Leader considerabilis
Blažo Mandić:
Tito u dijalogu sa svijetom
Izd. Agencija «Mir», N. Sad, 2005.
Promotivno
slovo
Collegium Artisticum
Sarajevo, 20 XI 2006.
Prikaz: Esad Bajtal
Priču o ovoj knjizi valja početi njenom zadnjom rečenicom, a
ona glasi ovako:
Tito je – kao što se iz ove knjige može vidjeti – uvijek
tražio i pravio prijatelje: i blizu i daleko, a neprijatelje
izbjegavao svugdje u svijetu (str 668).
Ključne riječi ovdje su: Tražio i pravio prijatelje.
Nalazio ih tamo gdje ih ima.
Pravio tamo gdje ih nije bilo.
Knjiga Blaže Mandića, neposrednog svjedoka traženja,
nalaženja i pravljenja prijatelja i prijateljstava, snagom
neospornih činjenica jasno pokazuje da ih je, zahvaljujući baš
tome, bilo na sve strane svijeta: i na Istoku i na Zapadu; i na
Sjeveru, i na Jugu.
Ako se prijatelji pridobivaju, stiču i nalaze odnosom uzajamnog
poštovanja i uvažavanja; i ako je Riječ polazna osnova svakog
ljudskog odnosa, onda ovdje opisano iskustvo pokazuje
(kažem pokazuje, a ne prikazuje) Tita kao majstora
dijaloga.
Jer, pokazivati i prikazivati nije isto.
Prikaz je subjektivnija forma od pokaza.
Pokazivanje se tiče golih činjenica. Prikazivanje
njihove subjektivne percepcije i projekcije. Ponekad to dvoje
nije moguće jasno razgraničiti. Svjestan te vrste rizika
Blažo Mandić pokušava prikaz podrediti pokazu. Ili kako sam
kaže: svoj subjektivni doživljaj podrediti objektivnom događaju,
u mjeri u kojoj je to ljudski moguće.
Upravo
zato, Tito u Mandićevoj knjizi nije ni Svetac ni
Ikona.
Ima dosta toga što se Titu u datom trenutku ne sviđa ili
ne dopada. Na njemu se to izbliza vidi (a Blažo Mandić je
prirodom posla uvijek bio dovoljno blizu), ali on to aktivno ne
pokazuje. Tada, kako je vidljivo iz opisanih primjera, progovara
njegovo strpljenje, razumijevanje, tolerancija i karakterna
snaga jedne harizmatske i istinski liderske ličnosti.
Ali, da bi prikazao ovo drugo, autor mora pokazati i ono prvo.
Tako čitalac dobija na uvid i mane i vrline Josipa Broza.
Upoznaje Tita kao biće od krvi i mesa. Ali, biće dovoljno
sabrano, dovoljno disciplinovano da svoj politički kredo gradi i
izgradi na principu punog uvažavanja i poštovanja svojih
sagovornika. Ponekad znatno mlađih, drugi put manje obzirnih.
To će, socijalno-psihološki govoreći, rezultirati
prepoznatljivom, nijansirano slojevitom politikom. Politikom
koju ovdje signiram i imenujem jednim potpuno novim imenom:
politikom konsideracije.
Zašto?
Zato što Josip Broz Tito svoj dijalog sa svijetom
vodi sa naglašenom dozom racionalne zadrške. Zadrške kojoj
prethodi trezveno i kontekstualno odmjereno sagaledavanje svih
odnosa date situacije.
Samo jedan primjer:
Godine 1967. u vrijeme poznate izraelske agresije, tokom posjete
Kairu, Damasku i Bagdadu, Tito ogorčenim državnicima ovih
zemalja savjetuje da se okanu štetnih medijsko-propagandnih
prijetnji kako će «Izraelce pobacati u more», dajući im,
pri tom, konkretna uputstva i prijedloge kako da se ponašaju i
šta da čine u svoju korist.
Upravo u tome prepoznajem momenat rečene konsiderativnosti
Titove politike: politike koegzistencije, politike mira, i
uzajamnog uvažavanja. Latinski izraz consideratio znači
baš to: posmatranje, razmatranje, razmišljanje,
procjenjivanje, ispitivanje, uzimanje u obzir, poštovanje,
uvažavanje....
Postupajući upravo tako Josip Broz Tito će postati jedan
lider considerabilis, tj. značajan ugledan i vrijedan
lider koga Svijet uvažava poštuje i cijeni.
Ova knjiga, pisana neposrednim, živim svjedokom brojnih zbivanja
i susreta tokom čitavih dvadeset godina (1961–1980) u šezdeset
zemalja svijeta, slikovito i uvjerljivo svjedoči o tom enormnom
poštovanju.
Evo samo nekoliko (i nekih), iz nepreglednog mora u njoj
prezentiranih činjenica.
Gdje god se pojavi, bez obzira na vrijeme (sunce, kiša, snijeg,
led), Tita dočekuju nepregledne mase ljudi. Jednako
egzaltirano u Alžiru, Brazilu, Meksiku ili Lenjingradu.... Na
jugu Afrike ili sjeveru Amerike. Svejedno!
Poštuju
ga jednako i lideri i građani, obični ljudi:
Silva Fernades naziva ga «čuvarom mira, unutarnjeg
reda i svjetske saradnje» (str. 80). Za Ben Belu Tito
je «dalekovidi vođa» (str. 183). Milton Obote kaže
da je Tito «lider svijeta» (str. 322). Za Gadafija
je «najveći lider politike pozitivne neutralnosti» (str.
330). A za američkog predsjednika Niksona Tito je, čak, «najbolje
informisani lider svijeta» (str. 369). Za diplomatskog
urednika londonskog «Gardijan»-a, Tito je «ključna
ličnost za odnose Istoka i Zapada» (str. 389).
Istina, i to valja reći, ima i onih drugih.
Onih koji Tita ne vole.
Politički emigranti, politikantski radikali, demagozi, i druge
tada na Zapad odmetnute jugoprotuhe. Upravo oni koji će
devedesetih, pod parolom tobožnje «Titove vještačke tvorevine»
finansirati i koordinirati krvavo razaranje Bosne i
Hercegovine. Događaju se, kao npr. u posjeti SAD, i manji
očigledno namjenski i dobro režirani incidenti.
Knjiga ništa ne krije.
Ali, sve su to ispadi epizodne minornosti.
Samo prolazni ljulj orahove ljuske na valu svjetske popularnosti
Josipa Broza Tita. Za Nasera Tito je «brat i
prijatelj» (str. 326). U Indiji on «nije stranac»
(str. 393). U Rimu je trihiljade (3.000) zvanica na večeri; i
pozicija i opozicija zajedno (str. 361). U Delhiju šesthiljada
(6.000) zvanica (str. 400). Možda o svemu rečenom još bolje
svjedoče mnogobrojne povelje, razna priznanja i počasni
doktorati širom svijeta.
Neukusno bi bilo sve to nabrajati.
U najkraćem: Tito je magični politički lik
međunarodne političke scene XX stoljeća.
Tito je i pozivan i priman diljem planete pod egidom
dosljednog antifašiste i iskrenog borca za mir,
koegzistenciju i ravnopravnost.
I da ovo izlaganje završim nečim čime od jutros počinju sve
agencijske vijesti svijeta:
Današnja Bušova posjeta indoneziji (20. 11. 2006.),
praćena je ogromnim sigurnosnim mjerama i žestokim uličnim
protestima hiljada pobunjenih građana Džakarte. Za sve njih
Buš je, kako je to vidljivo sa transparenata kojim ga
dočekuju, samo (nepoželjni) «terorista» i «ratni
zločinac».
Za usporedbu:
Decembra 1958. u toj istoj Džakarti, razdragano i sa
poštovanjem, dočekuje Tita, hiljade i hiljade – nasmijanih
ljudi.
I ne samo to.
Na univerzitetu u Bandungu, tokom te iste posjete,
promovisan je u počasnog doktora prava. Ni to još nije sve. U
toj istoj Džakarti (koja masovnim gnušanjem odbija Buša danas)
Ahmed Sukarno, predsjednik Indonezije tada, pozdravlja
Tita kao «građanina svijeta».
Ubuduće, ta će titula, kako kaže naš autor, «postati čest
atribut uz Titovo ime» (str. 20). Bio je i ostao sve do
danas upravo to: «građanin svijeta».
Treba li još nešto reći?
Ne!
Pa, ipak, konačno, i na samom kraju, možda još i ovo.
Nisam nikad bio član Titove partije.
Izgovaram rečeno kao golu činjenicu.
Bez likovanja i bez žala.
I samo zato da bih otklonio svaku moguću sumnju (njegovih
današnjih protivnika, nacional-fašista), u pristrasnost ma i
jedne svoje izgovorene riječi.
Esad Bajtal
LITERATURA
webmaster
©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 06/01/2007 - Last
modified:
16/05/2012
