|
 |
GOVOR TAME
Autor: Esad Bajtal
Predgovor
Nedžad Ibrahimović |
 |
SA GRANICE PORAŽENOG SVIJETA
Književnost,
umjetnost, kultura, svakodnevnica naslovi su poglavlja u knjizi Esada
Bajtala, jednog od najprominentnijih bosanskohercegovačkih
intelektualaca. Prije nego kažemo nešto o samoj knjizi u kojoj
je Bajtal sabrao radove napisane različitim prigodama i objavljene u
različitim publikacijama, valjalo bi nešto reći o st(r)atusu i
poziciji koju ovaj autor ispunjava i artikulira unutar
bosanskohercegovačke javne i kulturne scene. Teško je, naime,
naći danas osobu koja istodobno može govoriti/pisati kako o elitnim
proizvodima kulture, tako jednako i o pučkoj kulturi ili kulturi
svakodnevice. Teško je, također, (pro)naći javni
(publicirani!) diskurs unutar kojega ćete ravnopravno pronaći kako
stručne i znanstveno relevantne interpretacije fenomena, tako i, vrlo
često, oštre i kritičke (čitaj: angažirane!) dispute
referirajuće na najšire domene javnoga života. I o jednome i o
drugome malo kasnije će biti riječi, ali sve ovo potvrđuje temeljni
opis ove knjige kao kataloga koji svjedoči o aktivnom (i, jednako,
intimnom) hermeneutičkom odnosu Esada Bajtala prema svijetu u kojem
živi.
Ovakvim angažiranim pismom (ovo ne treba nužno
asocirati ideologičnost ), ovaj intelektualac ispunja temeljnu svrhu
intelektualca kao javnog djelatnika. Budući (i) sam studioznim
znalcem najširih referenci iz oblasti tzv. humanistike
(filozofije, sociologije, psihologije, historije kultura), Bajtal u
ovim tekstovima (zna da) uspostavlja nužne «ankere» koji
će «obrađivane» recentne fenomene bosanskoga društva
držati pričvršćenima uz određene tačke povijesnih znanja i
humanističkih referenci.
Na ovom se mjestu i ne morate, poštovani
čitaoče, složiti ili slagati s autorovim izborom spomenutih
«humanističkih ankera», mogli biste, svakako izabrati i
neke druge kojima ćete fenomene bosanske «zbilje»
hermeneutički uvezivati za povijesna, kulturološka,
filozofska, ukratko humanistička znanja. Mogli biste, naravno, i ne
složiti se sa njegovim naizgled «esencijalističkim»
ishodištima, zaključcima ili deskripcijama, tako znanim iz
sarajevske filozofske škole 60-ih i 70-ih godina, osobito
onoga njezinoga krila vezenoga uz Kasima Prohića, A. Šarčevića,
fenomenologiju, ili uz tzv. rekreativni kritički diskurs Midhata
Begića i cijele generacije bachelarovske (književne) kritike u BiH.
Mogli biste, velim, ali vas Bajtal baš na tim mjestima želi
isprovocirati na razgovor. Tu se eruditska komponenta njegova
autorskoga diskursa otvara za svaku vrstu intelektualne polemike.
Nije, naravno, slučajno da se ovakav, nazovimo ga uvjetno,
esencijalistički metodološki diskurs pojavljuje u onim
tekstovima (u ovoj knjizi) koji se izravno dotječu fenomena bosanske
svakodnevice.
U njima koji se izrijekom bave novim pjesničkim
knjigama, izložbama karikature ili ratnoga plakata, novim romanom (S.
Fetahagića), poezijom Velje Miloševića i sl., ili se pak bave
pozicijom i statusom knjige u našem društvu, Bajtal je
vrlo angažiran, jedak i kritički nastrojen. Dinamiku svoje takve
angažiranosti on gleda da impregnira dubokim i studioznim znanjima iz
cjelokupne historije humanističkih disciplina. Spomenuti
esencijalizam se tada dade prepoznati kao neka vrsta (razumljivog)
odgovora na eshatološka pitanja koja (svaki) rat nužno
postavlja; pitanja, dakle, života, smrti, kraja, početka, smisla,
besmisla, postanja i nepostojanja.
Metodološki
relativizam ili logičko-teorijski relacionizam (novohistoricistički
ili kulturno-materijalistički, svejedno) tada bi teško mogli
odgovoriti zadatku autorova intelektualnoga angažmana. U drugoj pak
vrsti tekstova, rekao bih skoro drugom žanru, kad to ne bi bilo
prejako geneološko distingviranje, Bajtal analizira i tumači
fenomene koji su opće i teorijske prirode. U tim, nazovimo ih «čistim
esejima» problematiziraju se teme vica, masnog humora, psovke,
svakodnevice. Uz obilje referenci na literaturu koja se bavi(la)
istim fenomenima, autor artikulira vlastite teorijske (pro)nalaske i
zaključke ne izbjegavajući, ali sada s drugoga kraja, da nam ova
sasvim spekulativna teorijska rješenja uveže (postavi ankere!)
s vremenom Bosne danas. Esad Bajtal je aksiologijski usmjeren
čitač/tumač/ pisac. Dok razumijeva probleme kojima se bavi, bila to
knjiga (po sebi), poezija, karikatura, prijevod ili vic i masna šala,
on jednako i vrednuje. Ne proizilazi to samo iz same logike
hermeneutičkoga čina koji je i uvijek, ma koliko to želio izbjeći,
aksiološki strukturiran, nego iz autorovoga vrlo eksplicitnog
stava naspram cjelokupne bosanskohercegovačke zbilje.
No, kakva je ta
zbilja po njemu?
A kakva bi trebalo da bude?
Možda bi bilo
dovoljno reći da on piše sa granice, ili, pesimističnije, sa
tla jednoga poraženog svijeta, pa da njegova rečenica i njegov
zaključak o svijetu kojim se bavi budu dovoljno jasno opisani. Naime,
na mnogim mjestima u ovoj knjizi, u tekstovima dakle, napisanim
različitim prigodama i povodima, vidljiva je ta atmosfera konačnoga
pitanja smisla svega što nas (i autora) okružuje. Vidljiva je
ta atmosfera final accounta. Bajtalova se rečenica ovdje puni
nabojem, artikuliranim putem ironije i, često, cinizma. Na tim
tačkama njegov stil i jezik najčešće nastavljaju putevima
povoda koji je inicirao samo pisanje i zajedno sa autorom kojim se
bavi(o) rekreiraju odgovor naspram stvarnosti kojom se bave.
Drugačije rečeno, bosanskohercegovačko društvo je za Bajtala
društvo poraženih vrijednosti, pogubljenih orijentira,
devastiranih kulturnih dobara, ruiniranih etičkih i nepostojećih
estetičkih standarda. Rat, sada i ovdje, jeste u korijenu svega, ali,
po njegovom mišljenju, rat nije opravdanje svega. U mnogim će
svojim analizama on stoga osobito isticati kako je rat razrušio
onaj najfiniji epiderm društva koji se smatra kulturom i/ili
umjetnošću ali nas svijest o povijesnim znanjima i
univerzalnim vrijednostima katalogiziranima unutar cjelokupne
humanistike, mora učiniti otvorenima ka njihovoj reinovaciji i
reinstalaciji.
Svijest o humanističkim znanjima može nas
održati na površini smisla i vrijednosti, ako smo spremni da
je (svijest) uključimo u to što radimo. Preferirali jedan ili
drugi koncept Bajtalovoga angažovanog pisma, nećemo uspjeti izbjeći
(i) strasti koju ovaj autor unosi u sve o čemu i kako piše.
Iza njegove rečenice pažljivo će čitalačko oko otkriti jednoga
impliciranoga autora koji vas goni na zajedničku avanturu teorijskoga
(auto)istraživanja. U autorskom stilu, među redovima ovoga pisma,
prepoznaćete jedan lik koji vas provocira na razgovor, polemiku i/ili
suprotstavljanje. Ni na jednom mjestu stoga, Bajtalovi iskazi ne žele
biti apodiktični ili neprikosnoveni. Štoviše, na mnogim
mjestima njegova pisma vidjet ćete kako se iste (jednoumne)
apodiktičnosti sam autor gnuša.
Makar koliko name
ovakva ishodišna i metodološka pozicija činila
normalnom (a u nas, naravno, vrlo rijetkom u sličnim knjigama), ona,
ipak, nije tek rezultat i odslik Bajtalova autorskoga (osobnoga!)
lika, već je izravna posljedica njegove hotimične intelektualne
angažiranosti u tekstu, u vremenu i svijetu kojem apodiktičnosti
svake vrsti ne fali. Budući da su neki od tekstova u ovoj knjizi
nastali, ili nastajali i pod vrlo bliskim odsjajima bosanskoga rata,
onda i na prvi pogled postaje jasnijom njegova intelektualna
ishodišna pozicija – ja pišem, ja govorim da
bismo (svi više) govorili i/ili pisali. (Rat, naime, nije
RJEŠENJE!)
Kada pak piše o književnosti
(primjerice o G. Grassu, Rimkorfu, V. Miloševiću ili kome
drugome), valja reći da Esad Bajtal nije književni kritičar, niti
književni povjesničar. Kao i u svemu ostalome, on je hermeneutik.
Njegov je tumačiteljski i analitički diskurs filozofski,
sociologijski ili pak lingvostilistički. S takvih disciplinskih i
metodoloških uporišta on se usmjerava ka kulturološkom
aspektu fenomena kojima se zanima. Budući da živi(mo) u «velikom
(«nedosadnom») vremenu, i njegovi su zaključci i sudovi
takvi, veliki, i nedosadni. Kada bi bio (i) književni kritičar,
Bajtal bi tada nužno morao inkorporirati i književno znanstvene
discipline, od ruskoga formalizma (npr. kada piše o Rimkorfu
ili posebice o vicu ili masnim šalama) pa do
poststrukturalizma. Budući svjesni njegovoga vrlo širokoga
humanističkoga znanja i interesovanja, sigurni smo da mu takvi uvidi
nisu strani.
Kao i svaki filozof, Bajtal drži da se o temeljnim
pitanjima današnje Bosne najbolje može govoriti iz temeljne
humanističke discipline, filozofije same. Naravno, filozofska
komponenta njegova pisma je ovdje tek matrica. Sve preko nje jeste
čisti angažman! Bajtalovo pisanje stoga možemo nazvati, sasvim
uvjetno i aproksimativno, i sasvim deskriptivno istodobno,
primjenjenom filozofskom mišlju. Njegovi najinteresantniji
eseji o sumiye, umjetnosti trenutka, o vicu i o psovci, samo
potvrđuju sve do sada rečeno!
Dtp i
dizajn:
Emir
Škaljić, Maunagić d.o.o.
Prote Bakovića 7, 71000 Sarajevo, BiH
Tel.: +387(0)33 570-850, Fax: +387(0)33 570-852
E-mail:
emirs@maunagic.ba
Coded in Central European
Windows-1250
|
