"Muslimanka u Titovoj
Jugoslaviji"
Dr. Munevera
Hadžišehović
Knjiga gorke medicine protiv svake nostalgije
Napisala Safeta Obhođaš
O autorici:
Dr.
Munevera Hadžišehović je rođena 1933. godine u Prijepolju, dijelu
Sandžaka koji se nalazi u Srbiji. U rodnom mjestu je završila
osnovnu školu i šest razreda gimnazije a maturirala u Sarajevu.
Fakultet je završila u Beogradu, odsjek Fizička hemija, i nakon toga
se 1960. zaposlila na Institutu za nuklearne nauke u Vinči, gdje je
1978. doktorirala. Njena naučnička karijera je prošla sve stupnjeve,
od istraživača do naučnog savjetnika. Po izbijanju rata u Bosni
morala je napustiti Beograd. Našla se u Americi, gdje je svoj radni
vijek završila kao analitičarka u jednoj laboratoriji u državi
New Jersey.
|
Safeta Obhođaš |
|
Kad sam prvi put
uzela u ruke po formatu i stranicama vrlo obimnu knjigu „Muslimanka
u Titovoj Jugoslaviji“, izdanje „Bosanska riječ“ Tuzla 2006, koju je
napisala Dr. Munevera Hadžišehović, pokušah pogoditi šta bi mogla
biti tema te knjige. Naslov mi je ukazivao na meni dobro poznata
nostalgična sjećanja na nestalu državu u kojoj su se svi, čak i
muslimani, „osjećali kao svoji na svome?“ Nakon što razgledah slike
na koricama, ponadah se da je to možda neka studija – istraživanje o
tome kakav je zaista bio položaj žene-muslimanke kako u porodici
tako i društvu u vrijeme sveopće socijalističke ravnopravnosti.
Srećom, ni jedna od mojih pretpostavki nije bila blizu istine.
Već od prvih stranica, od prvog poglavlja naslovljenog „Moj Sandžak“
ponese me kako lično svjedočanstvo autorice o ljudima i vremenu tako
i njena sudbina, provučena kao crvena nit kroz sve dijelove knjige.
Munevera Šehović je bila dijete svog vremena ali opet orijentirana
prema svojim sopstvenim nahođenjima, vođena svojom unutarnjim
sistemom vrijednosti, koji joj je davao snage da se odupire
okolnostima i ne prilagođava jednoumlju, predrasudama i nepisanim
patrijarhalnim pravilima sredine iz koje je potekla, bez obzira na
cijenu koju je za to morala platiti. Ali taj dio njene lične borbe
je u knjizi prikazan nenametljivo, bez patetike i samosažaljenja. I
lično je u ovom kazivanju podignuto na nivo univerzalnog, općeg, jer
je u biti ogledalo položaja školovane žene muslimanke, koja se kao
individua usudila kročiti na svoj sopstveni životni put na kojem
nije tražila nikakvu drugu zaštitu osim one koju je mogla ostvariti
svojim sopstvenim radom i svojom naukom.
Poglavlja u knjizi
Munevera Šehović nije književnica, ona je naučnica, i tu svoju
sposobnost neutralne procjene je u cijeloj knjizi, iako ima i
prekrasnih lirskih mjesta, potpuno primijenila. Ona opisuje
činjenice i događaje, šta je vidjela, doživjela, kakve su bile
historijske, društvene okolnosti i porodični odnosi u kojima je ona
ostvarivala pravo na svoju individualnost. Knjiga počinje poglavljem
„Moj Sandžak“, koji se tematski stalno proširuje i
sužava. Prvo opisuje Sandžak iz opće perspektive, kao geografski
prostor naseljen većinom muslimanskim življem, dotiče se njegovog
historijata, kako se živjelo pod turskim vladarom, kako nakon
gubitka posjeda i privilegija, privredno stanje, rasipanje,
oduzimanje ili prodaja imanja, iseljavanje u Tursku, pomori,
katastrofe, ratovi... Onda se njen interes sužava na uži zavičaj:
Prijepolje i njegova okolina, njena porodica, kuće u kojima se
stanovalo, tradicija, vjera. Autorica je prije Drugog svjetskog rata
imala skoro idilično djetinjstvo, zaštićena u krilu svoje porodice,
otac ih je hranio od svog krojačkog zanata ali majka Fatima je bila
pismena, učiteljica, kojoj čak ni zar nije smetao da cijelog života
uči nešto novo. Ona je, jedina žena, sjedila u školskoj klupi da,
pored arapskog, nauči i novo latinično-ćirilično pismo koje je
donijela promjena vladara. Tu volju za učenjem je Munevera
naslijedila od svoje majke i ona joj je odredila poseban životni
put.
Idilu zbrinutog djetinjstva u baščama puno cvijeća i voća prekinuo
je Drugi svjetski rat. Vojske i uprave su se smjenjivale:
italijanska, njemačka, partizanska, četnička, razne milicije i
komite. Svi su pucali i bombardirali ne obazirući se na civilne
žrtve, zatvarali i strijeljali pripadnike i simpatizere onih drugih,
četnici vršili nasilja i zatirali i brojne srpske porodice, jer su
im djeca bila u partizanima. Saveznici su bombardirali Nijemce u
povlačenju, a kao prvo grad Prijepolje, kojeg su srušili skoro do
temelja. Ko je mogao, bježao je u sela visoko u planini, kamo vojske
nisu zalazile i gdje je zaštitu našla i njena porodica.
Nakon rata je došlo
oslobođenje koje je promijenilo život iz temelja.
Svoj
učenički i studentski put, kao jedina iz porodice i mahale, za
podršku najbližih, autorica započinje u Sarajevu, gdje je i
primljena u Komuništičku partiju. Taj put školovanja i razvoja
opisan je u najobimnijem poglavlju „Titova Jugoslavija“. U Sarajevu
je srela neke ljude koji će kasnije odrediti njen život samostalne
žene, žene koja će postati majkom, ali nikada suprugom. U Sarajevu
se desilo i prvo poznanstvo sa ocem njenog jedinog djeteta Kenana,
koje joj nije ostalo u lijepoj uspomeni. Ona se nije željela vezati,
udati, ona je željela studirati u Beogradu a taj mladić se onda
odmah oženio drugom iako se njoj zaklinjao na vječnu ljubav. Ali
svaki put kad bi se sreli, između njih bi opet planula vatra
privlačnosti...
Autorica se ne zadržava dugo na tom ličnom, ne ide u dubinu
privatnog, to je samo jedna šara u tkanju cijele priče. Ostali dio
je vrlo autentično svjedočenje o tome kako se razvijala i na čemu se
zasnivala komuništička vlast, o nepromišljenoj industrijalizaciji i
stalnim privrednim reformama i eksperimentima kao što je bilo
samoupravljanje, koji su i sami propadali ali i uništavali
kreativnost i individualnost pojedinca. U tom procesu lutanja između
različitih društvenih sistema stradali su u prvom redu selo i
priroda. Veliki industrijski kompleksi su bez milosti trovali život
u rijekama, hidrocentrale su mijenjale cijele eko-sisteme, u
poduzećima je bilo više besposlenih nego onih koji su proizvodili.
U poglavlju „Nauka na vjetrometini politike“ autorica
je opisala svoje radno mjesto i zadatke u Institutu Vinča, projekte
na kojima je radila, strukture privrede, koliko je nauka zaista bila
ovisna o politici i interesima republika. Ona jasno iznosi svoje
mišljenje da nauka nije interesirala komuništičke vlastodršce, za
prirodne nauke se izdvajao samo koja stotinka društvenog prihoda.
Diktatori nisu željeli da im se naučno dokazuje kako neracionalno
rasipaju dobijena sredstva i upropaštavaju prirodne resurse. Bila je
poželjna samo ona nauka u kojoj su oni prikazivani u pozitivnom
svjetlu, nauka potpuno podložna demagogiji. Ipak, u svojstvu
naučnika i naučnog savjetnika, Dr. Hadžišehović je proputovala
svijetom, radila u Parizu, gdje se i razboljela, zatim bila na
kongresima u Moskvi, Americi, uvijek otvorena za nova saznanja u
oblasti nuklearnih nauka. A i sama je uvijek bila spremna da pomogne
onima kojima je bila potrebna poduka iz prirodnih nauka, posebno
matematike.
Već u zrelim godinama, kad se nazirao kraj njene naučničke karijere,
desio se raspad Titove Jugoslavije i cijeli sistem ondašnjih
vrijednosti. Za nju više nije bilo mjesta, ni na poslu, ni u njenom
naselju u Beogradu. Kao i mnogi drugi, morala je sve ostaviti i sa
koferom u rukama krenuti u svijet, dok joj je jedini sin ostao u
Sarajevu da za vrijeme rata radi kao ljekar.
U posljednjem poglavlju knjige autorica reducira svoju ličnu priču
na najpotrebnije. Tu ona opisuje Ameriku iz ugla doseljenika. Bilo
joj je suđeno da naučničku karijeru završi u jednoj laboratoriji kao
analitičarka, gdje se mogla uvjeriti da ni u toj državi egzaktnost
nauke nije poželjna. Amerika je zemlja u kojoj se također ne vodi
puno računa o prirodi, i tamo se hemijski otpad istresa u rijeke i
truje sve živo, i tamo se rezultati analiza pomjeraju i rastežu i
natežu prema potrebama industrijskih bosova. Laboratorija se mora
prilagoditi, da bi uopće dobila analize na rad, time novac, time i
opstanak. Istina je nepoželjna, jer se onda moraju tražiti rješenja
da se zaštite ljudi i priroda, a to je skupoooo... previše skupo,
pomor svega živog i oboljenja od karcinoma su daleko jeftiniji...
Pri kraju knjige je jedna upečatljiva, apsurdna slika: vlasnik
laboratorije Esadbey i njegov saradnik uređuju laboratoriju zbog
jedne posjete, dolaze predstavnici jedne firme koja im želi dati
brdo analiza, što bi trebalo donijeti brdo para. Stari stolovi
pocrnjeli od hemikalija, prekrivaju se bijelom mušemom, rupe na
cijevima za odvod otrovnih gasova iz laboratorije se krpe ljepljivom
trakom, uglancavaju se odavno zastarjeli pokvareni instrumenti i
mašine, koji su tu samo dio naučne kulise, jer su već odavno izvan
upotrebe. Uređivači usput bacaju i načetu staklariju, menzure
naprimjer, koje su još u upotrebi.
„To nam treba, ovo je laboratorija“, - pobuni se analitičarka
Hadžišehović i na to dobije odgovor: „Tako je moglo kod vas u
komunizmu, ovo je Amerika, ovdje sve mora biti perfektno.“
Stvarnost u američkoj zemlji je zaista jedna gorka medicina,
naročito za one koji su imali neke iluzije o toj zemlji.
Školovana-za slobodnu vezu,
„čedna“- za porodični život
Ono što je posebna
vrijednost ove knjige je da se autorica ne razbacuje svojim
prosudbama ili svojim ubjeđenjima. Ona ostaje za sebe privatno ono
što je po rođenju i odgoju dobila od svojih roditelja. Ni dugi
komuništički staž je nije spriječio da kulturno i vjerski ostane
muslimankom. Ali to je samo izoštrilo njen naučnički skalpel kojim
otkriva vrlo složene devijacije u mentalitetu muslimana, posebno u
odnosu prema školovanoj, samostalnoj ženi. U studentskim danima se
družila sa kolegama-studentima iz različitih zemalja, što ju je
dovelo pod udar ondašnjeg policijskog sistema, a zbog čega ju je
opet njena sredina u svom tračerskom maniru procijenila kao ženu
lahkog morala. Ona je čak i u Beogradu bila u domašaju tih nepisanih
provincijskih pravila, pogotovu zato što se odlučila neudata roditi
dijete, koje je kasnije sama i uz pomoć svoje majke sa velikom
ljubavlju odgojila i školovala. Autorica na jednom mjestu prvi put
sa osjetnom ličnom gorčinom konstatira da su muškarci neprestano
navaljivali na školovane žene, da su ih vidjeli samo kao objekte
svojih seksualnih želja, a da su se ženili tradicionalno odgojenim
djevojkama, koje su znale samo za kućni prag, poslušnost prema
muškom rodu i trpljenje nasilja svake vrste. Komuništi su na velika
zvona stavljali svoju ideologiju o „jednakosti i ravnopravnosti“,
muslimani svoj „merhamet“, kojih je u stvarnom životu i odnosima
među polovima bilo jako malo. Tom merhametu muslimana autorica je
posvetila nekoliko stranica na kraju knjige, u svojoj priči o
Americi. Zato preporučujem Bošnjacima i Bosne i Sandžaka, kao i svim
jugo-nostalgičarima, da pročitaju ovu knjigu, da upoznaju sami sebe
i svoju prošlost u Titovoj Jugoslaviji i svoju sadašnjost, nakon
njenog raspada. Da dobrim dijelom upoznaju sami sebe.
Izdanje „Bosanska
riječ“ Tuzla
www.bosanska-rijec.com Izdavač, kojem dugujemo zahvalnost za
mnoge vrijedne knjige stvaralaca iz dijaspore.
ORBUS:
Preporucujemo da procitate vise na stranici autorice:
URL:
http://www.safetaobhodjas.de/
