 |
Žena, religija
i politika
Autor: dr. Zilke
Spahić-Šiljak
Istraživački odraz naših mentaliteta i tradicije
O knjizi dr.
Zilke Spahić-Šiljak
napisala Safeta
Obhođaš |
 |
„Ma šta ti imam reći, ne talasaj previše. Ili potoneš, ili budeš modra.“
To
je izjavila jedna od anketiranih učesnica u knjizi „Žene, historija i
religija“ dr. Zilke Spahić-Šiljak, nakon što je autorica pokušala u
direktnom razgovoru dobiti od nje odgovor kako ona vidi ravnopravnost rodova.
Socijalna istraživanja su zaista rijetkost u zemljama Balkana. Ovakav način
analize odnosa u društvu, kakav je primjenjen u ovoj knjizi, u državama Zapada
se naziva studija. U građanskim demokratijama takve studije su glavna
spone između teorije i prakse. U njih se ulaže dosta sredstava, jer su
istraživanja jedan od važnih pokazatelja funkcioniranja političkog sistema u
praksi.
U Njemačkoj naprimjer, skoro svaka inicijativa za promjenu neke uredbe ili
zakona, počinje argumentacijama zasnovanim na rezultatima već provedenih
studija. Vlastito iskustvo ili kampanja u medijima mogu pokrenuti ovakva
istraživanja, ali nisu dovoljni za argumentiranu raspravu o nekom problemu.
Poslije uočavanja negativnih kretanja u društvenim odnosima i primjeni zakona,
angažiraju se naučnici, u prvom redu sociolozi, pa politolozi, pedagozi,
psiholozi, ljekari, da istraže odakle potiču problemi i kako se mogu riješiti.
Dr. Zilka Spahić-Šiljak se u svojim istraživanjima o položaju žene u
religiji i politici u Bosni i Hercegovini nije mogla osloniti na neku
institucionalnu mrežu, jer političare u toj zemlji ne interesira puno kako
funkcioniraju pravna i socijalna država. Kako sama navodi, najviše su joj
pomogli oni koji već desetljećima ukazuju na diskriminaciju žene na našim
prostorima. Rezultati ovog istraživanja su za sve njih jedan dodatni argumenat u
njihovoj daljnjoj borbi. I u borbi uvažene istražiteljice, koja je u svoju
disertaciju i ovu knjigu uložila toliko entuzijazma, strpljenja i želje da
konačno dobije i naučne pokazatelje već poznatog raskoraka između proklamiranog
i stvarnog položaja žene, počev od socijalističke parolaške ravnopravnosti, do
ove post-ratne kvotaške farse, nametnute od strane onih koji uzalud siju sjeme
demokratije tamo gdje su diktature zabetonirale tradicionalne patrijarhalne
odnose.
Autorica nas u prvom odnosno teoretskom dijelu uvodi u svijet religija, od
njihovog postanka i tumačenja Božijeg stvaranja prvih ljudskih bića Adama i Eve,
odnosno Adema i Have, pa do današnjih dana. Sve tri monoteističke religije:
jevrejska, hrišćanska i islamska, u svojim korijenima nisu imale diskriminaciju
žene. Žene su, što se da zaključiti po pisanim tragovima iz tog vremena, u
početku bile ravnopravne u tumačenju, prenošenju i širenju religije. Autorica je
navela osvijetlila sudbine mnogih žena koje su se isticale mudrošću, hrabrošću i
djelovanjem u svojim narodima: Ester, Majka Marija, Marija Magdalena, Balkisa –
kraljica od Sabe, Merjema, majka Isa Pejgambera, Aiša, supruga i sljedbenica
Muhammeda a.s.
Ovako, na jednom mjestu analiziran razvoj religija jasno ukazuju da prešućivanje
ženskog doprinosa i nametanje prvog Evinog grijeha nisu došli od Boga, jer su
nastali kasnije, kroz matrijarhalno tumačenje religije a i žensko prihvatanje
nametnute krivice i mirenje sa sudbinom koju su im određivali i još uvijek
određuju muškarci i tradicija.
Po mom mišljenju ovaj prvi dio bi trebalo štampati posebno i podijeliti u svakom
džematu i svakoj crkvenoj zajednici, da bi se konačno shvatilo: sveprisutno
omalovažavanje i ignorisanje sposobnosti žene nije od Boga, nego od ljudi,
kojima je to toliko normalno, da više i ne primjećuju koliki je to grijeh.
Knjiga „Žene, religija i politika“ ima više dijelova, koji proizilaze jedni iz
drugih, ili posmatraju isti problem sa različitih gledišta. Sistematski je
razmotren položaj žene u društvu i porodici u Bosni i Hercegovini nakon Drugog
svjetskog rata. To je bilo vrijeme nametnutog ateizma i proklamirane
ravnopravnosti, sa posebnim naglaskom na radu AFŽ (Antifašističkog vijeća žena).
U prvim godinama etabliranja komuništičkog sistema ova organizacija je dala
veliki doprinos ravnopravnosti muslimanskih žena, od skidanja zara do
opismenjavanja većinom nepismenih žena. Veliki progres je ostvaren pravom žene
da se obrazuje i doprinosi izdržavanju porodice isto kao i muškarac.
U teoriji je to izgledalo kao da su se preskočili svi mučni i dugotrajni razvoji
svijesti i emancipacije. Ali o nekoj stvarnoj ravnopravnosti nije moglo biti ni
govora. „Žene više nisu, kako se prije 15 godina tvrdilo, izvan matice
političkog i samoupravnog života, ali su izvan matice političkog odlučivanja u
našem društvu“, dr. Spahić-Šiljak je navela citat iz rada Slobodanke Markov
iz 1984. godine „Položaj i uloga žena u sistemu političkog odlučivanja.“ I
zaista, može li se iko od onih i koji žale i ne žale za onim sistemom, sjetiti
imena nekih žena koje su se duže održale u vrhovima vlasti, koje su bile
direktorice preduzeća i institucija.
U Hrvatskoj se još ponekad spominje Savka Dapčević-Kučar a u Srbiji Latinka
Perović, koje su drugovi pomeli sa njihovih pozicija kad su se tražili krivci za
„hrvatsko proljeće“ i bujanje srpskog nacionalizma. U agoniji komuništičkog
sistema je predsjednica vlade bila Milka Planinc, koju i onako niko nije slušao.
Komuništička kola su se već kotrljala niz brdo a inflacija rastakala i onako
slabu ekonomsku osnovu. Bosna i Hercegovina ni tada nije imala političarki
vrijednih pomena.
Autorica navodi razloge za isključivanje žene iz sfere upravljanja: „Žena
nije bila rasterećena obaveza u privatnoj sferi života, jer se i dalje brinula o
porodici i domaćinstvu, što je u nedostatku dovoljnog broja javnih ustanova u
oblasti socijalnog prava dovelo u poziciju dvostruke opterećenosti....Sveukupne
odnose među spolovima je u velikoj mjeri diktirala patrijarhalna kultura,
prožeta matricom religijskih vrijednosti koje su, umjesto emancipacije i
oslobođenja, ženama donijele samo nove obaveze i teret koji su preuzimale a da
se nisu rasteretile starih.“
U 6. dijelu knjige je empirijsko istraživanje, slika i prilika odnosno ogledalo
našeg mentaliteta i tradicije. Ono je provedeno u sredinama različitih
religijskih pripadnosti. Posebna vrijednost je u tome što autorica nije ostala
samo na onome što su ispitanici zaokružili na svojim anketnim listićima, nego je
sa svakom grupom, da li u Orašju, da li u Sanskom Mostu ili Novom Goraždu,
razgovarala sa ispitanicima, i ženama i muškarcima. Mogla je samo ustanoviti da
su razlike između onoga što su ispitanici unijeli na svoje anketne listove i
onoga šta stvarno misle, skoro nepremostive.
Svima onima koji se žele obavijestiti o sveprisutnoj dvoličnosti kad je u
pitanju odnos žene, religije i društva toplo preporučujem ovu knjigu. Po onome
kakvo nam je sada stanje u zemlji može se zaključiti sljedeće: na diskriminaciji
ženskog roda nikad ne može biti izgrađeno socijalno pravednije društvo. Jer,
muškarce u svakom pogledu više interesira vlast i moć, nego funkcioniranje
institucija na kojima se zasniva stabilan srednji sloj i omogućava humano
ophođenje sa slabijim članovima društva.
Ako žena već u porodici doživljava nasilje kad po nepisanim pravilima nije
dovoljno pokorna i uslužna, od nje se ne može očekivati da na društvenom planu
digne glas protiv diskriminacije a za više prava u političkom odlučivanju.
Ova knjiga dr. Zilke Spahić-Šiljak je važna stepenica kako u osvješćivanju žena,
tako i emancipaciji muškaraca. Knjigu je posvetila svojoj majci, koja ju je
cijelog života, posebno za vrijeme stvaranja ove knjige, hrabrila i pomagala.
Kad bi bar bilo više majki koje vjeruju u svoje kćeri i drugačije odgajaju svoje
sinove.
