TOP
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo

LITERATURA




Leader considerabilis

Blažo Mandić:
Tito u dijalogu sa svijetom


Izd. Agencija «Mir», N. Sad, 2005.

Promotivno slovo
Collegium Artisticum
Sarajevo, 20 XI 2006.

Prikaz: Esad Bajtal

Priču o ovoj knjizi valja početi njenom zadnjom rečenicom, a ona glasi ovako:

Tito je – kao što se iz ove knjige može vidjeti – uvijek tražio i pravio prijatelje: i blizu i daleko, a neprijatelje izbjegavao svugdje u svijetu (str 668).

Ključne riječi ovdje su: Tražio i pravio prijatelje.

Nalazio ih tamo gdje ih ima.

Pravio tamo gdje ih nije bilo.

Knjiga Blaže Mandića, neposrednog svjedoka traženja, nalaženja i pravljenja prijatelja i prijateljstava, snagom neospornih činjenica jasno pokazuje da ih je, zahvaljujući baš tome, bilo na sve strane svijeta: i na Istoku i na Zapadu; i na Sjeveru, i na Jugu.

Ako se prijatelji pridobivaju, stiču i nalaze odnosom uzajamnog poštovanja i uvažavanja; i ako je Riječ polazna osnova svakog ljudskog odnosa, onda ovdje opisano iskustvo pokazuje (kažem pokazuje, a ne prikazuje) Tita kao majstora dijaloga.

Jer, pokazivati i prikazivati nije isto.

Prikaz je subjektivnija forma od pokaza.

Pokazivanje se tiče golih činjenica. Prikazivanje njihove subjektivne percepcije i projekcije. Ponekad to dvoje nije moguće jasno razgraničiti. Svjestan te vrste rizika Blažo Mandić pokušava prikaz podrediti pokazu. Ili kako sam kaže: svoj subjektivni doživljaj podrediti objektivnom događaju, u mjeri u kojoj je to ljudski moguće.

Upravo zato, Tito u Mandićevoj knjizi nije ni Svetac ni Ikona.

Ima dosta toga što se Titu u datom trenutku ne sviđa ili ne dopada. Na njemu se to izbliza vidi (a Blažo Mandić je prirodom posla uvijek bio dovoljno blizu), ali on to aktivno ne pokazuje. Tada, kako je vidljivo iz opisanih primjera, progovara njegovo strpljenje, razumijevanje, tolerancija i karakterna snaga jedne harizmatske i istinski liderske ličnosti.

Ali, da bi prikazao ovo drugo, autor mora pokazati i ono prvo.

Tako čitalac dobija na uvid i mane i vrline Josipa Broza.

Upoznaje Tita kao biće od krvi i mesa. Ali, biće dovoljno sabrano, dovoljno disciplinovano da svoj politički kredo gradi i izgradi na principu punog uvažavanja i poštovanja svojih sagovornika. Ponekad znatno mlađih, drugi put manje obzirnih.

To će, socijalno-psihološki govoreći, rezultirati prepoznatljivom, nijansirano slojevitom politikom. Politikom koju ovdje signiram i imenujem jednim potpuno novim imenom: politikom konsideracije.

Zašto?

Zato što Josip Broz Tito svoj dijalog sa svijetom vodi sa naglašenom dozom racionalne zadrške. Zadrške kojoj prethodi trezveno i kontekstualno odmjereno sagaledavanje svih odnosa date situacije.

Samo jedan primjer:

Godine 1967. u vrijeme poznate izraelske agresije, tokom posjete Kairu, Damasku i Bagdadu, Tito ogorčenim državnicima ovih zemalja savjetuje da se okanu štetnih medijsko-propagandnih prijetnji kako će «Izraelce pobacati u more», dajući im, pri tom, konkretna uputstva i prijedloge kako da se ponašaju i šta da čine u svoju korist.

Upravo u tome prepoznajem momenat rečene konsiderativnosti Titove politike: politike koegzistencije, politike mira, i uzajamnog uvažavanja. Latinski izraz consideratio znači baš to: posmatranje, razmatranje, razmišljanje, procjenjivanje, ispitivanje, uzimanje u obzir, poštovanje, uvažavanje....

Postupajući upravo tako Josip Broz Tito će postati jedan lider considerabilis, tj. značajan ugledan i vrijedan lider koga Svijet uvažava poštuje i cijeni.

Ova knjiga, pisana neposrednim, živim svjedokom brojnih zbivanja i susreta tokom čitavih dvadeset godina (1961–1980) u šezdeset zemalja svijeta, slikovito i uvjerljivo svjedoči o tom enormnom poštovanju.

Evo samo nekoliko (i nekih), iz nepreglednog mora u njoj prezentiranih činjenica.

Gdje god se pojavi, bez obzira na vrijeme (sunce, kiša, snijeg, led), Tita dočekuju nepregledne mase ljudi. Jednako egzaltirano u Alžiru, Brazilu, Meksiku ili Lenjingradu.... Na jugu Afrike ili sjeveru Amerike. Svejedno!

Poštuju ga jednako i lideri i građani, obični ljudi:

Silva Fernades naziva ga «čuvarom mira, unutarnjeg reda i svjetske saradnje» (str. 80). Za Ben Belu Tito je «dalekovidi vođa» (str. 183). Milton Obote kaže da je Tito «lider svijeta» (str. 322). Za Gadafija je «najveći lider politike pozitivne neutralnosti» (str. 330). A za američkog predsjednika Niksona Tito je, čak, «najbolje informisani lider svijeta» (str. 369). Za diplomatskog urednika londonskog «Gardijan»-a, Tito je «ključna ličnost za odnose Istoka i Zapada» (str. 389).

Istina, i to valja reći, ima i onih drugih.

Onih koji Tita ne vole.

Politički emigranti, politikantski radikali, demagozi, i druge tada na Zapad odmetnute jugoprotuhe. Upravo oni koji će devedesetih, pod parolom tobožnje «Titove vještačke tvorevine» finansirati i koordinirati krvavo razaranje Bosne i Hercegovine. Događaju se, kao npr. u posjeti SAD, i manji očigledno namjenski i dobro režirani incidenti.

Knjiga ništa ne krije.

Ali, sve su to ispadi epizodne minornosti.

Samo prolazni ljulj orahove ljuske na valu svjetske popularnosti Josipa Broza Tita. Za Nasera Tito je «brat i prijatelj» (str. 326). U Indiji on «nije stranac» (str. 393). U Rimu je trihiljade (3.000) zvanica na večeri; i pozicija i opozicija zajedno (str. 361). U Delhiju šesthiljada (6.000) zvanica (str. 400). Možda o svemu rečenom još bolje svjedoče mnogobrojne povelje, razna priznanja i počasni doktorati širom svijeta.

Neukusno bi bilo sve to nabrajati.

U najkraćem: Tito je magični politički lik međunarodne političke scene XX stoljeća.

Tito je i pozivan i priman diljem planete pod egidom dosljednog antifašiste i iskrenog borca za mir, koegzistenciju i ravnopravnost.

I da ovo izlaganje završim nečim čime od jutros počinju sve agencijske vijesti svijeta:

Današnja Bušova posjeta indoneziji (20. 11. 2006.), praćena je ogromnim sigurnosnim mjerama i žestokim uličnim protestima hiljada pobunjenih građana Džakarte. Za sve njih Buš je, kako je to vidljivo sa transparenata kojim ga dočekuju, samo (nepoželjni) «terorista» i «ratni zločinac».

Za usporedbu:

Decembra 1958. u toj istoj Džakarti, razdragano i sa poštovanjem, dočekuje Tita, hiljade i hiljade – nasmijanih ljudi.

I ne samo to.

Na univerzitetu u Bandungu, tokom te iste posjete, promovisan je u počasnog doktora prava. Ni to još nije sve. U toj istoj Džakarti (koja masovnim gnušanjem odbija Buša danas) Ahmed Sukarno, predsjednik Indonezije tada, pozdravlja Tita kao «građanina svijeta».

Ubuduće, ta će titula, kako kaže naš autor, «postati čest atribut uz Titovo ime» (str. 20). Bio je i ostao sve do danas upravo to: «građanin svijeta».

Treba li još nešto reći?

Ne!

Pa, ipak, konačno, i na samom kraju, možda još i ovo.

Nisam nikad bio član Titove partije.

Izgovaram rečeno kao golu činjenicu.

Bez likovanja i bez žala.

I samo zato da bih otklonio svaku moguću sumnju (njegovih današnjih protivnika, nacional-fašista), u pristrasnost ma i jedne svoje izgovorene riječi.

Esad Bajtal


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na sadržaj literature Naprijed na sljedeću stranicu

LITERATURA

KULTURA LITERATURA POEZIJA PROZA ZBORNIK AUTORI
GLAVNA KNJIGE AKTUA KRAJINA EKOLOGIJA BARAKOVIĆ




webmaster

©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 06/01/2007 - Last modified: 16/05/2012