*******************************

Aktuelna je slutnja koju i danas Srebreničani nose u duši:

"Sav sam se sleđivao kad sam preko televizora gledo one kosti sve obilježene nakim trakama i brojevima, vamo lobanje, vamo ruke, vamo noge, vamo rebra. A ona zemlja sva uzrovana pa na njojzi vidiš neđe sahat, neđe ličnu kartu, neđe tenu neđe kaku haljinku neđe ključ i svašta još. Ma nije ni bijo normalan ko nije pobudalio dok bi to gledo". (155).

Aktuelnost romana je i u bjelosvjetskim igrama oko najtraženijeg zločinca na svijetu liku njihovog đenerala:

"Mogu reći da onog đenerala još nije ufatilo i da mu se nije sudilo, a lažu da ga nijesu mogli ufatit neg nijesu šćeli. I kad ga ufate, a sumnjam da će ga ufatit, sumnjam da će ga nasmrt osudit a zaslužio je da umre makar osam hiljada puta koliko je života uzeo jer svak ima samo svoj jedan život, nek se stide i ovog i onog svijeta..." /64)

Aktuelnost je i vapaj o spoznaji da je dosta ljudi izgubilo život, i da se poslije rata ubijaju, a i da su mnoga djeca na sebe digla ruku. ( " a političari koje god vjere bili se slažu, iz istije tanjira žderu, iz istije čaša loču, istijem kurvama idu ista ih auta vuku, butum svijet u avijonima prelećeše a svaki svoj narod huška protiv drugog i trećeg i među njih kost baca. To ti je babo danas bosna, a i hercegovina, da ti pamet stane..." (74)

Aktuelnost je kad Srebreničanke vezu imena na jastuke, pa više nemaju ni suza da ublaže bol. Lakše bi im bilo da mogu plakati. Ne osjećaju majke Srebrence ništa jer "su i one prestale da žive". Kad su Mirzu upitali hoće li dati da se izveze ime njegove porodice, naljutio se jer ne želi prihvatiti istinu: «vezite vi kog hoćete al svog, mog baba ne dirajte ostavte čoeka prava zdrava na miru jer on nije nešto neg se dosad vratijo kući u naše selo samo ne dolazi jer ne zna đe sam a ha se proljepota mene će tamo odvest strina. Bezbeli je dosad našo mater i Emiru njiha nije daleko oćeralo...(92)

Aktuelne su snažne slike mezara u Potočarima koje narod pohodi da olakša tugu. Roman završava impresivnim opisom obilježavanje desete godišnjice  tragedije u Srebrenici, 11. jula 2005. godine. Jezive slike mezara djeluju tako da ti "sve neki ledeni žmarci gamižu uz kičmu (155)". Tog dana se trebalo ukopati oko 500 žrtava.

"Naučio sam klanjati dženazu, pa ću je prvi puta u životu tebi klanjat".

Značaj tih aktuelnih segmenata romana je u tome što predstavljaju optužbu i vapaj, poziv da se pomogne onima koji su ostali živi. Besmislenost rata i ratovanja je u tome da su svi ljudi na gubitku. Jer, i sada, poslije rata, desila su se tri slična slučaja ljudima iz različitih naroda: samo u maju 2005. tri čovjeka su se polila benzinom i zapalila. A još je čudnije "jedan se spalio u Sarajevu bio musliman jedan u Banjoj Luci bio Srbin, a treći u Mostaru bio Hrvat. A more biti da su sve dok se nijesu polili jedan na drugog poprijeko gledali, a mučile ih iste muke".

Pričanje u romanu je isprekidano dokumentarnim segmentima u kojima se imenuju zločini i zločinci. U pismima su dokumentirani susreti sa vojnicima u Potočarima, dolazak Glavnog koji im je dijelio žvake i čokoladice dok su televizijske kamere radile, a poslije ih pokupili u vozila i odvezli u nepoznatom pravcu, pa se za mnogima još i danas traga. Autorica romana se u kazivanju oslanja na datume, imena, događaje i sve ih slaže u romanesknu formu dajući im umjetnički izraz.

Vrhunac romana je spoznaja o smrti oca kad su mu javili iz tuzlanske bolnice i tražili krv za DNK analizu, te potvrda da su među ostalima, nađeni ostaci njegovog oca. Do tada je gajio nadu u djetinjoj iskrenoj želji: "Dabog da moj babo izvuče živu glavu pa đe got bijo pa makar ga moje oči nikad ne viđele".

Od početka do kraja kroz roman se razvija slutnja koja je jačala otvaranjem novih grobnica i strahu da će spoznati istinu. U stvari, u izbjegličkom kampu su o sudbini njegovog oca odavno znali, ali onaj koga se to tiče posljednji sazna istinu.

"Onda došla mala Azra u moju sobu i sve šapori bolan žućko moram ti nešto reć al nemoj Alaha ti reć mojoj mami ubila bi me. Reko neću ne brigaj, kazuj. Kaže mati pričala onoj habibi da si ti jetim jer nejmaš ni oca ni matere to jest da ti ih je sve pobilo. Reko šuti bolan azra jezik pregrizla odakle ti to. Kaže nijesam izmislila od mame čula svojim ušima»...

Riječi starog Džeme: «Ne mere niko sahranjivat žive ljude a živi su sve dok se ne najde da su mrtvi...".(70). Nura Bazdulj je pomirila historijsko i figurativno izražavanje i tako ruši predrasude da je figurativno inferiorno u odnosu na doslovno, kako je u nekim tezama nagovještavao Vajt (Hajden Vajt (Hayden White): Tropi i diskurs). Ona pokazuje kako i historiografski dokumenti i priče i romani pružaju verbalnu sliku stvarnosti koja je "objektivno predstavljanje jedne stvarnosti ili jedne istine", da je svaki pisani tekst istovremeno kognitivan (spoznajni) i mimetički (ne kazuje kako je nešto bilo, već način na koji je nešto ustrojeno i realizirano).

 I poziv iz tuzlanskog identifikacionog centra bio je pun slutnje:

"Kaže mi, jel se vaš otac zvao asim. Reko kako to jel se zvao, i sad se tako zove,a on ko da me i ne ču šta mu rekoh neg veli imamo tužnu vijest, možda smo našli vašeg oca. (« zvalo me da mi uzme krv da vide jesil ti – ti. Ja se ufatijo za stalažu sve mi se nebesa pa mi došlo da bacim onu slušalicu i zapomažem kolko me glas nosi..." (156)

Kad je saznao istinu danima je ležao u postelji, buncao, i trzao se, dolazio sebi i padao u bunilo ne želeći da prihvati istinu. "Kad bi mogo suzu pušćat lakše bi diso i duro..."(158)

Jedan od najsnažnijih detalja u romanu je sudbina majke Azre koja je među šestoricom strijeljanih mladića kod Bratunca prepoznala sina i gledala na televiziji njegovo pogubljenje. Pucali su mu u leđa, na plavoj trenerici se podigao oblačić dima i mladić je pao u gustu travu. U bolnici joj govorili da plače, a ona samo gledala u jednu tačku i uzdisala:

"Moj sinko, ovdje lijeka nema. Suza cijene nejma da je sve zlatom i dragijem kame-njem plaćaš. Djeco moja, kad vako boli, srce se skameni, a iz kamena suza ne poteče..."(115).

Roman "Kad je bio juli" je istovremeno i umjetničko djelo i optužba ljudskog egoizma koji se naročito jasno pokaže u ratu. Tako opisuje smrt djevojke u izbjegličkom kampu kojoj hodže nisu htjele proučiti dovu jer joj majka nije imala novaca da plati.

Približavajući se kraju romana u fabulu ulazi nešto više svjetlosti. Dječak je izrastao u mladića, zaljubio se u djevojku Biljanu, kćerku gazdinog prijatelja Save čiji je sin poginuo u Armiji BiH. (Moj babo, ja ti se zaljubio, sad imam curu...» (149). Svjestan svega, guši sreću i pravda se pred mrtvom porodicom:

“Da mati i Emira sad mogu viđet kako mi je lijepo i kako sam se snašo, pa da im duša bude mirnija. Obveselile bi se pogotovo mati jer je Emira još skroz malehna ona i sad ima tri godine makar je odonda prošlo još deset al ona nikad neće imat više od tri."

Dječak ostaje u mislima na majku, oca i bijeli jorgovan i čeka 11 juli da ode ocu na dženazu u Potočare. Čuva njihovu odjeću koju je ponio iz rodnog sela, ušuškao ih u druge stvari da im miris ne izhlapi. Miri se sa sudbinom tješeći samog sebe: "Najvažnije su slike koje nosimo u sebi a meni je takvih slika prepuna moja duša".

Na kraju se oprašta sa ocem:

"Voli te tvoj jedini sin Mirza kojeg ćeš još jednom viđet među onim svijetom jedanestog jula ove godine, to jest 2005."

Nakon čitanja romana postavlja se nekoliko indikativnih pitanja:

Zašto je književnica za glavnog junaka i pošiljaoca poruka u svom romanu uzela upravo dječaka?

Kao što je poznato, djeca u tim godinama imaju najintenzivniji život, doživljaji. Ima otvoren  pogled, dvostruku dioptriju, bolje vide od drugih, bolje čuju. Odrastao čovjek ne može tako intenzivno proživjeti život. U djeci tih godina se sve dvostruko zrcali. I život i svijet i patnja i ljubav. Oni dublje proživljavaju neimaštinu, podsmijeh, mržnju, ljubav... Dječakova priča, ma koliko iskrena, djetinja, nevina  je upravo zato obavezujuća. On slika događaje u koje ni sam ne može vjerovati, živi svoj život sa svijetom koji nosi u sebi i koji mu niko ne može oduzeti. Tako roman postaje priča u kojoj se u prvi plan stavlja  potreba da nam valja živjeti sa spoznajama, u kom je ono što je ostalo od života tek miris zgužvane odjeće koju je ponio iz roditeljske kuće, vrisak pobijenih, pokidana lutka, uveli jorgovan, ili, jednostavno, puko sjećanje na njega. Upravo čudesna je u ovome, rekli bismo, metafizičkom romanu, sveprisutnost mrtvih, ali i snaga humanosti koja nadilazi poznate stereotipe o mržnji i oprostu,i kojoj je lahko vjerovati. Ove teze govore o različitim modusima u pogledu na svijet – o modusu identifikacije i historiografije, modus literarizacije i argumentacije i od njih je  autorica uspjela izgraditi kompatibilnu umjetninu. Historija nikad nije bila  zbir suštinskih činjenica, nego je imala određeni cilj i namjeru, zavisila je od onoga ko je formira u misaonu cjelinu,, a umjetničko djelo pokušava , po Štrosu (Interpretativna misao) da fikcionalizira historiju i tako "provjeri historijske podatke".Nekad se ti diskursi poklapaju,a nekad mimoilaze.

U vremenu kad se u svijetu barata rutinski beživotnim i odveć hladnim statistikama o razmjerima srebreničkog genocida, autorica kreira svijet onih koji su ga preživjeli, koji nas gledaju svojim očima i žive svoj život u koji niko od onih sa strane ne može ući.

Ne može se ni zaobići jezik koji je u romanu koristila Nura Bazdulj – Hubijar.

Tek kad pročitamo knjigu možemo spoznati koliko je naš jezik duboko u našoj duši, istinit, sveprisutan u nama i koliko je stvaran. Koliko je jasan svim Bošnjacima bez obzira gdje i kako žive. Jezik je to onaj koji smo nekada slušali kroz kazivanja naših nena, koji još bruji u nama mada su ga decenijama gušili, onaj jezik kog smo se stidili, pa smo ga mijenjali i prilagođavali našim susjedima. Autorica je pokazala kako taj naš bosanski jezik, utemeljen na bošnjačkom idiomu, ima ljepotu i snagu kakvu nema nikakav jezik na ovim prostorima, jer u njemu neka onog spoja orijentalne emotivnosti i muzikalnosti i zapadnjačkog racionalizma i preciznosti, te domaće etike, duha i mentaliteta. Na najbolji način prezentovala je, onako ogoljen, neprečišćen, sirov, jezik bosanski i pokazala koliko u njemu ima duha i potencijama. To je jezik kog ne može svako razumjeti, osobito oni koji ne mogu razumjeti ni Bošnjake. On se ne uči u školi, on se uči u kući, nosi u krvi kao dio svoga nacionalnog bića. I takvog ga treba njegovati, graditi, istraživati, bogatiti, utvrđivati njegove norme - i čuvati. Pokazala da je jezik bosanski u nama, u svakoj našoj kući i da ga svi razumijemo. Originalnim jezikom, svojevrsnim križancem istočnobosanskoga idioma i pripovjedačeva privatnog govora koji prima poetsku funkciju, ispisana je dirljiva priča o ljudskoj sudbini. Roman se tako izdvaja i originalnom umjetničkom konstrukcijom i izrazom  i predstavlja emancipiran, samostalan i inventivan glas autora kao odgovor na demone vremena i svijeta. U romanu zapažamo da je po prvi put kod nas stilistika srušena sa trona,  leksika uzburkana, a sva pravila poništena, kao što je i život poništen. Takva jezička organizacija ne razvija čvrstu strukturu metodologiju pričanja i nudi autentičnu ortografiju u svom sirovom obliku (bijo, đep, kreve, laće, ćaša, pođahkad, potlje, pripo). Inovativne su i tradicionalne konstrukcije rečenica, leksiku sa velikim brojem lokalizama i regionalizama autohtone koine ( "metno pare u đep na laćama", "kreno baba tražit", "vidim da se ne mere", "naj je bolje", "oni milicajac sve ispitivo i zapisivo a nisam znao što ga se to smatra"), autorica je uspjela na početku osvojiti pažnju recipijenta.

U romanu se opisuje kako se svjetska historija i interesi lome na plećima nejakog dječaka koji je izbačen iz normalne kolotečine života i kako on pokušava da preživi i ostane priseban. Međutim, nije uspio: kao mlad je već oronuo, pokleknuo pod teretom života, grči se i previja. Mladi ljudi postaju ljudske ruševine, prazni i izgubljeni u svijetu u kom su ostali, svjesni da im je nakon svega preostalo tek da čekaju konačni svršetak.

«Sve nešto mislim da se insan ne treba plaho obazirat na sve što se priča da škodi, svak pređe tačno onolko Koraka kolko mu je zapisano, čuvo se, jal ne čuvo...»(159)

To je priča o periodu djetinjstva u kom se mnogo toga ne zna o svijetu odraslih, pa te spoznaje dolaze na najbezobzirniji način. U Mirzinim razmišljanjima je snažno data slika Bosne sa svojom vjekovnom sudbinom, i slika vremena u kom živi. Kazivanja su isprepletena dubokim mislima o sudbini Bosne:

"Čudan je ovo vakat došo i nekako je čudna oba naša zemlja bosna Babo. Znadeš kad smo ono materi pomagali da raspetlja vunicu i smota je u klupko. E sad ti je ovdi sve baš ko ono klufko ma razmotaj ga ako moreš majčin sine a da ne znaš đe mu je kraj ni đe mu je početak" (71).

Gradeći roman na književnoj arhitekturi bliskoj poststrukturalističkom modelu, Nura Bazdulj - Hubijar razvija priču u kojoj dječak Mirza kazuje svoja emotivna stanja mrtvom ocu što je stradao u Srebrenici, svoju tugu i osamu, nedostatak toplog porodičnog doma, majke i sestre Emire, susjeda i prijatelja, i svega što su dušmani u  naletu mržnje razrušili i uništili. Napuštajući tradicionalne izražajne kodove, rušeći klasične žanrovske definicije i dovodeći u vezu neobične i neočekivane spojeve literarnosti i dokumentaristiku, poetskog i proznog, stvarnog i fikcionalnog, realnog i idealnog, književnica je napisala djelo koje je teško analitički obuhvatiti i žanrovski locirati. Svojim romanom književnica pokazuje kako se neki događaj može posmatrati iz različitih perspektiva, a svaka perspektiva nudi različit, više ili manje emotivan doživljaj. U njemu se miješaju discipline za koje se smatralo da ih je nemoguće miješati, za koje se mislilo da jedna drugu isključuju: faktografija i fikcionalnost, savršenstvo stilističkih akrobacija sa sirovim bošnjačkim govorom, haos i pokušaj njegovog dovođenja u sistem...Ako je tačna Rikerova teza (Pol Riker, Historiografska fikcija) da historija nije niz podataka već uspostavljanje odnosa između podataka, onda je roman njihova metaforička rekonstrukcija.

Modernistički je zamišljen odnos forme i supstance, izraza i izražaja, te konstrukcija
njegove fabule Autorica ga je gradila u simboličnih 18 poglavlja koji daju zbir brojeva tog krvavog događaja (11 + 7 = 18). Postmodernizam se ogleda u miješanju vremena i prostora, žanrovskih struktura i umjetničkih postupaka, u prebacivanju sa jednog događaja na drugi, sa jednog lika na drugi, sa jednog prostora na drugi, iz jednog vremena u drugo... Tek tako da splet svih okolnosti nudi snažno viđenje događaja i piscu i čitaocu. Postavlja ih u interakcijski odnos, zbližava ih i navodi na jedan specifičan vid kreativne saradnje.

Prikaz: Dr. Rizo DŽAFIĆ