SEIMA (SEKA) VIŠIĆ
Rođena
31.10.1940.u najstarijem dijelu Banja Luke, Gornjem Šeheru, gdje je
provela sretno djetinjstvo i mladost u krugu predivnih roditelja, sestre
i tri brata. Susreti i prijateljstvo sa divnim djevojčicama, mirnim i
tolerantnim komšijama, rascvjetanim baštama i neizbježno druženje na
obalama Vrbasa, ostavice dubok trag na dusi da bi se poslije nekoliko
decenija mnoga sjecanja prenijela u njene knjige koje su nastale u
tuđini, a u periodu izbjeglištva.
Prva knjiga "Sjecanja na oteti grad" objavljenja je krajem 1999., a
nastajala je od onog trenutka kada je počela agresija na njenu Bosnu i
rodni grad. To je dnevnik ispisivan tri godine koji će tek u tuđini po
nagovoru prijatelja postati potresno svjedočanstvo. Knjiga je prevedena
na njemački jezik.
Druga knjiga izdana 2002. je ustvari slijed prve. Nakon objavljivanja
"Sjecanja", primivši na stotine pisama čitalaca, odlučila se da i to
pretoči u knjigu pod nazivom "Pisma prijatelja". Knjiga sadrži preko
stotinu pisama poznatih i nepoznatih čitalaca, stihove, sjecanja na
drage likove, a sve je to ilustrovano vrijednim slikama Mersada Berbera.
Sada priprema treću knjigu, knjigu pripovijedaka iz života njenih
prijatelja i sugrađana u tuđini. Kada će se knjiga pojaviti, zavisi od
toga hoće li se javiti neki sponzor?
Osim pisanja literarnih sastava i poezije za svoju dušu, ranije se nije
bavila književnim radom. Sada je dopisnik nekoliko B-H listova.
Trenutno živi sa svojim suprugom Mustafom u malom gradiću Klotenu.,
nadomak Züricha u Švicarskoj
IZVODI IZ RECENZIJA
KAD ZATREPTI DAMAR ZAVIČAJA
Ako
je tačna ona da nada umire posljednja u čovjeku, onda bi se za sjecanja
moglo reći da umiru pretposljednja. Ako uopće umiru! Ovako samouvjerenu
tezu insan uistinu ima razloga da izusti nakon čitanja knjige "Sjecanja
na oteti grad", ali još vise nakon čitanja ovih stotinjak govora
ranjenih banjalučkih muhadžirskih duša.......
Nije se baš lahko opredijeliti šta čitaoca ove knjige snažnije
impresionira - sposobnost autorice da na jednom mjestu i u isto vrijeme
okupi toliko naših sugrađana, čiji se šapati i treptaji njihovih duša
čuju na daljine, ili pak jedna erupcija emocija stotinjak predvodnika
onih desetina hiljada, koliko fizički obitava po raznim zemljama
nedođijama, a čije se zelje i nade slijevaju u jedno ušće, zvano imenom
i prezimenom - Banja Luka.
Pisma koja su stigla na Sekinu adresu i koja su se odnosila na knjigu
"Sjećanja na oteti grad" se istovremeno doimlju i kao razgovori sa samim
gradom, kao poruke. Iako pisana perima banjalučkih muhadžira različitih
zvanja i znanja, uzrasta, svjetonazora, konfesija i čega sve ne
različitog, sva su u svojoj osnovnoj poruci slična kao jaje jajetu. A,
kako i ne bi bila kada su pisana jezikom istih emocija i protkana jednom
nadom. Ova knjiga na autentičan način tretira jedan prognani grad i
njegove domicilne žitelje, ali bi se mogla odnositi i na sve ljude ove
nesretne planete koje je zadesilo da ne žive u svom zavičaju. Ili da
žive u njemu samo kroz sjecanja. Upravo u tome i jeste njena
kozmopolitska vrijednost. Uostalom, autorica i jeste namijenila svoju
drugu knjigu "svim znanim i neznanim, a prognanim širom svijeta".
......Ovo mišljenje sam haman mogao pisati u svom muhadžirskom okružju,
u Americi, ali sam imao sreće da ga napišem baš u našem gradu, uživo
inspiriran njegovim neponovljivim ljepotama što mu ih Svevišnji podari,
a neki su bezuspješno pokušali da mu oduzmu, odnosno da mu promijene
lični opis.....
Banja Luka, 31. maja 2002. g. Bedrudin GUŠIĆ
ENCIKLOPEDIJA RASELJENIH DUŠA
Nikada
nisam bila u Banjaluci, nisam se prošetala Korzom ni Majdanom, niti na
obalama Vrbasa slušala sevdalinku "Put putuje Latif-aga, sa jaranom
Sulejmanom", koja govori o nekom davnošnjem egzodusu muslimana iz
Krajine. Stanovala sam u ubogoj bosanskoj provinciji, Palama, u kojoj se
početkom 1992. godine koncentrirala mržnja srpskog seljaka prema
urbanim, gradski uređenim sredinama. Te godine je do mene, preko mojih
komšija koji nisu bili za ubijanje ali jesu za "srpsku državu", dopirala
propaganda o banjalučkim stanovnicima. "Eto vidite da smo mogli živjeti
zajedno, muslimani Banjaluke su lojalni i njima se ništa ružno ne
dešava, žive normalno, rade..." Iako sam znala da ta propaganda nema
veze sa istinom, opet sam htjela vjerovati u bajku da ima neko mjesto u
mojoj zemlji ili na Balkanu uopće, gdje Bošnjaci mogu sa mirom zaraditi
i jesti svoj svakodnevni kruh. I moliti se Bogu onako kako oni hoće.
Suđeno je bilo da mnogo godina kasnije, kada sam i ja već nakupila
dugački izbjeglički staž, od Seime - Seke Višić saznam pravu istinu o
tihom genocidu nad banjalučkim stanovnicima nesrpskog porijekla pa i na
Srbima, koji su bili protiv politike mržnje i uništavanja. Što je bilo
zadivljujuće i potpuno neuobičajeno za žene našeg podneblja, Seima to
stradanje nije samo zadržala u sjecanju, da bi ga kasnije nekom
ispričala, ona je to zapisala, dan za danom je vodila svoj dnevnik
straha i nade, očajanja i sabura. Kako saznajemo u početku ove nove
knjige "Pisma prijatelja", pisala ga je u svesku sa receptima, sakrivala
kako je znala i umjela, jer je i njena, kao i svaka bošnjačka porodica
koja je izduravala rat u Banjaluci, u svakom trenu očekivala da se
dželati pojave na kapiji. Otkrivanje dnevnika bi značilo sigurnu smrt, i
gore od toga, isljeđivanje, mućenje, pa onda smrt...
..... Iz pisama, kao na primjer iz onog kojeg je napisala Mina Ćoralić,
saznajemo da se banjalučka rodbina i prijatelji još uvijek traže po
svijetu i nalaze preko privatnih veza. I da se raduju svakom kontaktu,
svakoj knjizi koja govori o njihovom gradu. Seima Višić je tu zaista
vješto, manirom već iskusne spisateljice, dodala svoja sjecanja, kako bi
čitalac dobio potpuniju sliku grada iz mirnodopskog života, kada se malo
kad pitalo za vjeru i naciju....
....Nekad je Danilo Kiš dobio titulu velikog pisca po literarnoj
konstrukciji "Enciklopedija mrtvih". Za ovu novu knjigu Seime Višić bi
se moglo reći "Enciklopedija raseljenih duša". Vrijednost ove kao i
prethodne knjige, dnevnika "Sjecanja na oteti grad" je u tome što one
nisu literarna konstrukcija, njih je pisao sam život. Seima je i
događaje i pisma pretvorila u svima čitljivo štivo, sve je autentično
jer su ga pisali stvarni postradali mali ljudi, sa imenima i
prezimenima, čija sudbina skoro nikome nije bila važna....
....... "Ove zabilješke su vrlo važni podaci o događajima i zločinima
koji se zaboravljaju ako nisu zapisani. (...) Ovdje su dragocjeni podaci
iz kojih se mogu rekonstruirati zločini koji su vršeni nad bošnjačkim
narodom od strane fašista....
Safeta OBHOĐAŠ
OPUS
BOSNIANSEM - RAMLJAK |
LITERATURA
