ako se gledajući u svim pravcima ne umijem orijentirati, sujeta moja kriva je, molim Te, oprosti mi. Ali, ako se gledajući u svim prvcima orijentiram prema nuli dobit ću smisao koji me muči. Ako nastavim gledati u svim pravcima u nivou ništice iskrsava besmisao koji hoću oploditi jer uči. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema nuli dobivam apsurd svoga prisustva. Ako se gledajući u svim pravcima odlučim apsurdom oploditi ništavilo stigao sam na stvarno mjesto.


* * *
Ako se gledajući u svim pravcima osjetim sposobnim dosegnuti takav cilj, našao sam smisao svoje jedine mogućnosti. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema nuli dobio sam smisao koji ne mogu podnijeti. Smisao imam. Od ranije znam put. Ostaje još da izvedem taj klovnovski gest. Ako se gledajući u svim pravcima uspijem odlučiti znači sazrila je i moja vijest. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram radi provjere stava srušit ću isključivost.


Ako se gledajući u svim pravcima vratim na tu opciju vidjet ću ništa stvarnije od praznine. Ako se gledajući u svim pravcima prestanem pogađati s uočenim napustit ću izlišan hazard. Ako se gledajući u svim pravcima prepoznam kao os vrtnje smisla koji tražim dužan sam sjetiti se Njegove Svemoći. Ako se dosjetim da je pogodbeni način suština kompromisa uozbiljiću se. Ako se vratim da bih preispitao cijelu stvar osnažiću svoje uvjerenje: slučajnosti nema i zato sam tu. Ako se principijelno zadržim na toj referenci shvatit ću da sam ludovao i ludujem još. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema nuli između dobra i zla koordinatni sam početak. Ako se gledajući u svim pravcima nastojim održat na skliskom kamenu spoznaje slika sam svijeta. Ako, uspravan i nesvikao širim ruke i postajem simbol svjetla koje mi grije tjeme i ramena krhke snage. Naslonjen na uspravnost Stremim u svim smjerovima Doživljavam smisao središta svijeta. Ako gledajući to i drugo što može doći u obzir odlučim zaključiti razmatranje shvatio sam pogibeljnost principa.
Ne, nisam neprincipijelan. Samo principijelan jesam. I shvatio sam.

* * *

VI.

POZNA OPHODNJA NEOSVIJETLJENIM GRADOM
SA SOBOM I NJOM

Može li Čovjek, s ovakvim Ciljem, proći dijelom Grada i Gradom diljem, a da se Usput, ne Oprašta? Barem od Sebe? Može li, ne pomisliti: Ovo prolazim posljednji put. Mora, da strašno griješim. Tu, sentimentalnosti, mjesta ne može biti. Čak ni takvoj, da bi se reklo: Jebem ti ovaj Grad, Sreću, Život i Noć koja krije i Mjesec (žut).
A, možda i može. Može, kako da ne, a da to i ne zna. Život je, inače, radnja lijepa i neoprezna. I može reći: a Ovdje, Ljubio Sam nju. Ta je sjena, tamna, njezina zjena. A nema nje. Taj, usrani rat, bio je. Često, lift radio nije. Penjali smo se stepeništem na Krov Zgrade. Kao na Krov Svijeta. Katmandu. Tiho, da ne čuje se kako bronhije šište. A gore, više, Grada bilo nije. Bilo je Nebo bez imena, jer, ime jedno, kao nijedno. Nebo je od bezvremena. Sa zadnje strane zgrade, prilazi smetljarnicima i zadnjim ulazima asfaltirani su. U pogledu s ravnoga krova njihova geometrija svijetli u mraku i uliva se u utrobu prizemlja po kraku koji nestaje.
O tome, pojma nemaš, Grade, ni tvoji prozori, ni fasade tvoje, koje ne volim, koje, gade mi se, zbog sive boje. U suprotnom smjeru put odlazi iz vida u Beskraj. Njezin prozor ne svijetli, noćas. Ali, ništavilo i ništavost isti su: na početku i kraju, u beskraju. Pošto je odista sve isto hoću do tamo letjeti u sjaju.

Kriza je smisla smisao stisla.
Vječan je samo let.
A izbor konačan.

Z
a
u
v
i
j
e
k
.

BROGRATH
je zvučna slika kraja, a događa se izvan sjaja.
Exitus letalis.


* * *

VII.


POKUŠAJ OPUŠTANJA

Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema nuli dobivam smisao koordinatnog početka. No, misao ne miruje. Struže vijugama kao četka.

* * *

FUND
ENDEL OUJ
PRA KORIZMA TRU
BROGRATH

* * *

AKO SE GLEDAJUĆI U SVIM PRAVCIMA ORIJENTIRAM PREMA NULI DOBIT ĆU SMISAO.


Sebi sličan. Ogledalo. Tu sam identičan. Tačan, uostalom, konačan, ličan. Ako se gledajući u svim pravcima orijentiram prema nuli napravio sam pogodbu sa Đavolom. Sa ljudima, nisam uspijevao otići dalje od zablude. Iz pogodbe, sa Nečastivim, ne može se istupiti. Ni iskoračiti ustranu dok mine Zlo. Zato se korak, pretvara u skok i mrak.


Fatima, Rabija, Mehmed, Kasim, Mefail, Merjema, Dara, Elvis, Emir, Dario, Nermin, Mirza, Adil, Zlatan, Samir, Damira, Sadik, Aldijana, Željko, Atif, Amra, Enida, Dževida, Dragica, Vahida, Stefan, Vesna, Vera, ništa slutili, ni čuli nisu. Ali, puls, nije radio. Trafo, nastavio je da zuji, lupa i buči. Baš, ništa disonantno, Dobri moj. Preseljenje je prelazak u Sklad. Smrt je cjelovita pojava pretakanja Života u Vječnost. Sam ticaj višeg smisla Konačnog. Sama i samodovoljna u vjetrovitoj i kišnoj noći. Težak i tup udar o tlo, puno kasnije, moj prijatelj povezao je sa tvojim činom.
Ništa ne kaže ni tvoj Web site. Ni knjige koje si čitao i na koje neće više, doći tvoje ruke. I. Asimov, A. P. Čehov, H. Hese, Dž. London, Dž. Orvel.

* * *

01. 10. 2000.
Rahmetullahi Allejhi rahmeten vasiah.
Sada, motiv beskonačnog jesi, kao prizori na fotografijama kojima okružio si svoju samoću. Niko ne pokreće časopis o prisutnoj krizi smisla, jer, koji smisao može imati smisao krize smisla? Kao da, krizu smisla dokinuo svojom gestom jesi. Svakako. Svi su se usrali u svom smislu. Dakako. Do pojave koja te slijedi.
Rahmetullahi allejhi rahmeten vasiah.

* * *

VIII.

SONET ZA DUMIJA

Kiša i ove večeri rosi.
Juni je. Nedugo, poslije.
Niko ne zna šta sutra nosi.
Zatvoren je Tvoj dosije.


Ponoć gazimo ali isto je.
Slušam Arsena i Koena.
Pisma o didu sjajna jest.
Manje je prostora i vremena.


Dragi, dobri moj, Dumi.
Nije ovo, tugovanka, tek.
Oblaci, dobro ne slute.


Kiša je topla. Lice mi umi.
Prođoh svoj cijeli vijek.
A ne razaznajem pute.

* * *

25. Rebiu-l-ewel, 1422. h. g. - 17. 06. 2001. godine.

* * *

* Sa prijateljima, namjeravao je pokrenuti časopis pod nazivom: Kriza smisla.

* * *

ZAHVALA

Za ljudski razgovor i brojne pojedinosti o Dumiju, zahvaljujem: sjajnom čovjeku i dragom prijatelju Safetu Begiću, sinu Željku, te mladim ljudima, Dumijevim prijateljima: Neriju, Ameru, Samiru... Za prvo objavljivanje zahvaljujem Ranku Milanoviću zvanom Blank uredniku časopisa
ALBUM
Nansen dijalog u Sarajevu.
Zahvaljujem svima koji su pomogli da se ovaj tekst uspravi kao svijest.
Nažalost, on govori više o nama, nego o Dumiju koji mu je svojim životom dao povod.
A spregnuto, ta činjenica, opet, govori o Dumiju, karakternom mladom čovjeku koji nije pristajao na svijet koji smo smislili i izgradili kao prljav kompromis, napuštajući prvotne porive i principe ljudskog poštenja i čestitosti koji su nudili nadu i otvarali životnu perspektivu.

* * *



Atif Kujundžić, književnik.
Ulica Patriotske lige 4.
75300 Lukavac.
Bosna i Hercegovina
Mob. +387 61 734 977.
Tel. +387 35 570 280.
E-mail: kujundzic@gmail.com


Midi muzika: As_Time_Goes_By.mid