CULTURE
KULTURA

ORBUS
KULTURA TOTOP


PROSE&POETRY - PROZA I POEZIJA
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo
Atif Kujundzić

BIO JEDNOM JEDAN NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ AKADEMIK
ORBUS
2012 Povodom pedesete godišnjice književnog rada

Atif Kujundžić
Autor


Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma



AKTUA

Diaspora

Krajina

OFFICE

Autor: Salih Čavkić




SADRŽAJ:

1. L'HOMMAGE VELIMIRU MILOŠEVIĆU VELJI

2. Aliji Kebi,
povodom izlaska njegove


3. SREBRENICA

4. PJESME O OCU
Muji Kujundžiću, rahmetli


5. PJESMA NAJBOLJEM PRIJATELJU

6. DESET GODINA
OD SMRTI
PJESNIKA ILIJE LADINA


7.
STOJTE GALIJE CARSKE CARSTVO JE BOŠKOVO I BOŽJE

8. PUT U MJESTO IZGUBLJENOG VREMENA BADANJ

9. SAMO ONI -
Prijatelju Jovanu Divjaku

10. DESET PJESAMA

11. ŠKOLA KREATIVNOG PISANJA


12. PERUNIKA - Kćeri Vesni i Tomislavu DRETARU

13. TRIPTIH NA VIJEST O PADU VUKOVARA

14.
BIOBIBLIOGRAFSKI PODACI

15.
ŠAMAR za SMRT

16. ĐUĐU NIJE UDARIO VLAK

17. DIVLJE GUSKE

18. O MILI ČASI


19. BIO JEDNOM JEDAN NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ AKADEMIK

19. BIO JEDNOM JEDAN NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ AKADEMIK

20. ANAM ONI I MI ili SMRTONOSNA PJESMA








KNJIGE


Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija



Bosanski jezik je glavni segment identiteta



 


 

Atif Kujundžić, književnik. Rođen u Gračanici, 1947.
Adresa: 75 300 Lukavac, ul. Patriotske lige, broj: 4.
Telefon: +387 35 570 180, + 387 61 734 977.
E-mail:
kujundzic@gmail.com

BOSNA I HERCEGOVINA

* * *



BIO JEDNOM JEDAN

NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ

AKADEMIK


Ovlašni pokušaj/esej

povodom pedesete godišnjice književnog rada

Nedžada Ibrišimovića Bosanca



Do sedme godine života, Jedan je spavao držeći lice svoje majke među dlanovima. Kad joj je to dosadilo, Jedan je dobio brata i zauvijek ušutio. U šutnji, čuo je šum svoga unutrašnjeg mora i tuđi smijeh.

Pa se, pomenuti Ovaj, dvoumio šta da bude: pjevač, motociklist, željezničar, kipar, pekar, lončar, vozač, slikar ili odžačar. O tome, ništa nije mogao reći Gerasimu Ivanoviću. Sjajna, blještava površina tračnica nestajala je u ustreptalom zraku. Snovi su se gubili u mraku.

Jedan je tražio Dan.


Ali, i da ne zna kad je donio odluku, postade pisac prije i poslije svega. Skoli ga Ugursuz. Nijema nakaza Muzafer Abazović i Abazovića pleme. Šamili. I druge nakaze i vile. Tubakovi. Slutnja. Jasnost i tajanstvo. Prisjeti se svoga šejtanskog zanata. Pomisli, kako nakaze ne treba dirati. Zato niko nije odgonetnuo ni žanrovsku odliku Ugursuza. Roman i koješta! Niko ne vidi krivo srastanje i grotesku!


Dokopa vilu i poče je oblikovati. Sve naspram nakaze. Tako se najbolje vidi i jedno i drugo.

Puče priča k'o prangija za iftar ili u bajramskom jutru.


Kad se naradi i umori, stade i pogleda djelo svojih ruku. Izvajao sam sjenku nemirnog čovjeka! – zapanjen viđenim, reče. Dakle, sjena njegovog nemira isto je što i moj govor! – zaključi. Dobro bi bilo, da je važno to što sam učinio – pomisli. Ali, šuhva me napada nasuprot svakoj izvjesnosti.

Zato ću izvajati harf!

Prije, da se ovoga moram kloniti – ubaci još jednu sumnju kako bi spriječio hitnju. Prije, da se trebam Allahu, dragom, svemoćnom i svemilosnom utjecat od prokletog Šejtana i njegove sorte – shvati pronašavši rješenje. A, pošto nisam paučak, ne bojim se iskušenja! Samo se pred Allaha dragog – sasvim i izvjesno stiže. Hoću da to bude kako valja. Drugo je prah i pljeva. Budaleština. Omaglica. Omaha i pjena. Klobuk na vodi. Pramen magle u svitanju iznad Bosne – romorio je odobrovoljen izgledima prilike koju je odabrao.


Upamti na čemu si! Ovo ti je ruhani misao! – uskliknu Jedan obasjan i doturi sam sebi: Nikad neću na drugom mjestu tražit potvrdu ili odricanje. Jer, na istom mjestu oboje jeste.

Sjede pred Kuću bez vrata. Zašilji olovku na oba kraja. Zareza peruške podesne za pisanje. Otkopča bisage s riječima. Pusti misao kao krvosljednika. Da je nebo jedan list hartije, a da Bosnom protječe murećep.


Allah je stvorio pero 50.000 godina prije svega. Mašallah!

Šamili, Tubakovi i Grubešići defiliraju i izvijaju glavama na tankim vratovima. Mašu sve tanjim rukama. Dobacuju bezvezne riječi kao psovke. Oponašaju lavež božijih stvorova. Pljuckaju. Mijauču. Harlauču. Stenju. Gibete. I odlaze u svoj mrak.


Švabe u tenkovima, na kamionima i motociklizma s prikolicom – rondaju i gungulišu prašnjavom cestom prema Zvidovićima. Kao pomahnitali, četnici se guraju pred pekarom Jusufa Insanića. Majka Nafija spiralnom žicom mlati tijesto za lutmu. Bosna teče bistra i krvava.

Žepčaci se ibrete – ihaha, ohoho, ihihi.

Ako.

Valjda mora biti tako.


Jedan mrči pakpapir. Oblaci nedefinirani jure nebom. Dani i noći trepere i padaju kao zarezi i tačke u brazdu rečenice. Jedan vidi da ga nema, pa hoće da bude. Pioniri i omladinci marširaju bez primisli da može umrijeti partizanski Komandant.

Jedan konta svoje vrijeme i svoj čas. Sve se već dogodilo. Sve što ima značaj narod je sačuvao u jeziku i priči. Valja to vidjeti i otčitati!


Onda Jedan pođe u Sarajevo, gdje je i rođen. Mada i nije baš iz Sarajeva. Ako, veli, nije ni Avdo Sidran. Nije ni Sarajevo iz Sarajeva, doturit će sebi, a parnjača dahće, klepeće i guši putnike gustim i ljutim dimom punim varnica u tunelu Vranduk.

Izet Sarajlić u to vrijeme sanja Vladimira Majakovskog, na peronima, Cvijetnim trgovima i mostovima Mirabo čeka privlačna Žanet.

Dok, Bašeskijin Ljetopis šuti, kao, Bože me sačuvaj i zakloni, beznačajan i nepostojeći.


Ali, kad se hoće.

Susretne Jedan jednog hafiza i nazva mu selam. Alejćumu selam i merhaba, hafiz će njemu. Dobro si došo, bolan, da te uhavizam o svemu što je glavno. Treba biti vidovit. Ili, vidovnjake pitat o putu. Ti, doduše, vidiš i previše, pa se zadržavaš bez potrebe. Ne gubi vrijeme, put je Jedan. Vidiš koliki su ti kraci. Zapni. Upri. Razguli, kako znaš. Kud god da kreneš čekaju te Znaci.


Jedan se sjeti da ima Ugursuza koji se ni u šta ne uklapa. Je li ti to na bosanskom jeziku – upita hafiz. Ja šta je, bolan ne bio – začudi se Jedan pitanju. Onda je to od dragog Boga – hafiz će, i doturi: U jeziku i iz jezika je sve, dok naš narod ne progovori svojim jezikom. Pa i potom. Jedan se zbuni k'o dijete pred hodžom u mejtefu.

Poče grčevito razmišljat.


Onda je Muzafer, siromah, poranio – sažalio se. Ništa mu na dobro ne iziđe, a ovo mu je ponajveći baksuzluk – reče snuždeno. Nije – pohiti hafiz i produži: Abazovići su tamo gdje trebaju bit. Da ih nema, zinula bi rupa ništavila za Bošnjake. Za dvadeset godina, Abazovići će biti, amaha. A za trideset – pravi. K'o coca-cola.

Potom, opet, što im dragi Bog da.

To što ču, Jednoga samo zabrinu.

Haman, više mi ništa nije jasno. A, toga ima još – reče.


U Gradačcu, Gradu Bijelome, u lagumu pod Kulom Husein-kapetana bega Gradaščevića, Jedan nađe poruku Mula-Muhameda Mestvice:

Odlučujući se da ode na noge padišahu, Husein-kapetan beg Gradaščević, vjerovao je još samo svome konju i dragom Allahu. Nekad, ranije, more bit i Alibegu Fidahiću.


Jedan je šutio. Čuo je škripu Mula-Muhamedovog pera i zaključavanje lokota na pokretu za autonomiju. Bosne i ima i nema. Junaka – nigdje. Uhoda svugdje i suviše. U čemu opstajemo? Zar u jadu – upita se. Turit ću to u desetoglavu pripovijest i u dramu – kaza. I doturit slike ovih mojih reljefa – reče.

Što reče, ne poreče. Učini, kako čovjeku i pristoji.


Jedan zapuca u Mostar. Na Maloj tepi, ispred mostarske pijace, nađe izmrcvarenu bol Mustafe Sidki ef. Krabega, alias Dželaludina Taiba Karabega, muftije mostarskog.

Rođena, još dok su bašibozuci oštro udarajući noževima po Karabegovim prsima i rebrima lajali: Izdaj fetvu! Izdaj fetvu, murtate! – začudo, bol se održala.

Ama, idi od mene – reče Jedan. Ali, bol mu se zaplitala u noge kao tek progledalo štene koje je izgubilo kuju. Zar, tek toliko ostane od učevnosti i čestitosti? Zar samo patnja – reče Jedan i pomilova psa sjedajući na podzidu u Staroj čaršiji i gledajući Neretvu. Koja je to priča, koja drama, koji roman – pomisli, presavi tabak i pusti revnog džina da pripovijeda.

Roman, priču i dramu.

Daj da malo objavljujemo roman Karabeg!

Dobro. Ali, ispočetka.



Čije oko dotakne prvu riječ ove knjige, zarobljen je. A da je tako, evo jasnog dokaza:već mogu reći: O, ti koji čitaš! Jer, ovo je knjiga jednog revnog džina i namijenjena je vječnosti; i najviše što ti je za sada dopušteno, o ti koji čitaš, jeste da čitaš. Moja nada da se to neće dogoditi, izgubljena je.

Ako je ženska ruka otvorila ovu knjigu i ako je žensko oko sletjelo do ovoga reda – postaje muško! Ako si uplašena pa nije ovako kako je rečeno, uzalud ćeš čitati, bit će isto kao kad uludo tražiš riječ kojom bi označila san; ako se nisi uplašila, bilo je tako kako je rečeno i ti si muško. Dopušteno ti je da se uvrstiš na početak i da savladaš svoj ženski strah; ne učiniš li, sve je uzalud i ti nećeš ništa razumjeti, niti smiješ preći na ove istine:

da sve počinje kao u igri.

Ako prihvatiš – čitaj, ako ne prihvatiš – ne čitaj.

Čitaš li?

Čitaš.

Onda prihvataš.

Ako i čitaš i prihvataš, vrati se još jedanput na početak.

Ako se nisi vratio, a čitaš, zaista sve prihvataš kao igru, a ne kao opomenu što i jeste i nije tako – sve moraš uzeti kako kažem. I prvo i drugo. I da je igra, i da se prihvaća.

Ja nisam ni onaj koji sudi ni onaj koji presuđuje, ali ako i dalje čitaš a još se nisi vratio na početak, sam ćeš sebe kazniti.

I još nešto da te pitam, ali ne moraš odgovoriti; jesi li siguran da se u svakoj ujdurmi možeš prepoznati?

Ovo je knjiga jednog džina a u njoj su grijesi jednog čovjeka pa ti je zabranjeno donositi sud.

A zabranjeno ti je:

da budeš površan

da budeš prespor

da budeš prebrz

da budeš zao

da budeš umoran

I hoću da zaboraviš sve što znaš

i da se ničega ne sjećaš bez moga prizivanja

da se prepustiš odsjaju riječi koje čitaš

Da pristaneš na sve

da ne oklijevaš

da se suspregneš u slučajnim željama

da prekineš kada ti ja kažem

I hoću:

da budeš čist

da budeš istrajan

da ti se ne brkaju slike i prilike i da od njih ne stvaraš košmar

Da o ovome nikome ništa ne govoriš, da sve ostane tajna i da na kraju odeš bez riječi i pomena.

A ima još vremena da odustaneš.

...

Hadžija, hoćemo li još?

Jok. Dosta je. Pametnom je dosta i jedna jedina.

...

Allahu, koji sve znaš i pred kojim tajni nema, hvala Ti za sve što si mi dao. Pitanja su razna, ali sve se sazna. Aha. Najlakši dio posla ostavio si meni. Morat ću potjerat konja, kad ne jašem mazgu. A ni magarca, valaha i kad nisam Nasrudin hodža. Čeka me živo i mrtvo. Braća i veziri. Husein-kapetanova riječ. Moram mu pomoći da se oprosti od ovoga svijeta prije nego dođe na Bosfor. U Stambol.


Jah. Čekaju i oni koji će doći. Budućnost se dogodila u vremenu koje glupo zovemo prošlost, mada, prošli smo mi.

Allahu ekber.


Jedan je krenuo i hodio, siguran da je Vječnik. Vječniku je opet, bilo razgovijetno kako je raspoređen da bi vječno opstajao kao Jedan u Jednosti. Jest. Ima tu i Adem Kahriman koji piše knjigu, da bi spriječio zločine koji su se dogodili. U knjizi je i Mustafa Dovadžija. Kako su Srbi – partizani Mustafu Dovadžiju nabili na kolac, prepisujući neke druge autore, blistavo opisuje Nobelovac Ivo Andrić. I Jedan to potvrđuje.


Od 1697. godine, kada je Sarajevo opljačkao i spalio princ Eugen Savojski, na Sarajevo je povremeno nasrtala hrđa, kuga i pokoji požar. Nikad, hrđa i kuga nisu imale takve razmjere kao u razdoblju 1992. – 1995. godine. Mahale su bajrakom s krstom i ocilima. Kosile artiljerijom i snajperima raspoređenim oko grada. Nikad im žetva nije bila veća. A Wolland je došao kao ukras koji su priželjkivali.

No, Asim Bektaš je već znao priču i odlučio joj je odrediti kraj.

Ali, ni Sarajevo, nikad nije veće bilo. I u stradanju, i u odbrani. U životu i u smrti. Ustvari, to su dvije strane iste slike. Isti fenomen.


U uniformi Bosanske armije Jedan je klanjao teravih namaz na Dobrinji. Zanijetio je nekoliko puta. Između njega i kible, prolijetale su i eksplodirale četničke granate. Stresala se Dobrinja. Bilo je uoči Bajrama. Uoči predstave Hasanaginica – po tekstu Alije Isakovića, u izvođenju pozorišta Total iz Visokog.

Jedan je odlučio, da sačuva koncentraciju: za svaki rekjat, odvajao je po metak iz šaržera automatske puške. Njegovom Svemoćnom Voljom rekjati su ubojiti. Život je jači od svih iskušenja i ataka, inače bi prestao postojati.


Vrijeme je nabijeno jezom. Dobar pisac kad sjede za svoju pisaću mašinu, tastaturu ili tipkovnicu – sjeo je za svoj mitraljez – kaže Bukovski. A Šejtan? Allah selamet. Kakav Wolland, aman jarabi! Riječ je o ruhani inspiraciji u mračnom tunelu.


Živi Jedan tako, s ključnim kostima i nožnim prstima svoga djeda po majci Nafiji, a ruhani Bosna mu krila oko glave kao melek Dobrote. Jedan vaja harfove i njihove sjenke i zajedno sa njima svjedoči o Njemu Jedinom koji je svima Svjedok. Što god smislio i činio čovjek je samo svoja sjenka.



Bosna njime kao Bosancem piše knjige o sebi i svijetu, objavljuje Adema Kahrimana.

...

U Bosni ima jedna tišina

u toj tišini jedna njiva

u toj njivi obehaalo stablo

...

Čovjek je Njegov Znak kao Vječnik u kojem se jedino sve može i mora dogoditi. Koja metafizika i kakvi bakrači bez čovjeka u prvom licu?! Neka se sada jave svi kojima je nejasno zašto su se rodili a žive samo svoju nesvijest.

Neka pročitaju barem El-Hidrovu knjigu!

Ejvallah.

* * *

Atif Kujundžić

Ožujka, anno Domini, 2012.

* * *




Atif Kujundžić, književnik.
Ulica Patriotske lige 4.
75300 Lukavac.
Bosna i Hercegovina
Mob. +387 61 734 977.
Tel. +387 35 570 280.
E-mail:
kujundzic@gmail.com


Midi muzika: Suite_In_D_Minor_Air


Na ovim stranicama objavljujemo radove iz proze i poezije naših članova, prijatelja i simpatizera.
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega."
(Salihaga, Preporod 1901.)

Coded in Central European Windows-1250

ORBUS Startpage


©Copyright by ORBUS.ONE®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:02/05/2011 - Last modified: 13/05/2019