|
Atif Kujundžić
L'HOMMAGE VELIMIRU
MILOŠEVIĆU VELJI
ili
RIJEČ O PJESNIKU
NAJOPĆENITIJE
 Razumljivo,
svjestan kako ovo nije tek trenutak samo za iznošenje lijepih
sjećanja i želja, već i dogovor o tome kako jednu književnu,
umjetničku i ljudsku pojavu, jednu moćnu pjesničku konstituciju,
jedan djelatni aspekt života i kulturnog bića ovoga prostora, dakle,
odvojiti od zaborava, učiniti ga stvarnim dijelom
bosansko-hercegovačke književnosti i kulture koju je svojim
prisustvom i radom, svojom moćnom riječju, lijep broj godina
oblikovao Velimir Milošević.
Potom,
svjestan kako za takvo što, uistinu, postoje kvalitetne i dostupne
mogućnosti, osobno, želio bih sačuvati Velimira Miloševića Velju za
bosanskohercegovačku književnost i kulturu onakvim kakvim ga još
dobro pamtimo i znamo mi živi, a u trenucima, kad su ga čudo njegove
poetike i stiha uznosile: pa je gorio i svijetlio, plamsao duhom,
riječju, stihom i glasom.
Jer,
uistinu,
sve u svome životu davao je za takvu priliku i mogućnost i toj
mogućnosti davao je sve.
***
O čemu zborim, nevičan i samo, djelomično obaviješten?
Želim i smišljam kako će Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, zajedno
sa Muzejom književnosti Bosne i Hercegovine,
radijem i televizijom, izlučiti i na kvalitetnom nosaču
zvuka i slike sačuvati autentičnog Velimira Miloševića Velju
u opciji koju je Velja izgrađivao cijeloga svoga životnog vijeka:
kad govori o pjesmi, kad govori o vinu, kad kazuje pjesmu, kad se
obraća djeci i publici uopće, čovječanstvu, dakle.
Jer, čovječanstvo je najniži nivo na kojem se Velja uopće pjesnički
obraćao i na kojem je istinski funkcionirao.
Na ovaj način želim kazati i kako je Velja bio visoko iznad
kukavičjeg gnijezda u kojem mnogi borave i baškare se, dobro se
osjećajući. On je u tom skučenom prostoru otvarao vidike svoga
zanosa i stiha, svojim moćnim govornim aparatom, svojim beskonačnim
uvjeravanjem kako je jedini izlaz: voleti, voleti, voleti...
***
U svemu što Velja jeste, to sa kvalitetnim nosačem – zapisom zvuka i
slike, zaista, bitna je mogućnost da on: bude. Tako i književnost,
postaje nešto više od pukom slučaju prepuštenog otvaranja neke i
nečije, recimo to, i: Veljine knjige.
Jer,
Velja će biti. Sve drugo je već prošlo.
Zatim,
Velimir Milošević Velja nam je potreban, kao dio našeg života, kao
dio naše ljubavi prema poeziji i književnosti. Istodobno,
književnost će dobiti dimenziju pojave koju treba sačuvati, jer bi
mogla nestati, koju bi/smo mogla/mogli izgubiti.
Književnosti i pjesniku treba dati virtualnu priliku ovoga vremena.
I, nekog drugog. I usklađivati to.
Naime,
uopće uzevši čitajući Veljinu poeziju – Velju čujem, ali ne znam,
šta će čuti oni koji nisu imali priliku i sreću Velju slušati, mada
je njegov stih tako zvučan, a njegova poezija eufonična bez premca i
izgrađena oko uvijek nosivog zvučnog stuba, moćnog zvučnog torza
razvijenog iz sintagme kao poetičkog i pjesničkog pokretača Veljine
duše i nastajanja njegove pjesme upravo u njegovome glasu. Sve ovo
utoliko prije, što naprosto, imamo mogućnost koju ne smijemo, koju
je, bolje kazano: ljudski nedopustivo i sramno zanemariti. Velja
nije bio sa bilo kim, Velja je bio sa nama i mi u njegovome životu i
on u našoj predstavi.
Radi usporedbe,
pogledajmo samo, kako tu mogućnost sjajno koriste i razvijaju
zvučne biblioteke i zvučni časopisi Saveza slijepih i
slabovidnih lica Bosne i Hercegovine, angažirajući profesionalne
spikere.
Upitajmo se, barem ponekad, šta imamo i šta možemo dobiti direktno
od umjetnika, od pjesnika kakav jest: Velimir Milošević Velja?
Da li, doista, znamo odgovoriti toj ljepoti? Tom smislu i Vjeri?
***
Naime,
mi koji smo životom, djelom i dijelom Veljini suvremenici, mi koji
smo Velimira Miloševića poznavali bez rastojanja, nismo i ne možemo
u cijelosti biti svjesni u koliko je Velimir Milošević Velja stvaran
u istoj mjeri kao pjesnički mit i pjesnički fakticitet ovoga
prostora, odnosno, bosanskohercegovačke književne umjetnosti.
Znamo,
većina pjesnika svoje najbolje stihove izgovara na najgori mogući
način i svjesni smo, kako Veljine stihove neće niko izgovarati tako
dobro, kako je to činio on sam, što je za njegovu poeziju izuzetno
bitno. Mada, nije moguće čitati Veljinu poeziju, a ne osjetiti to
uznošenje i izgaranje materije, tu emanaciju ljudskoga duha radi
kojega je Velja bio drugačiji pjesnik od drugih i na čemu je
inzistirao cijelim svojim bićem.
***
Naravno, zalažem se svim silama i svojim ljudskim i pjesničkim uvjerenjem:
neka knjiga, bude knjiga, dostojna u svemu svoga imena,
ali posebno volim knjige u čijim koricama postoji džep,
a u tom džepu gramofonska ploča, audio ili video kaseta,
CD, DVD.
U toku ove riječi, ne bi bilo hrđavo kad bismo znali: kako se
postaviti, ne samo prema Velimiru Miloševiću Velji i njegovome
djelu, već i prema sebi. Odlaze ljudi, a nebo trusi prah, koji,
makar bio i zvjezdan, pokriva tekst i sliku, stišava zvuk. Odlazimo
i mi na sreću, a da nismo dokučili ni vlastiti smisao. Ostavljamo i
drugima priliku i, natuknice.
Jer,
kako će ljudi koji nisu živjeli Veljino i naše vrijeme ikad saznati
zašto je i kako, da li je uopće, Velja bio živi mit koji zemljom
hodi?
A,
bio, jest.
Uvjeren sam kako je Velja jedini pjesnik ovoga podneblja koji je
pronosio i izgrađivao stvarnu harizmu istinskog slavenskog
pjesničkog duha, jezika, tona i predznaka.
Naslonjen na sjajne ruske pjesnike i usmeno predanje od Vojne
Igoreve do Jesenjina, Majakovskog, Aleksandra
Bloka, naslonjen na biće srpskocrnogorske epike, na suvremeno
srpsko i crnogorsko pjesništvo, njegovao je razvijanje pjesme iz
riječi i sintagme, njezinoga smislenoga zvuka i nade,
iz stiha i strofe, razvijao mogućnost slavljenja pjesme – njome
izgovorenom, čuvao aureolu i kulturu jedne izvanredne pjesničke
opcije, dikcije i nade u prostoru svoga rođenja, razvoja i
življenja.
Dakle, nemojmo to uskratiti ni Velji, ni književnosti, ni kulturi ovoga
prostora, niti, naprosto: vremenu čiji smo dio bez mogućnosti ikakve
intervencije i naknadnog utjecaja.
I,
pouzdano,
ne govorimo ni o kakvoj estradi, govorimo o književnoj mogućnosti u
rasponu od usmenog predanja do žive u autentične autorske riječi,
kojoj jesmo ili nismo znali pridati odgovarajući značaj i čijem
utjecaju nismo mogli izmaći, sa kojim smo se borili kao s utvarom,
jer živ čovjek i njegovo prisustvo uvijek su prepreka sami sebi a
Velja,
Velimir Milošević Velja,
nije nam uvijek bio sasvim jasan i razumljiv barem u mjeri, u kojoj
povremeno ne razumijemo ni sami sebe.
***
A,
imamo još pjesnika koje smo na sličan način gledali
i
prema kojima smo ljudski griješili.
Oni su zbog toga patili.
Nećemo nabrajati njihova imena,
ali,
primaknimo se ljudskosti.
Patnja oplemenjuje mučenika, ali odbija suvremenike.
Inače, Hrist, nikad ne bi bio raspet i ne bi postao Božiji Sin.
Govorim o sprezi patnje, dosezanja plemenitosti i afirmacije tog i
takvog puta.
***
Velja je bio snažan čovjek i pjesnik jake v/j/ere u svoju
p/j/esničku ri/j/eč i misiju, i nije se dao satirati od
nenaklonjenog okruženja. Jer, okruženje nema blage veze.
Ali je u toj bezizglednoj borbi satirao sam sebe.
Zatim,
imao je na svojoj strani djecu koja su mu bila odana i koju nikad
nije htio iznevjeriti, ni u duši, ni u stihu, ni u snu.
Djeca to prihvataju kao najprirodniju stvar.
A Velja je tako: pobjeđivao i svoju muku i svoje protivnike.
Tako su mnogi ostali poraženi duž Veljinog čistog puta.
Nikad nisu shvatili šta su časovi ljubičasti, a svojim
draganama nisu uspjeli saopćiti da je ovo Balkan.
I,
ne trebaju znati.
Svako zna što mu je dato.
***
Ne znam šta je sve pisano o poeziji Velimira Miloševića,
a uvjeren sam: ništa bitno, baš kao ni o životu,
a,
želim reći nešto, što o njemu nisam pisao i rekao.
I,
znam, ma kako se prema njemu odnosila književna kritika i kulturna
stvarnost, obraćajući se djeci, Velja je dobivao mitsku snagu same
pjesme. A oko te snage – nema spora. Jer, ni za njega samog ta vrsta
komunikacije nije imala zamjenu. To je ona, platonovska vrsta:
susreta iskrenosti i povjerenja, koji daju snagu za slijedeći
korak.
Recimo:
Za život.
Naravno,
to je Veljinu pjesničku pojavu činilo stvarnom do mjere, pred kojom
su s nerazumijevanjem zastajali teoretski zasnovani autoriteti, pa
je i naša obaveza danas: stvarna.
Nema teorije u koju s može smjestiti pjesnik.
Danas, kad postoje elektronska izdanja časopisa i knjiga, portali i forumi
za prozu, poeziju, esejistiku, filozofiju, slonove i pse, aligatore
i politiku, zmije i mačke, a život je postao virtualna duhovna
opcija, zašto se na web site-u Društva pisaca Bosne i
Hercegovine ne bi čuo autorov glas?!
Preneražen sam mišlju,
da se na tom site-u Velja neće moći čuti ni u vremenu od
15-ak sekundi!
***
Da.
Glas Velimira Miloševića Velje dok govori svoju pjesmu
ZEMLJA PESNIKOVA:
Ovo je moja zemlja / U zemlji moja kuća / U kući moja bajka / U
bajci moja draga / Oko nje moja deca /Ovo je moja zemlja /
/ Ne streljaj moju zemlju / U zemlji moju kuću / U kući moju bajku /
U bajci moju dragu / Oko nje moju decu / Ne streljaj moju zemlju //
Ubićeš svoju zemlju / U zemlji svoju kuću / U kući svoju bajku / U
bajci svoju dragu / Oko nje svoju decu / Ubićeš svoju zemlju //
Bićeš bez moje zemlje – Bićeš bez svoje zemlje / Bićeš bez moje kuće
– Bićeš bez svoje kuće / Bićeš bez moje bajke – Bićeš bez svoje
bajke / Bićeš bez moje drage – Bićeš bez svoje drage / Bićeš bez
moje dece – Bićeš bez svoje dece /
/ Tebi života nema / Tebi života nema.
DA.
Nerazumno je jedino: da se ne čuje Velja i da se virtualne
mogućnosti multimedija u tu svrhu ne iskoriste i od strane Društva
pisaca Bosne i Hercegovine.
Velimir Milošević Velja,
usprkos svemu što je ponio u život kao tegobu:
siromaštvo, sirotanstvo, gorčinu, odsustvo oca koji se iz rata ne
vraća, cijeloga svoga ljudskog i pjesničkog vijeka odlučno
pjeva/peva o ljepoti/lepoti, slobodi, dostojanstvu i
čovjekovoj/čovekovoj ljubavi prema svemu što mu je kao ljudska
mogućnost dato. Uvijek/uvek jednako i istrajno.
Uvijek/uvek stvarno, meditativno i refleksivno i efektno.
Tonski svijetlo i uznosito.
Himnično i čovjeka/čoveka dostojno.
Pokoj ti dobroj duši,
Velimire Miloševiću Veljo.
Velja je znao piti i mrtav pijan biti,
ali,
pjevajući i pevajući i umirući,
nije se dao
i
nije bio zao i kad gura
do one njegove opake:
Tebi života nema / Tebi života nema.
Ako nismo shvatili, nama života nema.
***
Priznajmo,
dakle i recimo to, prije nego što bilo što pokušamo dovesti do
kraja, bilo kakvu misao o tom čovjeku koji je poeziji dao sve što je
uopće i u bilo kojoj opciji mogao ljudski dati.
SRAM I STID BILO SVE KOJI JOŠ MOGU DA SE STIDE.
***
Svaki pokušaj progovora o prozodiji Veljinog pjesništva, zaustavlja
se na eufoniji njegov pjesme i svodi se i vizuelno na tonski torzo
njegovoga pjevanja, koji je suštinski i bitno čini, koji je Velja
dosljedno podupirao svojim načinom pjesničkog govora, artikulirao
disciplinom stiha, intonacijom kao slobodom ponavljanja zvuka i
naglašenog smisla, svjetlom povišenog tona izgovorene riječi i
patosa, gradacijom smisla i zvuka do trenutka u kojem će kulminirati
smisao njegove pjesme, sam se pretvarao u taj svijetli i uzneseni
zvučni stub,
rušio je tradicionalnu formu njom samom u prah i pepeo,
uspravljao sopstvenu vjeru u pjesmu kao ljudsku mogućnost trajanja i
opstajanja.
Formalno,
činio je to najmoćnijim sredstvom od svih:
formom gnomskog stiha, ili distiha.
Velja je bio pio pjesnik suštine i nepatvorene istinoljubivosti,
snažne ver/vjere i velike pjesničke mudrosti.
***
SUŠTINSKI:
VELIMIR MILOŠEVIĆ VELJA,
BIO JE SAMO PJESNIK.
Sve drugo ostavio je nama.
Na javi i u snu. Na vrhu i na dnu. U misli i u riječi i, niko nije
mogao Velju da spriječi u namjeri da trpi i pati, da srebri i zlati
riječi koje će iznijeti njegovo shvatanje životnoga smisla i
uzvišenosti čovjekovih moći i pjesničkih mogućnosti,
istine koju tako jasno vidi.
To je jedina opcija u koju je Velja vjerovao i kojoj je spremno
davao svaku svoju ljudsku i pjesničku riječ, svoj svekoliki i mogući
doprinos, kojom je postvarivao svoju veliku ljudsku nadu,
nevjerojatan pjesnički dar i vjeru u sebe, svoju nespoznatljivu i
nemjerljivu pjesničku energiju i djelatnu snagu, pretvarajući se u
plamen duha dok izgovara posljednji stih.
Malo ko,
ama,
nikad i niko u nas,
kao Velja,
nije znao držati do dostojanstva pjesničke riječi i pjesme i učiniti
je superiornom intonacijom živoga govora, a grafički gledano:
vitkom i uznesenom, najčešće pisanom gnomskim stihom, distihom,
katrenom, ili vitkim sonetom, ali, uvijek uznositom po njezinom
smislu i arhitektonici adekvatno podešenom čovjeku i životu, ugaono
dobro utemeljenom, ponekad ponavljanjem važnih/nosivih riječi i
održavanjem stvarnosti smisla radi kojega pjeva, iz kojega niče i
nastaje
u
kojemu opstaje.
Velimir Milošević Velja,
je čovjek po kojemu su i pjesma i pjesnik dobili ime.
***
Danas, možemo reći što god nam je volja, ali, Veljina je pjesma bolja od
mnogih pjevanja, natezanja i rastezanja mačke od tačke do tačke,
koje imamo priliku iščitavati u listovima i časopisima, i koje,
nerijetko, nazivaju: našim suvremenim pjesništvom. Svako nudi
i daje to što ima, nije rijedak slučaj da to što dajemo nije
potrebno ni nama, a ponekad je i praznina.
Jadna majko svoja.
Doista, bez stvarnoga smisla, povoda i izgleda.
Velja je sjajan slavenski, romantičarski orijentiran pjesnik,
ponijet i ponesen našim jezikom, uznijet svojim unutarnjim usijanjem
i smislom riječi koju može izgovoriti, kad god poželi.
Ali,
da li postoji um,
ljudska konstitucija i razlog koji bi u ovome času da je, kojim
čudom i srećom: Velja živ, mogao stati ispred njega i suprotstaviti
se tom, uznositom poimanju životnoga smisla i opredjeljenja?
Ama, ne!
Takvoga, pouzdano, nema.
Jer,
sve to, sitno je i sitno kaluđerski ispisano,
usahlo u biti, s malo životne energije i stvarne
vjere u pjesnički čin.
Postoji ono što poezija jeste i što poezija nije.
Oboje je vječno i ništa više, osim što je Poezija još i
Život.
Da.
Jedno drugome daju snagu koju niko,
ne može nadjačati i poraziti.
Velimir Milošević nikad nije imao nedoumica oko toga.
Samo je on mogao početi riječ po riječ, sintagmu po sintagmu, stih
po distih, katren po strofu, sonet pa gnomu i sve to pretvoriti u
svjetlosni kovitlac duha i smisla i svoga velikog srca.
Bilo je to i ritualno i svečarsko pjesmovanje,
slavlje uma, riječi, stiha i pjesme koji uzdižu čovjeka,
pred kojima se pokleknuti: ne smije. Bio je to akt,
Čovjeka koji je dobio svijet i njegove ljepote, na dar.
Poslušajte i pročitajte:
Nekom izgore kuća / Nekom odlete glava / Neko po kući glavu / Po
glavi kuću traži // Nekom se proli suza / Nekom se prosu duša / Neko
u suzi kule / U duši hramove gradi // Ovo je Balkan draga.
A,
IZMEĐU DVA RATA
Leto je skidaj haljinu / Nebo se golo skinulo / Golo je oko golu te
/ U oku suza videlo // Jesi li muško pita me / Planina s koje
silazim / I baca me u dolove / Pred tvoja smela kolena // ...
Ili:
OVDE ME ODAVNO NEMA
Kad dođu da me vode / Kaži da sam u polju / A polje je na nebu /
Nebo u vinogradu / U nekoj čaši vina / Ovde me odavno nema//...
Jer:
ZEMLJA MEĐ ZEMLJAMA
Šta će biti / Ako Zemlja / Propadne / U zemlju / Tama // I mi ćemo
/ Sa tom Zemljom / Pod zemlju / Da nije / Sama // Šta će biti / Ako
Zemlja / Propadne / U tamu / Jama // I mi ćemo / Sa tom Zemljom /
Pod zemlju / Da nije / Sama // Šta će biti / Kad na Zemlji / Ne bude
/ Ni zemlje / S nama // Ostaće / U nama Zemlje / Za tu zemlju /
Međ' / Zemljama.
(Sarajevo, april 1992., august, 1993. godine, ratne.)
Da.
Pjesnici su samo ljudi koji imaju običaj sve reći.
Posebno, te izlišne, te tako i toliko nepotrebne stvari,
za koje se uvijek nađu mudraci, koji pitaju: čemu?
Ama,
svima, svakome i svemu.
A vi mudro pitajte i nadalje.
Tekst je pisan za progovor
na SARAJEVSKIM DANIMA POEZIJE 2005. U posljednjoj opciji, rečeno je
kako to neće biti potrebno, jer razgovor o Velji u okviru
SARAJEVSKIH DANA POEZIJE 2005. zamišljen je i bit će realiziran kao
porodično sijelo.
Nisam nikoga želio uvjeravati, kako smo Velja i ja članovi iste
porodice.
Atif Kujundžić
VELJA I DJECA
Sva sila Veljinih putovanja, gostovanja i nastupa u školama i na
manifestacijama, poglavito je i orijentirana susretanju i
komuniciranju sa djecom, govorenju stihova namijenjenih djeci.
Velja se dobro sjećao u dječijem društvu a djeca su ga uvijek imala
u srcu, u svojoj dječijoj duši. Svu djecu, Velja je davno usvojio
kao moćan narod dječiji i opstanak čovječiji. Osvojio je djecu
odavno i zauvijek upravo tako, što im je izborio i dao ekskluzivno
pravo da budu:
VOJSKA NAJJAČA.
Zrno po zrno pogača / Kamen po kamen palača / Sunce nad glavom
sijača / djeca su vojska najjača.
Zašto kažemo: izborio, zašto kažemo: dao?
Izborio,
jer je pjesmu gradio od izlizanih sintagmi gnomske naravi, poslovica
i doslovce, dakle, od riječi i smislova koji djecu odbijaju u samom
susretanju, a onda, djecu proglasio pobjednicima svega toga što ih
odbija kao tradicionalno i istrošeno educiranje.
Djeca su Život koji se događa naočigled. Veljina pjesma djecu uči
kako voleti/voljeti, kazuje im da su časovi ljubičasti,
na takvim časovima glagol voleti – voli, jer: ljubav se
uči u školi. I, eto, premudrog razloga već – da djeca vole
školu, ali i da škola dobije smisao susretanja i ljubavi. Na
najprirodniji način Velja decu/djecu uverava/uvjerava da je
važno što deca grle domovinu: Širimo ruke, / Širimo ruke,/
I pružamo ih u daljinu: / Širimo ruke, / Širimo ruke - / Da zagrlimo
/ Domovinu!
U Veljinim pjesmama za decu/djecu, ljubav je zauvijek postala
najlepše/najljepše godišnje doba.
Velja je uvjeravao decu/djecu, kako je jedini i pravi istinski
svet pravde dečije i tako jedine, budućnosti
čovečije/čovječije.
To što je mogao i činio Velja za djecu,
to može samo najveća ljubav za ljudski rod
i najveća odgovornost prema ljudskom rodu.
* * *
Sve to je bilo i traje odavno i Velja je na dječijoj strani veoma
dugo i dio je snage koju djeca u sebi tako zdravo i stvarno
osjećaju.
To je ključno mjesto i osjećanje Veljine pjesničke pozicije za
komunikaciju sa djecom. Na tome je gradio sva svoja obraćanja djeci
i uvijek je uspijevao uvjeriti ih u ljepotu njihovih problema i
poteškoća, jer ih je pretvarao u pobjednike s dubokim i životnim
–ljubavnim razlozima, ili razlozima ljubavne naravi.
Velja je znao kako da buduća deca: Nauče napamet sunce /
Listajući nebo i bašte / A onda još dugo uče / Kako se raste.
Atif Kujundžić
L'HOMMAGE
VELIMIR MILOŠEVIĆ VELJA 1937. – 2004.
PJESNIK NIJE UMRO, OTIŠAO JE U VJEČNOST
Ustvari, kako god nismo spoznali razloge svoga prisustva, možemo
samo priznati dubinu tajne našega odlaska. Tako bismo razumno
trebali prihvatati tajne: Tajnu Stvoritelja Svega, Tajnu svoga
Rođenja, Tajnu Razloga svoga prisustva, Tajnu svoga odlaska,
preseljenja na drugi svijet. Najčešće odbijamo prihvatiti Tajnu, kao
priznati svoju majušnost, beznačajnost i neznanje. Tako se odbijamo
suočiti sa Istinom. A Tajna svih tajni je bitno i u Tome. Priznati
tajnu i, ponekad, razumjeti.
Ali, neki ljudi se rađaju s nešto dara za odgonetanje Tajne. Da ne
bude zbune u nominaciji: Tajna je samo Jedna. I, jesu to i pjesnici
kakav Jeste Pjesnik Velimir Milošević Velja. Zato, Poezija, ako to
jeste, jeste Umjetnost i Spoznaja Jeste. A Umjetnost kada je već tu,
jeste opcija koja komunicira s Vječnošću. Umjetnik je čovjek koji se
djelom, pjesmom, njezinim smislom i ljepotom na Vječnost naslanja.
Pjesnik, dakle, ako to Jeste, Čovjek je duboke i nepomućene Vjere
u svoj Dar. A Dar mu je Darovan. Baš zato i vidi: sjaj sjajnije,
mrak mračnije, pa mu dođe: sjajan mrak. Ne mora To niko
ni shvatiti ni znati osim Nj/njega, jer doći će čas kad će
povjerovati njegovoj pjesmi, muzici, slici, glumi, plesu... snu
njegovome, a tada, shvatit će i njegov uspjeh i svoj neuspjeh.
VELIMIR MILOŠEVIĆ VELJA jeste takav Čovjek i takav Pjesnik.
Istinski umjetnik riječi, stiha, pjesme. Zanesen vjerom u svoje
osjećanje i viđenje svijeta, u snagu stiha i pjesme. Sve njegove
pjesme su himnične po zvuku i himne životu po smislu. Sve njegove
pjesme su molitve i svetkovine i sve dosežu
zvezdani sjaj i visine Ljubavi.
Pokoj mu dobroj duši. Lahka mu zemlja.
JA TIHO U VEČNOST UĐOH: Svetliš dome – neimaštino / Kućo moja
potresena // Odavde te vidim fino / Kao onaj što te nema // Evo
padam na kolena / Evo klonem evo klečim //Kao onaj što te nema / I
bez reči // Kao onaj što neima / Niti kuću //Svetliš dome svetliš
kućo / Voštanice s okom žutim // Ja tiho u večnost uđoh / Da nikoga
ne probudim. (BAGREM-BAŠTA).
Velimir Milošević Velja, pjesnik velike ljubavi i ozvjezdanog
glasa, uistinu je darovan i ogromnoga dara. Sve čega mu se takla
misao, pretvaralo se u smisao i zvonki zvon pjesme. U ljepotu
i sklad njegovoga kazivanja, u radost Života koji je cijenio iznad
svega. Pjevao je o svemu. Istom vjerom, snagom i ljepotom. Najteže
bi bilo ustanoviti o čemu nije pjevao.
I sve je razumijevao, jer, njegovo pjevanje je uvijek bilo
nedvosmisleno jasan i neupitan doživljaj, himna svijetu.
Kao malo ko među pjesnicima, Velimir Milošević Velja je ulazio u
strašni izazov i iskušenje alkoholnih para i maligana. Ali, njegova
pjesnička misao se nije gubila i posrtala, ona se usijavala i
isijavala neponovljivu energiju njegove pjesničke vjere i
preokupacija, beskraj njegove ljudske nade – da život ne troši, ne
traći i baca uludo.
I, odista, baš iz tog prostora Veljinoga života, uspravlja se po
mnogo čemu njegova najznačajnija pjesnička knjiga zadivljujuće
snage, koherencije i arhitektonike, čudesne pjesničke ljepote:
BAGREM-BAŠTA, ili: VEČE VINSKE POEZIJE.
Uistinu, nije riječ o tek i pukoj anakreontici – tj.
pjesmama o pijenju vina i bohemiji. Riječ je o knjizi koja u
formalno-pjesničkom i eufonijskom smislu naslonjena na najbolju
tradiciju svekolikog slavenskog autorskog pjesničkog iskustva –
doseže i čuva zvjezdane vrhove i tonove jasnog i himničnog
pjesničkog glasa Velimira Miloševića Velje.
MASTILO KOJE PLAMTI: Pisati pesme – biti / Mastilo koje plamti
// A onda vino piti /A onda umirati // Sići na zemlju tiho / Niz
večnost niz slepilo // Da ne primeti niko / Šta je na nebu bilo //
Ljubiti makove ruže / Vrtove začuđene //Da ne ostanu tužne / Strofe
nedorečene // Sniti o nekom dobu / Zaumnom umne snove // Na rođenome
grobu / Gajiti božurove // Pisati pesme – biti /Mastilo koje bukti
//A onda vino piti / Do kasno posle smrti. (BAGREM-BAŠTA).
* * *
Velimir Milošević, rođen 15. 02. 1937. godine u Verićima kod Peći
– Kosovo, gdje su doselili njegovi roditelji sa Njeguša – Crna Gora.
Osnovnu školu završio u zavičaju, a gimnaziju i Filozofski fakultet
u Sarajevu. Objavio slijedeća pjesnička djela: BELE MOLITVE;
SVETKOVINE; MORE KOJE PEVA; IZLAZAK SUNCA; KULA SVETILJA; NEBESKI
VINOGRADI; LIRIKA; DOBA LIRIKE; VEČNO LETO; VEČNO ŠUME ŠUMARICE;
PESME STRADALNICE; VENAC OD PELINA; VODIĆU TE NA CETINJE; OVO JE
BALKAN, DRAGA; BAGREM-BAŠTA; PREKO SRUŠENOG MOSTA. Knjige za
djecu: ZVEZDARNICA; BERAČI ROSE; KRILATA CVEĆARNICA; DJECA SU
VOJSKA NAJJAČA; SUNČEVA DJECA; DJECA GRLE DOMOVINU; VELIKO
SANJARENJE; PRSTEN OD NEBA; NA ČASU LJUBIČASTOM; ZALJUBLJENA
ČITANKA; DOMOVINA; ZLATNA KNJIGA DJETINJSTVA; NACRTAJ MI KUĆU, TATA;
U SVIJETU PRAVDE DJEČIJE.
Objavio je i historijsko-literarni kolaž: ZEMLJA DOBRIH
BOŠNJANA, zamišljen kao scenarij za snimanje filma o Bosni i
Hercegovini.
Cijeloga radnog vijeka bio je urednik programa za djecu radija
Sarajevo. Napisao i objavio scenarija za snimanje televizijskih
emisija o piscima: Aleksi Šantiću, Skenderu Kulenoviću, Maku
Dizdaru, Hamzi Humi...
Zastupljen je u velikom broju pjesničkih antologija i zajedničkih
pjesničkih knjiga. Dobitnik je najznačajnijih književnih nagrada u
Bosni i Hercegovini i ex-YU prostoru. Poezija Velimira Miloševića
prevođena je na ruski, francuski, engleski, njemački, talijanski,
mađarski, poljski, češki, bugarski, albanski, turski, makedonski,
slovenački i dr. jezike.
Radni i životni vijek proveo je u Sarajevu.
Listopada/oktobra, 2004.
Atif Kujundžić
* Hommage je objavljen u tuzlanskom nezavisnom sedmičniku
"Front slobode".
Atif Kujundžić
IN VINO VERITAS
ili
IZ VINA SUŠTINA
u pjesmama
"BAGREM BAŠTA"
(veče vinske poezije)
Velimira Velje Miloševića
Velimir Milošević:
"BAGREM-BAŠTA"
(veče vinske poezije)
"BOSANSKA VILA",
nova serija, broj:19-20.
Sarajevo, april-septembar 2000.
(dodatak)
01.
Pjesnik Velimir Milošević dolazi iz vremena i prostora koji su u
tradicionalnom smislu shvatanja Pjesnika i Poezije svojim životom i
djelom označila najznačajnija pjesnička imena ex-YU podneblja. Pod
stalnom tenzijom uznijetosti do himničnog i zvjezdanih visina
poezije i pjesničke riječi, mladi je pjesnik Velimir Milošević
istrajavao i među njima postao: Velja.
Bilo je to u ozračju i prisustvu Skendera Kulenovića, Mehmedalije
Maka Dizdara, Brate Pavlovića, Alije Kebe, ali i Branka Ćopića,
Gustava Krkleca, Brane Petrovića, Slobodana Markovića, Jevrema
Brkovića, Vite Markovića...
Bila su to, bez sumnje, pjesnička vremena, jednako po sebi
i po pjesnicima uznesena. Po imenu, djelu i vidjelu.
Bohemština je imala notu epskoga stradanja za poeziju. Život nije
vrijedio ni za ič i moglo ga se bačit na lomaču
vinskih para, e da bi dao jedino još što vrijedi u visokom normativu
pjesničkoga poimanja smisla življenja i opstajanja: pjesmu.
I, ako pjesmu ne donese? Pa, neka ga nema! Neka se odnese! Jer, bez
pjesme, nije ga ni bilo, ma kako to izgledalo svijetu.
A Pjesnik? Pa, on živi sudbinu ukletu: Pisati pesme – biti /
Mastilo koje plamti // A onda vino piti / A onda umirati // Sići na
zemlju tiho / Niz večnost niz slepilo // Da ne primeti niko / Šta je
na nebu bilo / ... Pisati pesme – biti / Mastilo koje bukti // A
onda vino piti / I kasno posle smrti. ( Mastilo koje plamti ).
02.
Taj način pjesničkoga življenja, duboko prožet nevjerovatnom
energijom i bohemskom dosljednošću Tina Ujevića, Antuna Gustava
Matoša, Gustava Krkleca, blistavom pjesničkom vatrom i oniričkom
žrtvom Branka Miljkovića, atmosferom "Tri šešira" u beogradskoj
Skadarliji, a u Sarajevu, pjesničkom dobrotom Abdulaha Sidrana i
Ivana Kordića, u istoj mjeri kao i čistim pjesničkim pasjalukom
mlađih pojava kakve su: Ahmed Muhamed Imamović, Rajko Petrov Nogo,
Duško Trifunović i drugi, nikad nije osobito razumijevan a niti do
kraja shvaćen, mada je izlučio djela nevjerojatne pjesničke snage i
neprolazno vrijednih literarnoestetskih dometa.
U totalitarnim vremenima nakon drugoga svjetskoga rata, taj model
pjesničkog življenja uzeo je maha i opstajao kao čisti prkos svakoj
neslobodi i nemilosrđu. Doduše, nekima je to bila samo zgodna poza.
Pjesnici značajnijeg dara imali su pratnju i epigone, što je
širilo krug i dojam o stvarnosti azila i prilike za slobodoumlje. U
njemu su se tražili i propadali mnogi. To se događalo na razne
načine.
Jer, još samo je pjesnička mogućnost, pjesnički život i zanat bio
takav, pa je institucionalizirano boljševičko-komunističko
jednoumlje i shvatanje pristajalo odmahnuti rukom i prekoračiti
preko nečega što čine pjesničke pijandure i budalčine.
Istovremeno, dužni smo uočiti, u nemilosrdnom totalitarnom
habitusu stasala je i strijepnja i izoštravala svijest koju ni
alkohol ne može otupiti, omamiti, pomutiti i smiriti, pa iz nje
razum reže li reže i mudre misli reže li reže. Poezija se čitala i
prisluškivala. Pjesnici su privođeni. Premlaćivani i tučeni. Među
pjesnike su ubacivani svoji ljudi i doušnici, cinkaroši.
Ponekad, organizirano, medijski i fizički neposredno – satirani do
ništavila.
Tako se dogodilo, da obračun sa pojedinim pjesnicima postane
dnevnopolitički program i idejnopolitički angažman najpravovjernijih
komunista, efemernih pjesnika i beznačajnih ljudskih jedinki i puno
prije Vunenih vremena i Gojka Đoga. Ustvari, Đogo je došao,
kada je to još bio verbalni delikt, ali oko kojeg se više
priča i gudi, nego što se sudi.
U određenim situacijama i Velja je bio žrtva. Ali, inadžijska i
prkosna – ma kako ga se tretiralo.
03.
Život je nesvodiva pojava i jači je od svega što su ljudi protiv
njega smislili. Život je moćniji od smrti, jer nasuprot njoj
beskonačan je u sebi, a smrti su, makar stvarne – pojedinačne.
Život ima na raspolaganju sve modalitete i smrt mu je samo jedan,
iako: neizbježan. Svi drugi su njegovi i za njega, uključujući i
bolesti koje se mogu preboljeti, e da bi se iskoračilo u zdravlje i
mudrost, u novu spoznaju i zrelost i produžilo živjeti.
To je u osnovi pjesničke svijesti o sebi i svome cilju, o poeziji
i njezinom smislu. To je visokozahtjevno, jer krajnje ishodište je
zahtjevna referenca u čijoj blizini uvijek zvoni zvjezdana pjesma.
I, u kojoj tako besmisleno i groteskno odjekuju riječi i izgledaju
geste nesvjesnih i nadobudnih, moćnih – koji, pjesnika, ne mogu
impresionirati.
To je vjera izvan svake sumnje. Vjera u svoj dar kao u svoju
ovozemaljsku misiju ili barem: najočigledniju mogućnost i priliku.
To je ljudska kotva svijesti u matici moćnog i još: razgovijetnog
života. To je predavanje pjesničkome glasu i zanatu, bez ostataka.
Jer, već je shvaćeno kako nikakvo polovično rješenje ne donosi
rezultat i nije prihvatljivo.
Svojoj krhkoj nadi da se može biti i potrajati, da poezija
kao smisaoni i estetski čin jeste Vječnost kojoj uporno težimo: ...
/ Kako Branku i Maku i Disu / I Rembou sred zlatne groznice /
Velimire gacaj po ambisu / Dok izbaviš pesme iz tamnice/ ... (Veče
vinske poezije) – Velimir Milošević Velja podastire stihove
sopstvenoga uvjerenja da će ići do kraja i po svaku cijenu.
04.
Ako makar letimično prelistamo i pročitamo samo dio knjiga koje je
napisao i objavio Velimir Milošević, nećemo se moći oteti dojmu,
kako je sve što je Velja napisao – duboka i visoka, zanosna i
zanesena himna poeziji, a tako i životu, ljepoti življenja, ljubavi
i ljudskosti – jer, samo u poeziji se izjednačavaju.
Kroz silna i neprozirna vremena svakojake smutnje, Velja je
prolazio pjesnički bistro i bez zazora jer nikad si nije dopustio da
govori i piše nešto što za njegovo najdublje pjesničko uvjerenje
nije i ne može biti pjesnička istina.
Pisao je: Tita su rodile zvezde. Mirne duše, razuma i srca,
jer: kako da ne?!! Pa, sve su nas rodile zvijezde! Ko može reći da
to nije tačno?! To je prilika koju tražimo i koju osvjetljava
pjesnikov duh i njegovo nadahnuće. Ako se nekima više i ne dopada
moćni i utjecajni komunistički vođa i državnik, možda shvati: kako i
sam ima svoju zvijezdu i da mu eto, kao ni mnogima: ne sija
naročito, a i državničke se čak, gase i trnu.
Ali, moj Bože, šta se tu može?
Jer, ni Pjesnikova ne sija, ako nije Poezija.
Poraznim nam se čini za Čovječanstvo, kad Pjesnik mora napisati da
oskudijeva u najelementarnijem smislu i kad osjeti, kako ga ta
oskudica vrijeđa i ponižava. A Velimir Milošević Velja, iako
znamenit pjesnik, nije živio baš jednostavno i lahko. On je to
napisao i u pjesmi i rekao sam, očito u nekoj vrsti grča, pa i
straha, da bi to mogao reći neko drugi, zlurad i, tobože: s
razumijevanjem. Pjesnički samosvjestan, Velja se obratio sebi i
svojoj porodici, a potom i svijetu, faktografski: Svetliš dome –
nemaštino / Kućo moja potresena // Odavde te vidim fino / Kao onaj
što te nema / ... / Ja tiho u večnost uđoh / Da nikoga ne probudim /
(Ja tiho u večnost uđoh).
05.
Miloševićevo pjesničko djelo konzistentno je i dio je odbrane
sveta, života, čovjeka i njegovoga sopstva, koju je pisao i
Velimirov pjesnički i vinski drug, prijatelj i dvojnik,
pjesnik/pesnik i sabrat: Branislav Petrović. Da nije njihove
poezije, nikad se ne bi znalo kako duboko, iskreno i snažno može
stremiti ljudska dobrota za drugog čovjeka, za sve ljude. Za
humanistički smisao velike ljudskosti koja sve u vezi sa Čovjekom
razumije. Noći dolge i burlake s Volge.
I djecu, djecu, čudo je to Božije Dobrote u Veljinom pjesničkom
srcu. Čudo dobrote i strahota straha, da djeci može biti loše, a
nedužna su i postat će ljudi, a, nedajbože, proći isti put koji je
prošao sam i spoznavati Život s teškoćama i bolno.
Za razliku od Brane Petrovića koji je tek dotakao mogućnost
pjesničkog obraćanja djeci, pa i Miće Danojlića koji je djeci dao
mnogo više, Velimir Milošević je polovinu svoga opusa okrenuo
dječijem svijetu. Objavio je dvadesetak knjiga za djecu! I to kakvih
knjiga i pjesama! Svojom ljepotom i neizmjernom pozitivnom
pjesničkom energijom, one plijene i snaže najbolji dio budućnosti
svijeta i čovječanstva!
Da je Velimir Milošević u svome vijeku napisao samo pjesmu Deca
su vojska najjača, ama, imao se junak rašta i roditi!
Ama, vraga, da je napisao samo taj stih! A potom i Deca grle
domovinu, pa Na času ljubičastom, U svijetu pravde dječije
i druge.
06.
I, dok pjesnik Velimir Milošević Velja tako rastrošno daruje svoj
um i dar, svoje vrijeme i svoje srce čovječanstvu, nikoga nema da
misli na pjesnika dalje od puke i ironične konstatacije: Pjesnik?!
Hm. Ali, Velimir Milošević svoju odluku donio je ranije. Samo
Pjesnik zna, da je biti Pjesnik isto što i biti bilo što drugo i da
je ne biti Pjesnik posve lahko: dovoljno je pomisliti da je to nešto
posebno i sve postane samo puka omaglica. Ama, pjesnik je čovjek
koji je shvatio, kako je svaka ljudska i humanistička dosljednost –
pjesnička kategorija i opcija.
Pjesnik se i zbog toga, sam od sebe, života i svega svoga mora
pjesmom liječiti. Kada izgori za sve, za djecu i odrasle, za život i
pjesmu, sam sebe Velja loži i spaljuje na opakoj vatri alkohola u
večerima stvarne, u noćima vinske poezije. Poezije za
sebe i po sebi do samoukidanja bivstvovanja. Nikoga ni tada nema ko
bi shvatio o čemu je riječ i kako se to radi.
Jer, pjesnik je samoća. Jer, nije problem: ne piti. Problem je:
piti i biti. Gorjeti i sniti. Mrijeti i pjevati u istom času. A piti
i pjevati, to jeste: neizbježnoj se otimati smrti i znati
pobjeđivati sebe i strašnu vatru alkohola, kao paklenu vatru kojoj
se umaći ne može, koja sve sažiže i mrtve u pepelu niže i tako
ispisuje opaki siže...
Ne, nije u pitanju tek puko oponašanje anakreontike: Sedimo eto
kao sad / Bledimo i sveg se sećamo / U ruci čaša drhtava / Liči na
ružu žalosnu // Već me opija zaborav / Plav kao plava zavesa / Sad
mogu mirno umreti / Kao da nisam živeo / ... ( Za mojim stolom
prijatelj).
07.
Alkohol je đavolski moćan i napada snažne. Velja to zna i rado
kaže: Slabi s alkoholom nemaju problema. Ili ga se plaše, pa ga ne
dotiču, ili mu podliježu i nerijetko propadaju, a da se i nisu ni na
čas otrijeznili, niti ljudski opili.
Snažni se s alkoholom kao đavolskom silom i iskušenjem bore i
sebe, i alkoholnu silu more, i sniju more i moru – poezije. Velimir
Milošević Velja je od tih. On pije zbog slutnje da u tom iskušenju
alkoholnih vrenja i isparenja, sagorijevajući sebe do tačke s koje
se više nije jednostavno vratiti u život, može spoznati nedohvatno u
čovjeku, svome životu, biću i bitku. On sebe loži na tu vatru i
osjećajući kako gori, pažljivo prati kako se pretvara u vodu, prah i
paru, u pepeo, osjeća kako ga nestaje e da bi ga bilo više. Predaje
se vatri, a ona gori sve tiše. I, sve je bliže Tajni koju još niko
nije odgonetnuo i čije je odgonetanje tako bezizgledno.
Pjesnik pristaje na svaku opciju – jer svaka je moguća živom
čovjeku: List loze naslonjen na strehu / Pa nebesima naklonjen
dom // Još mi ostade za utehu / Kap vina na stolu nebeskom // Leto
se eto pretočilo / U žuti limun lista u grč // U vino koje mi se
pilo / Pa mi na usni sahne vrč // List loze ljubi strehu i listru /
I diže uvis i dom i dah // Još da ispijem tu kap čistu / Pre nego
kane u moj prah. ( List loze ).
Ali Tajna i nadalje ostaje Tajnom mogućnošću, mada je alkoholne
vatre čine tako bliskom.
08.
Pjesnik je čovjek krvav ispod kože, ali bez krvi u očima i sam je
u noćima, ma kako čitatelju izgledalo ovo skladanje. Pjesnik je
snažan čovjek i zato ga napadaju i alkohol i samoća u koju se po
nuždi kao u svoju suštinu pretvara, ili: od ljudi sklanja. Zato ga
napadaju mnogi koji misle da jesu, ili da bi morali biti jači,
nemajući ni u podsvijesti predstavu o tome, kako je Pjesnik savladao
NIŠTAVILO i LUCIFERA i prešao na stranu Stvoritelja Svega i Dobrote.
Pjesnik je strašna samoća u koju će svi doći kad to ne budu
željeli i htjeli. To je samoća: sa samim sobom. Licem u lice.
Najteža samoća. Bez milosrđa, dok nasrće hrđa neumoljivog smisla.
Samoća kakvu pomama alkoholnih para i maligana u krvi pjesnikovoj
instalira kao njegovu nestišljivu maštu i svijest o svome usudu.
Njegovu neumoljivu misao o sebi žrtvovanom poeziji – Životu.
Ostavljenom na milost i nemilost zaboravu i bez samozaborava.
09.
Ispod ploče od kostiju lobanje usijava se i leluja moždana masa.
Svijet se talasa i samo je Pjesnikov razum opredmećen kao vertikalna
i usijana pleteća igla, oko koje rotiraju misli, oči i riječi,
ogrubjeli glas i cijeli svemir. Sve je ozbiljno i ozbiljeno. Riječi
se tako čuju i šta to biva s njima? Gdje odu izgovorene? Ne može
biti da ih više nema, a tako su snažne, jasne i stvarne... Gdje to
odlaziš Veljo, pjesniče zvjezdane vokacije?!
A pjesnik, nije tek sentimentalan i hoće izići na kraj sa strašnom
patnjom čovječanstva. I, svojom patnjom. I mukom. I mūkom. Pjesnik
sobom čovječanstvu daje znak. Riječ je upravo o tome, da senzualno
ne nadvlađuje racionalno, pa je sentimentalni refleks tek
komunikacijski i inicijacijski znak lirske pozicije stiha i pjesme,
čovjeka u ogoljenoj nuždi.
Kako ovim svijetom proći i umaći toj samoći?! Kako je to učinio
Skender? Kako Branko? Kako Mak? I gdje smo bili dok su se događali
na strašnom mjestu? Dok su pomjerali granicu našem životu, širili
prostor ptici?
Čovjek je rođen i sve ide svojim putom. I on sam. Pjesnik se ne
vara: ... Kasno je da se išta misli / Sunce ne sluti sutrašnji
dan // Gledaj kako se nebo bistri / A kako mu je mutan san. (Kasno
je da se ikud ide).
10.
To je isključiva, Pjesnikova opsesija koja traje. Kada naniže
riječi i stihove, kada u najnovijem poretku stiha saobrazi slike,
Pjesnik uviđa da je na početku. Da mu nema pomoći niotkuda i da mu
je bliža ulična luda, nego li ta strašna i isključiva, etablirana
pamet i moć koja nema pojma. Ni o čemu. Ni o sebi. Ni o Pjesniku. Ni
o Pjesmi. A koja mu se, eto, hoće nametnuti kao Usud.
I Velimirova je to stalna Patnja. Patnja kojoj Velja, ne želi
umaći. Patnja kojoj se vraća i obraća kao svome biću i koja mu
oplemenjuje Pjesmu kao Vjeru. Koja ga čini stvarnim.
To što je alkohol put i sredstvo, patnju čini stvarnom do
destrukcije bića u teškoj bolesti koju alkoholizam predstavlja. Do
dna sna. Do beznađa. Do bola. Do obesmišljavanja i neizvjesnog
pronalaženja smisla. Do užasne želje da se bude zdrav. Do napora da
se bude običan, kako to već ljudi jesu. Do samoodricanja i
samoprezira.
11.
Povod naprijed rečenom i mnogo čemu drugom ne zapisanom i onom što
nikad niko neće zapisati, jeste pojavljivanje separata/dodatka
BAGREM-BAŠTA u časopisu BOSANSKA VILA, a s podnaslovom:
"veče vinske poezije". Ovih pedeset pjesama zajedno; jer,
neke od njih već smo vidjeli i čitali u drugim knjigama Velimira
Miloševića, označavaju ono što o Pjesniku Velimiru Velji Miloševiću
svemu uz prkos i svemu onome što o njemu znamo, nismo znali.
Naime, BAGREM-BAŠTA se pojavljuje kao pjesnički opredmećen
sukus svekolikog ljudskog i pjesničkog iskustva Velimira Miloševića.
I naravno, njegovoga nemalog, naprotiv: impozantnog pjesničkog
djela.
Tih pedeset pjesama su i i i tačka na i u Veljinom
životu i njegovoj poeziji. Velja je pisao različite pjesme i od njih
pravio i organizirao različite knjige, ali pjesme koje su sada
okupljene pod naslovom BAGREM-BAŠTA, onaj su dio
Miloševićevog pjesničkog posla kojim se on bavio uvijek i stalno
tokom svoga dosadašnjeg života i pjesničkoga puta i sa kojim ponekad
više i nije znao šta da čini, ako mu čaša nije u ruci. To je onaj
dio njegovog pjesničkog stvaranja s kojim je Velja u cijelosti
izjednačen do razine općeg i ništavog i tako: najvećeg.
Da. Ma kako to shvatili. Ma kako pitanje postavili. Je li slabost:
piti il' ne piti? Je l' junaštvo: biti il' ne biti? Je l' pametno na
lud kamen stati? Šta će poslije od svega ostati? Je l' to tajna?
Može li se znati?!
12.
Pouzdano: ma šta čovjek činio, ma koliko nastojao, ma koliko držao
do sebe i do posla kojim se bavi, ono sa čim ne može izaći na kraj
jesu zadatost života i smrti koju život u sebi nosi i sadržava, koju
sobom imenuje. Pjesnik o tome ima budnu i neuništivu svijest. A
BAGREM-BAŠTA Velimira Velje Miloševića omogućuje dragocjenu
spoznaju: nikako nije riječ tek o banalnom pijenju i opijanju!
Ovdje, moguće je shvatiti i potom reći, riječ je o jednom načinu
života, o specifičnoj kulturi pijenja i uživanja
alkoholnih pića, vina prije svih. Iz toga odnosa emaniraju
časovi u kojima se duh Pjesnika otima ovome svijetu i gleda taj
svijet iz visina na koje se ispeo ili uzletio sistematski podupiran
Pjesnikovom vječnom željom da i sam uzleti, mada svjestan kako
nije za te stvari, što bi rekao drugi pjesnik.
No, u Pjesnikovom biću, ta želja je konstantna iako je sve na ovom
svijetu protiv nje, jer ona, želja, dolazi s druge strane života, iz
Vječnosti na koju bi se i Pjesnik htio makar nasloniti, ako ne i u
njene se temelje uzidati ili joj biti i sami vrh! Život po sebi,
slabo podržava takvu želju, ali grije nadom pa je čovjek nazire i
teži joj. Pjesnik sagorijeva svoje tijelo u vatri alkohola, pije i
živi za trenutak usijanja duha i imaginacije koji potom sijaju
svojom snagom. Pjesnik uviđa da njegova vizija nije tek iluzija i da
stvarno postoji to što on uporno snije. Osim svega, pjesnik snije za
sve ljude. Što više pije, pjesnik sve trijeznije razmišlja o pjesmi.
O smislu i besmislu svoje žrtve. Misao postaje stvarna, ogoljena i
ubojita. Pjesnik misli i vidi kako je svoju misao stavio na kušnju i
kako je ona – kao pjesma – kušnju izdržala.
13.
Kukavički je samo plašiti se svega u svome životu. Hrabro je
radovati se i umjeti doživjeti radost. Živjeti uprkos predrasudama
po svome. Uprkos izbuljenim i zluradim palanačkim očima koje sve
vide. Za svoj groš. Biti dobar, ma koliko zla oko tebe pleli. Biti
dobar i kad ti život tako hrđavo i beznadno izgleda. Kad te
palanački kukavelji, ziheraši i zlodusi nipodaštavaju i izbjegavaju
tvoju oštru riječ. I kad ništa dobro niotkuda ne stiže. Kad su
hrđave i mučne vijesti. Kada je smrti toliko da život izgleda samo
kao čekanje na nju. Kada je uvrijedljiva bijeda nasrnula na
porodicu, na bitak, glađu i žeđu, hladnoćom i mrakom, vlagom i
smradom, prljavštinom i zlobom. Biti dobar, uvijek dobar i na strani
Dobrote, pa neka Zlo prepukne i precrkne od svoga jada u svome
smrada neka skapa. Biti dobar zato što si protiv Zla i što si
životna kaplja koja ima i sjaj i zvuk.
I td.
A ova poezija Velje Miloševića svjedoči o takvom življenju kao
najdubljoj Pjesnikovoj nakani i intimi, u kojoj je, ostajući sam,
morao i sebi drugima reći, o sebi ali i o drugima misliti, sam sa
sobom ali i sa svima drugima biti. I vino liti, liti, liti i vino
piti, piti, piti... I među hrđavima i sa svakojakim ološem, a ipak
samo: dobar biti. Dobrota nije, a Zlo jeste od ovoga svijeta i zato
tako uporno smeta...
14.
Ove pjesme ispjevane su u najstrožijoj tradicionalnoj formi:
distiha, terceta, katrena, seksteta i soneta, s izvrsnim osjećajem i
mjerom za metriku ili versifikaciju u najboljem smislu tog zahtjeva
i riječi. Prozodijski i poetički koherentne do visokog i draguljnog
sjaja. Posebnim, pjesničkim nemilosrđem uma, vještine i užarene
spoznaje odlikuju se pjesme ispisane distihom ili gnomskim stihom.
One su razorne po banalno ljudsko, po sentimentalno i popustljivo,
one blješte smislom spoznaje kao raskolom spram popustljivosti prema
sebi i drugima, one su ogrezle u inje smrti i tragiku istine
koja kao ukleta nasrće na čovjeka i pjesničko nesnalaženje,
na traženje zaborava i samozaborav koji donosi uvijek lažna,
nesuvisla i neosnovana nada. One pokazuju, da Pjesnikova sposobnost
suočavanja s Istinom kao beznađem, samo još jedanputa i opet –
porađa Nadu, uprkos svemu: Ko neki zalutali bolnik iz bolnog rata
/ Za moj sto sede pesnik kome se vino pije / Bože da li to imah ili
ne imah brata / Ko stih da zaboravih nesrećne poezije// Čuješ li
kako gruva čuješ li kako trešti / Vidiš li kako se mrači znaš li šta
nam se sprema / I prosu čašu vina i izli se u pesmi / Koja osta na
stolu sad kad pesnika nema // Kao poginuli stih kada mu vreme nije /
Kao krik u tom stihu koji i sada slušam / Ostah za praznim stolom
pokojne poezije // Koju bih da zaboravim al ne zaboravlja duša / Gde
je sad onaj pesnik je li živ žedna čašo / A ratovi još trešte i
traje doba strašno. (Gde je sad onaj pesnik).
Tako Čovjek i Pjesnik rađa sam sebe. Nepotrebnog. Kakav jeste.
Kakvo mu je mjesto zadato u slici Svega. Po njegovom osjećanju
smisla a izvan svakog smisla i sistema, izvan svake osim njegove
pameti. Tradicionalna forma samo je oblik koji doslovce mrvi
i razara Pjesnikova misao, njegovo osjećanje sebe i svijeta probija
svaku riječ, stih i oblik i dominira i riječju i stihom i oblikom
namećući Pjesnika kao graditelja svijeta. Kao Čovjeka. Forma
je kušnja koja samo potvrđuje pjesnikovu jedinstvenu snagu
demiurga.
15.
Velimir Milošević Velja, tematski i motivski, jezikom kojim misli
pjesmuje i piše, formalno i eufonijski naslanja se na najbolju
tradiciju srpskog pjesništva uopće, ali i posebice srpskog
pjesništva za djecu: Dušan Radović, Dragan Lukić, Momčilo
Nastasijević, Milovan Danojlić, Stevan Raičković, Miroslav Antić,
Milovan Vitezović, Miroslav Nastasijević, Šole Janković...
Živeći najveći dio svoga života pod drugim nebom, Velimir
Milošević ovu tradiciju oplemenjuje izuzetnom snagom svoga bića i
bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa, humanističkog duha i
odnosa prema mogućnostima poezije.
U eufoniji Veljine poezije, posebice ove vinske, odjekuje i
slavenski mit o pjesniku kao zanos s kojim su pjevali i
živjeli najbolji ruski i srpski pjesnici. Velja Milošević je
pjesnička svjetlost koja dolazi s te strane. O tome u istoj mjeri
svjedoče tradicionalna forma u kojoj Milošević pjeva, kao i Veljina
filozofija pjesničkog življenja i pjevanja koje su podjednako
slavenske.
Svoj pjesnički zanat, Milošević je doveo do savršenstva, do samoga
vrha koji donosi poraze i časti. Riječ je o artističkom
savršenstvu: ma gdje da makne perom i riječju zablistaju stih i
pjesma kao prostor pjesničkog opstajanja.
No, Veljino pjesničko iskustvo ga uči da se tog lagodnog
artističkog osjećanja i obraćanja valja i mora pripaziti. Vlastiti
artizam, Velja ruši smislom i smislenim postupcima i po cijenu da su
ostvareni kao pjesnički ispadi. Upravo tako, Velja je postigao i
uspio da ove pjesme iako vinska poezija, iako himnične, nisu
hedonistički orijentirane i samozadovoljstvom obesmišljene. One su
uozbiljene zalogom koju čini dosljednost Pjesnikovog življenja
naslonjenog na istinoljublje, čovjekoljublje i stvarnu patnju.
A to je ono što štiti i Veljinu strast prema pijenju vina, kao i
poeziju i njezin smisao od pića i alkoholne vatre i što mu omogućava
da poslije svega - preživi.
Pod ovim nebom Velja opstaje i ostaje ne samo kao pjesnik već i
kao posljednji istinski bohem koji svoj usud živi bez prenemaganja,
dosljedno i beskompromisno, kao čovjek koji je jasno razaznao raspon
između početka i kraja.
BAGREM-BAŠTA blistavo i zauvijek – svjedoči o tome.
2001./2004. Atif Kujundžić,
* Tekst je objavljen u
časopisu "MOST" – 2001. godine, a
neznatnim preinakama i u časopisu "ŽIVOT" – 2004. godine. Za ovo objavljivanje, tekst je takođe dorađivan.
|
