|
Safeta Obhođaš
autor |
Željko Grahovac
r e c e n z i j a
ŽENA I KALEM
|
Željko Grahovac
recenzent |
RECENZIJA RUKOPISA
KNJIŽEVNOHISTORIJSKE I KULTUROLOŠKE STUDIJE ŽENA I KALEM
SAFETE OBHOĐAŠ
Prava je rijetkost da se u Bosni i Hercegovini danas možemo
pohvaliti sistematskim, ozbiljnim i institucionalno podsticanim
naučnim projektima i istraživanjima iz domena proučavanja i
valoriziranja kulturne baštine – pogotovo ako je riječ o temama i
problemima koji i nisu baš „od nacionalnog interesa“, ali kroz koje
se na bitan način prelama slika „o nama“ (ma ko to mi bili);
postoji neka vrsta ideološke „unutrašnje kontrole“ ili cenzure koja
ima presudnu riječ po pitanju vrednovanja pojedinih segmenata naše
kulturne prošlosti. Zato se pojedine „osjetljive“ teme iz ove
oblasti prepuštaju slučaju i eventualnom entuzijazmu pojedinaca – od
kojih onda isključivo zavisi hoće li uopće biti dotaknute i
obrađene.
Ovdje je riječ upravo o takvoj tematici i o takvom odnosu takozvane
kulturne politike (takozvane zato što bi se prije moglo reći da je
uopće nema, nego da je, bilo kakve, ima!) prema kulturnoj baštini:
naša književnica Safeta Obhođaš, koja već duže vrijeme živi i radi u
Njemačkoj i koja je vrlo zapažena na tamošnjoj književnoj i
kulturnoj sceni, odlučila je da „pretrese“ baštinu bošnjačke usmene
književnosti i razdoblje preporoda (1875-1914) sa aspekta
zastupljenosti žene i „ženske problematike“ – dakle, sa gender-stanovišta.
Odmah moramo istaći da je to sjajna ideja i da ozbiljnijih studija
ove vrste još uvijek nema kod nas – ni onih koje bi bile profilirane
i ispisane kao naučni radovi, ni onih koje bi prije spadale u
esejistički fah: autorica je to zaista na transparentan način
objasnila u uvodu ove knjige, insistirajući na nelagodi koju svaki
iole normalan intelektualac mora osjetiti kad se nađe u situaciji da
na izraženi interes druge kulturne sredine po ovom pitanju može
odgovoriti uglavnom samo šutnjom. Ne samo da mi vrlo malo znamo (ili
ne znamo ništa) o mjestu i ulozi žene u vlastitoj nacionalnoj
kulturi i o njenoj zastupljenosti u baštini naše književnosti – mi,
što je još gore, nemamo razvijen i izražen kritički stav po tom
pitanju, nema kritičke samosvijesti u vezi sa specifičnostima i
ograničenjima našeg mentaliteta i svjetonazora glede gender tematike
i problematike uopće. Zato je sasvim razumljivo što je autorica
osjetila snažan poriv i veliki izazov – da se u jednoj slobodnoj
esejističkoj formi upusti u revaloriziranje baštine bošnjačke
književnosti upravo s ovog aspekta, sa naglašenom distancom prema
svim oblicima vjersko-nacionalne demagogije i mitomanije i
prvenstveno sa željom da ispiše tekst koji će biti zanimljiv široj
čitalačkoj publici; rezultat toga je ova vrijedna knjiga, u kojoj
autorica na vrlo pristupačan način, duhovito i lucidno komentira i
interpretira odabrane uzorke epskih narodnih pjesama, balada,
sevdalinki i uopće svih relevantnih pisanih izvora (u šta je
uključeno i stvaralaštvo Bošnjaka na orijentalnim jezicima) –
ukazujući u tim analizama na „bolne tačke“ homofobnog i
destruktivnog maskulinog svjetonazora, unutar kojeg za ženu uopće ni
nema mjesta osim kao za predmet ili objekt muške moći.
Polazeći
od figure i sudbine Katarine Kosače, faktički prve žene koja u
bosanskoj povijesti ima svoje mjesto kao osoba (ali i kao dio mita o
kraju slavne srednjovjekovne Bosne), autorica analizira ne baš tako
brojne ženske likove iz usmene bošnjačke književnosti i žene
autorice iz ukupnog konteksta nastanka i razvoja pismenosti i
moderne književnosti na ovim prostorima – od lika Hasanaginice pa
sve do Nafije Sarajlić. Ona stavlja sebi u zadatak da postojeća
historijska, općekulturološka i književna saznanja o značajnim
ženama i ženskim likovima bošnjačke književne baštine pretrese iz
ugla gledanja žene (i u rodnom/spolnom, i u ljudskom smislu) –
ukazujući na ograničenja, predrasude pa i zastranjenja proizašla iz
primitivne i nazadne plemensko-patrijarhalne svijesti koja je bila
dominantna unutar bošnjačkog (ali, naravno, i srpskog i hrvatskog)
etničkog korpusa na ovim prostorima u svim epohama do danas. Ta joj
pozicija omogućava da se i kritički odgovorno, ali vrlo često i
razigrano-duhovito pozabavi brojnim sadržajima društvenog života i
društvene svijesti – koji su u književnoj transpoziciji morali
zadržati karakter i obojenja represivnog i regresivnog maskulinog
svjetonazora i senzibiliteta, gotovo bez ikakve mogućnosti da se
eventualno uvaži i u obzir uzme i mogući drugačiji, ženski pogled na
stvar. Posebno je dojmljivo kritičko promišljanje kultne balade
bošnjačke književnosti „Hasanaginice“ – u priči o kojoj se
neizbježno upliću interpretacije i vrednovanja koja u potpunosti
zanemaruju ili netačno i zlonamjerno komentiraju unutrašnji duševni
sadržaj tog ženskog književnog lika: Hasanaginica kao žena u svemu
tome s zapravo i ne tretira – ona je naprosto simbol naopakog,
jednostranog ili ideologiziranog muškog pogleda na svijet, u kojem
za ženu kao za ljudsko i svjesno biće i nema mjesta. Raskošno
otrežnjujuće djeluje ironični autoričin zaključak, nakon ukazivanja
na ograničenja i pogreške u maskulinoj interpretaciji „Hasanaginice“
čak i onih bošnjačkih intelektualaca i znalaca koji su inače bili
skloni ideji ravnopravnosti polova i dosta objektivno govorili o
realnom položaju muslimanske žene u historiji (kakvi su bili,
naprimjer, Smail Balić i Nasko Frndić):
„Više sam nego sigurna da bi je on otjerao – da je ona prekršila ta
pravila, da mu je, zamotana u deset zarova, došla u posjetu. Jer,
onda bi bila kriva što nije znala gdje joj je kao majci i kao
supruzi bilo mjesto, što se usudila nepozvana od muža krenuti u
svijet muškaraca... Hasanaga je sigurno već prije namjeravao
otjerati svoju ženu, pa je njen nedolazak iskoristio samo kao povod,
kako bi ona bila kriva za sve...“
Strahotne sudbine žena koje su pod represijom primitivne svijesti
bile okovane stotinama godina i koje su skupo plaćale sve moguće
greške, nesporazume ili hirove proizašle iz neodgovorne nadmoći
svojih muževa, momaka, očeva, braće ili sinova – mogu se
ekstrahirati iz gotovo svih djela usmene književnosti u kojima se
uopće pojavljuju ženski likovi: nasilne smrti, preuzimanja fiktivne
krivice za navodnu porodičnu sramotu, samoubistva žena dovedenih u
bezizlaznu situaciju spram represivnog morala, nasilje u
ispoljavanju muške ljubavi, pokorno služenje žene muškarcu kao roba
gospodaru (bez obzira u kojim se krvnim ili porodičnim vezama
nalazili), licemjerstvo morala koji muškarcima dopušta sve ono što
žene ne smiju ni pomisliti i koji, istovremeno, velikodušno oslobađa
„jači pol“ svih obaveza i odgovornosti osim one jedne i jedine, da
kao porodične glave prehrane ukućane – sve to čini više nego tužnom
cjelokupnu našu historiju, promatranu iz ženskog ugla gledanja. Zato
ova analiza nema samo karakter književnohistorijske i
književnokritičke reinterpretacije naše književne baštine, već ima i
svoju etnološku, socijalnopsihološku i općekulturološku vrijednost –
kako u prevrednovanju baštine, tako i u komparativnom preispitivanju
prošlosti i sadašnjosti, s obzirom na iskustva same autorice kao
sudionika javnog, kulturnog i književnog života (u smislu prepreka i
teškoća na koje je nailazila i na koje još uvijek nailazi kao žena
koja pokušava misliti svojom glavom).
A to iskustvo je, u cjelini gledano, upućuje na prilično
pesimističan stav u vezi sa stepenom oslobođenosti, emancipovanosti
i zrelosti prosječnog bosanskog čovjeka danas – upravo kad su u
pitanju odnosi ili igre društvene moći i društvenog uticaja:
Obhođaševa dokraja raskriva i prilično jasno predstavlja još uvijek
dominantni model „muške slike svijeta“, u kojem se uglavnom iz
neformalnih centara moći oblikuje i kontrolira to što bismo trebali
zvati javnim mnijenjem, pa i to što bi trebala biti zrela kritička
svijest o vremenu i o prostoru u kojima živimo. Nismo, dakle, u
suštini puno odmakli od nivoa i standarda one svijesti koja kao
ideal ženskog stava i ponašanja i kao mjeru ženskog društvenog
položaja ima „Fazilu što mezetluke sprema...“ Traumatičnost tog i
takvog sistema vrijednosti u kom, naprimjer, jedna lucidna i
nadarena žena kakva je bila Nafija Sarajlić ostaje u sjeni svoga
muža neiskazana i neostvarena u stvaralačkom i u duhovnom smislu
(iako je egzaktno dokazivo da je bila nadmoćniji duh i snažniji
književni talent od njega) – osjeća se još uvijek i u vremenu kome
mi pripadamo; ilustrativna je u tom smislu pripovjedačko-esejistički
vrlo vješto i duhovito aplicirana epizoda iz autoričinog iskustva
razmjene mišljenja i stavova sa jednim kolegom književnikom (koji,
iako samo sa navedenim inicijalima, za aktivne sudionike književnog
života danas ipak biva prepoznatljiv) – kad je, zato što se usudila
sa ženskog životnog stanovišta prokomentirati muški dert, sevdah i
akšamlučenja, dobila verbalne batine od pisca koji je bio strahovito
pogođen i uvrijeđen tim njenim nivoom rasprave o „bosanskoj
duševnosti“...
Na kraju, valja odati veliko priznanje izdavačima ove knjige,
Ujedinjenoj Bosni iz Chicaga i Biblioteci u Kaknju: za razliku od
brojnih drugih potencijalnih izdavača koji su uvijek uspijevali
pronaći način da odbiju ove i ovakve rukopise i da „drže na
distanci“ autoricu koja se hrabro upušta u vrlo težak i nezahvalan
posao prevrednovanja kulturne baštine, svjetonazora i mentaliteta
vlastitog naroda – Gradska biblioteka u Kaknju je jedina u BiH bila
spremna učiniti sve što je potrebno da ova zanimljiva i vrijedna
knjiga ugleda svjetlo dana. Ne treba zanemariti i veliku korist koju
ćemo od ovog suizdavačkog projekta imati svi mi – u smislu tješnjeg
duhovnog zbližavanja naše dijaspore na maticom. Za očekivati je da
će šira čitalačka publika sa zadovoljstvom čitati ovu knjigu i da će
u vremenu koje dolazi biti sve otvorenija za ove i ovakve, drugačije
i kritičnije poglede i stavove.
recenzent. Željko Grahovac
"Muslimanka u Titovoj Jugoslaviji"
MIRENJE SA ODBJEGLIM PRECIMA
DŽAMMILIN UZOR
Šeherzade u zemlji dugih zima
ORBUS:
Preporučujemo da pročitate više na stranici autorice:
URL:
http://www.safetaobhodjas.de/
