Mi
večeras promovišemo[1] dvije a
ustvari, govorimo o jednoj knjizi.
Zvuči paradoksalno, ali nije. Perceptivno to su dvije, a sadržajno
samo jedna, dvostruko opredmećena knjiga, refleksivno utemeljena na
fenomenu etno-nacionalizma u njegovoj ratnoj i poratnoj izvedbi.
Govoreći u terminima filmskog jezika, prva, Rat kao najveći
kulturni događaj – ka semiotici etnonacionalizma, predstavlja
panoramski pregled etno-retoričkog polja moći.
U pitanju je teorijsko-fenomenološki široko osvjetljavanje tog polja
odozgo, iz ptičije perspektive i sa aspekta semiotike, kao namjenski
izabranog hermeneutičko-interpretativnog kōda. Rat kao najveći
kulturni događaj ... je knjiga koja nam, akademski izbrušenim
jezikom globalno, panoramski cjelovito, prikazuje kako krajnje
iracionalni etno-logos funkcionira u jezičkoj ravni bh
politikantstva. O tome najbolje svjedoče naslovi pojedinih poglavlja
knjige kao što su: Geotropi diskursa; Poetika vlastitog
imena; Etnički identitet i rat...
I dok ga u ovoj osvjetljava spolja, u drugoj knjizi,
Pripitomljavanje Nacionalizma, zbirci tekstova pisanih za
sedmičnu kolumnu jedne dnevne (nezavisne) novine, Vlaisavljević
etno-nacionalizam rasvjetljava iznutra. Aksiološki jasno i logički
nepristrasno, autor zumira i, izvlačeći ih na samu
površinu svog knjiškog platna, fenomenološko-logički analizira
konkretne detalje dnevne, etnopolitičke proizvodnje života,
nacionalno disparatne bh zajednice, što je također vidljivo iz
nekoliko nasumice odabranih naslova tekstova kao što su: Država,
policija i vojska; Srebrenica – kraj epopeje; Zločin,
okrutnost i nasilje; Potajni užitak političara; Otrovna
opojnost politike; Neljudi i ološ...
Zašto su ove knjige važne?
Zato što, pored sadržajne, imaju i svoju ostenzivnu valjanost
i vrijednost. Odnosno, zato što nam na djelu pokazuju kako se
jedan bh intelektualac, svojim kritičkim diskursom, i
analitičkim načinom razmišljanja, u prvoj (Rat kao najveći
kulturni događaj ...) i kontinuitetom javnog govorenja, u drugoj
knjizi (Pripitomljavanje nacionalizma), jasno izdvojio od
inteligencije kao oficijelnog korpusa bosanskohercegovačke
akademske zajednice. Jer, upravo ta inteligencija, kao prilježni
intelektualni rent-a-car servis etno-oligarhija, odavno je
izdala univerzalna načela znanja, istine, slobode
i morala.
U ime čega?
I zašto?
U ime kulta (resp. kilta), idejne, vjerske, i aktualno vrlo
profitabilne etno-aksiologije. Ugo Vlaisavljević kao
javni intelektualac (za razliku od politikantski
instrumentaliziranih, rent-a-car salonskih intelektualaca),
vlastitom odlučnošću, i "odvažnošću izricanja" (kako bi to rekao
Kasim Prohić), fenomenološko-analitički i doslovno ih
trgajući, cijepa sumorno-sive konformističko-pragmatičke koprene
akademskog licemjerja.
U knjizi Rat kao najveći kulturni događaj – ka semiotici
etnonacionalizma, Vlaisavljević jasno pokazuje kako jezik samo
artikulira ono što se događa u intersubjektivnom, tačnije, na
međunacionalno, i interkonfesionalno uzavrelom, politikantski
uskomešanom, i pogibeljno-trusnom, horizontu etno-armirane i
programirane Bosne i Hercegovine.
Međutim, za razliku od te, pretežno akademski-ezoterične,
druga knjiga (Pripitomljavanje nacionalizma) indikativna je
intelektualno-kritički. Njome i kroz nju (i ovdje
dolazimo u tačku pojmovnog pozicioniranja njenog autora na javnoj,
društveno i politikantski smišljeno pregrijanoj sceni),
Vlaisavljević se profilira, potvrđuje, i afirmira kao javni
intelektualac. A javni intelektualac, za razliku od
salonskih (dvorskih), nije samo Fachmann (stručnjak za neko
uže znanstveno područje), nego je i prosvjetiteljski široko, odnosno
univerzalno obrazovan i kritički orijentiran društveni analitičar.
Kao takav javni intelektualac je na stalnom zadatku
kritičkog uznemiravanja (resp. alarmiranja, animiranja, buđenja
...), poslušne, idejno-uspavane i racionalno-nagluhe javnosti.
Kao pojedinac, politički neetabliran, i samostalan mislilac,
Vlaisavljević nije tu ni da donosi, niti da učestvuje u
donošenju političkih odluka, nego da kritički rasvjetljava smisao,
odnosno, u konkretnoj bh situaciji, besmisao aktualnih
političkih zbivanja. Konkretno, u slučaju našeg autora, danas
(nasuprot inerciji široko uvriježenog etno-akademskog konformizma),
promocijom ovih knjiga svjedočimo jedno iskustvo logike
intelektualne nepokornosti i misaone samosvojnosti. Odnosno,
iskustvo strukturalne kritike politikantskog neokolektivističkog
diskursa, dominantnog unutar polja etnički instalirane vladavine
moći.
Međutim, za razliku od javnog intelektualca, dakle,
ofanzivno-kritički nastrojenog pojedinca i aktivnog
zagovarača društvene promjene, dvorska bh etno-inteligencija,
uglavnom figurira defanzivno: kao pozamašno plaćeni
intelektualni advokat na zadatku odbrane i znanstvenog
racionaliziranja iracionalno-partikularnih etno-istina. Preciznije,
na sceni je dobro uhljebljena sinekura, zadužena za dušebrižničko
njegovanje i održavanje neokolektivističke etno-svijesti (svog)
naciona.
U pitanju su nove medijske zvijezde, namjenski proizvedene u svrhu (quasi)naučnog
racionaliziranja i cizeliranja najočiglednijih neistina
etnoideologija i njihovog vrijednosnog kodificiranja kao, tobože,
općeg javnog dobra. Na personalnoj ravni, radi se o kalkulatorski
uzornoj, i etički poraznoj metamorfozi pragmatski kondicionirane
svijesti i savjesti poslušnih, pragmatski instrumentaliziranih
mandarina, odnosno, profesionalnih demagoga kod kojih je,
fenomenološki govoreći, etno-ideologija potisnula savjest i
zauzela njeno mjesto, a sāmo mišljenje i razmišljanje
su se bestidno povukli pred arogantno etnologiziranom
sviješću nedovršenih i etički desenzibiliziranih inteligenata.
Njima zahvaljujući, gusto šipražje idejno podivljalog
etno-nacionalizma ojačalo je do neiskorjenjivosti. Na
tragu krvave, ratom producirane samorazumljivosti, idejne
nedodirljivosti i etno-ispolitiziranosti životnog i socijalnog
prostora, preostaje još samo "tanka nada" (Mak Dizdar) i neizvjesni
pokušaj "pripitomljavanja nacionalizma", što je i temeljna kritička
ideja istoimene knjige Uge Vlaisavljevića.
Ne radi se o tome da nacionalizam već jednom zauvijek uklonimo
nego da ga napokon u dovoljnoj mjeri – recimo makar u mjeri
dostojnog preživljavanja drugih – civiliziramo . (str. 8).
Vođen tom, koliko ljudskom, toliko jalovom nadom, on
traži izlaz uz pomoć uma, znanja i vlastitog javnog angažmana. Jer,
bez javnog djelovanja, intelektualac je samo intelektualna
himera, i nije moguć kao javni intelektualac. Ovdje je
riječ o praktički neobično važnoj dihotomiji koju je kritička
politološko-filozofska literatura već poodavno detektirala i
obznanila. Radi se o praktično vrlo važnoj distinkciji – umijeću
razlikovanja – poziva i zvanja intelektualca.
Zvanje je nominalni okvir za njegovo profesionalno
ispunjavanje radnih, "etno-patriotskih", itd., dužnosti i obaveza.
Poziv je nešto sasvim drugo i (praktično nadilazeći pojmovni
okvir izlizanih običaja i vlastodržačkih očekivanja), pada u domen
etičkog samorazumijevanja i kritičkog odnošenja spram uobičajene
podrazumijevanosti idejnih zadatosti unutar aktualnog ideološkog
polja. U pozivu intelektualac se, dakle, ne obazire na zov
vanjskog, i odaziva se samo sebi samom. Tačnije – unutarnjem zovu
vlastitog uma. Zovu u ime općeg javnog dobra. Dobra za sve i dobra
svih, a ne samo idejno marketiranog dobra "za nas" i "naše".
Konkretno, javni intelektualac, djeluje kao umna
avangarda, eksponent humanistički obrazovane, i demokratski
prosvijetljene svijesti. Tek, kroz svoj javni kritički angažman on
sudjeluje u (pre)oblikovanju racionalnog diskursa idejno već
natražno uobličenog i emotivno prevrelog javnog mnijenja. Jer, u
pitanju demokratije, uprkos etimološkoj sugestiji samog
izraza, ne radi se ni o kakvom automatizmu puke "vladavine
naroda" (kako to tumači demagoška kolektivistička politologija i
polit-pedagogija), nego o "vladavini naroda kao opće
umne volje". Ali, ta "opća umna volja" nije nikad samonikla nego je,
u njenoj otvorenosti, valja nekako (istrajno i teškom mukom)
oblikovati, odgajati i senzibilizirati za ono ljudsko, univerzalno.
Kako?
Stalnim, svakodnevnim uticanjem (riječju i djelom) na zavedenu
svijest gomile, i vjerovanjem u mogućnost njene promjene. Svijest
naroda, o čemu zorno svjedoči povijesno iskustvo (od
Spartakovog ustanka do danas), nije nikakva nepromjenjiva,
hermetički zakovana, ni bogomdana mentalna kategorija. Naprotiv, na
nju se, u njenoj urođenoj otvorenosti i iskustvenoj plastičnosti, da
djelovati uticanjem, obrazovanjem i prosvjećivanjem. Narod se dā i
mora mijenjati. Zato javni intelektualac svoju etički
nepotkupljivu intelektualnost potvrđuje i legitimira samo kritičkim,
masmedijskim javnim diskursom.
Ugo Vlaisavljević to sasvim dobro zna, i striktno slijedi
logiku tog (sa)znanja. Stoga on piše i za masovnu javnost, za
čitaoce dnevne štampe i sedmičnih magazina. U tom načinu odnosa
spram društvene svakodnevnice on ima svoje intelektualne preteče.
A.Tokvil (Alexis de Tocqueville), J.Djui (John Dewey),
J.K. Galbrajt (John Keneth Galbraith)..., osim za
akademsku elitu svog vremena, pisali su i za prosječno obrazovane
čitaoce dnevnih novina i sedmičnih časopisa.
Za usporedbu sa ovom knjigom (Pripitomljavanje nacionalizma),
podsjetimo i pozovimo se na još jedan identičan primjer: Ortega y
Gasset, jedna od najmarkantnijih intelektualnih figura XX
stoljeća, svoju poznatu knjigu Pobuna masa (1930) oblikovao
je od serije pojedinačnih, prigodno pisanih tekstova, koje je
objavljivao u madridskim novinama. Dakle, javni
intelektualac, za razliku od akademskih (resp. dvorskih,
salonskih, kabinetskih) piše za dvije vrste publike: za
stručno-akademsku zajednicu, s jedne, i najširu čitalačku,
s druge strane. Njegova se vrijednost, i intelektualno umijeće,
potvrđuju upravo u "zadovoljavanju tako oprečnih ukusa".
Istovremeno, i s vrijednosne strane čitano, kritički naboj
Vlaisavljevićevih spisa (knjiga), naporu njegovog angažmana daje
etički i, tome proporcionalno, univerzalno-humani smisao. Dakle, u
osnovi ovih knjiga je njegov intelektualni i moralni impetus.
On je njihov kritički temelj.
I zato, ove dvije Vlaisavljevićeve knjige nisu samo
knjige.
One su nešto više i nešto dublje od toga.
One, u svojoj aksiološko-hermeneutičkoj sveobuhvatnosti, naprosto
izvrću čarapu naše bolesne stvarnosti. Rat i nacionalizam
su (koliko ga ja znam i poznam), Vlaisavljevićeve
intelektualne i ljudske rane koje ga već godinama autorski bole i –
tematski more. Žive rane, koje nastanjujući se u mozak, urezuju
svoje trajne i duboke ožiljke na njegovom čelu. I Ugo
Vlaisavljević ih ne krije.
Iz ugla te neskrivenosti, zajednički, neispisani moto ovih knjiga,
mogao je, i može da bude onaj moralno nedvosmisleni stih iz davne
1971. godine tada mladog bosanskog pjesnika Ahmeda
Muhameda Imamovića koji u svojoj mladalački-poetskoj
skrhanosti (cf. pjesmu: Posljednja želja klonulog cvijeta)[2]
dirljivo kaže:
Ne mogu više da trpim moru
Svoju prećutanu riječ na čelu
Došlo je vrijeme zdravom govoru
I otkrivanju ožiljaka na tijelu.
Knjige: Rat kao najveći kulturni događaj – ka semiotici
etnonacionalizma, i Pripitomljavanje nacionalizma, jesu
upravo ti zdravogovorni "ožiljci na čelu" koje (promovirajući ih),
zajedno s autorom, večeras, evo, otkrivamo i – javno iznosimo.
[1] Promocija knjiga održana je
u prostorima Hotela Bosnia, Sarajevo, 27. 02. 2008.
Pored potpisnika ovih redova promotori su bili: prof. dr. Jasminka
Babić–Avdispahić; prof. dr. Muhamed Đelilović; prof. dr. Enver
Kazaz; Ivan Lovrenović, a moderirao je Feđa Maunagić, dir. izd. kuće
Mauna-Fe.
[2] A.M. Imamović, Od jada
zarada, Sarajevo, 1971. str. 31
18.04.2008
