KNJIGA SVIJESTI I SAVJESTI
Marko Oršolić:
ZLODUSIMA NASUPROT
Religija i
Nacionalsocijalizam
Izdavači: Adamić /IMIC; Rijeka / Sarajevo, 2006.
Prikaz: Esad Bajtal
Prije
pedeset godina je počeo, s Hitlerovim preuzimanjem vlasti, put
njemačkog Reicha najprije ka najvišem razvoju vlasti, a zatim u
najdublju katastrofu. Ono što su mnogi pozdravili veselim
klicanjem, završilo se ratom, zločinom i razaranjem.
(...) Mi nanovo ponavljamo, i bez ikakvog ograničenja, ono
priznanje koje je izgovorilo tadašnje Vijeće Evangelističke
crkve u Njemačkoj neposredno poslije rata:
«Zbog nas su mnogi narodi i zemlje beskonačno patili... Mi se
optužujemo, što nismo hrabrije pokazali pravo lice, što nismo
vjernije molili, što nismo radosnije vjerovali i što nismo s
većim žarom voljeli».
Molimo starije među
nama: Ne zatvarajte se pred ovom istinom.
A mladima kažemo: Ne odustajte da stanete pred ovu istinu. Vi
više niste odgovorni za tadašnja dešavanja. Ali ste odgovorni za
to, kako ta događanja dalje djeluju u našoj povijesti. U
odgovornom raspravljanju s našom najmlađom povijesti vidimo
odlučujući zadatak naše povijesne i političke svijesti.
Izjava Vijeća Evangelističke crkve u Njemačkoj povodom 50.
godišnjice Hitlerovog preuzimanja vlasti 30.siječnja 1983.
Ima jedan aforizam austrijskog dramatičara i pjesnika XIX
stoljeća, Franca Grilparcera (F. Grillparzer,
1791.-1872.) koji kaže ovako:
Die Irreligiösen sing religiöser, als sie selbst wissen, und die
Religiösen sind es weniger, als sie meinen.
Ateisti su religiozniji nego što misle, a vjernici manje nego
što tvrde da jesu.
Davne 1835. kad ga je napisao Grillparzer vjerovatno nije
ni slutio koliko buduće povijesne istine njegov etički
provokativan aforizam krije u sebi. Čini se da žalosnu istinu
tog aforizma potvrđuje upravo ova knjiga fra Marka Oršolića.
Nažalost, vrijeme koje mi stoji na raspolaganju[1]
da kažem nešto više o ovoj knjizi vrlo je kratko. Međutim, to ne
bi trebalo da bude sporno. Tim prije što svojim formatom i
brojem stranica ovo i nije knjiga, nego knjižica.
Tako se barem na prvi pogled čini.
Ali, srećom, stvari stoje sasvim drugačije. Važnost teme, i
način na koji se fra Marko Oršolić tom temom bavi, čini
ovu knjižicu velikom knjigom. Čitajući je iz reda u red,
sa stranice na stranicu, njegova knjižica izrasta u pravu
knjižurinu. I tada nastaje promotorski problem. Problem, ne samo
kako smisleno, nego, i kako ikako, govoriti o KNJIŽURINI
koja je stala u knjižicu.
Ali, najkraće govoreći, ovo je knjiga o velikom svjetskom zlu
prošlog stoljeća. Knjiga o zlu nacionalsocijalizma. I knjiga o
sramnoj šutnji moralno i od Boga pozvanih da se tom zlu glasno i
jasno (dakle, javno) suprotstave, a – nisu! Bilo je to vrijeme
njemačke «nacionalne euforije, nekritičkog idealizma i grupnog
egoizma», kome se njemačka crkva ili otvoreno priklonila ili je
o njemu šutila.
Istina nije riječ o doslovnoj šutnji.
Govorili su. Ali na način koji taj govor čini gorim i od same
šutnje. Riječ je o apstraktnom, formalnom i suštinski ispraznom
govoru. Govoru moralne mimikrije i licemjerja. Govoru koji
puno govori, a – ništa ne kazuje. Ili se govorom
otvoreno i glasno staje na stranu nacista, tj. kako to piše u
jednom od postratnih crkvenih dokumenta prezentiranih u knjizi:
«skoro svi njemački biskupi su vrlo često pozivali da se u
poslušnosti i vjernosti do smrti služi domovini, zavičaju,
Reichu, Führeru» (str. 127).
Istovremno, Hitlerov Mein Kampf, Vatikan nikad nije
stavio na indeks zabranjenih knjiga (Index librorum
prohibitorum), na koji su nerijetko dospijevala znanstveno i
civilizacijski najvrednija djela čovječanstva.
Čak šta više, Sveta Stolica s Hitlerovom vladom 1933.
godine licemjerno, bez halabuke, potpisuje konkordat. I dok
Vatikan «mudro» šuti, zlo fašizma raste i širi se poput
korova. U narednih 12 godina ono će odnijeti više od pedeset
miliona, i unesrećiti stotine miliona ljudskih života: Logori,
interniranja, pljačke; transporti smrti masovni zločini... Sve
to se godinama odvija na očigled Crkve.
Papa Pio XII gleda, zna, i, uprkos svemu što zna – šuti.
Šuti o svakodnevnim i strašnim zločinima nacionalsocijalista
pravdajući svoju šutnju strahom (zar vjernik, osim Boga, još
koga drugog može da se boji???), da bi osiljeni Hitlerovi
nacisti, iz osvete, mogli porušiti katoličke crkve kao što ruše
i pale jevrejske sinagoge. Pošteno govoreći, njegov strah je bio
sasvim realan. Ali i nedovoljan da ga opravda. Jer, kako
porediti objekte i ljude? Zar su objekti, pa makar i crkveni,
važniji od ljudi? Miliona ljudi! Ljudi koji su, upravo po nauku
Pijove crkve, djeca Božija. Uprkos tome Papa Pio XII i
dalje šuti.
«Otvaranje Vatikanskih arhiva 2003. godine pokazalo je da
šutnja Pija XII nije bila slučajna. Naime, najvažnije vatikanske
instance su već bile pripremile jasnu osudu nacizma kao teške
zablude koja divinizira državu, rasu i vođu, ali je Sveti oficij
spriječio vatikansko objavljivanje zbog straha od represalija»
(M. Oršolić, str. 8).
Logičkim problematiziranjem i analiziranjem te saučesničke
šutnje Pija XII, časni fra Marko Oršolić je
demistificira i dešifrira kao licemjerje i moralni kukavičluk.
Zapravo, iza te teške šutnje crkvenih dostojanstvenika, govori
ona neosviještena nevjera vjernika o kojoj govori navedeni
Grillaprzerov aforizam.
Naime, uprkos vrtoglave visine položaja na kome se nalazio,
Pio XII očigledno još nije bio našao Boga u sebi. Ni sebe u
Bogu. To samo potvrđuje gorku životnu istinu kako, čak ni
najviši crkveni status (bez onog božanskog u sebi), nije niti
može biti ikakav garant istinske religioznosti. S pogledom
konstantno uprtim u Nebo, ali bez Boga u sebi, Pio XII
pao je na temeljnom kršćanskom ispitu – ispitu savjesti.
Sva moralna tragika tog pada data je u činjenici da, na svom
«popisu duhovnih vježbi», sv. Ignacio Lojola upravo
ispit savjesti vjernika stavlja na prvo mjesto.
Šta je ispit savjesti po Lojoli?
To je istrajno i odgovorno (pre)ispitivanje samoga sebe i onih
moralnih normi po kojima kršćanska osoba (dobrovoljno ih
izabravši) živi svoj svakodnevni život. Ukratko: ispit savjesti
podrazumijeva preispitivanje svakog svog dana u svjetlu osnovnih
vjerskih načela i, u skladu s tim, donošenje praktičnih
(moralnih) odluka za budućnost. Bez obzira na moguće
posljedice tih odluka. Jer, moral (resp. savjest) nema
cijenu. Upravo zato, «moral može bez religije, a religija bez
morala ne može» (upravo religije bez morala, u Bosni ratnih
godina, učinile su da taj rat bude tako svirep takvim kakav je
bio). Stoga, u tadašnjoj Piovoj šutnji spram nacističkih
zločina, nema – ni morala ni religije. Govoreći o toj moralnoj
insuficijenciji, kao «udaljavanju od norme božanskog zakona», u
svojoj propovijedi od 7. lipnja, 1979. godine, prilikom posjete
nekadašnjem koncentracionom logoru Brzezinka (doslovno
ponavljajući riječi Pawela Wlodkovica, rektora
Jagelovskog sveučilišta u Krakovu), Ivan Pavo II
kaže:
«Gdje moć djeluje više od ljubavi, gledaju se i traže
vlastiti interesi, a ne Isus Krist; dosljedno tome, lako se
udaljava od norme božanskog zakona» (str. 141).
Stoga, kao savjesni i istinski kršćanin, bosanski franjevac
fra Marko Oršolić, na tragu zova upravo te lojolovski
nepotkupljive kršćanske savjesti, hrabro i vjerski
odgovorno, ispisujući stranice ove tako male i tako velike
knjige, upravo «po normi božanskog zakona», odbija da
šuti o šutnji – katoličke crkve, i šutnji njenih najviših
zvaničnika u krvavo vrijeme nacizma.
Time on na najbolji način potvrđuje sebe u svjetlu elementarnih
kršćanskih vrednota, i, svojim govorom o jednom negovoru, govori
da je donio božanski ispravnu odluku: odluku kazivanja istine,
kako zbog nje same, tako, još više, radi bolje budućnosti
čovječanstva. Ali i bolje budućnosti Ove Zemlje Bosne u kojoj,
još uvijek, caruje moralno nepodnošljivi mūk licemjernog
prešutkivanja bolne istine o besmislenim zločinima, počinjenim
na njenom tlu u posljednja dva rata. Perspektivistički čitana,
ta i takva šutnja ne vodi nikuda, jer, istinska nada u bolju
budućnost, biva moguća ako, i samo ako, je prošlost
prihvaćena u svojoj «žalosnoj obradi» (A. Mitscherlich).
Tematiziranjem upravo te «žalosne obrade», žalosne prošlosti,
ostaje Oršolić na principijelnom tragu kardinala
Doepfnera i njegovih programatski zahtjevnih riječi iz davne
1965. godine:
«Crkvi je stalo do toga da se najnovija povijest njemačkog
katolicizma sveobuhvatno istraži i objavi».
Istu misao će, trinaest godina poslije (1978.), zvanično i
doslovno ponoviti kardinal Joseph Hoefner, kao tadašnji
predsjednik Njemačke Biskupske konferencije.
Povijesno analitički gledano, svi ti zahtjevi uklapaju se u
jedan, nazovimo ga, neoetički trend katoličke crkve
70-tih godina XX stoljeća kada u Crkvi sazrijeva i snažno
zaživljava kritička ideja pravednosti po kojoj stvar
spasenja nije više samo «vjera, primanje sakramenata i nada u
vječni život», nego uvjerenje da, uz sve to, spasenje nije
moguće bez pravednosti kao – bitne dimenzije Evanđelja.
U tom smislu, svaka šutnja je, također, oblik (sa)učestvovanja i
prećutnog slaganja sa počinjenom nepravdom. A kršćanski odgovor
na tragu neoetičke ideje spasenja kroz pravednost, podrazumijeva
otvoren (samo)kritički odnos spram nedavne povijesti katoličke
crkve. Uostalom, logički konzistentno govoreći, crkava je mnogo
a kršćanstvo samo jedno, i kao takvo, u svojoj
jednosti, iznad svake je crkve.
Zato će, birajući između povijesnih lutanja crkve i
vanpovijesnih aksioma kršćanske etike, fra Marko Oršolić, upravo
ovakvim ispisivanjem svoje knjige, izabrati ovo drugo.
Na taj način, na način javnog iznošenja istine koja svjedoči
povijesne promašaje katoličke crkve, ovaj znameniti i
plemeniti bosanski franjevac bogougodnički uzorno
ostaje na znanom Isusovom putu.
Putu mira i ljubavi.
Ljubavi spram svakog pojedinog čovjeka i čovječanstva u cjelini.
Da zaključim; ovom knjigom, naš autor, još jednom, zajedno s
vremenom koje je iza nas, i zajedno s ovim u kome danas jesmo,
svjedoči životnu istinu pomenutog Grillpazerovog aforizma
da su neki ateisti ipak religiozniji nego što misle, a neki
vjernici mnogo manje nego što tvrde da jesu.
Ima li izlaza?
Ima!
Izlaz je u individualnom poštenju i vrlini o kojoj 1983. godine,
dakle, sa punih 50 godina zakašnjenja, govore njemački biskupi u
Vircburgu 24. siječnja, 1983. A oni, kako to čitamo na 158.
strani fra Markove knjige kažu ovako:
Potrebna nam je krepost one pravičnosti koja zna da samo tada
svatko dobija svoje, kada svatko vodi računa o pravima drugih, i
kada svi nose sve i kada se prilagođavaju svemu.
Stav, koji nas osposobljava da se ne susretnemo s Isusom
Kristom nepripremljeni, je isti onaj koji nam je potreban da
položimo ispit povijesti.
Izjava njemačkih biskupa povodom 30. siječnja 1933.
A «polagati ispit povijesti», znači ostati u najdubljem dosluhu
sa vlastitom savješću. Ali, to ne znači biti sam, čak i onda
kada fizički i idejno jesmo doslovno usamljeni. Upravo
lojolinski nepotkupljiva savjest kao skriveni Bog u nama (Deus
absconditus), pažljivo motri na nas svojim uvijek budnim
okom. Ovaj put kroz knjigu fra Marka Oršolića: Zlodusima
nasuprot – Religija i nacionalsocijalizam. Teološki
dosljedno govoreći: Bog nas sve iskušava u našoj slobodi
izbora, govora i držanja. Nema povlaštenih.
Ni u Crkvi ni izvan nje.
Fra Marko Oršolić, očito, i upravo zlodusima nasuprot,
znao je, u jednako izazovnim i krvavim BH vremenima prošle
decenije, za razliku od Pija XII, kršćanski dosljednije i
etički odgovornije, odgovoriti na golemi izazov («ispit
savjesti») – te strašne božanske kušnje.
I upravo zato, odgovarajući kako je odgovorio, fra Marko
Oršolić, danas, post factum, predstavlja jednu od
najsvjetlijih postratnih vjerskih figura ne samo «katoličke
crkve u Hrvata», nego i bosanske tro-religioznosti u
cjelini.
Esad Bajtal
[1]
Riječ je o kratkom promotivnom vremenu u kojem je izrečena ova, sad
nešto šira verzija promotivno-prigodnog prikaza Oršolićeve knjige o
kojoj sam govorio u više navrata, pored ostalog i na promocijama poput
one na Pravnom fakultetu na Palama, 10.05.2006.; i četrdesetak
dana poslije u Splitu, 20.06.2006 (zidine Dioklecijanove palače)
LITERATURA
webmaster
©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 22/10/2006 - Last
modified:
16/05/2012
