MIROTVORSTVO BISKUPA KOMARICE
(Biskup Komarica - neumorni zagovornik mira)

Nevenka i Pejo Coskovic

Biskup Franjo Komarica pomoćnim biskupom imenovan je 1985., zaredjen u Rimu 1986., a upravu Banjalucke biskupije preuzeo 1989. Odmah zatim otpoceo je njezinu materijalnu i duhovnu obnovu. Iz tih nekoliko navedenih osnovnih podataka osobne naravi o ovome velikanu naseg doba može se razumijeti snaga i energija njegova neumorna duha. Msgr. Franjo odrastao je u pravoj hrvatskoj bosanskoj katolickoj obitelji kojoj su fratri, osim vjere u Dobroga Boga, duboko usadili i dvije velike ljubavi: ljubav prema svom hrvatskom narodu i ništa manju ljubav prema svojoj bosanskoj domovini i banjaluckom kraju, tisucljetnoj pradjedovskoj bastini. Upravo te svoje neskrivene ljubavi znao je on nebrojeno puta isticati i ponavljati u razlicitim prigodama za susreta s lokalnim srpskim, ali i stranim politicarima i drugim svojim sugrađanima, da mu je kosulja bliza od kaputa, misleci pri tom slikovito na svoju voljenu Banjaluku i njezino stanovnistvo, a da se pri tom nije odricao ni svoga, tek za debljinu kosulje udaljenijeg kaputa.

Nema sumnje da je Dobri Bog izabrao tog nenadmasnog zaljubljenika u covjeka, bez obzira na posebnosti njegove vjerske, nacionalne i kulturne pripadnosti po kojima se stanovnistvo njegova zavicaja i domovine međusobno razlikovalo, za pastira svog vjernog stada, povjerivsi mu, kao nekoc sv. Petru, banjalucku Crkvu da je vodi i cuva kroz ova nemirna i teska vremena, znajuci da ga neće iznevjeriti, premda povijest poznaje i takve slučajeve. Kako se pritisak na hrvatsko stanovnistvo s podrucja Banjalucke biskupije povecavao, morao je sve češće slusati vapaje politički nezasticenog mu naroda, koji mu se u svojoj nevolji obracao trazeci da ga biskup izvede iz zavicaja, s grude pradjedovske, makar i u potpunu neizvjesnost jer je i ona tim nevoljnicima izgledala bolja od nesigurnog doma i stanja u kome su se nalazili. Slusajuci njihove molbe msgr. Komarica je razmisljao drukcije. Znao je da i njegovi vjernici i sunarodnjaci i po Bozjim i po pozitivnim ljudskim zakonima imaju pravo na svoj dom, zavicaj, na političku i imovinsku sigurnost, stoga je odlucio sve svoje snage uprijeti da posredovanjem kod lokalnih srpskih vlasti dobije garancije da se njegovi vjernici ne progone, jer nije mogao na sebe preuzeti ulogu nekog novog Arsenija III. Crnojevica te ostaviti ne samo svoju rodnu grudu nego i dio naroda koji bi ostao, a sam se s tek s jednim dijelom svojih vjernika skloniti u trenutno mozda mirnije i sigurnije, ali ipak tuđe krajeve.

Kada je 1990. zapoceo proces demokratizacije društva u BiH, biskup Komarica se iskreno ponadao da će nove političke snage znati tu promjenu iskoristiti radeci na boljitak cjelokupnog bosanskohercegovackog stanovnistva, te da će se u duhu vjerske, nacionalne i kulturne tolerancije promicati one vrijednosti koje u drugim sredinama naprednog svijeta, osim terorista i ljudi u sukobu sa zakonom, društvom i državom, nitko ne dovodi u pitanje. U tim danima, pun nade, energije i zanosa poticao je prilicno uspavanu hrvatsku inteligenciju da pozuri s obnavljanjem nakon II. svjetskog rata zabranjenih hrvatskih drustava Napretka i Nade i u tome je svojom upornoscu uspio, pa se u Banjaluci hrvatski Napredak osjetio, Nada zapjevala, a klonuli narodni duh poceo je ozivljavati. Udruzili su se i hrvatski intelektualci...

Nazalost, takvo stanje nije potrajalo dugo, jer je politika zla velikosrpstva zarazila pojedince i u banjaluckom kraju, koji su sve vise poceli pokazivati otvorenu netrpeljivost i neprijateljstvo prema svemu što ne pripada njihovu narodu. Na udaru takve politike naslo se vrlo rano oko 120.000 katolickih vjernika s podrucja Banjalucke biskupije, civilnim i političkim rjecnikom receno, najvećim dijelom pripadnika hrvatskog naroda. Sve ucestalije iskazivanje neprijateljstva na podrucju sjeverozapadne Bosne, legitimiralo je počinitelje i one koji su ih zadajali svesrpstvom Nemanjica i svetosavljem pravoslavlja, kao ljude koji ne mare za parlamentarizam, demokraciju i suživot s pripadnicima drugih naroda koji su na tim prostorima stoljecima zivjeli, niti su im namjeravali priznati ista ona prava na koja su se sami pozivali. Umjesto naravnih prava covjeka i naroda zajamcenih rezolucijama, odlucili su priznavati i primijenjivati jedino zakon buzdovana, preuzimajuci svjesno rizik da “kome zakon u topuzu lezi” - kako zapisa P. P. Njegos - “tragovi mu smrde necovjestvom”. Steta što razboritiji i oni koji o sebi misle da su bili dobri prema svojim susjedima nisu imali snage reći “ne” zločinu cim je prvi ucinjen, jer i takvo njihovo drzanje utjecalo je na velicinu tragedije koja se u ove naše dane dogodila nesrpskom stanovnistvu sjeverozapadne Bosne. Mnogo je manje moglo biti nevolje, stradanja, razaranja, suza.

Kriza na teritoriju bivse zajedničke jugoslavenske države prenosila se brzo u BiH, nagovjestavajuci drasticne razmjere neizbjezne eskalacije sukoba. Agresija na Hrvatsku, razaranje njezinih gradova, okupacija cetvrtine državnog teritorija, povlacenje naoruzanja, bivse zajedničke JNA, a sada već potpuno srpsko-crnogorske vojske u Bosnu, kojom su i prije toga putovali pod plastom noci tajni konvoji oruzja, ozbiljno su upozoravali na katastrofu koja se neizbjezno priblizavala. Trpljenom parlamentarizmu u BiH istjecali su posljednji dani što se vise priblizavalo vrijeme istraživanja legitimne zelje vecine bosansko-hercegovackog stanovnistva putem referenduma za samostalnu i suverenu državu u svojim povijesnim granicama. Sve te događaje budnim okom pratio je i biskup Komarica s neskrivenom bojazni da bi zlo rata i stradanja moglo svom snagom zahvatiti ne samo njegov zavicaj i Banjalucku biskupiju nego i čitavu njegovu domovinu BiH, ako razum ne dobije sansu pred buzdovanom. Strepnja ga, nazalost, nije prevarila.

Nesto prije izlaska na referendum za suverenu i nezavisnu BiH i hrvatska politika u BiH pocela je posrtati spoticuci se o srpski virus. Time se pokusalo dovesti u opasnost ishod izrazavanja narodne volje i sudbine BiH kao države triju konstitutivnih naroda Hrvata, Muslimana i Srba. Premda u to vrijeme biskup Komarica nije morao nastupati u obranu političkih prava svojih vjernika, ipak je znao sa svojim svecenicima potaknuti narod da u tom povijesnom trenutku zrelom odlukom odrede svoju buducnost. To je bilo ujedno posljednji puta da su pripadnici hrvatskog naroda na referendumu provedenom 28-29. veljace i l. ozujka 1992. slobodno izrazili svoju političku volju odlucivsi se za suverenu i samostalnu BiH kao državu triju konstitutivnih naroda. Ali tako slobodno izrazena njihova volja uskoro je za njih na podrucju sjeverozapadne Bosne pocela postajati tek zelja koja iscezava pred rastucom opasnoscu, kao što vosak svijece nestaje pod njezinim plamenom.

Od tada događaji su se prebrzo smjenjivali, a polozaj Hrvata u Banjaluci poceo se danomice pogorsavati. Bosna je tonula u rat kome se jos ne vidi kraj. Pocele su mobilizacije Hrvata u srpsku vojsku i njihovo odbijanje da se bore protiv svojih sunarodnjaka. Kao odgovor na takvo njihovo ponasanje uslijedili su masovni otkazi s posla što je povlacilo gubitak egzistencijalne perspektive, gubitak prava na zdravstvenu zaštitu i gubitak slobode kretanja koji se pokazao najtezim za izdrzati jer je prisiljavao sve one bez odgovarajucih isprava da se skrivaju. U takvim okolnostima sve vise je rasla opca nesigurnost, a ignoriranje legitimnih političkih predstavnika hrvatskog naroda u opcinskim skupstinama na podrucju sjeverozapadne Bosne onemogucavalo je svaku ucinkovitiju zaštitu hrvatskog naroda na tim prostorima, pa su zalbe i vapaji za pomoć i zaštitu pucanstva pocele stizati biskupu. Praveci jasno razliku između politike i svoje duhovne jurisdikcije, biskup Komarica se svojim autoritetom stavio na raspolaganje svome narodu pomazuci mu svojim mudrim savjetom i u političkim prosudbama ne napustajuci ni u jednom trenutku duh Evandjelja i Kristovu zapovijed ljubavi prema drugom pa makar se taj ponasao i kao neprijatelj. Cesto je znao govoriti da nije politicar i da se politikom ne zeli baviti, ali što je to češće ponavljao događaji su ga vise prisiljavali da posreduje, brani i hrani životno ugrozenog malog i potpuno nezasticenog covjeka. Istodobno biskup se nije ustrucavao isticati svoju crkvenu i nacionalnu pripadnost imajuci u vidu onu narodnu - tuđe postuj, a svojim se dici.

Prvi je ne samo shvatio ozbiljnost situacije u koju je gubitkom posla i zdravstvene zaštite zapadao sve veći broj njegovih vjernika nego i poduzeo konkretne korake da ublazi posljedice novonastalog stanja koje je svakim danom postajalo teze. Ono što objektivno nisu mogli uciniti legitimno izabrani hrvatski politicari u svojim opcinama i nisu se pokazali spremnim rijesiti predstavnici lokalne srpske vlasti koji su postepeno preuzimali donosenje svih vaznih političkih i gospodarskih odluka u skladu sa svojim velikodržavnim planovima, morao je rjesavati banjalucki biskup. On, neprijeporno osvjedoceni domoljub, porucuje svim svojim sugrađanima na podrucju Banjalucke biskupije da se, umjesto razarajuce mrznje, koja ubija ne samo onoga kome je upucena nego i onoga tko je u svome srcu nosi, takmice tko će vise uciniti dobra svima koji na spomenutim prostorima zive. Te njegove poruke ostale su nazalost neshvacene, a skorasnji razvoj događaja pokazao je da su bile upucene ljudima tvrda srca. Biskup Komarica doista neshvatljivo velikom ljubavlju voli svoju rodnu Banjaluku i onaj kraj.

Kada je postalo ocevidno da će morati hraniti na prostorima svoje biskupije sve brojnije, one koji su ostajali bez materijalne potpore i sredstava da zive, nas dobri biskup Franjo otvorio je biskupijski Caritas. U Banjaluku su poceli stizati svima dobro poznati karitasovi konvoji koji su dovozili dar ljubavi dobrih ljudi diljem svijeta namijenjen svima potrebitima, prvenstveno među vjernicima njegove Banjalucke biskupije, ali znatan dio te pomoći dijeljen je i pripadnicima muslimanskog-bosnjckog i srpskog stanovnistva. Eto, to je ljubav na djelu biskupa Komarice, ljubav koja ne poznaje i ne priznaje granice. Steta što je čitavo vrijeme rata ostajala neuzvracena. Umjesto ljubavlju odgovaralo se novim nasiljem, zlom, nesrecom, a samom biskupu klevetom. Unatoc svemu, biskup Komarica nije se dao smesti nego je u trenucima rastuceg zla ponavljao svoju cvrstu opredijeljenost da cini ljudima dobro i da se u tome neće umoriti i posustati. Dosada doista i nije. To je tražio i od svih onih s kojima je razgovarao, a osobito od svojih najblizih suradnika, svecenika svoje biskupije.

Caritas je u protekle tri godine svog humanitarnog djelovanja organizirao vise od 132 konvoja pomoći, koja se uglavnom sastojala od prehrambenih artikala, lijekova i odjece. Znacajna je međutim bila i pomoć namijenjena seoskom stanovnistvu, a sastojala se u sjetvenom sjemenu psenice, kukuruza, krumpira te najrazlicitijeg povrca, jer je ona barem na trenutak odvracala paznju od stanja u kome su se nalazili, ali i ispunjavala ih ponosom da će imati nesto svoje što im se neće morati udijeliti. Posebno velika zasluga pripada biskupu Komarici što je Caritas otvorio ambulantu koja je potom prerasla u dom zdravlja s devet specijalistickih ambulanti i laboratorija u kojem radi 40 lijecnika i drugog medicinskog osoblja. Velikim njegovim zalaganjem Banjaluka je dobila poljsku bolnicu danskog Caritasa s tri njihova medicinska strucnjaka i svom pripadajucom opremom i stalnom opskrbom svim onim što joj je za normalan rad potrebno. Zbog nerazumijevanja lokalne srpske vlasti ova bolnica dugo nije mogla razviti svoju potpunu djelatnost premda su se njezinim medicinskim uslugama koristili ponajvise sami Srbi. Da bi se poboljsala zdravstvena zaštita prvenstveno neosiguranih stanovnika Banjaluke, biskupovim nastojanjem otvoreni su u gradu humanitarna ambulanta i apoteka, koju je lijekovima ponajvise opskrbljivao Caritas. Cesto su se biskupu za pomoć obracali zdravstveni radnici domova zdravlja iz Banjaluke, Bosanske Gradiske, Doboja, Prijedora i drugih mjesta iznoseci mu svoje potrebe osobito za skupim lijekovima, kirurskim materijalom, dijalizatorima i najrazlicitijom drugom medicinskom opremom, što im biskup nikada nije odbijao, iako je bio svjestan da će se za nabavku traženog morati obracati diljem svijeta.

Osim što je na sebe dragovoljno primio obvezu da se sa svojim suradnicima, katolickim svecenicima Banjalucke biskupije skrbi o prezivljavanju svojih vjernika, kojima su lokalni politicari vecinskog srpskog naroda uskratili pravo na rad i time im doveli u pitanje egzistenciju na tim prostorima, biskup Komarica je sve vise morao preuzimati i ulogu političkog predstavnika svoga naroda i zalagati se za pogazena njegova temeljna ljudska prava, jer legalno izabrani politički predstavnci s podrucja sjeverozapadne Bosne nisu vise imali nikakvog praktičnog utjecaja na donosenje vaznih odluka niti su mogli sprijeciti donosenje svih onih zakonskih odredbi kojima su najizravnije bili pogodjeni pripadnici nesrpskog stanovnistva. Cim su srpske vlasti dopustile biskupu Komarici, u jesen 1992., da pohodi vjernike pojedinih mjesta svoje već postradale biskupije, nije oklijevao poci i izloziti svoj život opasnosti.

Homogenizirane pobjednike zahvatila je posast uništavanja nesrpskih korijena na podrucju sjeverozapadne Bosne, pa su se u duhu politike srpskih ustanaka početkom XIX. st. na udaru nasle ne samo muslimanske bogomolje nego i katolicke crkve poput one u Prijedoru koja je ujesen 1992. docekala biskupa kao hrpa rusevina ili onih u Kotor Varosu ili Ljubiji, Sanskom Mostu, Sasini, Staroj Rijeci, Surkovcu... Uvjerio se u strahote stradanja na Brisevu i s predstavnicima srpske vlasti uredio dostojan ukop pobijenih, dogovorio dostavu karitasove humanitarne pomoći. Uskoro je pohodio i neka druga mjesta svoje biskupije i uvjerio se u tezinu stanja u kome su se ti neduzni ljudi nalazili. Biskupov dolazak u najugrozenija mjesta umirivao je prestraseno hrvatsko stanovnistvo koje se u duhu već bilo pripremilo da spasavajuci se od nesrece koja ga je okruzila napusti stoljetna pradjedovska ognjista i podje u neizvjesnost, u tuđe krajeve gdje je vecina imala rodbinu ili pozananike koji su nekoc otisli u potraži za zaradom i sigurnijom materijalnom egzitsencijom koju im rodni zavicaj nije mogao ponuditi.

Premda ovaj prilog nema pretenzija na iscrpan prikaz rada biskupa Franje Komarice, pa samim time i na sva njegova nastojanja da pomogne svojim vjernicima prezivjeti teska i Hrvatima krajnje nesklona vremena na podrucju sjeverozapadne Bosne, ipak bismo se rado zadrzali na jos jednom njegovu dokazu nesebicne brige i ljubavi za te, od svih zaboravljene, nesretne ljude. U takvim okolnostima ne zacudjuju vijesti iz Banjalucke biskupije da nevolje u kojima se nalazi katolicko pucanstvo u krajevima pod srpskom vlascu ne jenjavaju niti se nepravda nad njima smanjuje. Slusajuci svakodnevno nevolje svoga stada povjerenog na cuvanje, početkom proljeca 1994. biskup je pohodio vise svojih zupa i osvjedocio se o nevoljama svojih vjernika. Tada je bio u Kulasima, Dragalovcima, Prijedoru, Surkovcu, Stratinskoj, Sasini, Sanskom Mostu, Novoj Topoli, Bosanskoj Gradiski, Kotor Varosu i Vrbanjcima, razgovarao je s tamosnjim vjernicima, zupnicima i predstavnicima lokalnih srpskih vlasti, trazeci od njih garancije da će se humanije postupati prema Hrvatima, ali i pripadnicima drugih naroda koji su se nasli na udaru ekstremne srpske politike. Obecanja koja je dobijao, nazalost nisu dugo vrijedila. Eto, ni dana rijec vise nije dostojna povjerenja.

Katolicko pucanstvo na podrucju sjeverozapadne Bosne zivjelo je, i moralo je zivjeti, u sveopcoj klimi straha, pod svekolikom tlakom nebili “glavom bez obzira”, ostavilo svoje pradjedovsko ognjiste. Ipak, nastavili su zivjeti miroljubivo, zilavo se boreci da ostanu u svojim domovima, iako su znali da će i svakom novom izbjeglici i prognaniku i iz sjeverozapadne Bosne, Hrvatska pruziti usrdno gostoprimstvo mada je već brinula o stotinama tisuca svojih izbjeglica i prognanika sa svojih podrucja, koje je privremeno okupirala vojska Jugoslavije izdasno pomognuta cetnickim falangama. Dok su Hrvatska i brojne druge države, poglavito iz Europe, iskazivale zamjetnu skrb prema prognanicima i izbjeglicama iz sjeverozapadne Bosne, što je hvale vrijedno, zamjetan je bio manjak ucinkovitog zauzimanja politicara, čak i bosanskohercegovackih, koji su prilicno pasivno promatrali progon nesrpskog pucanstva, dakle i katolickog puka, na podrucju sjeverozapadne Bosne.

Srbima je s Hrvatima na prostorima sjeverozapadne Bosne bilo “lako”, ali kako je sa Srbima bilo tim Hrvatima, trebalo bi cuti od njih samih. Njihove poruke svima dobronamjernima diljem svijeta prenosio je u brojnim svojim apelima i protestima biskup Komarica tako da nitko ne može reći ne samo da nije znao da tamo uopce ima Hrvata, nego i što se na tim podrucjima događa. Ne treba zaboraviti da su tamo osnovani prvi srpski koncentracijski logori u koje su odvodjeni mnogi Hrvati, pa čak i katolicki svecenici, gdje su bez razlike podjednako maltretirani, tuceni i na druge nacine zlostavljani, a od posljedica mucenja dvojica su uskoro nakon pustanja umrla. Od posljedica srpskog nasilja dosada su smrtno stradala cetvorica svecenika, jedna casna sestra te 861 civil u svojim domovima i to daleko od poprista neposrednih oruzanih sukoba. Visoka cijena obrane prava na tisucljetni pradjedovski zavicaj.

Osim brojnih susreta i direktnih posredovanja, biskup Komarica se neumorno zalagao za poboljsanje polozaja svih ugrozenih ljudi na podrucju svoje biskupije ne gledajuci na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost, stoga se obracao pismeno najvisim predstavnicima srpske vlasti na podrucju Bosne i Hercegovine, ne samo da ih upozna s onim što se u njihovo ime radi na terenu i kakva se politika provodi, tako da nitko od njih ne može reci, što obično kao frazu znaju ponavljati, da pojma nemaju ili da to što im se kaze prvi puta cuju. Na utemeljene biskupove prigovore i nepobitne navode da se pod njihovom kontrolom događa zločin za koji ce, ne zaustave li ga, pred savjescu i svjetskom javnoscu biti odgovorni za pocinjeno. Oni - najčešće nisu odgovarali, a u onim malobrojnim slučajevima kada su se udostojili biskupa svoga odgovora, davali su mu bezvrijedna obecanja koja su događaji na terenu nejčešće demantirali prije nego što bi za njih sam biskup i saznao. Takav razvoj događaja rezultirao je velikom biskupovom korespondencijom koja svjedoci o jednom vremenu, ljudima i događajima. Kao dokumente u arhivi već posjeduju biskupova pisma upucena primjerice Centru sluzbe bezbjednosti Banjaluka, Ministarstvu unutrasnjih poslova Republike Srpske, Ministarstvu vjera Republike Srpske, Svetom arhijerejskom sinodu Srpske pravoslavne crkve, Radovanu Karadžiću - predsjedniku Republike Srpske, Nikoli Koljevicu - potpredsjedniku Republike Srpske, Predragu Radicu - predsjedniku Skupstine opcine Banjaluka, Stevanu Jovicu - predsjedniku Skupstine opcine Laktasi i dr. Njegova pisma i obracanja pokazuju mnoge naše suvremenike, susjede i ljude koje svi dobro poznajemo kao osobe koje su izgubile svaku covjecnost. Nesretna je okolnost što su u ove naše dane oni dobili priliku odredjivati sudbinu ne samo svojih nego i svih drugih koji su se nasli na udaru njihova buzdovana. Povijest je već izrekla svoj sud o svima koji olako potezu mac kao argument svoga prava i prema njemu kroje prava drugima. Tu predodzbu ništa neće ni u ovom slučaju izmijeniti.

Ne samo u brojnim osobnim susretima nego i svojim pismima biskup Komarica je o nevoljama svojih vjernika i drugih stanovnika na podrucju njegove biskupije pod srpskom okupacijom, gdje se već cetvrtu godinu događa genocid i potpuno istrebljenje hrvatskog i bošnjačkog-muslimanskog naroda kao i pripadnika drugih naroda koji na tim prostorima zive, upoznavao i svjetsku javnost i cimbenike svjetske politike koji su se angazirali u Bosni i Hercegovini ili ta zbivanja pomno prate. Tako ni oni pred svojom savjescu ne mogu tvrditi kako ne znaju što se u našoj nesretnoj domovini događa. Kad god mu se ukazala prilika, za rijetkih izlazaka iz zatvorene Banjaluke, biskup Komarica je po Europi i svijetu vise puta svjedocio o nesreci koja je u njegovoj domovini Bosni i Hercegovini, te napose u njegovu zavicaju i voljenom rodnom gradu pogodila ne samo njegove vjernike i sunarodnjake, nego i sve one koji su se nasli na putu bezumne politike. O tom je vise puta svjedocio po Austriji, Njemackoj, Kanadi, pa i u samoj Organizaciji UN u New Yorku. Biskup je pisao mnogima, ali poboljsanja stanja nema. Zalaganje kao da je i nakon svih biskupovih apela izostalo. Suocen s unistenjem svoga naroda i istrebljenjem svojih vjernika i crkvenih korijena na podrucju svoje Banjalucke biskupije, u jednom intervjuu, biskup Komarica, jedan od najvećih humanista i dobrocinitelja svoga vremena, kako ga mi stradalnici u Bosni i Hercegovini dozivljavamo, sredinom veljace 1995. kriknuo je od bola pred cudno nezainteresiranom Europom: “Jesmo li mi za Vas ljudi?” Krik je to koji ne da spavati.

Osobito su njegovi apeli bili dramaticni u svibnju 1995. kada se situacija u Banjaluci drasticno pogorsala. Radi ilustracije tog stanja navest ćemo tek tri biskupova pisma upucena na tri razlicite adrese. Prvo od njih upuceno je na kancelariju UNHCR-a u Banjaluci 4. svibnja, a drugo Svetom arhijerejskom sinodu SPC i njegovoj svetosti patrijarhu Pavlu 9. svibnja, i trece Tadeusu Mazowieckom, specijalnom izaslaniku UN-a za ljudska prava 19. svibnja. U posljednjem od tih pisama biskup Komarica između ostaloga pise: ”Savjest mi ne dopusta da nezainteresirano svakodnevno gledam strasne nepravde i zločine nad potpuno nevinim ljudima i to već pune CETIRI (4) godine. Ponovno, po ne znam koji put, upucujem svoj vapaj i poziv za prijeko potrebnu pomoć ovim ljudima kojima su jos odavno oduzeta i pogazena osnovna ljudska prava:

- pravo na nepovredivost osobe i imovine
- pravo na dom i zavicaj
- pravo na slobodu kretanja
- pravo na ravnopravnost bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje
- pravo na dobra potrebna za život i osobno izdržavanje
- pravo na rad i postenu podjelu plodova rada
- pravo na zdravstvenu i socijalnu zaštitu
- pravo na odgoj i izobrazbu vlastite djece
- pravo na dobar glas
- pravo na slobodu savjesti
- pravo na slobodno udruzivanje i suodlucivanje u javnom životu i poretku (i.t.d.).

Ako, nazalost, za neke naše susjede srpske nacionalnosti, koji su sebi nasilno prigrabili svu vlast odlucivanja o drugima, mi nismo ljudi, nego u najbolju ruku robovi, - pitamo Vas i sav civilizirani svijet kojega Vi predstavljate: jesmo li mi za Vas ljudi? Imamo li i mi - u Vasim ocima - pravo na posjedovanje osnovnih ljudskih prava? Ako imamo, zašto nitko od međunarodnih organizacija za zaštitu obespravljenih ljudi kroz cijelo ovo vrijeme nese tragedije nije dosao k nama na banjalucko podrucje i na podrucje koje kontroliraju bosanski Srbi, da osobno ustanovi nasu konkretnu, uzasnu situaciju i ucinkovito nam pomogao? - Ovdje, u posljednje vrijeme postaje neizdrzivo za ovaj izrazito miroljubivi ostatak (i drugog nesrpskog) pucanstva! Unistavaju nam se i zadnji oslonci naseg ljudskog, vjernickog, kulturnog i etnickog identiteta! Ubijaju se nevini ljudi u njihovim kucama, a vjerski sluzbenici u zupnim centrima. Progone se redovnici i redovnice iz samostana, a vjernici iz svojih domova; da ne govorimo o izostanku najosnovnije naše fizicke i socijalne zaštite!”

Kao crkveni dostojanstvenik, biskup Komarica nailazio je neprekidno na razumijevanje i suosjecanje za stanje svojih vjernika, kod visokih dostojanstvenika Katolicke crkve na celu sa samim Sv. Ocem papom Ivanom Pavlom II., koji su jedini ostali dosljedni visokim moralnim zahtjevima koji vode racuna o malom i nezasticenom covjeku koga su politicari i vojskovodje precrtavali, jer njegov život u ove naše poremecene dane nije vrijedniji od kutije cigareta.

Iako neravnopravan partner svojim političkim sugovornicima, gledano s pozicija moci, biskup Franjo Komarica nije se umorio boriti za covjeka koga su mnogi zaboravili. Svima onima koji su patili davao je primjer kako izdrzati sve nevolje kojima su bili izlozeni. Tjeseci druge, trudio se da kod njih ne prevlada osjecaj napustenosti i beznadja, te da u njihovim srcima ne proklija sjeme mrznje, zla i osvete, već da sacuvaju neokrnjenu Kristovu zapovijed ljubavi. Stoga, predajuci javnosti na znanje barem dio plemenitih nastojanja biskupa Komarice da u nasem prelijepom gradu na modrozelenom Vrbasu ne zavlada mrak u kome nestaje svaka ljudskost, zelimo skrenuti pozornost na tog neumornog zagovornika mira, snosljivosti i sretna zivljenja svih koje su povijesne okolnosti odredile za susjede. život ima i mora dobiti jos jednu sansu u našoj domovini, pa i na podrucju Banjalucke biskupije. Mjesto regrutiranja ratnika, slusanja zlokobnog govora oruzja puno bi mudrije i korisnije bilo potražiti graditelje mira u ljudima koji to, unatoc svim nevoljama kroz koje su prosli, jos mogu i osvjedoceno znaju. Nedvojbeno jedan od najpozvanijih za to je nas dobri biskup Franjo Komarica.
Povijest će to znati cijeniti, dobro bi bilo kada bi to znali i suvremenici.

 

LITERATURA

KULTURA	LITERATURA	POEZIJA	PROZA	ZBORNIK	AUTORI
GLAVNA	KNJIGE	AKTUA	KRAJINA	EKOLOGIJA	BARAKOVIĆ