CULTURE
KULTURA

ORBUS
KULTURA TOTOP


PROSE&POETRY - PROZA I POEZIJA
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo
Atif Kujundzić

 Prijatelju Bošku Kućanskom
ORBUS
2011  STOJTE GALIJE CARSKE CARSTVO JE BOŠKOVO I BOŽJE

Atif Kujundžić
Autor


Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma



AKTUA

Diaspora

Krajina

OFFICE

Autor: Salih Čavkić




SADRŽAJ:

1. L'HOMMAGE VELIMIRU MILOŠEVIĆU VELJI

2. Aliji Kebi,
povodom izlaska njegove


3. SREBRENICA

4. PJESME O OCU
Muji Kujundžiću, rahmetli


5. PJESMA NAJBOLJEM PRIJATELJU

6. DESET GODINA
OD SMRTI
PJESNIKA ILIJE LADINA



7.
STOJTE GALIJE CARSKE CARSTVO JE BOŠKOVO I BOŽJE

8. PUT U MJESTO IZGUBLJENOG VREMENA BADANJ

9. SAMO ONI -
Prijatelju Jovanu Divjaku

10. DESET PJESAMA

11. ŠKOLA KREATIVNOG PISANJA


12. PERUNIKA - Kćeri Vesni i Tomislavu DRETARU

13. TRIPTIH NA VIJEST O PADU VUKOVARA

14.
BIOBIBLIOGRAFSKI PODACI

15. ŠAMAR za SMRT

16. ĐUĐU NIJE UDARIO VLAK

17. DIVLJE GUSKE

18. O MILI ČASI

19. BIO JEDNOM JEDAN NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ AKADEMIK

20. ANAM ONI I MI ili SMRTONOSNA PJESMA













KNJIGE


Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija



Bosanski jezik je glavni segment identiteta



 


 

Atif Kujundžić, književnik. 75 300 Lukavac. Ulica Patriotske lige, broj: 4.
Tel: +387 61 734 977, +387 35 570 180. E-mail: kujundzic@gmail.com
BOSNA I HERCEGOVINA

* * *
STOJTE GALIJE CARSKE CARSTVO JE BOŠKOVO I BOŽJE
* * *
Akademiku prof. dr. Bošku Kućanskom,
s poštovanjem
Autor




MLADI STRAHOVI
ili
ZELENZIM

Bošku Kućanskom

u
mome djetinjstvu

U mećavi nevidljiv je brijeg.
Idem u školu kroz duboki snijeg.

Povijen ususret vjetru žurim.
Udarim u drvo u stablo zurim.

Dižem se usred snježne vijavice.
Navlačim kapu i sakrivam lice.

Nizbrdicom na školskoj torbi.
Psi mi prijatelji s guskom sam u borbi.

U školi zaspim, blizu vrele peći.
Učiteljica će to mojima reći.

Dugo se vraćam i noću stižem.
Jedan taksirat na drugi nižem.

U snu gorim, vitlam, na noge skačem.
Nekad se smijem, nekada plačem.

Daleko od kuće odem u šumu.
Ni danas ne znam zbog čega na umu.

Slijedim šumsko svjetlosno tajanstvo.
Do na mjesto da vidim izgnanstvo.

Siđem a brda potokom se vraćam.
Samog sebe ponajmanje shvaćam.

A Boško me u daljini slika.
Ne mogu mu zaboravit nikad.




UZ DAR JA
UZ DAR MI
UZDARJA
Akademiku Kućanskom

odavno
i
dugo jest kako u snovima
zapravo somnambulno noćima i danima
radim samo ono što volim i hoću što me drži
uistinu zanima zanesen sam sobom sobom i taštinom začaran
ne pitam i ne mislim ko je razočaran jer predan sam sebi i životom očaran pa me prži do koštane srži
zato i Enveru sumanuto drvim pjesmom vjerujem u pročelju svijesti trenutke živim i želim u mašti biti sa Boškom kojeg vidim prvim u nebroj stvari do središta svijeta dok gledam krošnju spletenu od duga korice knjige uzdarja i fuga podloga polja kvadrata i pruga
cvijet jedinstvene ljepote i sjaja iznad naslova slika je beskraja spletena u krošnju nebeska vedrina čuva dobrotu Boškovih Uzdarja tako Boško ljude u ljudima spaja i izrasta osobno u Besmrtni Brest uistinu vidim što u spletu jest ili sam u padu prije samog kraja željan ljepote i njezinog sjaja stigao istinu i dubok smisao početak ima sliku Zelenzima
o kojem je Boško svoje zapisao znajući stablo će ličit i na brest baš kao što jesam kao on što jest
pa svako
svoje
stablo
diže
ljepotu
čuva
snove
niže
nepopustljiv
krut
Boško je dobro označio Put




SEOBE U PODLOZI
UZDARJA

seobe su nam vječiti pohodi
naumi odlasci i nedohodi
Kućanski zna
Vergilije nije vjerovao boji
u
Ekloge II., 17. to stoji
ali,
ispred mene u bojama gledam
kako Boško svoje sopstvo
ne da
u
vječnim prugama
ozona i leda vide se oči i
kretanja smjer ukočen pogled
korak smjeran predan
niko da kaže barem jedno ne

ishod je gorak i baš bezizgledan
iz podsvijesti preseljen u sne
slika smo svega sve slika je nas
usprkos strahu seoba je spas a
neizbježno putovanje jest
mada nesumnjivo
besmrtan jest brest
korijen pustio da ne bi opustio
kada nas ne bude da mu dođu ptice
drago mi je što besmrtan jeste
bodrim ga srcem grlim usred česte
na hrapavu koru
naslanjam mu lice




NABRAJANJE DOKAZA
ZA
BESMRTNI BREST

u
njegovoj krošnji
sad su riječi ptice putovanje je
zamijenilo ljude i nadalje oni bez prestanka sele raskovnici riječi ni slovo ne vele a lučonoše buktinje dijele daju svjetla trak za korak u mrak to što Boško radi sinkretično jest do mjere pa se sama stišće pest sjene briše tama a vraća svitanje Boško odgovara na vaše pitanje valjda između nas ima smisla svitanje je odgovor na moje čitanje Zadušnice sušta zgomilana bol Zgrušana skrušenost klonulost smisla produbljena zacijepljena keserom dlijetom bukova masa samu sebe stisla žene pod maramama drveni klini uspravili uže top šije i konopom bije bedem tvrdalja i carske galije kanap spaja dva kraja beskraja sretni hode svijetom kupeći Uzdarja Ustoličeno proljeće izvuklo cvjetove užeta na vrhu okrunjen kozmički srh došao iz žilja sada mogu krenut u pohod i vode a za njima i sva druga bilja Pracvijet procvjetat može u noći na dalek put Karavani će poći preko šàra livada od Boškovih slika do Čuvarkuće što bdije na krovu ili na Raspeće niko doći neće jer mada se
život u tom smjeru kreće preslabe su riječi
a ko da spriječi naivnu nadu
koja me bolnog
i ubogog liječi dok izrasta
trava moćnog zaborava
upravo na mjestu gdje
se snije slava usnula je glava




BOŠKO SADAŠNJI
MILOŠ I VELJA
PREĐAŠNJI

taj crni taj strašni taj sjajni
CRNJANSKI
gleda iz seoba slika ih
Kućanski
duboko u fonu
Roman o Londonu

osim Boška slike dobro zna i Velja
prepun seoba vina i veselja
izbjeglištva i odsustva oca
koji se nikako iz rata ne vraća
život u sjetu pale nade obraća

Velja i Boško vraćaju se kući
hodom i riječju put ispisujući
Boško pravi skice za Veljino lice
prate ih zvijezde koje nebom jezde
zrije Mjesec žut

sve su raspravili o Zemlji i Bogu
nebo vino toči a mastilo plamti
sjetili se Maka pa
nogu pred nogu govore
riječi koje srce pamti
jednosmjerno hode sobom netremice
zauvijek nema oduvijek granice

srca u pjesmi ko usnule ptice
zvijezde u očima i nebesko lice
mišlju gnijezde ljubav i najezde
što oduvijek traju
u
ljudskom beskraju
moja im duša pridodaje ovo
da stanu i tiho kažu
Stražilovo.




ANĐELI


anđeli su nebo i meleci
treba reći djeci neka čista znaju
prethodnici visoki oblaci
tražili su sreću
želja u smiraju

Zaljubljenim anđelima
srca i pogledi
na istoj su strani kao nedogledi
ali i sve drugo jednako jeste
ljudi im stràni
stran im ljudski grijeh

uzdam se da znaju
za
besmrtni brest
koji nada i ljepota jest
u
ljudskom beskraju

anđeli anđeli
dobrotu vam vidim
žalim anđeli
pred vama se stidim
zato
Boško tako zdravo Zrači
deminutiv je najjačeg
još
jači

ljudi su hrđa mada im pripadam
ničemu dobrom od njih se ne nadam




UKLETI BRIJEST
Bošku i Smiljki, prijateljima

* * *
baš pomislim
kako o tome znam nešto
potom vidim to mi izmiče nevještom
više ne uspijevam proniknuti smisao kojim
sam dugo u riječima disao skromnu nadu bilježio
pisao očaran jatima uzletjelih ptica ribama rakovima
čoporima zvijeri i beskrajno dugim redovima ljudi
mrava koji mile ispred strašne sile sleđenog hoda pametni i ludi pokreti zgasloga uzdanja i časti svako beskraj gradi u koji će pasti skoro sasvim isti sobom svojim tijelom u zamahu krilima u koraku djelom uzlet skriva modre ukočene ruke u svoju nutrinu i odbjeglu sjetu u snu i sjeni ovjekovječeni u svome pokretu želji nijjetu staklastih očiju ukočenih zjena smjernoga hoda pridolaze drugi sa oboda idu noseći sobom svoje slike pamti ih tišina i čuva im krike moćna želja guta im navike ukočenih vilica i lica čuju prsla zvona zvone sa litica zvučni valovi udove pokreću pa svi sami sebi pripaljuju svijeću prepuni likova što u njima žive ili koji na njih iz sjećanja slijeću Boško naše kosti pretvara u ptice Kućanski čuva ovom svijetu lice bar malo dobrote i nevinost duha uspravlja u moćan zakon neposluha istina traje usred strašne tmice i Bošku i nama osvjetljava lice svjetlo je moćno ojačava list obojica patimo i zbog nesanice jer nestaje brest sada tako rijedak a nekada čest misao o njemu ne staje u redak ne može u stih i opaka je bolest iz kisele kiše sa njim nosi i nas da nas nema više i niko neće
kazati ni Bogu
zašto Bože
kiše ih ubiše
zašto je nevažno koga nema više
radi toga niko ne govori tiše
niti vide sjenu nit traže zamjenu
tako jednog dana ni nas nema više





SEOBE IZ ENGOBE
U
TERAKOTU
Bošku Kućanskom

* * *
DOK
slikom jedni hode
a drugi lete treći mirni šute
stoje kao mete spasi ih ili pogodi ih
svijete ma šta činio zbog svoje sujete
samo što prije da se ne dosjete da manje
osjete i kraće pate tužno je to makar smo
iskreno slikali smisao tražili pjevali i vikali
užasnuti ishodom životinjski rikali zdravi i živi
u vijeku bili rođeni dragi i mili stih zapisali želju
odložili zgasnut smisao u djelu sakrili Boškove
seobe neprekidno traju nismo na početku nismo
ni na kraju slikar ih knjigom zatvara u krug tako
Crnjanskom za san vraća dug naše su to Vječne seobe
ustvari ali slaba pamet suštinu ne mari čak će se
nesuvislo pitat šta je ovo zašto ne naslika samo
Stražilovo Miloša Crnjanskog duh koji nas pamti
ispod terakote vatrom koja plamti i biva usudom
naše strašne želje da izdamo sebe i svoje prijatelje
svoju ljubav nadu slike i navike pamćenje budućnost
drugačije doba u kojem će terakota postati engoba zvonka
tvrda dok se ruše brda strmo teku rijeke usred strašne jeke
a moćan talas ponijeti se sprema i mada nas sadašnjih više nigdje nema
doći će ludi od
nas
bolji ljudi
od čiste bronce
vedri kao zvonce




SEOBE U PODLOZI
UZDARJA


Boško ima slike konope i drvo
mermer terakotu karton i engobu
bistar vrlo oštar pogled kao prvo
slijediti ga znači
stići u nedogled

no
mala je pamet mojoj kući bitka
nije za moj jezik
to što Boško radi nije samo slika
budućnost lišena zla i neprilika

umjetnost mu jedno a ljepota drugo
njegov će smisao trajati zadugo
drugačiji je do dječijeg uma
pun izgleda ispred svakog nerazuma

dobro je moćno izvjesno jest
o tome će valjda ovladati svijest
mada
nadrasta me taj obim seoba
naprslim zvonom
glasa se engoba

zakonomjeran je seobama slijed
ljudi se rađaju i staju u red
sasvim slično Bošku zapisuje
Mak
čovjek uistinu osoben je znak
precizno rečen smisao mu smak
uvijek sazdan od namjera osobnih
u životu nema nit će biti posebnih




IZNAD
PODLOGE

Boško Kućanski
i
moje su oči
on o meni a ja o njemu svjedočim
stanje moga duha vidi svojom slikom
da ne vidim ne bih
vjerovao nikom

ali
odavno sve je prošlo
Boško slika pa i mojim Likom
najvećim dijelom već prijeđeni put
čista energija ne znam otkuda je
pouzdano ne bih ni saznao šta je
da kojim slučajem Boško nije slikar

slika mi njegova pogriješiti ne da
tek na tren mogu se
sam sebi nasmiješiti
problem uzleta prosto razriješiti

uvjerenje ne znam otkuda je došlo
samo vidim da je dugo vrijeme prošlo
uopće uzevši svijetom vlada prošlost
zato na razum navaljuje općost
dakle
stvar se mora općenito riješiti
svako ima pravo povremeno
griješiti
borimo se za to bitno pravo
podnesi izdrži pričuvaj nas glavo
da imamo nekog ko će nas izdati
kako bismo znali i greške priznati
da bismo se mogli nasmiješiti




LUČONOŠA

figure u predodžbi rađa hemija misao još prije sad
i noćno bdijenje zamišljen hod život otkrovenje
ljuljaju brod valovi a morekaz vodi
pučina je na slikama plava
drvom i kanapom
morima se brodi
kapetan na mostu
s
natučenom kapom
velik' navigator
u glavi sa mapom

Boško
slijedi svoje impulse i htijenje
neprikosnoveno i strašno uvjerenje
slike otkriva u dubini neba
moćnom ogledalu svakog neprozira
to mu je konačno promijenilo hod
baš kako je Enver cijepajući stijenje
provjerio svoje ljudsko uvjerenje
otkrio prisustvo otčitao kod
i
definitivno
stupio na brod

Enver je tako i uvjet stekao
dugo zamišljen spram petrifikacije
jasno i glasno svima je rekao
Bosna je stećak bosanske nacije
i
Bosna je cvijet
vječne naracije

Kućanski mu svojim djetinjstvom svjedoči
slika i prizora prepune mu oči





BOŽJE
MILOSRĐE

ENVER mi REKAO
a
KUĆANSKI
sjekao
sasvim istu stvar

sjekirom testerom keserom dlijetom
označio nas turpijom pred svijetom
život prolazi slično krvotoku
izjednačen sa slikom u oku
najedrao smisao želio bi pući
noseći nas s nama putujući
prolazi sada znanim krajolikom
sličan samom sebi apsolutno nikom
ali ga bradvin za desnu ruku
učini
brodom i slobodom
NUHOVU BARKU
uvede u luku
stvarnu mogućnost označi sobom

proljeće dođe i obnavlja sliku
svakome od nas u krajoliku
djetinjstvo se kao privid vraća
tako smo postali i ostali braća

Boška i Envera a možda i mene
sasvim nezavisno
refleks isti takao
među živima smo
Milošću Njegovom
sretosmo se prije
nego nas je smakao




PUTOVANJE
i
PITANJE

naša veza je istinito stvarna
kao takva sasvim podudarna
Velja Milan Pepi Mak Ranko i Kiko
Vasko Živodrag i Stevan i Marko
svima već znani odranije
pronose svijetom svjetlo poezije
pred čoporom koji od života strijepi
kada ga svjetlost spoznaje zaslijepi
makar između njih samo sam iko
Boško mi dade
jednako toliko

trebam reći jer nisam ranije
na vatri još dimi sirova misao
milo mi što je nisam zapisao
neka putuje do svog usijanja
tako sačuva zajednička stanja
česta je kao i drvo brijesta
seobama će ponavljana nestati
baš kao i oči i ruke i krila
lasice patke i vuci i srne
vezani zajedno na dugačko uže
milosrdno kraće ili duže
oh dragi i dobri oh svemoćni
Bože
baš kao na sjajnoj Boškovoj slici
životi su tek vidljivi svici
a
odrazi se u beskraju množe
sve zajedno tek vežu seobe
smisao isti cijelim svijetom puže
istina trne da nam želju svrne
zidamo li uvijek isti Skadar
imamo li makar život na dar
dovoljno i moćan i dovoljno kadar
da se sve vidi sve zna hoće može




UKLJUČIVANJE
U
POETIKU
BOŠKOVE IZLOŽBE

Dugo obilazim skulpture i slike
Ponovo dolazim opet mislim prvo

Na istome mjestu svjestan neprilike
Jednaki nam konop i kamen i drvo

Boško Kućanski zna ljude i duhove
Enver ima pravo takve mu navike

San svakoga od njih njihovo je lice
Iz raspukle zemlje pridigle se klice

Klice su uže kraće ili duže
Omče užeta kojim život puže

Sve zajedno se pretvara u talas
Boško je ovdje nebeski alas

Veliki val koji stapa likove
Vidi likovima tikove i plikove

Dignut je most pali su u opkop
Baca im konop da prežive potop

Boško im otvara Nebesku kočiju
Ispred njihovih duša i očiju

Tada im redom pokazuje boje
u seobama slike im već stoje

Dok pred njim zbunjeni i očajni kriješte
Boško im kazuje to mimohod jeste




OVDJE SMO
STOJTE
GALIJE CARSKE

spasavanje svijeta
nikad nije varka
Boškove seobe Nuhova su barka
ili
udobnija
nebeska kočija
somnambulni jahač
kreće prije mraka
izvor i bistrik
klobučaju vode
velik navigator
spreman na pohode
brod tek čeka plimu i prispijeće vode

predskazanje je obespokojavajuće
oseke lučonoše oblikovale
nasrće Eol a snage nam male
želje su nas tajne dobro podlokale
ispred jasne misli
riječi su zastale

riječi su meleci ribe zvijeri ptice
izlaze iz usta mjera su granice
jer
druga granica zna se ne postoji
iza toga Kućanski pouzdano stoji
život je besmrtan u svojoj smrtnosti
opstajemo žilavo na mjestu krhkosti




PET SONETA
za
AKADEMIKA KUĆANSKOG

* * *

AKADEMIKOVA
FOTOGRAFIJA
KOJOM
POČINJE

PRVA
MONOGRAFIJA

Snažan i mlad sjajan i jasan ljudski lik
Jednak suvisloj želji Baš kao skulptura
Pogledom dignuta ruka Keser joj je tik
Zamah U svjetlu očiju precizna struktura

Da Samo u trenutku fotograf je shvatio
Čudo je u žilavom brestovom trupcu
Čas magnovenja svjetlom licu vratio
Umjetnost oblika čuvan je u srcu

Razumljiv uzmah već je u pogledu
Podlogom sivom obezličen zid
Lijep mladi čovjek zamah je dogledu

Djelom mi pomaže dohvatiti privid
Jasno suprotstavljen smisao besmislu
Moju staru nadu očajem istislu



AKADEMIKOVA
FOTOGRAFIJA
KOJOM
POČINJE

DRUGA
MONOGRAFIJA

Ranije zagledan tek u svoju misao sada
Unutrašnje oko gleda fotografa Kist u ruci
Na slici vuci Sveo u sebe što mu pripada
Siguran Južni lukobrani odbrana su luci

Na licu brada a u njoj sijede Ali na istom
Poslu srce Unutrašnje stablo i sve kako jest
Odisej se vratio Mornari ga slijede Pri tom
Nimfe napuštaju more Stremi Večni brest

Sada Akademik vidi cijelo stablo Gleda
Liči i sam na Brestov list Čovjek svjetionik
Brest iz sela Jevremovca Baš iz nedogleda

Ispod sunca čist Držati kist je kao i raonik
Opet u slici Vraćaju ga krici Seobe traju
Ljudi dižu graju Prepoznaju svoj kraj u beskraju



POHVALA
MATERIJALU
i
MAJSTOROVIM RUKAMA
/treća monografija/

Stijena Kamen i kamen vještački Glina
Engoba Mermer vjenčački Gips Drvo
Znamen Hrast Kruška Trešnja Visina
Dohvat Majstorovih ruku Međaš prvo

Konop Uže Kanap Odlivena Bronca Ali i
Engoba može da zazvonca Može biti uže i
Jače od lanca Srce puca kad zaplače mali
Čovjek koji traži pravdu da poživi duže

Male forme kao monumenti traju Bivaju
Pohvalom Majstorovoj ruci. Keseru Dlijetu
Terakoti Turpijane male forme znaju Snivaju

I gore sjajem poliš površina Maske svijetu
Cvjetovi Buketi Mir Ušća Usputni oblici
Unutrašnji Vanjski i Zavojni Ptici Golubici



ČAS
PLASTIČNE ANATOMIJE
KOD
AKADEMIKA KUĆANSKOG
/četvrta monografija/

Ljudsko tijelo je dato u svim projekcijama
Potom skelet Muskulatura Odnos veličina
Detalji Tetive Koža Samjerljivost sama
Konstitucija Masno tkivo Proporcije Visina

Pregnuća Oblikovanje Odmor Klonuća
San Hod Trk Poza Pad Dijete Izgleda tako
Muškarac Žena Po želji Tijela iz bespuća
Čovjeku dokaz život Meni umjetnost Ako

Pojednostavljeno i volumenozno prikazujem
Odnos veličina i masa kao svoju skulpturu
Skulpturom i drugo predstavljam i kazujem

Konačno obratite se meni Rodenu ili Muru
Da Vinčiju Buonarotiju Velaskezu Đotu
Njihovoj estetici kao zahtjevu prirode Životu



ZELENZIM
BOŠKU I KNJIZI MU
za
MRVEN SNA

U djetinjstvu i mladosti sve se dogodilo
Ko će o tom misliti Suviše je toga
Sada znamo kud je događanje vodilo
Zbog čega smo pominjali Boga

U životu se što-šta ponavlja prečesto
Kao slike poznatih ljudi i zbivanja
A suviše toga činili smo nevješto
Da bismo se predugo igrali skrivanja

Zato je dobro pogledati Prozirnu kuglu
Uspomena koje Igraju kolo uokolo
Od kotrljanja već okruglu sasvim

Od trljanja za želju prije nego zaspim
Mole se brestovi, tope se davni snjegovi
Nebo nas motri Vide se daleki bregovi



DVA KATRENA
NEĆE U SONET
NABRAJAJU SADRŽAJ

Dakle za crtež skulpturu sliku svijet
model je čovjek Uzorak izgleda Gest
Viđenju Kanon proporcija nesporan jest
Oh kako se samo bokori cvijet

Albrecht Direr Raphael Sanzio Jakopo Tintoreto
Giulio Romano Leonardo da Vinci Fra Bartolomeo
Michelangelo Buonaroti Rembrant von Rijin
Antoni Van Dyck Peter Paul Rubens




Atif  Kujundžić

STOJTE GALIJE CARSKE
CARSTVO JE BOŠKOVO
I
BOŽIJE

- pokušaj -
* * *
Akademiku Kućanskom,
povodom 80 godina života.

* * *
Da kojim slučajem nema talentiranih ljudi ne bismo znali vjerovati u Jedinog Stvoritelja Svega. Nastranu antropomorfizmi svake vrste. Talentirani i vrijedni ljudi, oličenje su Njegovih Moći i Dobrote. Što o tome manje misle i više rade, utoliko su to više i bolje, očiglednije. Upravo u tom smislu i značenju, Boško Kućanski na sjajan način, uspješan je i cjelovito ostvaren čovjek i umjetnik.

Boško Kućanski je čovjek s nekoliko doktorata i profesura, knjiga i patenata struke, ali i knjiga poezije: Zelenzim i Mrven sna, knjigom darovanih mu pjesama koje likovno opremio i izdao pod naslovom Uzdarja, autor je neslične knjige Plastična anatomijanaučno i likovno djelo, ima tri veličanstvene monografije o skulptorskom i slikarskom djelu koje je izdala Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, djela su mu odložena u nebrojene galerije i domove diljem Svijeta, ima veliki broj slikarskih i skulptorskih djela u spomeničkim kompleksima i javnim objektima, interpretiran je u tekstovima najznačajnijih suvremenika tokom posljednjih 60 godina, ima uistinu impresivan broj samostalnih i zajedničkih izložbi, kataloga, intervjua, studijskih putovanja, ali, ustvrdit ćemo bez ustručavanja, dominantno i po prirodi je: Pjesnik.

Boško Kućanski je Pjesnik u smislu i znaku pjesničke tradicije koja je stilskom formacijom moderne Život uvela u Vječnost i učinila ga Vječnošću. Kućanski je suvremenik sjajnih umova i talentiranih ljudi kao što su Ivo Andrić, Mak Dizdar, Vasko Popa, Oskar Davičo, etc., sve skupa ih je oduševio svojim pregnućem i postignućem. Boško Kućanski je čovjek blistave inventivne, kreativne i ogromne pozitivne radne energije.

* * *
Ljudi su oduvijek na razne načine gonetali i dosezali smisao i čudo svoje pojave i svoga prisustva, dakako, s različitim uspjehom i dometima, a ovisno o polazištu – snazi dara, izboru puta i sredstava. Mudrovali ili lutali kao guske u magli, radili i izlazili na kraj sa sobom i okruženjem, Zlom i Dobrotom. A svijet je najnemilosrdniji prema dobrima.
Skulptorska ostvarenja Boška Kućanskog po formi i kompoziciji, ovisno o tematsko-motivskom opredjeljenju i izboru materijala, kao i njegovi crteži i njegove slike, taman odgovaraju predstavi koju dosežemo svojom imaginacijom, ma kako osjećali i zamišljali sebe i život, druge ljude, stvari u okruženju i umjetnost, bili zabrinuti, oduševljeni ili užasnuti, naspram krajnjeg ishoda svoga prisustva, svojih moći i budućnosti svijeta.
Uistinu, suočeni s djelima Boška Kućanskog, ponajprije uviđamo kako su to ostvarenja nastala u krajnje racionalnom i empirijski uvjetovanom odnosu. Oblici su ostvareni na način utjecaja vanjskih sila, alatima i prstima, snagom zamisli, ali do nivoa u kojem ih takvima čini unutarnje prisustvo motiva iz živoga konteksta, ili mjesto njegovoga prilaza i obuhvata u dugom misaonom traženju, kotrljanju, klizanju i rasjedanju, uspjelim i neuspjelim čovjekovim pokušajima i nastojanjima kao uvjetom postizanja i iskaza primjerene autorske vizije mjere.

U konkretnom primjeru, riječ je o upotrebi engobe i terakote, mermera i bihacita, drveta brijesta, kruške, divlje trešnje kao mase, a kanapa, konopa i užeta kao vezivnog smisaono emotivnog i estetičkog tkiva – koje je uvedeno kroz izbušene otvore. Tako je bronca Boška Kućanskog dovršena poliranjem do visokog sjaja bljesnula u buketima i darovima: Buket za Nadeždu, Zlatan prsten na vodi, Rani list, Bronzani feniks, Sanjar, Buket za Borisa, etc. Dakle, sasvim slobodno sa stanovišta figuracije i volumeniziranja materijala, ali kao čarobnim štapićem – estetski dovršeno.
Međutim, kao u kontrapunktu, Kućanski nas suočava i sa sasvim različitom mogućnošću rada u bronci: fascinantno gusto reljefne i taktilno, sugestivno izvedene površine: Otac, Kapija, Katedrala, Istočna bajka, Bronzani graditelji, Brest iz sela Jevremovca, Adam, etc. Kućanski je umjetnik koji u svakom materijalu može otkriti bezbroj jednako vrijednih mogućnosti realiziranja svoje zamisli, jer, dosljedno istrajava u radu sve do potpune prisnosti i srastanja s njim. Prisnost se postvaruje kao osobna tajna i čarolija koju gledatelj i kad bi želio ne bi umio razvrgnuti.

Skulpture Boška Kućanskog izvedene u visini od 15cm do 2m, drvene skulpture Boška Kućanskog izrađene od patiniranog drveta brijesta, hrasta, trešnje, kruške, zanimljivo je, ali sasavim neovisno o veličini – ako već nisu prostorne – ostavljaju podjednak dojam monumentalnosti. Jednako je sa skulpturama od terakote, rađenim najvećma kao male forme. Njihova volumenoznost, kompozicija, nesaglediva i neuhvatljiva organizacija materijala podjednako liježu i izmiču recepciji promatrača, kao i svakom nastojanju da sagleda nesagledivo. Riječ je o tome, da je Boško Kućanski u idejnom i praktičnom nivou sasvim riješio upravo taj strašni problem nesagledivosti svijeta. Za Kućanskoga, to nije tajna, barem, nikako više nego što bi to mogla biti intriga i izazov koji uvijek uspješno rješava.

Primjerenost i saobraženost tehnika i materijala koje u skulpturi koristi Boško Kućanski, najbolje se mogu sagledati i potvrditi na njegovim radovima od kamena, vještačkog kamena i gipsa. U suštini, riječ je o uistinu cizelerskom radu i odnosu, zahtjevnom i rizičnom sa stanovišta zahvata u masu, uistinu teškom kad je u pitanju kamen i gips. Riječ je o radu i visokoj majstorskoj vještini oblikovanja zamisli i estetiziranja u tradiciji najboljeg zanatskog iskustva, ali i najsuvremenije opcije – kad je riječ o ishodu i oblicima.
Skulpture: Majstor i njegova sjena, Raskolni kamen, Borisov kamen, Spomenik Bici za ranjenike na Makljenu, Zavjetni kamen, Talisman, Izvorni kamen – neusporedive po fizičkim razmjerama, sasvim su jednake sa stanovišta primjenjene tehnike obrade, poetičkog zahtjeva i autorskog umjetničkog dosega. Tu činjenicu potcrtava veći broj malih formi od mermera koje uglačane do visokog sjaja – potvrđuju dosljednost skulptora u postizanju savršenstva: Bistrik, Izvor, Izvor II., Mermer i zvuci. Sve razlike i blistavo ujednačeni dosezi u djelima Boška Kućanskog, eklatantno svjedoče o njegovoj i tako uistinu nesličnoj ljudskoj otvorenosti i oslobođenosti, o snazi dara kojemu autorov rad određuje izvrsnu mjeru.

* * *
Prisustvo užeta/konopa i tačke oslonca, čine rješenja Boška Kućanskog prihvatljivim i čitkijim, ali umjetnikovu invenciju u postupku kreiranja i konkretiziranja zamisli – za najveći broj promatrača još daljom, njegovu/osobnu tajnu još većom.
Na tom mjestu, dakle, javlja se za djela Boška Kućanskog karakterističan hermetizam koji, kao uvjet valja recipirati i tako savladati – zarad dosezanja i razumijevanja krajnjega smisla i poante, njegove bistre umjetničke poruke. Bit će izvrsno, ako barem pomislimo, kako je tajna u dječijoj igri klipa i kanapa koja je u djelu Boška Kućanskog saobražavana cijelim umjetničkim putom i umjetnički čuvana kao evidentiran biografski i poetički podatak.
U određenim situacijama, s obzirom da se autor bez zazora sučeljava s najopćenitijim izazovima i pojmovima, umjetnik nas obara s nogu ekspresivnošću i lirizmom svojih rješenja: Nebeska kočija – gips, Plava grobnica i Cvijet za plavu grobnicu – terakota, Prelaz preko Albanije – terakota. Ali, taj prelaz preko Albanije, skulptura od terakote visoka samo 14cm, odiše takvom monumentalnošću Božijeg Usuda, čovjekove sudbine i ljudskog pregnuća da se savlada prepreka, takvom snagom autorskog doživljaja i dubinom ljudskog suosjećanja, da je teško i pomisliti na bilo kakvo kompariranje ili uopće, mogućnost usporedbe. Zato, zbog istinskog uvažavanja Nobelovca Mihaila Šolohova, italicom označavamo sintagmu: čovjekova sudbina.
To, kako je moguće sučeliti se s tako velikim izazovima i izbjeći svaki vid banalizacije u prizivanju i iznalaženju, u realizaciji rješenja i ostati svoj, pitanje je na koje nije moguće dati odgovor. Vjerojatno, činjenica, što Kućanski odvaja umjetničko i estetsko, i što omogućuje njihovu dijalektičku komunikaciju čini da dobiva tako izbalansirane ishode bavljenja skulpturom i slikarstvom.
Crteži Boška Kućanskog su toliko naglašeno volumenozni, da ih možemo gledati kao njegove razmotane/razvijene skulpture, ali su razmotane površine toliko plošne, da ih ne možemo ne gledati i ne vidjeti kao slike, bilo da su jednobojni ili u boji.
Slike Boška Kućanskog, prekrasni su i blještavi koloristički eseji izvedeni crtački dosljedno i minuciozno do savršenstva, a likovno i koloristički sijaju kao vitraži. Sinkretičnost svega što radi, umjetničku pojavu Boška Kućanskog neupitno izdvaja i čini dominantno pjesničkom.

* * *
Boško Kućanski je umjetnik naglašene osjećajnosti i precizne sasvim dovršene predodžbe koja ne drži do senzacija, ali ih može po želji proizvesti. Sjajan primjer tome je skulptura Spiralni zov, terakota, 1990. godine, izvedena s toliko osjećanja prema masi od koje je vajana, da to zapanjuje. Ali, jednako i spram okruženja iz kojega se čovjek želi i nastoji izdvojiti. Suština tenzije spiralnog uspinjanja očituje se na ivici u spiralu uvijene glinene mase tako, što se ivica spiralno uvijene trake izobličava zbog pritiska iznutra, pod teretom same mase koja se opire spiralnom uvijanju i uspinjanju. Na kraju – mase nestaje, a produžava se uvijati tek krajičak izobličene ivice koja je sada oslobođena mase! Uostalom, ko je do kraja ostvario svoju želju i namjeru?! Spiralno se krećući u masi, duhu, težnji?! Zato, na kraju, ostaje samo težnja sasvim ispražnjena od sredstava za svoje ostvarivanje i ostavljanje utiska, za bilo kakvo afektiranje. Težnja kao navika da se istraje i bude ljudski dosljedan.

Ili, Spomen na omladinsku prugu, 1977. godine – s obje strane istrošen i zatupljen kramp izrađen u engobi. Saputnik iz 1941., terakota, višestruko je naoružan, a Saputnik iz 1971., terakota – sasvim je razoružan. Majstor i njegova sjena, kamen, gvožđe. Majstor se pretvorio u kamenu sjenu svoje skulpture. Skulptura i njezina sjena – majstor i njegova sjena – neodvojivo su povezani i spojeni teškim gvožđem koje je jednim dijelom majstorov alat – majstor i margarita. Oh, taj moćni Bulgakov. Ideja i realizacija su nedvosmisleno i podjednako pjesničke. I, iste. Ne da se taj, Kućanski, jer zna kuda je pošao, čime radi i dokle treba stići. Jednakosti su jezik i priča u kompoziciji romana, masa i vještina oblikovanja ideje u kompoziciji skulpture. Etc.

Dakako, ako prihvatimo kako je Boško Kućanski pjesnička priroda, bit će i lakše razumljivo njegovo djelo. Što bi rekao, nedavno preminuli pjesnik Duško Trifunović, u prirodi je pjesničkoj da: vidi sjaj sjajnije, mrak mračnije, ali i da od toga dvoga umijesi sjajni mrak, odnosno, u svakom slučaju da pronađe rješenje svakog trenutka i da mu tako odredi fazu smisla i razvoja, životnu mjeru.
Tada će, Boškov Banatski diptih, sinuti u genijalno pojednostavljenoj opciji zarolane i savijene banatske oranice u skulpturu na kojoj možemo otčitati sve iz otvorenih prostranstava Neba i Zemlje na kojima su vrijedni orači složili brazdu na brazdu, a Mirna luka svila svoje valove – pa se ljeska bonaca.

* * *
Poetički gledano, skulpture i slike Boška Kućanskog svode i relativiziraju svekoliko čovjekovo iskustvo na idejno, umjetnički i estetski određenu i pouzdano relevantnu mjeru autorskog viđenja. Kućanski je od rijetkih i prosvijetljenih. On funkcionira besprijekorno i sjajnom mjerom, apsolutno i bez pogreške postiže ujednačen ishod i domete. On istražuje i produbljuje svoj odnos do trenutka u kojem će sinuti sasvim izbalansiran rezultat. Zato se i događa, pa postiže vrlo zanimljivu i teško sagledivu kompoziciju i odnos masa koji je iz svake projekcije gledanja različit, ali uvijek i tačan i estetski samjerljiv, savršen kao postignuće.

Nema sumnje, cijela, monumentalna pojava umjetnika Boška Kućanskog izrasta iz njegovog odnosa prema životu i sopstvenom životnom putu koji cijeni, prema materijalu i tehnici u realizacije njegove zamisli. Ta vrsta i taj nivo saobraženosti svih postupaka koji će rezultirati umjetninom i jesu njegova poetička referenca i tajna par exellence. I, nije nikakvo čudo, kad Ive Šimat Banov kaže: kako je Kućanski i škola i uzor, pa zatvara škole odričući uzore i postaje škola, jer uzor jeste.

* * *
Estetska nepretencioznost skulptura i slika Boška Kućanskog, ustvari je privid. Riječ je o sjajnoj mjeri i neupitnom savršenstvu uratka, a savršenstvo koje ima mjeru mimo sebe, tj. u umjetniku, jednako teško dosežemo kad ga pokušavamo ostvariti i prepoznati. Čovjek je nesavršen i savršenstvo mu izmiče, jer ga odriče njegova priroda. Uvođenje užeta i njegovo provlačenje kroz drvo i terakotu, govori o Boškovoj čistoj, nedvojbenoj autorskoj predstavi ostvarenoj sasvim oslobođeno kako bi se definirao život i živi kontekst u cjelini pojave i djela, a tako i dala konačna – nepretenciozna veza za prilaz djelu, ako ne i njegova dekorativna dimenzija, funkcija i smisao koji nas sve skupa uvezuje u Jedinsvu Života.

* * *
Fascinantna je odanost Boška Kućanskog žilavom drvetu brijesta. Divlje kruške. Divlje trešnje. Drvetu, koje je patinirano u konačno oblikovanoj skulpturi i strukturi, tvrdo kao kovano gvožđe. Možda je to i sjeta, spram specifičnog stabla i krošnje od kojeg su buktale brojne šume, a koje pod dejstvom kiselih kiša ubrzano nestaju. Brest je uklet, ali, Brest je i besmrtan. Kako da ne.
Uklet jer nestaje i njegova skulptura jer je bez užeta.
I, besmrtan je brest, jer je postao skulptura Boška Kućanskog. Skulptura, koja je procvjetala provlačenjem užeta u bogatoj stiliziranoj krošnji i tako neporecivo djelatnog umjetnikovog prisustva. Umjetnik brižljivo i pedantno s nevjerojatnim osjećanje sigurnosti za svaku crticu – crtežom ispisuje Molitvu za mlade brestove.

Ustvari, Boško Kućanski je umjetnik koji rado daruje i tako in continuo održava superioran odnos i dominaciju svoga prisustva. Najveći dio svoje neupitne superiornosti Kućanski nesebično prenosi na svoje djelo, skulpturu, crtež, sliku, na taj način i njegova postignuća dobivaju to svojstvo, zadržavajući i odražavajući ih kao svojevrstan hermetizam i kao neupitan humanizam, kao zahtjev da se nadmeće u razumijevanju sa svima koji imaju duha.

* * *
Nasuprot znanim i neznanim umjetničkim nastojanjima i postignućima, Boško Kućanski je pouzdana mjera umjetničke stvarnosti Bosne i Hercegovine na neprijeporan i neporeciv način. Boško Kućanski usputno, svjedoči nepristrasno i istinito o tome, kako je Bosna i Hercegovina kulturno-civilizacijski amalgam jači od svih naših proizvoljnosti. Amalgam, koji će nas u krajnjoj instanci sve pobijediti kao ukupnost Života. Jer, kratak je život i krhko je znanje. Ali, u ukupnom zbiru, Život zna više od svih nas. A Boško Kućanski je od rijetkih koji to znaju primjereno cijeniti i koji toj vrsti uspostavljenog izazova, mogu umjetnički odgovoriti.



Prosinca, 2011. Atif Kujundžić

Prof. dr. ENVER MANDŽIĆ, akademik


ISPRED VJEČNOSTI
KOJU TVORI DJELO
BOŠKA KUĆANSKOG

* * *
Postoje ljudi koje Sudbina pomiluje i obdari. U mladosti su najčešće pjesnici i/ili slikari. Talentirani. Prepoznatljivi. Sanjari. Omiljeni u okruženju. Život ih zatim odvede putovima koje nisu imali u vidu, ali, vraćaju se svojoj strasti za ljepotom, pjesničkom i slikarskom.
Boško Kućanski je prvo postao ono što nije htio biti, a potom, krajnjom životnom dosljednošću vratio se na put, na kojem je želio sebe.
Stomatologija, medicina, likovna umjetnost. Nužan redosljed na njegovom životnom putu. Što god takne pretvara u umjetnost. Sve. Umjetnosti se samo nikada ne uklanja, za umjetnost je uvijek tu. Stvara mnogo i uporno u svim likovnim tehnikama. Likovne zabilješke. Mali format. Vaja komade za džep. Monumentalna djela, velikih, prevelikih dimenzija. Izložbe samostalne i kolektivne. Svako ostvarenje je tipično samo za njega. Ima njegov imidž, njegov znak. Crteži, slike, skulpture. Papir, glina, terakota, drvo. S kudjeljnim konopom ili bez njega. Kamen, različite boje i tvrdoće. Beton. Mesing. Izvajanim predmetima komunicira sa našom šutnjom. Crteži plijene zagonetnim sadržajima. Slika u fantastičnom pejzažu radosti. Boško Kućanski, prepoznatljiv u velikom i malom. Mnogo djela na mnogo mjesta. Za pamćenje. Za Vječnost kakvu Boško Kućanski zaslužuje.
Zapisujemo da se zna i da stoji uz djelo Boška Kućanskog, uz koje/g smo poželjeli i sami stati.

Prosinca, 2011. Enver Mandžić



 

Atif Kujundžić, književnik.
Ulica Patriotske lige 4.
75300 Lukavac.
Bosna i Hercegovina
Mob. +387 61 734 977.
Tel. +387 35 570 280.
E-mail:
kujundzic@gmail.com

Midi muzika - Simfonija 5..



Na ovim stranicama objavljujemo radove iz proze i poezije naših članova, prijatelja i simpatizera.
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega."
(Salihaga, Preporod 1901.)

Coded in Central European Windows-1250

ORBUS Startpage


©Copyright by ORBUS.ONE®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:02/05/2011 - Last modified: 13/05/2019