|
Mladenko
Marijanović |
|
KNJIGA MIRA
KAD I ZVONA ZANIJEME
Mladenko Marijanović
HKD Napredak, Vareš - Rabic, Sarajevo,
2006.
Prikaz:
Esad Bajtal
Prije
svega drugog valja reći da je knjiga – «Kad i zvona zanijeme»
, knjiga sretno izabranog naslova. Mogla se zvati
i nešto kraće, kao npr. «Kad zvona zanijeme». Dakle, bez ovoga «i»
i čini se da bi i to bilo sasvim dobro.
Tačno, sasvim dobro ali, ne i dovoljno
sugestivno za ono što autor kani da nam još s korice poruči.
Jer, upravo ovo «i» dodatno, i psihološki uvjerljivo, dramatizuje
naslov knjige, potpuno mijenjajući njegovu intonaciju i simboličku
poruku. Dakle, kad nakon svega drugog «...i zvona zanijeme», tek
onda više ništa i više niko ne ostaje da se makar i najtišim jâvom jâva
jâvi i probije kroz besmisao gluhoćom nabreklog ratnog vremena u kome je
knjiga šutke ispisivana.
Tek «kad i zvona zanijeme» nastupa onaj tajac prividnog a
nepodnošljivog mira. Bolesnog mira bez pokreta i daha što obavija
vrijeme koje stoji. U toj stravičnoj tišini tjeskobno-bolesnog mūka,
iščekujemo još samo njome slućenu zlokobnu nevolju. Prepoznajemo je po
isprekidanom dahu isprekidanog strahom prigušenog disanja pred
neizrecivošću onoga o čemu tako «malo znamo al' je znano» (Mak
Dizdar).
Neizdrživi pritisak tog tjeskobnog iščekivanja Marijanović pokušava
opisati ovako:
«... i priroda predosjeća golemi užas: ma ništa ni da šušne, niti da
prhne kakva ptica, a kamo li da se oglasi. Šumi i šuška samo ono granje
što ga je Ivan radi kamuflaže okačio na vozilo i sad mu se pretvorilo u
smetnju; podjaruje njegov nemir i dodatno mu napreže čula. Nekakvu tešku
tjeskobu osjeća kako mu sjedi za vratom, a otarasiti je se ne može kao
ni vlastite sjene, niti se može boriti s njom...»
To je onaj zloslutni trenutak vječnosti, u kome se vrijeme ukopalo. Kao
da stoji! Kako bi samo zvuk zvona dobro došao da razbije taj
nepodnošljivo tupi mûk i da pokrene svijet iz umrtvljene ušančenosti.
Martin Heidegger, jedno od najvećih filozofskih imena XX stoljeća (i
sam govoreći u vezi sa jednim drugim ratom), najprije nas podsjeća kako
su satovi i zvona «u trajnoj vezi sa vremenom i prolaznošću», a
zatim, vraćajući slike sjećanja na vlastito djetinjstvo, i nostalgično
podsjećajući na zvuk starog zvona dok sa tornja crkve sv. Martina
u Enridu «oklijevajuć odzvanja jedanaest udaraca u noć», sjetno
zaključuje kako:
«Sa njegovim posljednjim udarcima tišina postaje još veća. Dopire
sve do onih koji su u dva svjetska rata prijevremeno žrtvovani.
Jednostavno je postalo još jednostavnije. Vječno isti začuđuje i
razrješava...
Govori li to duša? Govori li svijet? Govori li Bog?»
Dakle, i nakon posljednjeg udarca zvona, kroz bezglasje naglo umûkle
pomrčine, potpuno bezglasno, ali sad jezikom uznemirujuće slutnje –
govori ipak Nešto!
Šta?
Bog? Svijet? ili Duša?
Heidegger, samo pita; on metafizički nagađa, i – ne odgovara.
Mladenko, pak, taj bešumni glas tišine pripisuje zovu srca.
Čak, kad «...i zvona zanijeme», kod njega, još uvijek nije posve
utihlo sve. Pritajeno, i do bola nečujno, još bije nekó, ljubavnom
čežnjom, usplahireno mlado srce. Pisana taktom tog ludog bìla mladosti,
ovo je – knjiga ljubavi. I knjiga o ljubavi, o čemu jasno govori
onaj njen jetki moto:
Oj, soldatu,
kako je u ratu?
Teško, gorko,
bez tebe, djevojko!
Ali, to nije jedina poruka knjige.
Ono što je i od same ljubavi u njoj važnije; tj. ono što je u ovoj
knjizi najvažnije jeste to, da, uprkos ratnoj pozadini pričama
opisanih zbivanja, mržnja u njoj ne stanuje. Jer, knjiga kao da nam
prećutno poručuje: svijet može živjeti i bez ljubavi, ali sa
mržnjom opstati ne može. Zato, za mržnju u ovoj knjizi nije
bilo mjesta. I knjiga je, slijedeći moto (ovaj put onaj sa njene pete
strane), s dužnim poštovanjem posvećena svima (a ne samo
nekima)...
... koji su se
hrabro suočili s ratom,
i časno iz njega izašli!
I onima koji su pali.
I jedan i drugi moto daju jasan vrijednosno-etički okvir Marijanovićeve
knjige. Iako na samom početku knjige ispisani, neizbježnom
logikom spisateljske metodologije oni su morali biti posljednji –
napisani. Upravo zato valja ih uzeti kao simptomatski pouzdan
(pred)znak svjesnog ili nesvjesnog samorazumijevanja autora. Ali,
istovremeno, i kao poziv (uputstvo) čitaocima kako da ga čitaju i kako
da ga – razumiju.
Dakle, rat nije tema ove knjige, nego samo njen motivacijski izgovor;
heuristički okvir ili tamna pozadina jednog besmisla na kojoj se (mnogo
jasnije nego u miru), ocrtavaju ljudi, njihovi karakteri, zanosi i
strasti; najgore mane i najbolje vrline... Mane onih koji su jedva
čekali «da zapuca», i vrline onih koji u ovakvom ratu nisu vidjeli ništa
«ni časno ni ljudski vrijedno». Stoga rat, sagledan očima ove
knjige, ubija jedno i nostalgično oživljava sjećanja na neko drugo,
bolje vrijeme. Ono, ne tako davno vrijeme, u kome, kako to Marijanović
jasno i jezgrovito zapaža, «komšija još nije bio 'postao' susjed».
(str. 160).
U tom smislu rat je Marijanoviću, samo spisateljski podsticajan movens
da se automatizmom asocijativnog kontrasta, komparativno progovori o
predratnom, ratnom i poratnom vremenu. Istina, nijedno od ovih vremena
nije ljudski idealno. Svako ima svoje mane i nedostatke; svakom
(po)nešto fali. Pa ipak, grubo svedena na jednu jedinu misao,
Marijanovićeva knjiga nam jasno i nedvosmisleno poručuje da: «Nikad
nije bilo dobrog rata ni lošeg mira» (B. Franklin). A to je ono što
Ovdje, konačno jednom, valja naučiti i znati.
Bez ovako razriješenog odnosa prema ratu i miru, mi, danas, u Ovoj
Zemlji ne možemo pozitivno vrednovati nikakvo i ničije stvaralaštvo.
Pisane na način smirene intonacije, nepretenciozne priče ove knjige
opuštaju i sklanjaju na razmišljanje. I, ako na tragu prethodno već
rečenog, tražimo njihovu posljednju sugestiju onda ona najbolje može da
se izrazi dirljivim stihovima Hikmetove
pjesme «Pismo sinu» (Svjetlo riječi, br. 280/281;
srpanj/kolovoz, 2006. str. 15).
Ne
živi na ovoj zemlji kao stranac
ili kao turist u prirodi.
Živi na ovome svijetu
kao u kući svoga oca:
vjeruj u žito, u zemlju, u more,
ali prije svega vjeruj u čovjeka.
Ljubi oblake, automobile, knjige,
ali prije svega ljubi čovjeka.
Osjećaj tugu grane koja se suši,
zvijezde koja se gasi,
ranjene životinje koju gone,
ali prije svega tugu i bol čovjeka.
Radost neka ti daruju dobra zemlje:
sjena i svjetlo neka ti daruju radost,
četiri strane svijeta
radost neka ti daruju,
ali prije svega pune ruke radosti
neka ti daruje čovjek!
I Knjiga i Pjesma govore o istom: o miru i ljubavi!
I čine to s razlogom.
Jer, svi mi, bar na riječima, hoćemo mir i govorimo o miru. Ali,
zagovarani mir još nije stvarni mir. Stvarni mir je pitanje konkretnih
društvenih odnosa, a ne pozerskih dnevnopolitičkih deklamacija iza kojih
se skrivaju drugačije namjere arhitekata rata.
Nema mira sa Drugima bez mira sa Sobom. Niti ima mira sa Sobom bez mira
sa Drugima. Mir je jedan. Jedan i nedjeljiv. Nema Mog i Tvog mira. I
nema Mog bez Tvog mira. Postoji samo Naš zajednički mir.
MIR ZA SVE.
Ova ratna knjiga, pored ostalog (u jednom čitanju iskosa), da se čitati
i o-čitati kao knjiga o tom i takvom – zajedničkom miru. Miru,
koji konačno treba da se nastani u Ovoj Zemlji. I ne samo od danas do
sutra, kako to povijesno već biva. Nego kao vječni mir; stabilan mir
koji ćemo iza sebe moći ostaviti i onima koji tek dolaze.
Oni imaju pravo na to!
Naša je ljudska obaveza da im pravo tog prava – ničim ne uskratimo.
Tekst predstavlja za štampu neznatno adaptiranu verziju promotivne
besjede potpisnika koju je izgovorio na promociji Marijanovićeve knjige
u Varešu, 15.o7. 2006.
Nazim Hikmet, turski pjesnik
webmaster
©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 27-07-1999 - Last
modified:
16/05/2012
