Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo

LITERATURA




PRIKAZ NOVE KNJIGE: Dr. Rizo DŽAFIĆ

NURA BAZDULJ HUBIJAR – Kad je bio juli

(V/B/Z d.o.o. Zagreb, 2005.)

Roman Nure Bazdulj – Hubijar «Kad je bio juli» o kom na žalost, mnogo više možemo saznati putem medija susjedne Hrvatske nego na našem prostoru je djelo koje je po mnogo čemu neobično i zanimljivo. Riječ je o knjizi koja je svoju umjetničku vrijednost dokazala na visokozahtjevnom anonimnom konkursu za roman hrvatskog "Večernjeg lista" i "VBZ» izdavača iz Zagreba koja je, među nekoliko stotina rukopisa, dobila prvu nagradu i 100 hiljada (tisuća) kuna. Sve to potvrđuje da je savremena bosanskohercegovačka, bolje reći bošnjačka književnost, u nizu dosadašnjih uspjeha na svim poljima kulture, dobila još jedno djelo na koje ćemo biti ponosni.

******************

Nura Bazdulj – Hubijar je rođena u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas živi i radi kao liječnik. Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama. Djela su joj prevođena na njemački, nizozemski i norveški.  Tekstovi su uvršteni u čitanke, izbore, preglede i antologije, školske lektire, te u svjetsku antologiju priče. Saradnik listova za djecu i odrasle, dobitnica brojnih priznanja i nagrada. Živi i radi u Travniku.

Među djelima ove književnice se izdvajaju: "Ja, slavni Ja","Ruža","Ljubav je sihirbaz, babo", "Naše međutim je rat", "Rosa canina", "Okrutnost raja", "Braća", "Amanet", "Kako sam ribu učio da pliva", "Šta te muči, Tamaguči ", "Bizarne storije", "Čekajući Tahira" "Sablja i pero", "Priče o slovima", "Duša i cvijet", "Noć u Brelima", "Nevjestinski ponor", Kad je bio juli" i dr.

I još neki zanimljivi podaci: ako je mjerilo vrijednosti pisca ( a jeste) broj pročitanih knjiga, onda ćete, surfajući po Internetu, naći podatak o najtraženijim i najviše prodavanim knjigama svjetskih i domaćih pisaca u BiH. Među najprodavanijim knjigama na našim prostorima su, poslije knjiga Ive Andrića, Meše Selimovića, Zuke Džumhura i Miljenka Jergovića najviše tražene knjige Nure Bazdulj-Hubijar.

 “Ovo prijatno saznanje za mene je bilo veća radost od bilo koje druge književne nagrade ili priznanja, jer to dolazi od onih za koje radim. Ovo što radim su rijetki trenuci sreće u ovim teškim vremenima, a to je bio trenutak iskonske sreće u mom životu”, rekla je  Nura Bazdulj-Hubijar novinaru Mustafi Gafiću.

*******************************

" Bezbeli ti je začudo što ti pišem kad sam šutijo deset godina. Valahi moram.

Bijo sam sinoć u džamiji. Taj dan je umro jedan čoek pa mu je hodža potlje namaza proučio jasin i održao vaz i znaš šta nam je reko nako svom džematu. Kaže da mi samo mislimo da su naši mrtvi, a da su oni ustvari živi samo da mi to ne znamo. Pa sam se zaibretijo i priupito kako to more bit tako. Zar neko ko je mrtav nije baš ono oprave mrtav a on kaže da je tako kako on kaziva i da on to nije izmislijo nego da tako piše u našoj svetoj knjizi..." (str.9.). Ovo je početak romana Nure Bazdulj – Hubijar «Kad je bio juli» čija je arhitektonika utemeljena na poznatom Kur'anskom ajetu: "I ne recite  za one koji su na Allahovom putu poginuli: Mrtvi su! Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate". ( Kur'an 2:154 ).

Za temu romana Nura Bazdulj – Hubijar uzima ajet koji govori o besmrtnosti ljudske duše, trajnosti djela i nemoći sila zla da ljudske vrijednosti potare i iskorijeni. Čovjek i poslije smrti živi, njegova misija je bila opravdana ako ostavi jedno od tri dobra na ovom svijetu: djecu, neki hair, zadužbinu ili knjigu. Gradeći fabulu na toj tezi, a razvijajući je prema istinitim događajima i prekrivajući ih umjetničkom fikcionalizacijom, Nura Bazdulj – Hubijar je napisala roman o ljudskim sudbinama, rječitu i misaonu priču o ljudskim emocijama, i dokumentarno djelo istovremeno, u kom postavlja brojna etička pitanja o čovjeku i mržnji, dobru i zlu, sreći i nesreći, zločinu i praštanju. Roman počinje evokacijom bosanske tragedije koja je vječita i sveprisutna i kroz historiju ponavlja i koja je upravo kao takva, neiscrpno vrelo inspiracije umjetnika:

«Priča koja slijedi, priča koja se rađa u sumnji i nedoumici, ima jednu nesreću (neki to zovu srećom)», što je vezana za Bosnu.

Bosnu, «zemlju mržnje», kakvom je naziva jedan usamljeni vizionar kritički zagledan u historiju.

Bosnu «prkosnu od sna», kakvom je razotkriva pjesnik, zakašnjeli heretik, proročki slutitelj u sjenu kamenih spavača opsjednut posljednjim pitanjima...»(str.7.)

Na simboličan način knjiga se otvara kazivanjem istraumatiziranog dječaka Mirze Hadžića o događajima u Srebrenici jula 1995. godine kazana u formi pisama koja upućuje ocu Asimu. Međutim, ova intimna poslanica prerasta u simbolično Pismo Svijetu koji za sva dešavanja u najnezaštićenijoj "zaštićenoj zoni" nosi najveći dio krivice jer je mogao, da je htio, spriječiti masakr na ovom dijelu planete:

"Obećo sam ti sve opisat, a nama je obećanje ko besa u šiptara, mora se ispunit. A i da ne moram, piso bi da smanjim muku što dihat ne da". (str.11.)

Kompoziciono, knjiga se sastoji od 18 literarnih cjelina koje su zasebne priče, presipaju se jedna u drugu i tako formiraju cjelinu romana: 1. Bijeli jorgovan; 2. Gavranovi i švrake; 3. Mali bijeli zec; 4. Emin; 5. Džehenem; 6. Otvorit  ja šta ćemo;7. Čudna nekaka zemlja; 8. Avijon; 9. Šuplja priča; 11. Kokoš; 12. Plavi jorgovan; 13. Suza; 14. Srpski jorgovan; 15. Biljeg; 16. Kravica; 17.Mačije govno; 18. Pola vlah pola musliman; i – dodatak : Moram ti babo još ovo reć.

Dječak Mirza, autor pisama, narator i realizator piščeve zamisli, piše babi koji je nestao u vrletima Srebrenice. U njima, iz perspektive običnog, malog čovjeka, razmišlja o životu i svijetu, ljubavi i mržnji, sreći i nesreći, patnji i stradanju, o dijametralnim polovima koji su se svojom kontradiktornošću odjednom sručila na njegova pleća, pa nikako ne može da ih shvati i ne želi da prihvati. Potrebna mu je komunikacija, potrebno je da nekom govori o zlu i ljudskoj sebičnosti. Piše o svom životu u izbjegličkim kampovima, kao izrasta u čovjeka, o prvoj ljubavi...Piše o univerzalnim temama o vječitoj ljudskoj golgoti koja ima u nečemu svoje razloge i korijene, ali ih on ne razumije i sam pokušava odgonetnuti:

"Moralo je ovako biti da narod dođe pameti vas se izrodijo, pa više nema naroda nego nakot". (str.29.)

Ono što plijeni pažnju je pokušaj pisca, da u razmišljanjima dječaka Mirze dokuči neke monumentalne zakone ljudskih odnosa, sagleda ih kroz historiografski diskurs i shvatiti iz dječije perspektive iz koje se neke stvari mogu, a neke nikako ne mogu shvatiti. A to kazuje onome ko će ga najbolje razumjeti: svome babi koji je za njega i sestru uvijek znao "nać" pravu riječi, koji je bio zadovoljan skromnim životom na selu, sretan u svojoj patnji, u vječitoj borbi za golu egzistenciju. Pišući o patnji, dječak piše o veličini ljudske patnje: "... e moj babo, kad sam potlje gledo na televiziji nas kako nas ćeraju po Srebrenici ma nijesam mogo vjerovat da sam to predevero(33)." Kako bi olakšao tu patnju, piše svjestan da svoj teret prebacuje na drugog: «halali mi dragi babo ako i tebe bihuzurim od kad sam ti ovo stao pisat, vazda je tako što sebi oblakšavaš drugom otežavaš (33)."

Početak romana «Kad je bio juli» je metaforička priča o bijelom jorgovanu koji je majka uzgajala pored njihove male seoske kuće u selu kod Srebrenice i kog je " voljela baš ko insana". U prvom planu pripovijedanja je neraskidiva veza između prirode i čovjeka, te između ljudi u selu bez obzira koje su vjere i nacije. Da bi to naglasio podvlači detalje koji su mu se urezali u pamćenje: bijeli jorgovan u avliji ispred porodične kuće, prvi televizor, frižider "obodin", stari kredenac, šareni ćilim, hastal, slika druga Tite prostrana sećija...

       "Na tom hastalu je bila još jedna pregrada ispod televizije a na njojzi radijo s kasetofonom, pa ti turi kasetu, pa lopatu u šake i u bašču pod kuću. Kopaš li kopaš, znoj lije a ti pjevaš s Halidom jal Safetom jal s Zaimom naj si više njih volio».(str. 33.). Onda opisuje dane kad je otac otišao na liniju da brani porodicu, a dječak ostao sa čakijom da brani majku i sestru od ljudi "sa bradurinama, šajkačama i puškama, niz bedra im vise redenici puni municije i samo dreče na žene i djecu".

Pisma se slažu jedno za drugim kao iskrivljene slike jednog doba i svako za sebe je impresivna priča o merhametu i rahatluku ljudi koji su živjeli mirnim i tihim životom sve do ratnih godina i tragičnih događaja. Vremenski, pisma obuhvataju događaje od jula 95, do vremena kad se vrše pripreme obilježavanja desetogodišnjice tragedije, 11. jula 2005.godine.

Duša dječaka se otvara onoga dana kad je na televiziji vidio ostatke ljudskih tijela iz masovne grobnice koju su otkrili u njihovom selu:

       "Svakog mejta primaknuli jednog po jednog haman do stakla televizije i ja odma pozno koje su mati i Emira. Čvrsto se zagrlile, ruke im se isprepletale, glava uz glavu sve su se viđele kosti i zubi nako iskrivljeni, ko da se smiju. To me je začudilo zato što se mati gotov nikad nije smijala samo je bila blaga i utišana. za Emiru se nijesam začudijo ona se vazda smijala, šta bi drugo i radila s tri godine. A znaš kako sam ih pozno. Po onoj lutki što si kupijo Emiri kad si zadnji put išo u Sarajvo.(14)" Svi su bili u vrećama od "one armije što smo učili u školi da nas brani i kad je bijo dan armije nismo išli u školu".

Taj događaj otvara prostor za njegova razmišljanja od kojih ne može pobjeći, kao ni od sebe, ni od svoje sudbine, pa pismima pokušava da se nasloni na čvršća pleća kako bi podnio teret spoznaje. Piše kad je shvatio da je ostao sam sa nadom da će jednom vidjeti oca, jer nije htio nikome vjerovati da i njega nema. Uvijek je mislio da će mu biti lakše kad sazna istinu, a nije – još teže je kad se neko suoči sa istinom. Nadao se,a ta nada je živjela i dalje. Nada živi i kad čovjek spozna istinu. Dječakovo pričanje, kao i on sam, je uvijek između sna i jave, fikcije i stvarnosti, istine i pokušaja da se ta istina spozna, shvati i prihvati.

"Više ti sad nemerem pisat, nešto me davi, al obećajem da hoću drugi put. Sve ću ti ispričati i kako sam živu glavu kutarisao i šta sam sve predevero i što se nijesam školo i kako sam tebe našo. Da to još reknem kolko mi fališ i tako to neću kad ti to dobro znaš..."(str. 44.)

Veliki dio pisama je kazivanje o gazdi ("Ima babo dobrih ljudi,ali se nakotijo i lopov do lopova, kriminalac do kriminalca…") koji je doživio sličnu tragediju u Tuzli, pa mada ima sve zna kazati »što ćemi sve to kad mi je duša prazna, a ako ćeš pravo, ja više i nejmam ništa, izgubijo sam ono što mi niko vratit ne mere..." (86). Ljudska tragedija ih je zbližila.

Piše kako je propušio, voli pivu popiti.«Naj mi je draže popit je studenu i iza ručka baš ko što si i ti volio..." je slika podsvjesnog nastojanja dječaka da očuva porodičnu tradiciju i djelić topline porodičnog doma. Ili da se odbrani od mračnih slutnji. ("Čojek se propije i propuši i to ne od dobra, nego da se od muke ne raspadne na komade" (140).

Slažući priče jednu za drugom, autorica romana razvija svoje razmišljanje o ljudima. Osobito su bolne spoznaje o razočarenjima koje čovjek doživljava od strane svojih najbližih. Tako piše babi kako ga je prevarila strina Zejna, kako se kradu donacije iz merhameta, kako oni koji treba da dobiju ne mogu dobiti, kako političari " i oni s ahmedijama"dolaze da se sa izbjeglicama slikaju, podijele im sitnice, sjedaju u mercedese, smiju se, šale i idu na ručak.

 Majka                Otac

 Emira                Mirza

Pričajući svoj život i utiske, dječak od početka do kraja romana grčevito pokušava očuvati četverokut porodičnog doma. Taj dom je izdvojio kao zatvoreni prostor pun topline u kom nikad nije znao za mržnju i patnju, laž i prevaru, a onda je upao u svijet kakav nije poznavao, pa pokušava da se snađe. Njega je grizla i savjest što je bio u srpskoj kući, pa je na sve načine tražio i uspio da dobije sobicu u baraci gdje je nastavio svoj prognanički život u kom uvijek čuva mjesto za sve članove porodice koje  vidi pred očima i kojima se obraća.

Kompoziciono gledano, fabula romana "Kad je bio juli" se razvija u tri sloja: događaji  prije rata, događaji u toku rata i događaji poslije rata. Ta slojevitost omogućava i dječaku i čitaocu da vrši poređenja,izvlači zaključke,donosi sudove i stiče znanja na vlastitom iskustvu.

Tako izrasta u čovjeka. Slikajući ga na taj način, autorica je univerzalizirala svoje poruke pokušavajući kroz životni put jednog dječaka naslikati životni put i drugih ljudi koji su prošli slična iskustva. Kroz ta iskustva se dolazi do spoznaja o vlastitom bezizlazu, ali i potrebi grčevitog otpora silama uništenja i zla. Istovremeno, roman je priča o ljudskom fatalizmu, bolje reći, bošnjačkom fatalizmu koji hrabro prihvata sve nedaće svjestan da se moraju prevladati i ići dalje. Prelazeći sa jednog likovnog prostora na drugi, i tragajući za korijenima zla, razvija priču o četnicima iz onog rata i o tome kako su u nekim krajevima priznati i danas, pa se dječak čudom čudi ovoj nesuvisloj igri odraslih: " ma ja ne merem skontat kako more bit u ratu isti onaj ko napada i onaj ko se brani". Zatim on govori o današnjim četnicima i kao dijete zaključuje da se "zna od Slovenije ko napada, a ko se branio. Ne znaju usijale glave koje to ne žele".

U prvom planu romana je njegova angažiranost i aktuelnost. Ove dimenzije romana se vide u svim segmentima, u opisima događaja, navođenju imena i datuma. Aktuelnost koja graniči sa bezumljem je i u navođenju konkretnih primjera iz bosanske tragične stvarnosti:

"U ovom ratu su četnici bili morebit još gori od onije onda. Da su samo uradili ono što su moje oči viđele to je da bog sačuva i zakloni a njiha babo u bosni i dan danile ima i ne srame se i ne stide neg se diče tijem i vazda na vas avaz govore mi smo četnici i borimo se za svoju otadžbinu majku Srbiju i vas srpski narod. I na vrh vlasti ima jedan predsjednik pa da vidiš kako mu se oči zacakle kad na televizoru priča da mu je ćaća bijo četnik u onome ratu, a bezbeli je i on u ovom (...) I još ne znam babo kako je nekome ono što je za vas bijeli svijet bruka i sramota za nekoga dika i ne znam više ništa pa više ništa"(str.64).

SEGMENTI AKTUELNOSTI

     
 

slutnja

       
   

đeneral

     
     

vapaj

   
       

jastuci-
imena

 
         

Mezari u
Potočarima

Aktuelna je slutnja koju i danas Srebreničani nose u duši:

"Sav sam se sleđivao kad sam preko televizora gledo one kosti sve obilježene nakim trakama i brojevima, vamo lobanje, vamo ruke, vamo noge, vamo rebra. A ona zemlja sva uzrovana pa na njojzi vidiš neđe sahat, neđe ličnu kartu, neđe tenu neđe kaku haljinku neđe ključ i svašta još. Ma nije ni bijo normalan ko nije pobudalio dok bi to gledo". (155).

Aktuelnost romana je i u bjelosvjetskim igrama oko najtraženijeg zločinca na svijetu liku njihovog đenerala:

"Mogu reći da onog đenerala još nije ufatilo i da mu se nije sudilo, a lažu da ga nijesu mogli ufatit neg nijesu šćeli. I kad ga ufate, a sumnjam da će ga ufatit, sumnjam da će ga nasmrt osudit a zaslužio je da umre makar osam hiljada puta koliko je života uzeo jer svak ima samo svoj jedan život, nek se stide i ovog i onog svijeta..." /64)

Aktuelnost je i vapaj o spoznaji da je dosta ljudi izgubilo život, i da se poslije rata ubijaju, a i da su mnoga djeca na sebe digla ruku. ( " a političari koje god vjere bili se slažu, iz istije tanjira žderu, iz istije čaša loču, istijem kurvama idu ista ih auta vuku, butum svijet u avijonima prelećeše a svaki svoj narod huška protiv drugog i trećeg i među njih kost baca. To ti je babo danas bosna, a i hercegovina, da ti pamet stane..." (74)

Aktuelnost je kad Srebreničanke vezu imena na jastuke, pa više nemaju ni suza da ublaže bol. Lakše bi im bilo da mogu plakati. Ne osjećaju majke Srebrenice ništa jer "su i one prestale da žive". Kad su Mirzu upitali hoće li dati da se izveze ime njegove porodice, naljutio se jer ne želi prihvatiti istinu: «vezite vi kog hoćete al svog, mog baba ne dirajte ostavte čoeka prava zdrava na miru jer on nije nešto neg se dosad vratijo kući u naše selo samo ne dolazi jer ne zna đe sam a ha se proljepota mene će tamo odvest strina. Bezbeli je dosad našo mater i Emiru njiha nije daleko oćeralo...(92)

Aktuelne su snažne slike mezara u Potočarima koje narod pohodi da olakša tugu. Roman završava impresivnim opisom obilježavanje desete godišnjice  tragedije u Srebrenici, 11. jula 2005. godine. Jezive slike mezara djeluju tako da ti "sve neki ledeni žmarci gamižu uz kičmu (155)". Tog dana se trebalo ukopati oko 500 žrtava.

"Naučio sam klanjati dženazu, pa ću je prvi puta u životu tebi klanjat".

Značaj tih aktuelnih segmenata romana je u tome što predstavljaju optužbu i vapaj, poziv da se pomogne onima koji su ostali živi. Besmislenost rata i ratovanja je u tome da su svi ljudi na gubitku. Jer, i sada, poslije rata, desila su se tri slična slučaja ljudima iz različitih naroda: samo u maju 2005. tri čovjeka su se polila benzinom i zapalila. A još je čudnije "jedan se spalio u Sarajevu bio musliman jedan u Banjoj Luci bio Srbin, a treći u Mostaru bio Hrvat. A more biti da su sve dok se nijesu polili jedan na drugog poprijeko gledali, a mučile ih iste muke".

Pričanje u romanu je isprekidano dokumentarnim segmentima u kojima se imenuju zločini i zločinci. U pismima su dokumentirani susreti sa vojnicima u Potočarima, dolazak Glavnog koji im je dijelio žvake i čokoladice dok su televizijske kamere radile, a poslije ih pokupili u vozila i odvezli u nepoznatom pravcu, pa se za mnogima još i danas traga. Autorica romana se u kazivanju oslanja na datume, imena, događaje i sve ih slaže u romanesknu formu dajući im umjetnički izraz.

Vrhunac romana je spoznaja o smrti oca kad su mu javili iz tuzlanske bolnice i tražili krv za DNK analizu, te potvrda da su među ostalima, nađeni ostaci njegovog oca. Do tada je gajio nadu u djetinjoj iskrenoj želji: "Dabog da moj babo izvuče živu glavu pa đe got bijo pa makar ga moje oči nikad ne viđele".

Od početka do kraja kroz roman se razvija slutnja koja je jačala otvaranjem novih grobnica i strahu da će spoznati istinu. U stvari, u izbjegličkom kampu su o sudbini njegovog oca odavno znali, ali onaj koga se to tiče posljednji sazna istinu.

"Onda došla mala Azra u moju sobu i sve šapori bolan žućko moram ti nešto reć al nemoj Alaha ti reć mojoj mami ubila bi me. Reko neću ne brigaj, kazuj. Kaže mati pričala onoj habibi da si ti jetim jer nejmaš ni oca ni matere to jest da ti ih je sve pobilo. Reko šuti bolan azra jezik pregrizla odakle ti to. Kaže nijesam izmislila od mame čula svojim ušima»...

Riječi starog Džeme: «Ne mere niko sahranjivat žive ljude a živi su sve dok se ne najde da su mrtvi...".(70). Nura Bazdulj je pomirila historijsko i figurativno izražavanje i tako ruši predrasude da je figurativno inferiorno u odnosu na doslovno, kako je u nekim tezama nagovještavao Vajt (Hajden Vajt (Hayden White): Tropi i diskurs). Ona pokazuje kako i historiografski dokumenti i priče i romani pružaju verbalnu sliku stvarnosti koja je "objektivno predstavljanje jedne stvarnosti ili jedne istine", da je svaki pisani tekst istovremeno kognitivan (spoznajni) i mimetički (ne kazuje kako je nešto bilo, već način na koji je nešto ustrojeno i realizirano).

 I poziv iz tuzlanskog identifikacionog centra bio je pun slutnje:

"Kaže mi, jel se vaš otac zvao asim. Reko kako to jel se zvao, i sad se tako zove,a on ko da me i ne ču šta mu rekoh neg veli imamo tužnu vijest, možda smo našli vašeg oca. (« zvalo me da mi uzme krv da vide jesil ti – ti. Ja se ufatijo za stalažu sve mi se nebesa pa mi došlo da bacim onu slušalicu i zapomažem kolko me glas nosi..." (156)

Kad je saznao istinu danima je ležao u postelji, buncao, i trzao se, dolazio sebi i padao u bunilo ne želeći da prihvati istinu. "Kad bi mogo suzu pušćat lakše bi diso i duro..."(158)

Jedan od najsnažnijih detalja u romanu je sudbina majke Azre koja je među šestoricom strijeljanih mladića kod Bratunca prepoznala sina i gledala na televiziji njegovo pogubljenje. Pucali su mu u leđa, na plavoj trenerici se podigao oblačić dima i mladić je pao u gustu travu. U bolnici joj govorili da plače, a ona samo gledala u jednu tačku i uzdisala:

"Moj sinko, ovdje lijeka nema. Suza cijene nejma da je sve zlatom i dragijem kame-njem plaćaš. Djeco moja, kad vako boli, srce se skameni, a iz kamena suza ne poteče..."(115).

Roman "Kad je bio juli" je istovremeno i umjetničko djelo i optužba ljudskog egoizma koji se naročito jasno pokaže u ratu. Tako opisuje smrt djevojke u izbjegličkom kampu kojoj hodže nisu htjele proučiti dovu jer joj majka nije imala novaca da plati.

Približavajući se kraju romana u fabulu ulazi nešto više svjetlosti. Dječak je izrastao u mladića, zaljubio se u djevojku Biljanu, kćerku gazdinog prijatelja Save čiji je sin poginuo u Armiji BiH. (Moj babo, ja ti se zaljubio, sad imam curu...» (149). Svjestan svega, guši sreću i pravda se pred mrtvom porodicom:

“Da mati i Emira sad mogu viđet kako mi je lijepo i kako sam se snašo, pa da im duša bude mirnija. Obveselile bi se pogotovo mati jer je Emira još skroz malehna ona i sad ima tri godine makar je odonda prošlo još deset al ona nikad neće imat više od tri."

Dječak ostaje u mislima na majku, oca i bijeli jorgovan i čeka 11 juli da ode ocu na dženazu u Potočare. Čuva njihovu odjeću koju je ponio iz rodnog sela, ušuškao ih u druge stvari da im miris ne izhlapi. Miri se sa sudbinom tješeći samog sebe: "Najvažnije su slike koje nosimo u sebi a meni je takvih slika prepuna moja duša".

Na kraju se oprašta sa ocem:

"Voli te tvoj jedini sin Mirza kojeg ćeš još jednom viđet među onim svijetom jedanaestog jula ove godine, to jest 2005."

Nakon čitanja romana postavlja se nekoliko indikativnih pitanja:

Zašto je književnica za glavnog junaka i pošiljaoca poruka u svom romanu uzela upravo dječaka?

Kao što je poznato, djeca u tim godinama imaju najintenzivniji život, doživljaji. Ima otvoren  pogled, dvostruku dioptriju, bolje vide od drugih, bolje čuju. Odrastao čovjek ne može tako intenzivno proživjeti život. U djeci tih godina se sve dvostruko zrcali. I život i svijet i patnja i ljubav. Oni dublje proživljavaju neimaštinu, podsmijeh, mržnju, ljubav... Dječakova priča, ma koliko iskrena, djetinja, nevina  je upravo zato obavezujuća. On slika događaje u koje ni sam ne može vjerovati, živi svoj život sa svijetom koji nosi u sebi i koji mu niko ne može oduzeti. Tako roman postaje priča u kojoj se u prvi plan stavlja  potreba da nam valja živjeti sa spoznajama, u kom je ono što je ostalo od života tek miris zgužvane odjeće koju je ponio iz roditeljske kuće, vrisak pobijenih, pokidana lutka, uveli jorgovan, ili, jednostavno, puko sjećanje na njega. Upravo čudesna je u ovome, rekli bismo, metafizičkom romanu, sveprisutnost mrtvih, ali i snaga humanosti koja nadilazi poznate stereotipe o mržnji i oprostu,i kojoj je lahko vjerovati. Ove teze govore o različitim modusima u pogledu na svijet – o modusu identifikacije i historiografije, modus literarizacije i argumentacije i od njih je  autorica uspjela izgraditi kompatibilnu umjetninu. Historija nikad nije bila  zbir suštinskih činjenica, nego je imala određeni cilj i namjeru, zavisila je od onoga ko je formira u misaonu cjelinu,, a umjetničko djelo pokušava , po Štrosu (Interpretativna misao) da fikcionalizira historiju i tako "provjeri historijske podatke".Nekad se ti diskursi poklapaju,a nekad mimoilaze.

U vremenu kad se u svijetu barata rutinski beživotnim i odveć hladnim statistikama o razmjerima srebreničkog genocida, autorica kreira svijet onih koji su ga preživjeli, koji nas gledaju svojim očima i žive svoj život u koji niko od onih sa strane ne može ući.

Ne može se ni zaobići jezik koji je u romanu koristila Nura Bazdulj – Hubijar.

Tek kad pročitamo knjigu možemo spoznati koliko je naš jezik duboko u našoj duši, istinit, sveprisutan u nama i koliko je stvaran. Koliko je jasan svim Bošnjacima bez obzira gdje i kako žive. Jezik je to onaj koji smo nekada slušali kroz kazivanja naših nena, koji još bruji u nama mada su ga decenijama gušili, onaj jezik kog smo se stidili, pa smo ga mijenjali i prilagođavali našim susjedima. Autorica je pokazala kako taj naš bosanski jezik, utemeljen na bošnjačkom idiomu, ima ljepotu i snagu kakvu nema nikakav jezik na ovim prostorima, jer u njemu neka onog spoja orijentalne emotivnosti i muzikalnosti i zapadnjačkog racionalizma i preciznosti, te domaće etike, duha i mentaliteta. Na najbolji način prezentovala je, onako ogoljen, neprečišćen, sirov, jezik bosanski i pokazala koliko u njemu ima duha i potencijama. To je jezik kog ne može svako razumjeti, osobito oni koji ne mogu razumjeti ni Bošnjake. On se ne uči u školi, on se uči u kući, nosi u krvi kao dio svoga nacionalnog bića. I takvog ga treba njegovati, graditi, istraživati, bogatiti, utvrđivati njegove norme - i čuvati. Pokazala da je jezik bosanski u nama, u svakoj našoj kući i da ga svi razumijemo. Originalnim jezikom, svojevrsnim križancem istočnobosanskoga idioma i pripovjedačeva privatnog govora koji prima poetsku funkciju, ispisana je dirljiva priča o ljudskoj sudbini. Roman se tako izdvaja i originalnom umjetničkom konstrukcijom i izrazom  i predstavlja emancipiran, samostalan i inventivan glas autora kao odgovor na demone vremena i svijeta. U romanu zapažamo da je po prvi put kod nas stilistika srušena sa trona,  leksika uzburkana, a sva pravila poništena, kao što je i život poništen. Takva jezička organizacija ne razvija čvrstu strukturu metodologiju pričanja i nudi autentičnu ortografiju u svom sirovom obliku (bijo, đep, kreve, laće, ćaša, pođahkad, potlje, pripo). Inovativne su i tradicionalne konstrukcije rečenica, leksiku sa velikim brojem lokalizama i regionalizama autohtone koine ( "metno pare u đep na laćama", "kreno baba tražit", "vidim da se ne mere", "naj je bolje", "oni milicajac sve ispitivo i zapisivo a nisam znao što ga se to smatra"), autorica je uspjela na početku osvojiti pažnju recipijenta.

U romanu se opisuje kako se svjetska historija i interesi lome na plećima nejakog dječaka koji je izbačen iz normalne kolotečine života i kako on pokušava da preživi i ostane priseban. Međutim, nije uspio: kao mlad je već oronuo, pokleknuo pod teretom života, grči se i previja. Mladi ljudi postaju ljudske ruševine, prazni i izgubljeni u svijetu u kom su ostali, svjesni da im je nakon svega preostalo tek da čekaju konačni svršetak.

«Sve nešto mislim da se insan ne treba plaho obazirat na sve što se priča da škodi, svak pređe tačno onoliko Koraka kolko mu je zapisano, čuvo se, jal ne čuvo...»(159)

To je priča o periodu djetinjstva u kom se mnogo toga ne zna o svijetu odraslih, pa te spoznaje dolaze na najbezobzirniji način. U Mirzinim razmišljanjima je snažno data slika Bosne sa svojom vjekovnom sudbinom, i slika vremena u kom živi. Kazivanja su isprepletena dubokim mislima o sudbini Bosne:

"Čudan je ovo vakat došo i nekako je čudna oba naša zemlja bosna Babo. Znadeš kad smo ono materi pomagali da raspetlja vunicu i smota je u klupko. E sad ti je ovdi sve baš ko ono klupko ma razmotaj ga ako moreš majčin sine a da ne znaš đe mu je kraj ni đe mu je početak" (71).

Gradeći roman na književnoj arhitekturi bliskoj poststrukturalističkom modelu, Nura Bazdulj - Hubijar razvija priču u kojoj dječak Mirza kazuje svoja emotivna stanja mrtvom ocu što je stradao u Srebrenici, svoju tugu i osamu, nedostatak toplog porodičnog doma, majke i sestre Emire, susjeda i prijatelja, i svega što su dušmani u  naletu mržnje razrušili i uništili. Napuštajući tradicionalne izražajne kodove, rušeći klasične žanrovske definicije i dovodeći u vezu neobične i neočekivane spojeve literarnosti i dokumentaristiku, poetskog i proznog, stvarnog i fikcionalnog, realnog i idealnog, književnica je napisala djelo koje je teško analitički obuhvatiti i žanrovski locirati. Svojim romanom književnica pokazuje kako se neki događaj može posmatrati iz različitih perspektiva, a svaka perspektiva nudi različit, više ili manje emotivan doživljaj. U njemu se miješaju discipline za koje se smatralo da ih je nemoguće miješati, za koje se mislilo da jedna drugu isključuju: faktografija i fikcionalnost, savršenstvo stilističkih akrobacija sa sirovim bošnjačkim govorom, haos i pokušaj njegovog dovođenja u sistem...Ako je tačna Rikerova teza (Pol Riker, Historiografska fikcija) da historija nije niz podataka već uspostavljanje odnosa između podataka, onda je roman njihova metaforička rekonstrukcija.

Modernistički je zamišljen odnos forme i supstance, izraza i izražaja, te konstrukcija
njegove fabule Autorica ga je gradila u simboličnih 18 poglavlja koji daju zbir brojeva tog krvavog događaja (11 + 7 = 18). Postmodernizam se ogleda u miješanju vremena i prostora, žanrovskih struktura i umjetničkih postupaka, u prebacivanju sa jednog događaja na drugi, sa jednog lika na drugi, sa jednog prostora na drugi, iz jednog vremena u drugo... Tek tako da splet svih okolnosti nudi snažno viđenje događaja i piscu i čitaocu. Postavlja ih u interakcijski odnos, zbližava ih i navodi na jedan specifičan vid kreativne saradnje.

Prikaz: Dr. Rizo DŽAFIĆ

KULTURA LITERATURA POEZIJA PROZA ZBORNIK AUTORI
GLAVNA KNJIGE AKTUA KRAJINA EKOLOGIJA BARAKOVIĆ






©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 29-03-2006. - Last modified: 04/02/2014.