CULTURE
KULTURA

ORBUS
KULTURA TOTOP


PROSE&POETRY - PROZA I POEZIJA
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo
Atif Kujundzić

 DESET PJESAMA
ORBUS
2011 DESET PJESAMA

Atif Kujundžić
Autor


Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma



AKTUA

Diaspora

Krajina

OFFICE

Autor: Salih Čavkić




SADRŽAJ:

1. L'HOMMAGE VELIMIRU MILOŠEVIĆU VELJI

2. Aliji Kebi,
povodom izlaska njegove


3. SREBRENICA

4. PJESME O OCU
Muji Kujundžiću, rahmetli


5. PJESMA NAJBOLJEM PRIJATELJU

6. DESET GODINA
OD SMRTI
PJESNIKA ILIJE LADINA



7.
STOJTE GALIJE CARSKE CARSTVO JE BOŠKOVO I BOŽJE

8. PUT U MJESTO IZGUBLJENOG VREMENA BADANJ

9. SAMO ONI -
Prijatelju Jovanu Divjaku

10. DESET PJESAMA

11. ŠKOLA KREATIVNOG PISANJA


12. PERUNIKA - Kćeri Vesni i Tomislavu DRETARU

13. TRIPTIH NA VIJEST O PADU VUKOVARA

14.
BIOBIBLIOGRAFSKI PODACI

15. ŠAMAR za SMRT

16. ĐUĐU NIJE UDARIO VLAK

17. DIVLJE GUSKE

18. O MILI ČASI

19. BIO JEDNOM JEDAN NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ AKADEMIK

20. ANAM ONI I MI ili SMRTONOSNA PJESMA










KNJIGE


Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija



Bosanski jezik je glavni segment identiteta



 


 

Atif Kujundžić, književnik. 75 300 Lukavac. Ulica Patriotske lige, broj: 4.
Tel: +387 61 734 977, +387 35 570 180. E-mail: kujundzic@gmail.com
BOSNA I HERCEGOVINA

* * *


DESET PJESAMA

ŠTA JE TO IZMEĐU NAS

Prva pjesma
Ibrahimu Ibn Kajanu
i
stotinudevetnaesta
Amiru Brki


Melek je spustio obavijest u moju
umrtvljenu dušu: o Ibrahime! ovo je vijest:
ljudi ne postoje. tebi se pričinja da ih vidiš.
postoji samo ono što je između njih.



Ibrahim Kajan:
DRUGA BAJKA, OVO JE VIJEST, str. 55.

Ustrašen pitam se o svom razboru.
Telefoniram kako bih čuo glas.
Kako odranije nemam u vidu,
u mojoj šifri vaša lica
i radi sebe i zbog nas.

U posrednicima zuji daljina,
svemir je nemir.
Ukida nas rastojanje u biti.
Stišava se mir.
Krhko znanje potvrđuje stanje.
U Njemu nalazim Spas.

Pa pitam za sebe i za vas.
Provjeravam san i sebe.
San zebe kao na ledu kas.
Klize sanke i puca bič.
Možda je najviše ništa činit.
Ako već ovo nije ni za ič.

Šta je to između nas?
O, Ibrahime! O, Amire!
Dragi i dobri! Dajte od sebe glas!
Da nam samoće spoji
i potraje između nas.

Ali, ne! Uistinu, tačno jest.
Izmjerimo li udaljenosti,
prebrojimo brda, rijeke i mostove,
uočimo i razaberemo
stvarno i nepotrebno:
bez Njega u nama ničega.

Pukla pustoš bez kraja.
Jest samo On i među nama Jest.
Imamo sreće. O prijatelji.
O srećo! Dobro je što ste tu.*
Bez vas i bez Njega bio bih.
Ali, sad?
Više, nikad.

Noćima snijem isti san:
Na Čaršiji špalir, a on prolazi.
Selami na obje strane.
Ne stiže odgovoriti.
Bože, Svemoćan Si.
Može li se ovako?
Sa selama na selam?
Kao s ruku na ruke?
Je li to na talasima živih
već plovi tabut naš?

Iz policije podmeću mi peticiju.
Građanin nepostojeće zemlje
i svijeta potpisujem svojom voljom.
Nema izlaza za čovjeka.
Ne treba ni da ga bude.
Čovjek je hrđa.
Hrđa jede gvožđe.

Umjesto grožđe.

14. Rebiu-l-ewel, 1424. h. g.
15. 05. 2003.




PAS I JA DOK
JASENAK SJA

Jasenak prorasta
jesenji dan
i
boji kraj.
Širi crven sjaj.

Galame djeca
laju psi
čuju se motori i ljudi
i
svi
upijaju
sunčev sjaj.

Jasenak samo boji kraj.

Školsko zvono
donosi smiraj
slici koja širi sjaj.
Jasenak isijava
cijelo ljeto
u
njegov jesenji kraj.

Sada i u meni
raste kraj
pretvara me u svjetlo i sjaj,
pa psu sa kojim hodam
kažem:
Što šutiš sad?
Hajde, daj, hajde, laj!
Daj,
laj, laj, laj.




PRIJATELJSKA
Aliji Kebi Aleku

Nikad nije bilo
da je dobrih mnogo.
Ali, mada malo,
ima ih dovoljno.
Jasno, pouzdano ili proizvoljno

Pravu mjeru, On, uvijek zna.
Tačno. Najveće su
izgledale imperije zla.
Ali,
Dobrota tek,
je:
beskonačna.
Pobjeda njezina:
sigurna i tačna.

Satire ih njihova
zamisao mračna.
Ne mogu imati ljude kao mi.
Ni Zlu ne trebaju,
baš, toliko zli.

Zato je i ova, pouzdana, tačna:
To što činimo, od sveg srca,
Alek,
ima sve izglede.
Trajat će zanavijek.




ŠAPAT
MEJITNJAČE

To što sam miran dao,
sada me iznutra jede.

Nagriza, rastače, srče,
k'o pijandura čorbu.

Kome je sada važno,
što smo išli u borbu?

Klonule mejitnjače
na uzglavlju nam sjede.

Šesta decenija jeste,
gleda je kako ko hoće.

Sada se samo čeka.
Odavno prošlo sve je.

Gnjili su oblici, koji,
nekada bijahu voće.

Sve je na licu mjesta,
a stiglo izdaleka.

Opstaju moćna slova,
slike i riječi.

Ne tražim rješenja
tek
u praznini zvečim.

Jer,
znam šta me čeka.
Putujem odavno i izdaleka.




EPITAF

Nevin i bodar
svijetom hođah,
dijeliti ga sa svima
hoćah.

U
susretanju putova
kozmos u meni
stade pa se širi.
Pa kako niče,
sve širi,
smislom kliče.

Jah.

I crna rupa smisla,
u kozmosu sinu,
usisavati poče njegovu širinu.
Tada,
dobih nepojamnu
briznu
pada
u
sklad.

Sjaktim u luku
i
dotičem vam ruku.
Vaš sasvim isti san.

Eto,
i
to gotovo je
sad.
U
CRNU RUPU PAD




JESEN

Koračamo travnjakom
pas i ja.
On njuši i piški
bokor cikorije.
Kosa i žuta svjetlost
Sunca koje sija
obliva već crven jasenak
i
cijelim krajem klija.

Žut leptir
kao žut list,
poskakuje kroz bistar zrak.

Plavi cvijet konjogriza
koloristički je akcent
u krajoliku,
čak i naspram
kobaltno-plavog neba.

Iz šume, šulja se,
spušta se, mrak.
Kao
sfumato
sliježe se u meni,
pa mislim na san.


Slika je događaj
moga
unutarnjeg sklada.
Inače,
redovno opstaje kao dio
godišnjeg doba.
Na kraju dana
i
maloga grada.
Oduvijek i Sada.



EVO IM GA
NA
A. Mujkiću

Od riječi do riječi,
porivom do smisla, prolazi život.
Neću da izmišljam.

Nada nesuvisla.
I prijatelji. Znanci. I žene.
A, nema tebe. I, nema mene,
Brate Moj.

Na mezarju kiša. Od glasa tiša.
U sivo stopljeni
trajemo bez sjene.
Možda je pod zemljom svjetlosti Niša.

Stihovi se jave kao riječi prave.
S uštapa do mijene.
Da tuže i slave.

Leprša vrijeme praznim rukavom.
U vjetru. U nebu.
Nad grobom i travom.
Zamršenom kosom.
Daljinom plavom.
Tamo smo rado odlazili glavom.
I danas mislim:
Opravdano. S pravom.

Sada vrijeme maše
kao želje naše.
Vasionom brate.
Kozmosom iz čaše
i
slavom koju samo sebi paše.
A, što nismo znali?
Pa, zar neko zna?
Mogu im reći.
Mogu da im dam.
Evo im ga, na.




JUTRO

Jutro u rosnoj izmaglici.
Vijugaju puti i tokovi riječni.
Sporo se budimo za susret u slici.
Dan počinje a mi umislili
da u tmini noći postadosmo vječni.

Jutro se rađa pa nas prebrojava.
Ljubi nam tjemena i zagleda lica.
Svježina se Sunca pribojava
pa u dan prelazi
da se uzrujava. Od Sna ostaje
za sutradan skica.

Jutrom uzmiče
crne noći prijetnja.
Dan je razabran.
Jasna mu je kretnja.




VRATI SE

Ivi Miji Andriću, prijatelju

Vrati se poznatim putom.
Čudo sinulog svjetla
okultno sija. Toplo i žuto,
nakon javljanja pijetla.

Vrati se bodar. Siguran. Jači.
Vedrina, kiša, inje, žega,
skamenjeni su. Brate, zaplači.
Već nestalo je mnogo čega.

Vrati se svoj. Po svoje idi.
Nada čeka. Mada si bio.
Ponoć i jutro. More i hridi.
Ogoljeni su.
San se skrio.

Vrati se, pa ne dolazi više.
Shvati, toliko još slab smiješ.
Zapiši. Ruka sama piše.
Što od sebe i ljudi kriješ.

Vrati se unazad sve do kraja.
Put je isti na ovoj strani.
Vjeruj. Iako nema sjaja
kojim bi želja da se hrani.

Vrati se.
Pusti i san i riječi.
Učini šutnjom što nisi stihom.
Niko ne može da te spriječi
kada se oviješ nadom tihom.

Vrati se.



TRAVANJ,
TURALIBEGOVA
Za Z.
1974.
1999.

Turalibegova, bila je Titova.
U kafeu Depadansa,
nekad Hotel Beograd,
čekam da prođe vrijeme.
Imaš zabranu na lov kitova.
Dakle, takva je, šansa.

Čitam Književnu reč.
Ponekad Oko. Šaljem
pjesme da objave.
Gledam konobaricu.
Dobra. Ali kako,
one stvari da se obave?

Granitnu kocku
pere kiša. Miran,
čekam da stane. Okom
na pljusku želja dira
samoću koja u tebi raste.
Stuštit ćeš k meni,
čim pljusak stiša.
Možda i Sunce grane.

U Turalibegovoj treći
put. U trećem dobu, pri kraju.
Držim skut sreći.
Riječima o grobu,
većim dijelom pokrivam sezonu.
Cijelu. Čistu. Bijelu.

Ni riječi o Raju.


ODAVNO ME NEMA
Ocu Muji

Nema me. Trajem tek u svijesti.
U pogledu oca koji pije vrlo.

Dan se u razumu sa ribama mrijesti.
San mu je tugom osušio grlo.

Odavno me nema, a sve još postoji.
Otac tetutra bolan. Na djedu raste trava.
Za smrt se spremaš, kaže, kao do sad i svi tvoji.
Kakvo li ti je srce kad ti je takva glava?
Ko se smrti ne boji.

Otac hoće da padne. Podmećem rame.
Ne daj se Stari, kažem, imaš sinove, kćeri.
Nije to u vama, sine. Imam ja svoje dane.
Hvala ti. Nisi dužan. O meni brigu ne beri.

Mene odavno nema, snove ti nudim, Stari.
Znam, nestvarniji sam nego svi oblaci Neba.
Neka te sine, neka, a moj život ne mari.
Pa, san je važniji oče, još samo san ti treba.

Kome ću to reći, već tebi kojeg nema.
Da li uopće treba prozboriti o tome?
Možeš li me čuti, dok se za tobom spremam?
Jer, sve je istinito, moj u snu smireni dome.


* * *


Atif Kujundžić, književnik.
Ulica Patriotske lige 4.
75300 Lukavac.
Bosna i Hercegovina
Mob. +387 61 734 977.
Tel. +387 35 570 280.
E-mail:
kujundzic@gmail.com


Midi muzika - Symphony_No_10.mid


Na ovim stranicama objavljujemo radove iz proze i poezije naših članova, prijatelja i simpatizera.
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega."
(Salihaga, Preporod 1901.)

Coded in Central European Windows-1250

ORBUS Startpage


©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:02/05/2011 - Last modified: 27/08/2016