Pisci u Bosanskoj
krajini su njegovali bajku kao karakterističan odnos prema stvarnom
svijetu i kao mogućnost "da uđu u srž egzistencijalnih problema i
simboličnim putem objašnjava djetetu život toliko koliko mu je neophodno
u procesu sazrijevanja u čovjeka. Na razvojnoj liniji bajke se izdvajaju
Murat Hajrović, Branko Ćopić, Ahmet Hromadžić, Rizo Džafić, Irfan
Horozović, Husein Dervišević i Šefket Nakić, pisci od kojih svaki čini
jednu kariku, a svi daju snažnu sliku krajiške bajke. Mada su išli
različitim putevima u realizaciji umjetničkog postupka i čine različite
faze u razvoju, povezuje ih višeslojna strukturiranost priče,
preplitanje i potiranje stvarnosti i mašte i stilistika beskrajna u svom
šifriranju. U komponovanju bajke koristili su različitu metodologiju i
tako su svaki na različitom estetskim razinama slikali Dobro i Zlo kao
sastavne dijelove života unutar historijske vertikale.
Šefket Nakić ne nastavlja tradiciju prethodnika, nego je otišao u drugom
pravcu, unio u bajke simboliku, zadržao slike prirode i urbane sredine i
stvorio ekološku bajku, novu i neobičnu na ovim i širim prostorima.
Napisao je desetak knjiga u kojima se osjeća napredak i u
jezičko-stilskom, misaono-etičkom i izražajnom smislu. Njegove bajke,
bar one ponuđene u ovom rukopisu (Dječak Ink, Čas fiskulture i
Izgubljene patike) su pune simbola, zanimljivih rješenja, obrta i
dinamike. One predstavljaju tip moderne realističko-ekološke bajke u
kojoj istovremeno govori o čarima prirode koju čovjek nagriza i uništava
i o neuništivosti svijeta i čovjeka. Bilo da govori o Gradiću Sreće u
podnožju Plave planine gdje je Sunce bilo gradonačelnik, o Ulici
slatkiša, o rijeci sa drvenom mostom koji je imao najljepše rezbarije na
svijetu, Crvenkapici po kojoj se zvao Crveni most, o djevojčici Sanji,
Patku Pirku, Srni ili Piknastom Lanetu, Mrkog Medvjeda, Vuka, Zeca
Bezglavca, Cara medvjeda, Divljeg konja, Riđana Ritka, Puža Tragača,
Brze ili nekom drugom, Nakić narativnim efektima stvara zanimljive
prstenove i tako priča savremenom djetetu priče misaone, razigrane i
zanimljive.
U svojim pričama slika paralelno više svjetova od kojih je svaki sam
sebi dovoljan, a opet su jedni na druge upućeni i stalno u dramskoj
napetosti i uslovljenosti. U stilu postmodernista stvara vlastitog
Harija Potera, vrši rememoriranje stvarnosti kako bi čitaoce doveo do
spoznaja o nečemu što su naslućivali. Navodi dijete da shvati stvarnost,
da je tako prihvati i živi sa njom, a ako mu se ne dopadne, može otići u
svijet mašte. Mijenjajući nivoe stvarnosti i mašte želi naglasiti da se
Život uvijek vrti u istom krugu iz kog nekad ne mogu izaći. Snaga volje
ima svoju funkciju sve dok čovjek ne dođe do prostore slobode na kojima
njima manifestuju svoje ja, dolazi sa drugima u nove relacije i otkriva
drugi stranu bića i pojava koje susreće u svakodnevnom životu. To je
snažna podmodernistična dimenzija kakvu do sada nismo sreli u savremenoj
bosanskohercegovačkoj književnosti za djecu. pa je sloboda i nesputanost
u osnovi poetike što mu je pomoglo da stvori formulu za priču koju
možemo svrstati u kategoriju moderne bajke koja omogućava djetetu da
svoje Ja dovede u vezu sa maštom.
U njegovim bajkama imamo prijelaz sa nivoa sintakse na semantiku čime se
dokazuje da ta dva aspekta, lice i naličje pripovjedne strukture,
uvjetuju jedan drugoga i međusobno su ovisni. Kako je fabula ogledalo
radnje u koju su uključeni likovi kao sudionici događaja Nakić je
povezao je fikcionalni tekst i viziju predstavljene zbilje, a ta
oponencija vanjskog i unutrašnjeg je stalno naglašena. Kad se on shvati
i prihvati, a mladi ga prihvataju brže od odraslih, lakše se može proći
kroz gustu metaforiku i stići do cilja.
Uz sve to, Nakićeve slike prirode su dinamične, a fabule u inventivno
smišljenom nizanju događaja i sa bogatim alegorijskim podtekstom ukazuju
na kratkotrajnost čovjekovog bitisanja u svijetu, osipanje i slabljenje
njegove moći ili moći uopšte. Rečenice su uvijek u funkciji teksta:
brze, žive, ritmički ujednačene, muzikalne, raspjevane i lirske. Posebna
vrijednost je slikovitost jezika koju postiže upotrebom leksike,
poređenjima, zanimljivim metaforama, a istovremeno te priče imaju dušu i
fabulu i zaokruženu u kompoziciono- umjetničku tvorevinu. Njegove bajke
uče dijete da promatra otvorenim očima, da u detaljima nalaze ljepotu i
tako ga oplemenjuju. Radnja se odvija na graničnim linijama događajnih
sekvenci koje upija svim čulima i prenosi u djelo dajući neobičnu
simboliku koja je rječita i heterogena, puna podataka do kojih dijete
može doći pod uslovom da dekodira njena značenja. U stvari, Nakić je u
duhu svoje poetike slijedio zbilju koju nije prenosio u svom golom vidu,
već je ta zbilja preoblikovana, oplemenjena, nadograđena i pretočena u
djeci prepoznatljivim simbolima. On je znao je kazati nabujale emocije,
a istovremeno izbjegao didaktičnost i uvijek nalazio rješenja za
konfliktne situacije koje se javljaju kao rezultat nesklada između
izmaštanog i viđenog, zamišljenog i doživljenog.
Nakiću u postmodernističkoj književnosti za djecu Bosne i Hercegovine
možemo dati pionirsko mjesto kako u nalaženju motiva, načinu obrade i
vedrinom koja plijeni čitaoce svih uzrasta i generacija. Pokazao je kako
pisac mora imati ljudsko srce ako želi prići djeci i ako želi da ga
djeca prihvate. Univerzalna snaga djela je u tome što je polivalentno,
zanimljivo i raznovrsno. On se predstavio kao lirski melanholik koji
govor ljudi, životinja i biljaka, pretvara u jezik prirode, uspostavlja
među njima komunikaciju i pokazuje da su svi skupa neodvojivi dijelovi
iste cjeline. Taj proces pripada fenomenu dvostrukog, pa čak i
višestrukog kodiranja, jer se piščeve misli i želje presipaju, struje u
drugima, oplemenjuju ih, osvajaju i bogate djetinjstvo. Osobina
prefinjene moralno-psihološke karakterizacije života i likova i
naglašena humorističko - nostalgična crta su novi kvaliteti u našoj
savremenoj književnosti.
Priče imaju fabularne segmente koji se ne zasnivaju na hronološkom
rasporedu, ali su u međusobnom odnosu u kom se događajne cjeline
ulančavaju u veće nizove. Mješavina realnog i irealnog daje njegovim
bajkama visoku umjetničku vrijednost i stepen zanimljivosti. U tom
izrazu je prisutna i istorijska metafikcija koja povremeno prelazi u
alegorijsku metafikciju, jer alegoriju oblikuje kao vodeću figuru u
svojim pričama. Svijet samo u bajkama, nepostojeći, ali živ u ubjedljiv.
U bajkama radnja ima više planova: u centru su realni i imaginarni
likovi koji se prožimaju i uslovljavaju, pa je svaka, mada jednostavno
kazana, složena i misaona. Razvijajući ih, Nakić paralelno prati
nekoliko radnji i događaja koji su na granici između stvarnosti i sna
kao bitnih sastavnica života.
Tekstovi čitaju iz perspektive konačnih kulturalnih kodova koji se u
njemu sadrže kao sinhronijska ravan, jer se sinhronija ne može sagledati
bez njene pređašnjosti. To su bića koja imaju misli i želje, heroji i
kukavice, imaju domaće ognjište, porodicu, prijatelje i neprijatelje.
Scene iz bajki prenosi u prirodu, život i bajku razvija paralelnim
tokovima, prepliće i odvajaju, pa ponekad bajkoviti svijet uzmiče pred
stvarnim, a ponekad je obrnuto. Vezavši ga za planinu pokazao je da samo
u njoj, daleko od gradske buke, dijete može ostvariti ljepotu života i
djetinjstva. Takvo nijansiranje prerasta u poeziju proznog kazivanja
koje se odlikuje lahkoćom i prilagodljivošću i koje osvaja. ne samo
pričom, fabulom, maštovitim svijetom, već i muzikom jezika koji ima
oznaku tla, podneblja. Narativno tkanje i vez, liričnost i pjesnički
odnos prema prirodi, pogođenost slike, jedar, živ, bogat i dinamičan
jezik, ostvaruju svojevrstan doživljaj bajke. Ljubavlju, borbom i
praštanjem pisac nas vodi do spoznaja o vrijednosti života koji je, mada
kazan kroz priče o životinjskom svijetu, naš i prepoznatljiv, istinit i
stvaran. Monološke i dijaloške scene su funkcionalne, u
misaono-stvaralačkom zanosu nude novo viđenje svijeta.
I ono što je najapsurdnije u svemu tome je da do danas književna kritika
i pored desetine Nakićevih knjiga poezije i proze za djecu i odrasle ,
nije u Nakiću prepoznala značajnog krajiškog i bosanskohercegovačkog
pisca. Da li zbog toga što još uvijek nije dešifrovala konstrukciji
Nakićevog djela i njegov jezički izraz, misaoni podtekst ili što Nakić,
kao i mnogi drugi, dijeli sudbinu pisaca koji nisu u svakodnevnom
doticaju sa onima u metropoli koji kroje i kreiraju ("na žalost")
savremenu poeziju i prozu. Ili zbog toga što se rijetko u Bosni i
Hercegovini susrećemo sa postmodernističkom literaturom koja je u
vječitom sukobu sa vremenom koje ga ruši i razara, koju karakteriše
polifonija glasova, jer se razlikovni elementi umnožavaju stilističkim i
gramatičkim obilježjima koja su razlikovna obilježja jezika koji
razlikuje materijalne i relacijske pojmove, pri čemu se prvi izražavaju
na leksičkom, a drugi na gramatičkom nivou govora. Krajnje je vrijeme da
se te i takve nepravde isprave, da s na prava i zanimljiva djela
energičnije ukaže i savremena bosanskohercegovačka književnost ne vuče
nazad, nego da se usmjerava tokovima kojima ide savremena književnost u
svijetu.
Dr. Rizo Džafić
LITERATURA -
KNJIGE
webmaster
©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 24-04-2006. - Last
modified:
16/05/2012.
