VJERNICI SLOBODE I LJUDSKOSTI...
Osman Maglajlić:
MOJA PORODICA
Iz riznice sjećanja
Sarajevo, 2007.
Esad Bajtal
Promotivni prikaz
Sarajevo, 25. 10. 2007.
Sala Općine Centar
Knjiga sjećanja.
Pa još porodičnih.
Prvo što pada na pamet u ovakvim prilikama jeste čitalački strah da se
još na prvoj stranici štiva suočite sa sladunjavom patetikom koja
bolećivim jezikom samoljublja priča o sebi i o svojima. Kažem to je prva
asocijacija, nimalo slučajna i iskustveno iskušana.
Srećom, ovdje, i sa Ovom Knjigom to nije tako. I u tome je njena prva
vrijednost. Vrijednost realističkog, kontekstualno vođenog kazivanja
sumornih zbivanja tokom predratnih i ratnih vremena sredinom prošlog
stoljeća.
Drugi svjetski rat, 1941–1945 je događajno-tematski okvir u kome pratimo
kretanje i stradanje, ne, idealno-knjiški ocrtanih junaka, nego,
egzistencijalno dramatičnih i, uz to, životno stvarnih i istinski
tragičnih sudbina nekoliko članova Osmanove najuže porodice. Ali nisu to
sudbine tipa nekog slučajnog dogoda. Nema slučaja kod Maglajlića.
Maglajlići su svoje tragične sudbine svjesno izabrali. Riječ je o
sudbinama moralnog opredjeljenja; i izbora borbe za nešto veliko, časno
i ljudski vrijedno. Bio je to izbor borbe za slobodu i dostojanstvo
vođen marksistički kozmopolitskom doktrinom jednakosti svih ljudi, a
protiv Hitlerovog nacional-fašističkog elitizma po kome jedni treba da
vladaju, a drugi služe, robuju, ili naprosto budu fizički likvidirani
kao rasno inferiorni, nepodobni, i suvišni žitelji planete.
Četvoro Maglajlića, tri brata i sestra Vahida (jedina žena muslimanka u
SFRJ proglašena za narodnog heroja NOR-a), dostojanstveno, hrabro,
idejno svjesno, žrtvuju svoju mladost i živote ideji pravde i ljudske
jednakosti za koju se nesebično bore i time slijepu sudbinu (kao igru
nepredviđenih slučajnosti), obrću u svjesni rizik moguće lične
tragedije. Tragedije kao sukoba nužnosti zasnovanog na vlastitom
vrijednosnom izboru. I to je najkraći, idejni sadržaj knjige. Njena prva
ravan.
Njena druga ravan tiče se načina iznošenja tog sadržaja.
Dakle, autorskog viđenja te strašne porodične i ljudske tragedije. I
upravo tu, obzirom na porodični okvir tragedije, vreba golema zamka
pripovjedačke pristrasnosti kojoj uprkos izazovu bolnih sjećanja Osman
Maglajlić nije podlegao. Ispisujući gorke stranice ove potresne
knjige njen autor uspijeva da se odupre, za ovakve prilike, uobičajenom,
osjećajnom, diktatu govora. Govora srca! Umjesto toga, on svoje
kazivanje objektivizira i školski racionalno kontekstualizira u okvir
grube preraspodjele socijalne moći jednog neljudskog, ali i idejno i
moralno izazovnog vremena. Vremena ljudskih opredjeljenja i nasilne
jedne bačenosti porodice na vjetrometinu krvavog horizonta planski
raspomamljene povijesti 1941–1945.
I šta vidimo.
Vidimo kako se neupitno progresivno opredjeljenje porodice Maglajlić
prelama na individualno različite načine. Svoju časnu predanost
istini i pravdi otac ispoljava na jedan, majka na drugi,
djeca na treći način. A ono što je svim tim načinima zajedničko,
jeste uzorno ljudsko dostojanstvo kao temeljni
pokretač njihovih životnih nazora, izbora i opredjeljenja.
To isto ljudsko dostojanstvo, srećemo još jednom, sada upravo ovdje,
između korica Ove Knjige, u Osmanovom načinu pisanja i kazivanja
četvorostruke tragedije Maglajlića: nepristrasnost i dokumentaristička
realističnost iskaza leže u osnovi svake Osmanove misli i svake njegove
rečenice. Na sceni je filozofija dvostrukog heroizma, kako onog
praktičnog, o kome piše, tako i ovog autorskog, spisateljskog kao načina
na koji piše.
Evo i primjera:
Herojski, antejski dramatično, usljed ogromnog gubitka krvi gine teško
ranjeni Osmanov brat Munib. Jednako herojski, opisuje Osman tu Munibovu
pogibiju:
"...a jedna granata iz neposredne blazine Munibu je
odbila
obje noge više koljena. Nikakva ljekarska
intervencija mu
nije mogla biti od pomoći, jer je izgubio dosta krvi.
U tako
bezizlaznoj situaciji, kada su se Nijemci
približavali,
iscrpljen i nemoćan, da ne bi živ pao u ruke
neprijatelju,
imao je još snage da opomene borce da se povuku u
čuvaju, a on je svojim pištoljem izvršio samoubistvo.
Sahranjen je sa ostalim borcima u zajedničku grobnicu
u
parku u Tesliću" (str. 85)
Kao što je iz citata vidljivo, sudbinski tvrd, tragički nedvosmislen, do
bola jednostavan opis. Sve je kazano sa malo riječi, a tako jasno,
dostojanstveno i mirno. Bez drame i patetike. Bez potrebe za epskim
slavopojkama, kako je inače uobičajeno na ovim prostorima.
Istom jednostavnošću, i faktografski precizno, bez ijednog ličnog stava
govori Osman o strijeljanju studenta prava Esada Midžića 1942., i
rušenju njegovog spomenika 1992.godine
"Esad Midžić strijeljan je 17. jula 1942 godine na
periferiji
Banjaluke, gdje mu je bio podignut spomenik, ali su
ga
novokomponovani četnici 1991. ili 1992. godine
srušili.
Obnovljen je 2005. godine na istom mjestu,
zahvaljujući
angažovanju Opštinskog odbora Saveza boraca Banjaluke
i
Društva "Josip Broz Tito iz Banjaluke" (str. 104)
Ono što je Osman ovdje svjesno prešutio, progovara samo sobom, kroz
cinizam jedne licemjerne neofašističke Miloševićeve ideologije
1991-1995. Midžić gine u borbi za Jugoslaviju, gradeći Jugoslaviju, a
njegov spomenik, koji mu je ta Jugoslavija izgrdila u znak zahvalnosti i
sjećanja, ruše upravo oni koji je tobože brane, i u ime koje širom Bosne
(i Hercegovine), pune četiri godine pale, siluju i ubijaju.
Svoj tvrdi objektivizam, sada na drugi način, Osman potvrđuje pišući o
svom drugom bratu Aliji, i njegovim pogrešnim političkim stavovima uoči
agresije na BiH. Osmanovi drugovi iz Republičkog odbora Saveza boraca,
kako sam kaže, skretali su pažnju na Aliju, na
"Alijine političke stavove o situaciji u zemlji, kako u
Jugoslaviji,
tako i u Bosni i Hercegovini, na njegovu isključivost i
tvrdokornost stavova. Događaji koji su slijedili, potvrdili
su
tadašnju brigu i objektivno zapažanje mojih cijenjenih
drugova"
(str. 107), piše Osman.
Ukratko, ovo je knjiga vrijedna svakog moralnog poštovanja.
Primjer pisanja u kojemu, i ljudski sasvim razumljive emocije prema
najbližima, bivaju zauzdane na uzdi istine; moralne istine koja ni
voluntarizmu, ni idolatriji bilo kog tipa, ne dozvoljava da autora "uzmu
pod svoje".
Kada bi naši istoričari, Jedni, drugi i Treći, predratnu, ratnu i
poratnu istoriju Bosne i SFRJ (1991-1995), pisali na Osmanov način, mi
bi već sutra umjesto današnje tri, idejno fabricirane, imali jednu,
realnu Istinu. Istinu kojoj se može, smije i treba vjerovati. Sada to,
nažalost, nije slučaj. I sve dok ne bude napisana, takva, Osmanovska
istorija BiH, neće biti ni uzajamnog povjerenja ni mira u zemlji i
regionu. Zato Osmanu valja čestitati na etičko-spisateljskom obrascu
koji nam je ponudio ovom knjigom.
I još nešto.
Oni o kojima Osman piše, iako deklarativni ateisti, bili su, za razliku
od današnjih novokomponovanih, istinski vjernici. Vjernici slobode i
ljudskosti. Vjerovali su u Čovjeka. Borili se za Čovjeka, i ginuli za
čovjeka. I to je sasvim jasno iz ove knjige. Zato ću svoju današnju
priču da zaključim na način koji ovih godina nije ni poželjan ni
popularan. Učiniću to baš zbog toga. I zbog istine.
A to, kratko i jasno glasi ovako:
Iz ove knjige progovara partizanska i marksistička etika ljudskog
dostojanstva. Blohovska etika uspravnog ljudskog hoda.
Upravo zbog te časne etike, namjenski, i sa neskrivenim poštovanjem,
javno čestitam Osmanu na njegovom ljudskom i spisateljskom poštenju.
LITERATURA
webmaster
©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 11-05-2007 - Last
modified:
16/05/2012
|
