 ODISEJ U ZEMLJI ŠVEDSKOJ
Kad
padne noć
Na stepeniku osluškujem,
Zvijezde se u vrtu roje
A ja vani u mraku stojim.
Čuj, jedna zvijezda je tupo pala!
Ne idi bos u travu;
Vrt mi je krhotina pun.
Zvijezde, Edith Sodergran
Svaka istinska i velika umjetnost je Kentaur. Između mnogih uvoda koji
su mi se nametali nakon čitanja nedavno objavljenog romana 'Odisej sa
planine' autora Ševke Kadrića odlučio sam se za onaj koji je u naslovu.
Da li pisac tananog i zamršenog bosanskog mentaliteta, koji već više od
trinaest godina snatri pod švedskim nebom, u sjenci zlatne krune jednog
nesumnjivo bogatijeg svijeta, može ostati isti? Da li se iko može tome
oduprijeti i da li to uopšte vrijedi, ako prava vrijednost nije ono što
je učinio Ševko Kadrić, to jest, da se strasno prepusti novim uticajima
kao dahu novog proljeća. U tom pogledu, roman 'Odisej sa planine,
jednostavna i topla ljubavna priča, neporecivo je prožet proplamsajima
švedske životne aurore, mada je na jedan prost način o tome nemoguće
govoriti.
Glavnu protagonistkinju romana , Melli Sorensen, davno je pogodila
Amorova strela, u opojnoj ljepoti balkanskih vrleti. Roman je neka vrsta
njene ispovijesti koja počinje dvadeset pet godina od tog događaja čije
posljedice život obilno ponavlja u vidu novih lijepih i neponovljivih
ljudskih bića i starih, ružnih i otrcanih nesporazuma. Velika mladalačka
ljubav sa neporecivim dokazom koji će dobiti ime Tina okončana je onako
kako to samo mladost čini. Ali, velikim ljubavima nije suđeno da se mogu
okončati, iako često nije prijatno vidjeti šta mogu učiniti onda kada
nije suđeno da se mogu kontrolisati. Romeo, u liku šarmantnog i
duhovitog Erola, neće biti u prilici da sazna kako je postao otac. Barem
će na to morati sačekati. I to ne samo on, nego i njegova kćerka kojoj
je majka izmislila oca, imenujući ga Odisejem. Na ovaj ili onaj način,
bio je to sudbinski i proročki čin. Od svih svjetskih avanturista za
Odiseja se barem sigurno zna da se vratio svojoj Penelopi.
Svevremena i obična priča o ljudskoj potraži za srećom postavljena kao
tematski okvir u velikoj mjeri odslikava i samog autora kao Odiseja sa
perom koji sve zrelije promišlja svoje pisane avanture u koje se upušta.
I ovoga puta on pokazuje da su mu bliski ženski likovi i da mu putovanje
kroz njihove emotivne svjetove počesto pruža veći izazov i motiv da
oblikuje svoje književne ideje i poruke do kojih mu je stalo. Romaneskna
saga razlijeva se preko oštrih i sumornih hridi jednog suludog vremena,
upijajući u sebe patnju i nesreću onoliko koliko je nužno da bi se
iskoristilo jedno važno umjetničko iskustvo po kojem modernost sadržaja
ne može biti sama sebi cilj.
U magiji kazivanja autor gradi jedan suptilan odnos između prošlosti i
sadašnjosti, fascinantan amalgam u kojem ne titraju samo trenuci neke
doživljene i idilične ljepote i draži, nego i trenuci u kojima se
hvataju teški i bolni fakti življenja. Upravo u toj literarnoj zoni
Ševko Kadrić svjesno se upravlja prema meridijanu zemlje Švedske
opredjeljujući se za sudare i prožimanje duhovnih svjetova i kultura
kako bi se doprlo do onog ljudskog i univerzalnog. U tom smislu, kada se
svaka od pojedinačnih ljudskih putanja do kraja sagleda uočava se
neodoljiva spoznaja da je istinski Odisej cijele priče sama Melli
Sorensen, koja se mladalački hrabro upustila u avanturu traženja mjesta
pod švedskim suncem. Način na koji je Ševko Kadrić ocrtao tu životnu
priču samohrane majke i žene koja koja je ostala u tajnoj vezi sa
prekinutim korijenom prvotne sreće, u neku ruku već je prepoznatljiv po
lepršavom, sočnom, na mahove nadahnutom jeziku, koji poseže za svim što
je izazovno i u isti mah autentično i prirodno.
Neporecivo je da je autoru katkada stalo da čitaoca diskretno podsjeća
da on nije u stanju niti želi odvojiti tok kazivanja od matice nekog
apriornog Dobra, mada je to refleksija svega propuštenog i izgubljenog
na balkanskim 'Orkanskim visovima'. Sljedstveno tome, nemoguće je
zamisliti je Ševko Kadrić autor koji bi bio voljan da do krajnjih
granica relativizira svoj duhovni kod i da napiše drugačiji završetak od
onoga što je čitaocu ponuđeno, kao neko dugo sazrijevano i napokon
ubrano voće sreće, kao ponovo nađena stara šerpa u mislima jednako
božanski blistava i vrijedna kao vinski pehar od najčistijeg srebra. Da
li je to onaj novi tanani švedski uticaj nemoguće je sa sigurnošću
tvrditi, ali je izvjesno da je 'Odisej sa planine' knjiga u kojoj će
bosanski, švedski ili bilo koji drugi čitalac otkriti snagu nekog
zdravog zavještanja da nema nesretnih ljubavnih staza do sreće, nego
samo nesretnih i pogrešnih kompasa koje nosimo u srcu.
Senad Duran
15.09.2006.
BOSANSKI PROTESTANT
Autor: Sevko Kadric
Hamlet förlag, 2004
"Bosanski
protestant", je djelo koje bismo mogli svrstati u žanr historijskog
romana ili historijskog eseja, razvijan je na historijskoj građi Bosne
i Hercegovine. On ulazi u tematiku uzroka tragike njenih naroda, posebno
onog dijela koji danas nazivamo ”bosanskim muslimanima”.
Priča
nastaje u ratnoj zemunici u kojoj se našao ranjeni "bosanski ratnik" -
komandant, sa danskom novinarkom Manuelom Sorensen. On njoj na plastičan
način pripovijeda historijsku sudbinu Bosne od pravjere bogumilske i
pripadnosti Bošnjana Bosanskoj crkvi do ovog svježeg vremena borbe za
Bosnu i spas njegovog naroda.
[PROČITAJTE
DALJE]
Lana Bosnić (alijas Ševko Kadrić) SARA, roman, izdavač "Društvo BiH pisaca i
prevodilaca u Skandinaviji, 2003.
ROMAN IZRAZITOG POSTMODERNISTIČNOG KARAKTERA I
STRUKTURE
Hazim Akmadžić, Sarajevo,
Klub novinara, 23 juli 2003.
Roman "Sara" Lane Bosnić (alijas
Ševko Kadrić, op. H.A.) koji je objavljen ovih dana u izdanju Društva
BiH pisaca i prevodilaca u Skandinaviji svojom strukturom i
kompozicijom, bogatstvom jezika, osobenšoću u načinu vođenja dijaloga,
piščevim senzibilitetom ka dramskom u fabuliranju pripovjesti, tematskim
okvirom koji prelazi uobičajene klišeje u građenju priče sasvim su
dovoljni razlozi, da već sada možemo govoriti o djelu koje će u
bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj prozi, prije svega po modernističkom
pristupu, imati svoje značajno mjesto. Predstavljajući roman "Sara"
želim da naglasim da postoje bosanski pisci i djela o kojima se i o
čijem radu svjesno ćuti, a među takvima je i autor ovog romana. [PROČITAJTE
DALJE]
 HAMLET
Autor: Ševko
Kadrić - Hamlet förlag, 2004
Hamlet fran Bosnien, zbirka
pripovjetki koja je čitaocima na bosanskom poznata kao "Posljednji
bosanski bogumil i druge priče". U švedskom prevodu je dobila drugo ime
švedskom čitaocu bliže, po jednoj od pripovjetki iz nje. "Hamlet iz
Bosne".
Evo izvoda iz recenzije Boa Albergera:
Hamlet iz Bosne, je knjiga o junacima koji sliče nama i zato se u njima
i sami prepoznajemo. Pisac je sa istraživačkim iskustvom i literarnom
darovitošću otrgnuo od zaborava događaje, ljude i vrijeme kroz koje smo
prošli i prolazimo. Njegova inspiracija i junaci su obični ljudi i
njihove sudbine. Izdvaja ih iz svijeta u kome su bili zatečeni i dovodi
u svoju literarnu radionicu i tu na znalački način formira zapis u kom
se i junaci i vrijeme i čitaoci prepoznaju. Sve isto ali i malo
drugačije.
 BOŠNJAŠTVO NA
VJETROMETINI
Autor: Ševko Kadrić -
Hamlet förlag,
2004
Od prvog objavljivanja (1993. godine) do danas, knjiga "Bošnjaštvo na
vjetrometini" Ševke Kadrića je komadana, iz nje su izvlačeni tekstovi,
dio po dio (BiH u ideji velike Srbije, BiH u ideji velike Hrvatske,
Međunarodna zajednica i BiH u posljednjem ratu, SDA ili Izetbegovićeva
partija...) Na žalost, istina je samo u cjelovitom sagledavanju problema
Bosne.
2000. godine Naša riječ iz Zenice je objavila drugo izdanje knjige u kom
nije bilo priloga intervjua sa ljudima koji su na tu temu imali šta
reći. I jedno i drugo izdanje provokativno postavljaju pitanje opstanka
Bosne i Hercegovine kao multikulturalne zajednice, kao modela kom
međunarodna zajednica danas teži posebno Evropa. Taj model je zadnjim
agresivnim ratom urušen. Deytonski mirovni sporazum je to urušavanje
potvrdio a događaji poslije rata mu idu u prilog. Nije sporno da autor
nije mogao obuhvatiti sve aspekte ali pitanje je šta ako ima za pravo?
 ASE
LEŽI LAZAR
(Uz roman Ševke Kadrića, Zaljubljen u sunce, Kopenhagen – Zenica 2008.)
Ramo Kolar,
Oslobođenje
Prošlo
je trideset i osam godina otkako je umro posljednji bosanski bogumil
Lazar Drljača (13. jula 1970.), veliki bosanski slikar, stanovnik
Univerzuma, individualist i Čovjek Prirode. Otkad je ugledao sunce u
svom selu Blatna kraj Bosanske Krupe (1882/3.), počeo je tragati za
neizrecivim... preko Sarajeva, Beča, Rima, Pariza, Mostara... u
susretima sa Modiljanijem, Pikasom, sa kojima je i prijateljovao... kroz
mnoge izložbe... slike, boju, ruku, dušu, ljubav...
Zaustavio se na padinama Prenja, na Borcima i Boračkom jezeru, gdje će
provesti posljednjih četrdesetak godina života. Tamo će i reći da nije
samo slikar, već još više, i prije bravar, tehničar, arhitekta, cepiner,
ribar, razapinjač gvožđa, kosac, sakupljač šumskih plodova, ložač vatre,
majstor za pečenje rakije... Otkad je tridesetih godina onoga vijeka, u
čezama napravljenim vlastitom rukom, dojezdio u Konjic, odmah je
prepoznao kraj u kojem će dočekati preseljenje u vječnost.
Umro je sam i neshvaćen, kako i jeste običaj u nas. Jedina mu je želja
bila da ga sahrane kao bogumila... i stećak stave na metafizičko
Sanovanje. No težak je kamen u nas, još teži zaborav, haljkavost,
nipodaštavanje svega (svoga) vrijednog... Znao je kazati kako je on
zapravo bogumil... posljednji bosanski bogumil.
I tu, i tad, na Borcima, u šumama i kraj jezera, u kolibi, i na livadi,
u lovu i branju majkine dušice... Lazar je u tom iskonu života i smrti,
mira i nemira, želio da prevlada metafizičku sudbu, prokleto ozbiljnu
igru opredmećivanja i izricanja Duha, da bi dospio do samog Taoa, do
neizrecivog. Zato je i na svojim platnima, i u šutnji svojoj, životom,
potvrdio onu Volterovu: «Najrazumljiviji jezik na svijetu je jezik
slobode».
Ševko Kadrić je zato i zašiljio pero, hvatajući se u koštac s teškom
zadaćom, romaniziranja života ovoga bosanskog Modiljanija i Krusoa,
uokvirujući ga u dvjestotinjak strana knjige naslovljene sa «Zaljubljen
u sunce», ostajući na tragu pojašnjavanja njegove biografije u kojoj je
mnogo toga novog osvjetljeno, autor je nastojao ući u Drljačin «govor
šutnje», traganju za vječitim Smislom i smirenjem, najprije preko
Prirode i njena odsjaja na slikarskom platnu razapetom u visovima
prenjskim. Sunce ga je, veli pisac uvjek i iznova radovalo: «Prošlo je
još nekoliko dana kad je sunce odozgo oblake razrezalo i u komadima ih
lijepilo uz stijene ili treptalo po klekovini bora. U njemu se život
iznova budio, radovao se suncu, radovao se životu...» (st. 149). No
mnogo češće je glavni lik ovog romana živio i slikao Pustinju, i to onu
koja neprestano raste, po onoj Đ
Šarčevićevoj: teško onom ko Pustinju skriva, tada i ponor u nama govori
i šuti istodobno.
U romanu je i Kadrić prepoznao ovu dubinu življenja, kao doticanje
«preleta između dvije tajne», kao sudbu «vječnog, vraćanja istog»,
susreta sebe, svoga Ja u sebi kao biću koje neprekidno traga za svojim
bitkom. I lijepo je što autor, i sam zaljubljen u sunce, Drljačinom
opredjeljenju bogumilskom, na kraju knjige, «poklanja» stih koji će
sutra, neznan neko valjda, uklesati na Lazin stećak, inspirisan riječima
nekog našeg Demorada dijaka: «Ase leži Lazar, posljednji bosanski
bogumil/ Cijeli život tražih i slikah sunčeve zrake/ Ljudi mi se zbog
toga rugaše/ A ja kad bih se ponovo rodio/ opet bih samo sunce
slikao...» Valjda će promocijom ove knjige u Konjicu, biti bar na tren
zaborav potisnut i utisnut ovaj stih na Lazin stećak na Borcima. Amin.
Zaljubljen u sunce
Adolf Dal, BTJ – sveska br. 19
Roman Ševke Kadrića, Zaljubljen u sunce, je uspomena na slikara Lazara
Drljaču. Na koricama je fantastična Drljačina slika «Tri konjanika». U
sred obećavajuće karijere, razočaran ratom i velikim gradovima, slikar
mijenja način života. Priča je bazirana na stvarnoj asketskoj
biografiji. Prije nego je proslikao Lazar Drljača je život opisivao
olovkom u stihu i crtežu. Danas je mogao imati svoje mjesto u likovnoj
umjetnosti pored Modiljanija, ali se samovoljno odrekao galerija Pariza,
Rima i Beča i vratio se u Bosnu živeći život po staroj bogumilskoj
tradiciji. Piščev alter-ego Emir je boem koji je takođe zaljubljen u
staru bogumilsku kulturu. Ideja da podiže stećak na grob starog slikara
je za njega bila životni izazov. Dobio je zadatak da ispuni slikarevu
posljednju želju, da podigne bogumilski stećak na slikarevu zadnjem
počivalištu. Snažnom i uvjerljivom fantazijom, priču o slikaru boemu,
Kadrić je pretvorio u sjajan roman sa mnogo pogleda na slikarstvo i
skulpture.
 PROFESIJA I POLITIKA - Autor: Mirsad Selmanović
Vjerujem u budućnost Bosne
kao što su vjerovali oni koji su za nju dali svoje živote. Posvećeno
svim žrtvama rata u Bosni i Hercegovini od 1992 do 1993. godine. Rata
koji je proizvod loše politike toga vremena na Balkanu. Sa željom da se
ne ponovi. Autor Mirsad Selmanović je rođen 05.09.1952. godine u Bihaću, gdje je
završio osmogodišnju školu. Srednju vojnu školu završio je 1972. godine
u Sarajevu, nakon čega radi godinu dana u Jugoslavenskoj armiji (JNA), a
zatim odlazi na Vojnu akademiju kopnene vojske, koju završava 1977. u
Beogradu. Kao oficir JNA, vojnu službu obavlja u Sarajevu. Godine
1988.odlazi u Beograd, gdje 1989.završava Komandno-štabnu školu taktike
redova kopnene vojske i vraća se na službu u Sarajevo. Početkom 1992.
godine napušta JNA i odlazi u rodni Bihać, gdje je u sastavu Armije RBiH
obavljao dužnost komandanta Prve bihaćke brigade. Krajem 1993.
postavljen je za načelnika štaba 5. armijskog korpusa i na toj dužnosti
ostaje do kraja rata. Iz aktivne vojne službe odlazi 1999. Dvaput je
ranjen u toku rata. Kao izraz patriotizma i shvatanja demokratije
napisao je knjigu "Profesija i politika".
[PROCITAJTE
DALJE]
 "Negdje u
svijetu" - Autor: dr Ejub Pašalić
Umjesto predgovora
U jednom malom ali
lijepom gradu Švedske koji se zove Ševde (Skövde) među svojim Bosancima
(koje je rat i etničko čišćenje dovelo na ove prostore) živi i on- Ejub
Pašalić.
Trebalo je podosta vremena da prođe, da se njegova
izranjavana duša i misli smire da
bi se u svom bolu i čežnji za
domovinom kroz poeziju, kao stvaralac, potvrdio i iskazao. Ono "nešto"
u njemu se "otvorilo" i počele su da izviru pjesme koje su se našle na
stranicama naših bosanskohercegovačkih novina (u dijaspori) ali i
švedskih jer se pjesnik potrudio da svoje pjesme prevede i na jezik
zemlje u kojoj boravi i piše.
Sve se dogodilo daleko od voljene
domovine, u osami i novom okruženju, bez starih prijatelja i njhove
ljudske topline. Tako je nastala i ova dvojezična zbirka pjesama pod
nazivom "Negdje u svijetu" - "Någostans i världen" - na bosanskom i
švedskom jeziku.
O čemu pjeva i piše ovaj nekad poznati zubni ljekar
iz Banja Luke?
[PROCITAJTE
DALJE]
 SAMO ONO ŠTO JE ZAPISANO OSTAJE TRAJNO
STARAČKI MUHABETI - Autor:
Avdo Metjahić
Iščitavajući rukopis knjige
STARAČKI MUHABETI od
autora Avde Metjahića, čovjek se ne može oteti utisku da je odjednom
“bačen” u vrijeme i prostor u kome su živjeli starci sa svojim
muhabetima, običajima, jezikom, bosanskim, a opet malo različitim od
sadašnjeg, rekao bih lepršavijim, vjernijim, izražajno i stilski
dosljednijim u bilježenju jednog prostora i života ljudi na tom
prostoru, u vremenu koje je eto davno otišlo, prošlo sa vremeplovom
vakta i njegovih mijena, koje markiraše i najaviše ovu sadašnju
stvarnost, mnogima sumornu i okrutnu, a nekima lepršavu i obećavajuću.
Kako kome?
Između ostalog piše: Šaban Nurić
[PROČITAJTE
DALJE]
 RAM ZA
SLIKU MOJE BOSNE - Autor: Nihad Krupić
Književna djela se
pamte po svojim autorima i glavnim junacima. Knjiga "Ram za sliku moje
Bosne" pamti se po slobodoumnosti i pravdoljubljivosti autora Nihada
Krupića koji nazire budući civilizacijski rasplet na veličanstvenom
raskršću svih velikih civilizacija; Islamske, Kršćanskih i Jevrejske,
rasplet koji će iz mora mržnje i sramote produkovati kaplju poštenja i
pravde, rasplet koji će veličati veličanstvenost čovjeka, a unižavati
zarobljeni i otuđeni um nečovjeka. "Ram za sliku moje Bosne" je pobuna i
poziv u ljudsku borbu sve dok ima zla u Bosni i Hercegovini, sve dok je
Bosna i Hercegovina lovište srpskih i hrvatskih nacionalističkih
aspiracija.
[PROČITAJTE
DALJE]
 ”Iz sehare”
Bedrudin
Gušić
Autor će vas u svojoj
novoj knjizi ”Iz sehare” kao i mene provodati i upoznati sa
svojim gradom i zajedno sa vama prelistati banjalučke albume
prošlosti. Pokazati i upoznati vas sa arhitekturom grada, upoznati vas
sa njemu dragim ljudima i prisustvovat ćete razgovorima sa javnim
ličnostima svjetske. a i BiH javne scene.
Kroz seharu otvorit će vam
se mogućnost da prođete Banjalukom upoznate je iako nikada niste bili
tamo. Upoznaćete ljude, njihove rahatluke i njihov strah. Prepoznat ćete
u njoj identičnost sopstvenog straha iz vaših gradova pod četničkom
okupacijom, sudbine Banjalučana izgledaće vam poznate kao da ih
preživljavate vi sami, vaši rođaci i komšije u vašim čaršijama. Mi
Bošnjaci smo po patnjama i preživljenom strahu isti po čitavom
dunjaluku, i muhadžirluk nam se ne razlikuje puno. Patnja i čežnja za
Bosnom gotovo je identičnog intenziteta i snage. (Piše: Enver
Julardžija)
[PROCITAJTE
DALJE]
 "Šabloni i šeme"
Minka Blekić
Pjesnikinja, kao glumica, u duši
nosi iskustva i ljepotu preživjelih likova i tuđih drama ali i lične
sreće kao roditelja, supruge i konačno nane. Na obrazima cvrkut ptica i
leptira. Poneka suza u osmijehu nekih izmišljenih likova.. U Minkinoj
poeziji se tom iskustvu, tom blaženom i najljudskijem od svih ljudskih
iskustava, suprotstavlja gorčina preživljenog, krvavog, prognaničkog,
useljeničkog, Rane u mojim očima. Rane u mojim mislima. Rane u mojim
nadama. Rane u mojim čežnjama.
Minka Blekić pjeva dušom, u slikama,
sugestivno vodeći čitaoca kroz nepregledne i šarene bašte životnih
izazova u kojima se i sam prepoznaje otkrivajući onaj tanani dio svog
najljepšeg ja. Čitalac uz pjesnikinju i sam poželi da: ... osjeća kao
nekad... da misli kao nekad... čezne kao nekad... da voli kao nekad...
da potrči za zvijezdama... da putuje sa mjesecom... da poleti u nebo i
tamo se igra... "Šabloni i šeme"
Minka Blekić u svojoj
literarnoj laboratoriji sabire iskustva prošlosti, datost sadašnjosti,
te poetskim čarobnim metodama, poput alkemičara pravi ljekovite napitke
kojim duši lijeka traži i otkida ljudskost od neljudskosti, slast od
gorčine, radost od tuge. Taj lijek se piscu pokazao djelotvornim.
Čitalac, u poeziji Minke Blekić, sam treba da naiđe najbolji način kako
da poezija i njemu lijek bude. [PROČITAJTE
DALJE]
Mustafa Cico Arnautovic
Mustafa Cico Arnautovic je bard
novinarstva i pjesnik duše. Iz Trebinja je pisao za Oslobođenje dok su
mu dali da piše i diše a onda u pečalbu kao hiljade prije njega i isto
toliko sa njim. Cicine pjesme odišu Bosnom, izgubljenim zavičajem i
stvarnošću evropskih metropola u koje je surovo bačen tuđom voljom zlom
sudbinom. Njegovi stihovi govore o njemu, nama, njima. Govore srcem jer
"srce ne voli kad se srcem ne govori". Arnautovic je 1994. godine dobio
prestižnu nagradu Danske, kao najbolji strani pisac. Sa dvojezičnom
zbirkom pjesama "Ptice na rukama", Društvo BiH pisaca i
prevodilaca u Skandinaviji je počelo svoju izdavačku djelatnost. Cicinu
knjigu je moguće naručiti kod izdavača hamlet.forlag@telia.com
[PROČITAJTE
DALJE]
 "Homo balkanikus" - Meho Baraković
Meho Baraković, bosanski pjesnik
koji je svojom biografijom uvezao Bosnu a ona njega. Rođen u Banja Luci,
a školovao se u Trebinju, Dubrovniku, Sarajevu, pa Bolnesu u Švedskoj.
Sve škola do škole, život do života. U svijet poezije je ušao sa knjigom
"Azil" Sarajevo 1972. a onda se redaju "Dvoje", "Osipanje", "Nebeska
Studen", "Di fronte a Ragusa il mare" na italijanskom, "Opšta mjesta",
"Zemno srodstvo", "Skrovište za nesanicu". Od 1992. kad je prognan iz
svog Trebinja počinju knjige prognaničke i nostalgične poezije: "Između
Plava i zaborava", "Plavska zvijer", Legitimacija raseljenog lica",
"Homo balkanikus". Baraković je član Društva BiH pisaca, Društva
švedskih pisaca i član Društva BiH pisaca i prevodilaca u Skandinaviji.
meho.barakovic@telia.com
[PROČITAJTE
DALJE]
 STOCKHOLM
- Meho
Baraković
Meho
Baraković, bosanski ili švedski pjesnik, teško je sad tačno reći.
Pogotovo sad dok u rukama držim i prelistavam njegovu novu knjigu
pjesama koja se zove STOCKHOLM. Osim toga knjiga je dvojezična:
na bosanskom i na švedskom jeziku. Čitajući stihove "Stockholm iznutra"
gdje pjesnik kaže:
već se dugo pitam Zašto
Stockholm iznutra traje u mojim kretanjima
u mojim noćnim nesporazumima
kad je moglo biti sve drugačije
i ljepše
osjeća se unutrašnji konflikt između dva svijeta, jedan u
kojem pjesnik fizički živi i drugi u kojem njegova svijest još uvijek
pluta i od kojeg se ne može otrgnuti. Misli osciliraju iz jednog kraja
kontinenta u drugi upoređujući u u potraži za nekim davno izgubljenim
mirom. Dok samog sebe pita "Zašto Stockholm iznutra traje u mojim
kretanjima" on osjeća da ga novi svijet polako preuzima i neki novi
trend se nastanjuje u njemu. Koliko to prihvata toliko se u podsvijesti
odupire u svojim noćnim nesporazumima koji su najveća prognanička mora i
onda u potraži za odgovorom nastavlja: ".........moglo je biti sve
drugačije i ljepše."
Ova knjiga je očiti dokaz da u Evropi, pogotovo u Skandinaviji, daleko
od Bosne nastaje jedna nova književnost koja stereotipno obogaćuje
zemlju porijekla i zemlju domaćina sa pitanjem "gdje više pripada?".
 "Zablude
gospodina R" - Ferid Ćehić
Roman "Zablude
gospodina R" bi sa mogao zvati i "Logor", "Poniženi i uvrijeđeni" a
da govori o istom, o vremenu besčašća, progona, zločina ali i
svjetiljkama ljudskosti koji bi ponekad zasvijetlili u tami. Pisac nije
u svojoj literarnoj laboratoriji skupljao junake i pravio priču, on je
sam bio dio te priče. Više od tri godine logora u svom gradu, muke i
poniženja, natjerali su pisca da otkida od zaborava ljude, događaje,
spasava sopstvenu dušu.
U prvom dijelu romana Ćehić prati likove u
svom rasulu, po stratištima po ličnim dramama u njihovom prkosu,
bezazlenosti, nevinosti da bi onda njih troje skupio u potkrovlju
napuštene zgrade, u blizini policijske stanice, odakle danima postaju
svjedoci drame koja se oko njih i u njima dešava. Tu u tom potkrovlju,
poput anđela spasilaca posjećuju ih, uz prijetnju smrtnog grijeha, Neven
i Vera sa utjehom, spremnošću da priznaju da oni nisu masa, masa
pristala na zločin, mržnju... Tu i jeste poruka romana, da sve dok
postoji jedan jedini Nevo i jedna jedina Vera, ovaj svijet nije
izgubljen, ljudskost nije izgubljena, vrsta ima šansu.
Sam rasplet,
katarza, se dešava u gradu zločina uz apsurd. Dramaturzi priče pričaju
tako da se zločinci vraćaju na mjesto zločina gdje ih čeka kazna, u
Ćehićevom romanu, u bosanskoj surovoj stvarnosti, rasplet je
drugačiji...
Zablude gospodina "R", je naprosto trebalo napisati i to
nije mogao učiniti niko ko nije prošao kroz pakao zatočeništva,
poniženja i smrti. Ćehić se javlja kao svjedok kom se vjeruje ali ne i
sudija. Sud ostavlja čitaocu i Onome ko svima sudi. Grčevito se moli
Bogu i ljudima za spas čovjeka od nečovjeka ništa manje žrtve od
zločinca poručujući ovim drugima: "Sramotno je da na tuđem ognjištu
pečete vlastitu sramotu."
Ferid Ćehić, Zablude gospodina "R",
Društvo BiH pisaca i prevodilaca u Skandinaviji, 2004.
Ševko Kadrić
(knjigu je moguće nabaviti kod izdavača hamlet.forlag@telia.com)
 "Šeherzade u zemlji dugih zima", roman
Nakon čak
pet knjiga na njemačkom jeziku, i uspješnog nastupa na širokom njemačkom
kulturnom prostoru, ovo je, nakon skoro deset godina prva knjiga ove
autorice na bosanskom jeziku. Ovaj roman je probudio veliko
interesovanje čitalaca i književnih kritičara i u Njemačkoj i u Bosni i
Hercegovini. Tema romana je nova, do sada zapostavljena u
bosanskohercegovačkoj literaturi: odrastanje i duhovno sazrijevanje
muslimanske djevojke u malom bosanskom mjestu, u prelomnim historijskim
događajima sudbonosnim za njen, bošnjački, narod.
Knjigu možete
poručiti kod autorice.
Tvrdi povez, 280 strana, cijena 15
Eura
[PROČITAJTE VISE O
AUTORICI]
 Enes Topalović:
”Let kroz snove”, roman
Ako bismo pokušali odgovoriti na
pitanje o ljudskim i stvaralačkim razlozima za pisanje ovog romana,
odgovor bi bio jednostavan i ljudski razumljiv - razlog i motiv za
pisanje ove jednostavne literarne hronike zacijelo leži u potrebi da se
literarnom formom izrazi osjećanje jednog traumatiziranog vremena iz
nedavne prošlosti. Opća priča primjerena ovom povijesnom trenutku gotovo
je ista za sve, jedino se razlikuju po načinu viđenja i predstavljanja
događaja, čime se, u izvjesnoj mjeri, literarne forme i razlikuju od
autentičnih, faktualnih. U tom smislu je Enes Topalović svojim romanom
”Let kroz snove” dio opće bosanske priče, dok je specifikum njegove
priče u načinu na koji predočava njene izdvojene fragmentarne
dijelove.
Neobično i neuobičajeno u Topalovićevoj romanesknoj priči
je i to, da se ovdje duša, ili duh, ili svevideće oko, pojavljuju kao
instanca, koja govori odnosno vidi događaje u priči - taj
sveobjediniteljski duh je, ustvari, Omerova imaginacija i njegova strast
da putem stvaralačke imaginacije dopre do kakvog-takvog smisla. To bi
bio moj odgovor na pitanje - ko priča?, s tim da je umrla Omerova duša,
odvojena od njega,lebdjela kao astralni lik i svevideće oko nad svijetom
života, i tako ono što se dogodilo prije njegove smrti, kao i poslije,
objedinila u ”knjigu živih i mrtvih”. Ovaj vid organiziranja pripovjedne
građe nalazimo kod Nedžada Ibrišimovića u ”Karabegu” (svevideće oko
meleka) ili kod Th. Mana u ”Izabranicima”, gdje se kao pripovjedač
oglašava ”duh pripovijesti”.
Iz recenzije dr Nihada Agića ( knjiga se
može naručiti na enes-to@online.no
)
Nešto više o knjizi na http://www.snovi.org/
 ŠAPTAT PREDAKA Enesa
Topalovića
Iščitavanjem kratkih priča Enesa Topalovića čovjek
osjeti situacije, doživi junake, prepozna skoro već zaboravljeno,
neponovljivo. I to je ono što tjera pisca da zapisuje a čitaoca da čita.
U piščevoj literarnoj laboratoriji skupljeni su zapisi, priče lično
doživljene ili na uho šaptane od dragih ljudi ili slučajnih saputnika u
vremenu, nevremenu i tu oblikovani do posebnog,
uvjerljivog.
Topalović u ludilu traži mudrost kao opomenu, kaznu i
pomirenje. Tako će u priči ”Okamenjeni svatovi” dva oca, dva tvrda
kamena, poslije suludog pogroma svatova koji su se međusobno isklali
jer ni jedni nisu htjeli pod put, staviti jednog pred drugog kao pred
ogledala. Muharemaga će reći Danilu: ”Ja bih ovdje sve ih ukopao, neka
groblje priča putnicima, da ćemo se u smrti miješati, a nešćesmo za huda
života.” I tako će nastati humka od bijelog kamenja pored puta za
opomenu, onima, ovima, njima i nama.
Ili u prici ”Plac do ludila”
bahatim, smrdljivim četničkim zločincima koji ubijaju nerođeno dijete i
siluju, na kraju i ubijaju bezazlenu zenu, majku, pisac nalazi sudiju u
golobradom dječaku koji je i sam nosio četničku uniformu. On će braneći
ono ljudsko u čovjeku pucati u siledžiju, monstruma stavljajući u taj
pucanj i svoj život. Takvim pucnjem pisac spašava nadu i ljudskost,
spašava čovjeka uz jasnu poruku, da sve dok ima takvih (golobradih) koji
su spremni braniti čast, dostojanstvo, dobro od zla, ovaj svijet ima
nade, vrsta ima šansu.
Ovim i ovakvim porukama, a njih je u knjizi
cijeli buket, pisac na najbolji način brani sopstveni izbor prosvjetara,
odgojitelja, šaljući poruku van stranica same knjige.
To je ono što
knjigu i preporučuje i ona će bez sumnje imati svoje čitaoce.
Sevko Kadric, juni 2004.
Knjiga se
može naručiti kod autora enes-to@online.no ili http://www.snovi.org/
 MRTVA TRKA
- Autor:
Enes Topalović,
Iz Enesovih priča vrišti život, smije se, plače, veseli, tuguje; on
spašava priču o Zuki, o Razi, o Elvisu sa stotinu imena o Ibri, Selimu i
Sajmi, u njegovim pričama grad jede ljude, zaklano janje niko ne
oživljava, njegovi likovi su ljudi od krvi i mesa a ne plastične lutke
na naduvavanje ili statisti u filmovima koji su tu samo dok su potrebni.
U pričama ne fali ni dramaturških elemenata, opisana je uglavnom ruralna
sredina, običaji običnih, malih ljudi, njihove sreće i tuge, opisi
prirode, karakteri junaka koji su počesto daleko od junačenja.
Priče zadiru u vrijeme socijalizma, kritikuju, svjedoče, ističu
anomalije bivšeg sistema i podebljavaju dobre strane istoga. Čuda su
takođe nezaobilazan momenat u ovoj knjizi, Topalović voli drugačije
ljude, obdarene snagom, energijom, nekim drugim čudom, on analizira
snove tako vjerno kao da ih je godinama zapisivao, gleda u karte, u grah
i uopće čini se da su mu priče o čudima Bosanskim pravi izazov i da je
to tema o kojoj voli da piše i o kojoj će još pisati u nekim narednim
knjigama.
Ne treba zaboraviti podatak da je Topalović i nagrađivan za svoje priče;
pripovijetka Smijeh u sebi nagrađena je nagradom Zija Dizdarević u
Fojnici (2006.godine) u veoma ozbiljnoj konkurenciji.
 Govor iz bešike
- Autor: Enes Topalović,
"...Odnese me ovo,
rođače? Kuda dalje? Nema toga, jer je on u neprestanom traženju i
ponekad izgleda kao onaj mali pas iz priče koji trči za svojim repom ni
ne shvatajući da je vječna igra koju svi mi igramo ništa drugo do
traženje sreće i nade unutar samoga kruga: ”... Pomislih da sam je
uzamčio/ Ali mi izmače silna jezičana/ Matica moćnih metafora/ Među
snove se skrila vodilja..” I sve do stihova ” Plodim se/ Dijelim/ I
množim..” koji veoma jednostavno potvrđuju samu nakanu piščevu: Da
tražeći sebe unutar Vajanja ljubavi pokuša kreirati neostvarivo,
nedorecivo i neizmjerljivo. A šta je to? Vidim kako se već pitate. Doći
ćemo i do toga, dragi moji, doći ćemo...Jer, Enes je i paž, ali i
dvorska luda, mada bi kraljem mogao veoma la(h)ko biti. On može britko
isklesati riječi koje same za sebe govore: ”... Cilj trke je Njegov
zagrljaj,/ Sine/ Zagrljaj pupčane miline/ Svileno nježne i nevine/
Prozirne k’o kap čiste vode/ Od Istine...” ali može nas i zbuniti
riječima ”... Zato mi ne otkrivaj više/ Dok se ne naživim iluzije/ Dok
je zbilja ne ubije..”, mada on zna itekako šta radi dok ispisuje svoje
stihove. Zna, zna...Nama je prepustio da odgonetnemo jednostavno
predočene zapletene misli čovjeka iskrenih nadanja. Pesimizmom omeđenog
ali optimizmom pretpostavljenog. Kako? Pročitajte: ”..Dolje, daleko od
pijana uma/ I takta pjesničkog stiha/ U spirali univerzuuma/ U omči
osuđenika/ U viru davljenika/ Stisnuta užarena zvijezda/ Gladna pileća
usta/ Topla od kolopleta gnijezda...” sa nadom da ćete razumjeti. On
voli do bola. Ne samo svoga...I kako nam i reče: “…Kad prestanu
putovanja/Svi ćemo biti preseljeni /Onda će samo da se sanja/O (u)sudu u
vaseljen...i”.
On još uvijek putuje.
Poetskom stazom iščekivanja, ali i nadanja."
Sabahudin Hadžialić,
Književnik i freelance novinar,
Sarajevo, Bosna i Hercegovina,
Januar/februar 2009.g.
 Godeslav
Zovko
Godeslav Zovko je prijeratni sudija iz Doboja. Po
okupaciji grada 1992. godine srpske snage su ga zatvorile u logor Usora.
Kasnije je došao do Švedske (u treće zemlje). U Švedskoj je napisao
pjesme koje mogu krasiti najljepše stranice bosanskih udžbenika o
ljubavi prema rodnom domu. Imao sam sreću da se družimo, a on da mu
izdam zbirku pjesama.
Iz Švedske je otišao do Mostara (onog na
desnoj strani) i bio sudija godinu dana. "Nisam ja za toga, ovdje ne
sudi pravo već sila" kazao mi je pakujući stvari dolazeći u Zenicu za
javnog tužioca. Danas je penzioner u svojoj
Bosni.
 DVA ROMANA EDHEMA TRAKE
Zapisao: Meho BARAKOVIĆ,
Švedska
U Norveškoj, u
gradu Kristiansanu, podaleko od javnosti živi bosanski pisac, romansijer
Edhem Trako. Zapisah, podaleko od javnosti, jer je malo znano da je
Trako, u kratkom vremenskom razdoblju objavio dva romana, o kojima se
zaista malo i skromno pisalo. Diplomirani ekonomista Edhem Trako, smogao
je snage da sroči o objavi svoj prvi roman godine 1999. pod naslovom
"KUĆA NA KUNOVU". Izdavač je "Kutub" iz Sarajeva, a prvo izdanje izašlo
je u tiražu od 2.000 primjeraka.
Recenzent ove knjige (romana) Jusuf
Ziga, između ostalog je zapisao: "Historijski roman "Kuća na Kunovu",
autora Edhema Trake, potresna je priča o dramatičnoj borbi za život
grupice ljudi u kandžama smrti opasanom Kunovu, selu na granici Bosne i
Hercegovine i Crne Gore. Radnja se odvija krajem 1941. i početkom 1942.
godine, kada su četnici izvršili stravičan pokolj nad nedužnim civilnim
muslimanskim življem u istočnoj Bosni, a napose u fočanskom
kraju...
Roman je potresno svjedočenje o unutarbošnjačkim slabostima
(slabostima muslimanskog življa na ovim područjima), njihovoj naivnosti,
koje su doprinosile dodatnome stradanju tog naroda...
Ovo je gotovo
epska storija o hrabrosti dvojice ljudi koji su, kucu punu nejači (žena,
djece, ranjenih), sa samo dvije puške i nešto municije uspjeli odbraniti
od višednevnih ataka do zuba naoružanih četnika...
 Koju godinu
kasnije, 2003. godine Edhem Trako, objavljuje svoj drugi roman pod
naslovom "NONA". Izdavač knjige je El-Kalem - izdavački centar Rijaseta
Islamske zajednice Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u godini kada
El-Kalem proslavlja značajan jubilej - 30 godina svoga postojanja. Roman
je izašao u tiražu od 500 primjeraka. U ediciji Bibiloteci Edeb, Edhem
Trako, se tako našao rame uz rame sa poznatim bh. piscima Isnamom
Taljićem, Alijom Nametkom, Azizom Kadribegovićem, Mustafom Kutluom,
Sejdom Ćehagić i drugima. I ovaj drugi Trakov roman govori o Bosni, o
muhadžirluku, o nesreći i stradanju, i surovosti koje, zaista nikada i
nije nedostajalo na ovim bh. prostorima.
I samo još, u post scriptumu, i ovo: Edhem Trako je rodjen 1937. godine u Kunovu kod Foče.
Završio je srednju ekonomsku školu i Ekonomski fakultet. Živio i radio u
Foči do 1962. a potom, do agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine u
Banjaluci. Ako se izuzmu mladalačka ostvarenja; pisanje pjesama, kratkih
priča te tematski različitih tekstova, romani "Kuca na Kunovu" i "Nona"
su mu ozbiljna i reprezentativna djela. Ranije radove su mu objavljivali
studentski list "Polet", banjalučki "Glas", sarajevska "Una" i drugi
listovi i časopisi. Osim pisanja Edhem Trako se amaterski bavi i
slikanjem. Opredjeljenja su mu akvareli. Sada živi, kao izbjeglica u
Norveškoj.
Meni zapisivaču ostalo je jos samo toliko prostora i
vremena da vam, dragi moji prijatelji, bh. prijatelji bilo gdje da ste,
da što prije dođete do knjiga Edhema Trake, da ih pažljivo pročitajte
(iščitate), jer iz njih se može saznati podosta toga zanimljivog i
vrijednog. Nego, zašto da ne - prijatno čitanje,
rodjeni moji...
24.10.2004.
 Hajrudin ČAUŠEVIĆ
Profesor
Fahrudin Baščelija u sjećanjima i anegdotama
 KAD ZATREPTI DAMAR
ZAVIČAJA - SEIMA VIŠIĆ
IZVODI IZ
RECENZIJA
Ako je
tačna ona da nada umire posljednja u čovjeku, onda bi se za sjećanja
moglo reći da umiru pretposljednja. Ako uopće umiru! Ovako samouvjerenu
tezu insan uistinu ima razloga da izusti nakon čitanja knjige "Sjećanja
na oteti grad", ali još vise nakon čitanja ovih stotinjak govora
ranjenih banjalučkih muhadžirskih duša.......
Nije se baš lahko
opredijeliti šta čitaoca ove knjige snažnije impresionira - sposobnost
autorice da na jednom mjestu i u isto vrijeme okupi toliko naših
sugrađana, čiji se šapati i treptaji njihovih duša čuju na daljine, ili
pak jedna erupcija emocija stotinjak predvodnika onih desetina hiljada,
koliko fizički obitava po raznim zemljama nedođijama, a čije se zelje i
nade slijevaju u jedno ušće, zvano imenom i prezimenom - Banja
Luka.
Pisma koja su stigla na Sekinu adresu i koja su se odnosila na
knjigu "Sjećanja na oteti grad" se istovremeno doimlju i kao razgovori
sa samim gradom, kao poruke. Iako pisana perima banjalučkih muhadžira
različitih zvanja i znanja, uzrasta, svjetonazora, konfesija i čega sve
ne različitog, sva su u svojoj osnovnoj poruci slična kao jaje jajetu.
A, kako i ne bi bila kada su pisana jezikom istih emocija i protkana
jednom nadom. Ova knjiga na autentičan način tretira jedan prognani grad
i njegove domicilne žitelje, ali bi se mogla odnositi i na sve ljude ove
nesretne planete koje je zadesilo da ne žive u svom zavičaju. Ili da
žive u njemu samo kroz sjećanja. Upravo u tome i jeste njena
kozmopolitska vrijednost. Uostalom, autorica i jeste namijenila svoju
drugu knjigu "svim znanim i neznanim, a prognanim širom
svijeta".
......Ovo mišljenje sam haman mogao pisati u svom
muhadžirskom okružju, u Americi, ali sam imao sreće da ga napišem baš u
našem gradu, uživo inspiriran njegovim neponovljivim ljepotama što mu ih
Svevišnji podari, a neki su bezuspješno pokušali da mu oduzmu, odnosno
da mu promijene lični opis.....
Banja Luka, 31. maja 2002. g.
Bedrudin GUŠIĆ
 ENCIKLOPEDIJA RASELJENIH DUŠA - SEIMA
VIŠIĆ
Nikada
nisam bila u Banjaluci, nisam se prošetala Korzom ni Majdanom, niti na
obalama Vrbasa slušala sevdalinku "Put putuje Latif-aga, sa jaranom
Sulejmanom", koja govori o nekom davnošnjem egzodusu muslimana iz
Krajine. Stanovala sam u ubogoj bosanskoj provinciji, Palama, u kojoj se
početkom 1992. godine koncentrirala mržnja srpskog seljaka prema
urbanim, gradski uređenim sredinama. Te godine je do mene, preko mojih
komšija koji nisu bili za ubijanje ali jesu za "srpsku državu", dopirala
propaganda o banjalučkim stanovnicima. "Eto vidite da smo mogli živjeti
zajedno, muslimani Banjaluke su lojalni i njima se ništa ružno ne
dešava, žive normalno, rade..." Iako sam znala da ta propaganda nema
veze sa istinom, opet sam htjela vjerovati u bajku da ima neko mjesto u
mojoj zemlji ili na Balkanu uopće, gdje Bošnjaci mogu sa mirom zaraditi
i jesti svoj svakodnevni kruh. I moliti se Bogu onako kako oni
hoće.
Suđeno je bilo da mnogo godina kasnije, kada sam i ja već
nakupila dugački izbjeglički staž, od Seime - Seke Višić saznam pravu
istinu o tihom genocidu nad banjalučkim stanovnicima nesrpskog porijekla
pa i na Srbima, koji su bili protiv politike mržnje i uništavanja. Što
je bilo zadivljujuće i potpuno neuobičajeno za žene našeg podneblja,
Seima to stradanje nije samo zadržala u sjećanju, da bi ga kasnije nekom
ispričala, ona je to zapisala, dan za danom je vodila svoj dnevnik
straha i nade, očajanja i sabura. Kako saznajemo u početku ove nove
knjige "Pisma prijatelja", pisala ga je u svesku sa receptima, sakrivala
kako je znala i umjela, jer je i njena, kao i svaka bošnjačka porodica
koja je izduravala rat u Banjaluci, u svakom trenu očekivala da se
dželati pojave na kapiji. Otkrivanje dnevnika bi značilo sigurnu smrt, i
gore od toga, isljeđivanje, mućenje, pa onda smrt...
..... Iz pisama,
kao na primjer iz onog kojeg je napisala Mina Ćoralić, saznajemo da se
banjalučka rodbina i prijatelji još uvijek traže po svijetu i nalaze
preko privatnih veza. I da se raduju svakom kontaktu, svakoj knjizi koja
govori o njihovom gradu. Seima Višić je tu zaista vješto, manirom već
iskusne spisateljice, dodala svoja sjećanja, kako bi čitalac dobio
potpuniju sliku grada iz mirnodopskog života, kada se malo kad pitalo za
vjeru i naciju....
....Nekad je Danilo Kiš dobio titulu velikog pisca
po literarnoj konstrukciji "Enciklopedija mrtvih". Za ovu novu knjigu
Seime Višić bi se moglo reći "Enciklopedija raseljenih duša". Vrijednost
ove kao i prethodne knjige, dnevnika "Sjećanja na oteti grad" je u tome što one nisu literarna konstrukcija, njih je pisao sam život. Seima je i
događaje i pisma pretvorila u svima čitljivo štivo, sve je autentično
jer su ga pisali stvarni postradali mali ljudi, sa imenima i
prezimenima, čija sudbina skoro nikome nije bila važna....
.......
"Ove zabilješke su vrlo važni podaci o događajima i zločinima koji se
zaboravljaju ako nisu zapisani. (...) Ovdje su dragocjeni podaci iz
kojih se mogu rekonstruirati zločini koji su vršeni nad bošnjačkim
narodom od strane fašista....
Safeta OBHOĐAŠ
 POEZIJA BOSANSKIM
OKOM
Mirza ČARDAKLIJA
O Mirzinoj poeziji neću ja da sudim,
poezija mi nije jača strana, ali u samoj liri nije veličina pjesme, prve
knjige. Mirza je rastao u miljeu tuđeg jezika. Damo li šansu hiljadama
naših srednjoškolaca da samo pročitaju jednu od Mirzinih pjesama, ili
pjesama njegovim sličnih, shvatićemo u čemu je veličina i značaj upravo
ovog pisanja. Bosanski dječak je propjevao bosnom u dalekoj Njemačkoj pa
još na bosanskom jeziku i to uramio knjigom. Čestitke. E to je vijest,
to je veličina to je uzor. Desetine roditelja, nana i djedova su
slušajući i gledajući ovog mlađahnog, stasitog momka poželjele da su im
djeca kao on. Uzmimo to kao izazov, povod da sa našom djecom radimo da
im damo šansu za prvi aplauz, radost javnog nastupa, radost u riječ
uhvaćenu dozive.
Mustafa Smailović će uz ovu zbirku napisati:
"Većina tih pjesama jesu fin vez nevine duše, ali sa čvrstom osnovom i
potokom od fino tkanih misli, čine pjesme sasvim zrelim za autorov
uzrast i iskustvo." mr. Ševko KADRIĆ
 SAMO MRTVI ISTINU ZNAJU
- Suvad ĆEHIĆ
Riječ
izdavača
Knjigu Suvada Ćehića SAMO MRTVI ISTINU ZNAJU treba prihvatiti kao dar
istine koja pravdu moli, koja pravdu voli... Knjiga svjedoči, upire
prstom, ona je prozni izraz najdubljih autorovih osjećanja, kada se smrt
dotiče okom, kada se smrt udiše, ali u isto vrijeme i osjećanja
najsuptilnije blizine istini koja lika nema, ISTINI-Stvoritelju, Istini
Božijoj čija ruka tapše, miluje, čija poruka hrabri i tješi...
S kog god polazišta čitatelj pođe u susretanju sa ovom
knjigom-prihvatiće je kao svoju... Ako je bude čitao kao ispovijest
Suvada Ćehića, u toj ispovijesti prepoznat će i svoju, ako joj priđe i
prihvati je kao izraz patnje Suvadove, u Suvadovoj će prepoznati i svoju
patnju...
Ako ga dirnu čovjekoljublje i domoljublje što su istinska toplina ove
knjige, što kao veličanstveno uzdignuće čovjekovih osjećanja, sublimat
patnje i odricanja s jedne i čovječnosti, ljubavi i nade, s druge
strane, zasvijetle istinom, čitatelja se oplemeniti istina, sebe će u
sebi osjetiti tom istinom.
Ova knjiga je topla,osjećanja ispovijest, zapis o teškom vremenu domovine
Bosne i njenih najvjernijih sinova i kćeri. Ona je vrijedno literarno
svjedočenje o preporodu zemlje i čovjeka, ona govori kako se zemlja i
čovjek iz nepravedno presuđenog “nestajanja“, iz bošnjačke, zaspalosti,
bude i plaćajući, podnoseći neopisivu žrtvu, doživljavaju ponovno
nastajanje...
Čitajući je, čitatelj će na trenutak osjetiti izvjesnu konfuziju u nekim
pasažima knjige. Konfuzija proizlazi iz naboja koga autor osjeća kao
produženu torturu nakon torture u koncentracionim logorima agresora na
njegovu domovinu Bosnu i Hercegovinu...
Konfuzija je međutim, upravo draž ove knjige jer je izražena dubokim
literarnim nabojem... Suvad Ćehić je po svome senzibilitetu pjesnik i
kao takav, svoju proznu riječ čini jačinom, ubojitijom, plemenitijom.
Pjesnički senzibilitet Ćehićev vodi nas kroz knjigu, kroz ispovijest
zatočenika i tako se dokumenat, iskaz zatočenika, transformira u pitak i
čitljiv literarni iskaz, roman, ispovijest, autobiografski zapis, kako
god da ga prihvatimo...
Suvad Ćehić samo je jedan od preko 200.000 preživjelih logoraša,
uglavnom Bošnjaka koji su preživjeli koncentracione logore agresora na
Bosnu i Hercegovinu između 1992 i 1995. godine.
Irfan Ajanović
 SABAH BOSNU BUDI - Suvad ĆEHIĆ
Govor
istine
Suvada Ćehića
Govori jezikom stradalnika, kada su dani gubili sjaj, kada je tišina
prijetila natopljena vlažnim pogledima. Slušao je gladan, mučen, žedan i
duboko gledao istini u oči. Sve te slike pune užasa Suvad je zabilježio
u duši. A pokušao da zapiše samo mali dio tih užasnih slika. Slike u
koje čovjek teško da povjeruje, dok sve to ne vidi, doživi i preživi.
Sve je gledao, osjećao i doživio u logoru Keratermu gdje je bio zatočen
zajedno sa mnogobrojnim Bošnjacima do 5.8.´92 god. A potom sa
preživjelim logorašima prebačen u logor Trnopolje do 15.8.´92 godine.
Neke su rane zarasle ne tijelu i ostavile fizički trag. Duboke rane su
ostale u duši, teške neizbrisive slike patnje, muka i jauka
unezvijerenih
i neumoljivih zločinaca. Da bi se odužio istini on pokušava da zabilježi
te slike u prozi i stihu onako spontano ali iskreno. Napisao je dvije
knjige u prozi "Trnopolje" i "Samo mrtvi istinu znaju" te zbirku pjesma
"Trnje u očima" i sada ovu po redu četvrtu zbirku pjesama "Sabah Bosnu
budi".
 TRNJE
U OČIMA
Nemirni snovi čežnja
Govori
istina kroz stihove napaćenog pjesnika, koji se gledao smrt po logorima
Bosne. Mlada je ovo dokumentarna poezija, pjesnik govori kako se bez
straha ide u smrt gledajući sudbinu u oči, sudbini gorkoj kao čemer. I
kada se njegova vizija zatalasa negdje daleko od svoje zemlje, napaćene
Bosne, rađaju se slike. Slike u čijim nagonima su gorke ljudske sudbine
jednog i jadnog muhadžera na nekom meridijanu. U tim slikama poetskog
govora ima zaista snažnih poruka da se zna, ono što svijet zna, ali da
se ne zaboravi. Crno nebo je iznad njegove glave u tuđini, a onda naviru
sjećanja iz dna duše. A kada se muhadžer logoraš, pjesnik sjeća, onda
duša zaplače od gorke istine. Suze teku, ali se ne vide, prekrio ih
ponos, kao što govore njegovi stihovi "Glad, smrt,prkos, u njima
bosanska krv vri ". U tim krvavim valovima nesreće što je dželat činio,
život je bio poput plamena svijeće na ovim obalama bosanskim ili tačnije
u logorima, kako pjesnik kaže da su:
" učionice postale ćelije" kao u njegovim rodnim Biljanima. Dok je
svijet jurio ka novim obalama. A životi po Bosni su padali kao lišće,
nebo je bilo crno od bola, kakvi su bili i prostori u logorima gdje je
bila žeđ, vapaj, muka čežnja za slobodom.
Sve se to duboko urezalo u poeziji Suvada Ćehića što govore stihovi u
Pjesmi " Prozivka", pjesnik kaže:
" I obdan
i obnoć
prozivka
i sasušene kosti melje "
Koliko može zahrđati ljudska duša, koliko gluha i bez vida. On govori
iskreno, poetično da se istina ne uspava kao vjetar. Vjetar iz Bosne je
zatalasao svijet i on je progledao, ali nije osjetio muku Bošnjaka, kao
što govore stihovi autora Suvada Ćehića:
"muka žeđ
žica tamnica
pjesma ubica
smrti nigdje
nigdje smrti"
Ovo je gola istina urezana u glave, žute ruke, i bol što vrišti i ljuti
kamen i zora sa obala Sane, Une i svih rijeka u Bosni što nose kobnu
muku od izvora do svojih ušća. A onda nek
bol svake rijeke postane muhadžer, izgubljenih snova, ali snažnih
sjećanja na ognjište bez praga na djetinstvo. Pa lijepe slike po
zidovima hajmovima, bijele bosanske kuće. Kuće koje su njedrile smijeh i
zdravu lijepu djecu a sada tumaraju po svijetu izgubljenog smijeha i
blijedog pogleda. U viziji se rađaju staze pa pjesnik Ćehić kaže:
"Na mojoj stazi djetinstva
cijelo ljeto
opora stopala
mehku prašinu ljube"
Rađaju se slike hraneći vizije muhadžera iz Bosne po cijelom svijetu
zato nastavljaju:
"Vozovi klize kao vrijeme"
Ostadoše tužni zagrljaji i da kisnu u snovima sjećanja da ga vrijeme
liječi. No i strah kako autor kaže: "U nekoj tuđoj krčevini kosti
ostaviti"
Ima li snažnije poruke i ljudske opomene, pitaj sebe i sve oko sebe ma
gdje bio daleko od ognjišta Bosne. Pjesnik nastavlja sa porukama svim
muhadžerima
"Da se razumiju nene i unuci"
Ćehić vjeruje da će snovi biti java. Te da će sve avlije u Bosni
zamirisati i pričati svoje priče duge da unuče ne zaboravi gorke
sudbine, meke i duge bijele staze. A majske kiše Bosne da ih nakvase. To
će biti lijek za nemire I dušu ne samo pjesnika, nego i svakog
civiliziranog čovjeka. Ovu istinu neće zaboraviti unuci. Istina nije
izmišljena. A ova knjiga je otvorena za sve zbog istine.
Recenzija
Prof. Džeko Bibuljica
Suvad Ćehić
 |
U Prijedoru
u logoru Keraterm
oči pune bola
snove prizivaju.
Dugi logoraški vakat
i obdan
i obnoć
prozivka
sasušene kosti melje
|
 Filozofski temelji psihologije
- dr. Esad BAJTAL
Blizina psihologije filozofiji nije ponovo osnažena samo iz njihovog
antropološkog nego prije svega epistemološkog srodstva: ne uči nas
psihologija qua filozofija samo o biti čovjeka, o njegovoj
istinskoj prirodi, nego također i prije svega o biti same spoznaje, na
osnovu koje u modernom dobu empirijska znanost stječe posebne
povlastice. Bajtalovo subverzivno i inspirativno vraćanje psihologije u
okrilje filozofije, kada se čini da to može samo nauditi njenom
epistemološkom statusu, pretpostavlja posebno isticanje i prevrednovanje
epistemološke vrijednosti same filozofije. Bajtalov doprinos bi se onda
mogao sažeti ne u zaključku da je filozofija odavno uspijevala
nagovijestiti saznanja psihologije nego da je psihologiji kakvu danas
poznajemo prethodila duga povijest metapsihologije, zato što su tačke
nerazlučive povezanosti filozofije i psihologije prije stupanja na stazu
njihovog razdvajanja bile upravo momenti istinske epistemološke
refleksije. Zato autor u svom traganju za tačkama preklapanju u
višemilenijskoj povijesti ne traži mjesta gdje je filozofska
interpretacija najbliža svakodnevnom iskustvu nego sebi upravo
može priuštiti da se drži “uobičajenog određenja filozofije kao
čisto spekulativne aktivnosti.”
Recenzija - Ugo Vlaisavljević
 MANJE OD NIŠTA
- dr. Esad BAJTAL
Iako davno nastao, esej “Slobodan Milošević
njim samim” nije nikada nigdje objavljen. Izvorno, tekst je davne
2002. godine
bio napisan za
“Reviju slobodne misli” čiji sam u to vrijeme bio Glavni i odgovorni
urednik. Iako pisan s ciljem raskrinkavanja ukupnog (i posebno s aspekta
tumačenja jugoslavenske agresije na BiH) licemjernog i ciničnog držanja
Slobodana Miloševića u Haagu, tekst se ni nakon više dogovora nije
pojavio na stranicama Revije slobodne misli (sic!) zahvaljujući
vrlo sofisticiranom opstruiranju Slavka Šantića, Izvršnog
urednika Revije.
Kada sam, konačno shvativši da je u pitanju opstrukcija, a ne navodno
i uvijek drugačije obrazlagano odlaganje «za idući broj»,
upoznao Predsjedništvo Kruga 99 (čiji sam član tada, također, bio), o
perfidnoj igri Slavka Šantića i praktičnom sprječavanju
objavljivanja teksta, umjesto očekivanog zgražavanja (ispoljio ga istog
momenta, jasno i glasno, samo akademik prof. dr. Vladimir Premec),
tipično boljševički, formirana je komisija Predsjedništva u sastavu
Juraj Martinović, Vlatko Določek i još jedan, treći član, sa zadatkom
da ispita tobožnji sukob mene i Šantića.
Rezultat misterioznog «ispitivanja» nisam nikad saznao, niti me bilo
ko od članova Komisije bilo kad, niti bilo šta pitao (jer nikakvog
sukoba nije nikad ni bilo), ali je idući broj Revije (br. 43-44), izašao
sa novim sastavom redakcije – bez moje malenkosti i bez Vefika
Hadžismajlovića koji je također imao neke primjedbe oko novca i
neplaćanja honorara kako autorima tekstova tako i članovima Redakcije (s
izuzetkom Slavka Šantića koji je sam sebe uredno, redovno i debelo
isplaćivao, ostavljajući sve druge bez honorara).
I pored svega rečenog, Slavko Šantić (siva eminencija Kruga) je i
dalje ostao na mjestu Izvršnog urednika što može interpretirati kao
svojevrsna nagrada i implicitno priznanje Komisije za njegov dobro
obavljen posao opstruiranja objavljivanja teksta o Slobodanu
Miloševiću.
O razlozima tako neobične smjene pola Redakcije (Glavnog urednika i
jednog člana), ni do danas nas nikad niko ništa nije obavijestio.
Ta opora i civilizacijski porazna činjenica tjera na postavljanje
bontonski-racionalnog pitanja: Da li bi nešto tako bizarno moglo da se
dogodi čak i u radničkom listu, tvornice eksera, npr. u doba najtvrđeg
komunizma pedesetih?
Uprkos svemu, paradoksalno, časopis Kruga 99 i dalje izlazi pod istim
imenom: “Revija slobodne misli” u čijem Uvodniku nove serije
(br. 43-44), također bez bilo kakvog osvrta na vanredne izmjene
redakcijskog sastava (kao da se ništa neobično nije dogodilo), stoji
novo uredničko obećanje da će «osvojeni standard u otvorenosti
slobodnoj i kritičkoj misli ostati princip na kojem istrajava ovaj
časopis, ova revija».
Međutim, uprkos tom slobodarskom obećanju, «sporni» tekst o Slobodanu
Miloševiću još se, ni nakon tri godine čekanja, nije pojavio na
stranicama Revije.
Pročitajte odlomak dalje u
ZBORNIKU
"BOSANSKI
DIOGEN" - dr.
Esad BAJTAL
r e c e n z i j a - Džemal Sokolović
 "Srebrenica
city".
Osaman ARNAUTOVIĆ
U romanu "Srebrenica city", susrećete
Zarfu Mujić, trinaestogodišnju djevojčicu koja u svim tačkama i
pogledima ruši onu ružnu sliku poniženog i ubijenog Srebreničanina. Ona
ima sasvim drugi imidž. Njeni odbrambeni mehanizmi su blic, trenutačni,
odlučni, odsječni. U njoj osveta postaje Pavlovljev uslovni refleks. Nju
gubitak najmilijih ne zatvara u bol, ne gura je u apsurdnu predaju nekoj
zacrtanoj tragičnoj sudbini. Ne. Ona "živi" život intenzivno, grubo,
prilagođava ga sebi. Svojom okretnošću i predusretljivošću, akcijom,
ubija u sebi bol i poniženje koja joj nanese drugi. Ne premišlja mnogo.
Djeluje. I sve vidi individualno. Jer shvata da je ovo svijet
individualizma, sebičnosti, neosjetljivosti, nerazumijevanja. U malim
sitnim porivima, nalazi zadovoljštinu, i ide naprijed. Ne preza ni od
čega. Kao i oni Zapadnjaci. Ona ne želi nikoga da ubjeđuje u bilo šta.
Nju to nigdje ne vodi. Jedino u bezizlaz i poraz. I ona to izbjegava.
Bježeći iz Srebrenice, luta srebreničkim šumama i traži izlaz. I
tragajući ona se preobražava u robota, mašinu. U tuzlanskim izbjegličkim
centrima živi povučeno i traži i tu izlaz. I kada nakon niza peripetija,
dospjevši na Zapad, pokušava da se uklopi u svakodnevicu, niz
nepredvidivih i nepredviđenih okolnosti je gura u osvetu. Danas ZARFA
(naravno nije to njeno pravo ime) živi na Zapadu i liči na sve naše
izbjeglice. Jedino ona zna šta je doživjela i tu tajnu je pohranila
duboko u sebe. I Živi. I Preživljava. Možda do nekog novog buđenja
savjesti i svijesti ukoliko se suoči s nemani koja se primirila. A nju
ne može iznenaditi. Ona je spremna na sve. U romanu postoji čitava jedna
galerija likova. Ipak, ovdje ću pomenuti jedan interesantan lik. To je
Wim Zapadnjak, koji želi i pokušava da sebe učini drugačijim
suosjećajući sa " djevojčicom iz podruma ". Ali takvi kao on su rijetki.
Veoma rijetki. Skoro nepostojeći. Ovaj roman je roman kamijevskog
apsurda, grube i nemilosrdne stvarnosti. Neosjetljivosti jednog
Mersault-a.
 Šapat
Horiona - Ibro Suhopoljac
Poželjeli ste se lijepog bosanskog jezika, kuće u kojoj živite i kada
toga niste svjesni? Volite poeziju koja slika prošli i sadašnji život?
Želite čuti pjesmu natopljenu duševnošću i vjerom u dobro? Dugo i
pažljivo smo se pripremali da Vas obradujemo.
Ibro Suhopoljac rođen je u Pridjelu – južnoj kapiji grada Doboja.
Odrastao je, kako sam kaže, uz lupnjavu i pisak vozova sa željezničke
stanice, ali i uz smirujuću tišinu rijeka Bosne i Usore. Osnovnu i
srednju školu završio je u Doboju.
Do rata je živio i radio u Doboju i Zenici. Još kao osnovac isticao se
svojim literarnim radovima pa je objavljivao u Prvim brazdama, Malim
novinama, a kasnije u listovima za nešto starije i odrasle. U njemu su
tih vremena prepoznavali izrazitiji pjesnički talenat. Pobuđen
patriotizmom, kao “buntovnik s razlogom”, priključuje se odbrani od
samog početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, aktivno sudjelujući u
bosanskom odbrambenom ratu.
Nakon rata iseljava se u Australiju. Iza njega ostaju snovi – nezavršeni
studij, nezavršena kuća čardaklija s dva boja na obali rijeke, a u kući
sećija s kraja na kraj, s jambezom uokolo, divani s prijateljima... U
Australiji, na ruinama snova i vlastitog stradanja, počinje aktivnije da
piše. Javlja se pjesmama i političkim osvrtima, prvo u Vilajetu,
bosanskom listu u Sydneyu, zatim u Ogledalu, glasilu bosanske dijaspore
Australije, te u australsko-bosanskom magazinu Bosna, gdje od 2005.
godine, postaje redovni kolumnist. Dopisnik je Orbusa i Bošnjačkih
topraka, uglednih bosanskih web-stranica.
Učesnik je svih kulturnih i patriotskih projekata iseljeničke Bosne u
Australiji. U radijsko-novinarskim vodama je od nastanka RBT (Radio
bosanskog telegrafa) u Sydneyu, čiji je jedan od osnivača, voditelj i
urednik. Diplomirao je Informativnu tehnologiju na Miller College u
Sydneyu.
Trenutno živi i radi u Sydneyu. Mašta o svojoj kući čardakliji s dva
boja na obali rijeke, sećiji u njoj s kraja na kraj, s jambezom uokolo,
divane s prijateljima... Knjiga Šapat Horiona prva je objavljena knjiga
pjesama Ibre Suhopoljca. U njoj je autor, što šapatom, što glasnim
uzvikom, uznastojao sakupiti sve svoje životne rasutosti, iskustva,
sačuvana sjećanja, okupiti ih u ritmu i aromi svoga bosanskog jezika, da
bi poslije bili i pouzdani put i zalog za povratak svojim rijekama, snu
o kući u Bosni, za neprestano, ushićujuće vraćanje vrtovima svoga
maternjeg jezika.
DEVETA
ŽELJA RIJEKE - Asima Smajić - Simka
SJEĆANJA l NOSTALGIJE PROGNANE
BANJALUČANKE
Među desetinama i desetinama hiljada prognanih žitelja Banjaluke našla
se i Asima Smajić Simka, koja je u ljeto 1992. godine,
zajedno sa svojim petnaestogodišnjim sinom Sanjinom, morala napustiti
grad svojih korijena i sjećanja, i uputiti se u neizvjesnost, u gorčinu.
Za njom je ostala njena rijeka, njen Vrbas, na čijim je obalama rasla i
stasala, ostao je njen Mejdan, u kojem je rođena 1941. godine, ostale su
godine i decenije koje je, kao svijetle kapi, ponijela na svojim
dlanovima, da bi u njima mogla tražiti i prepoznavati neke svijetle
zavičajne slike. U godinama udaljenosti, pod nekim drugim nebom, u
Francuskoj, Banjalučanka Simka je te slike pretakala u riječi, u neki
svoj osobeni dnevnik na čijim se stranicama prepliću lirsko i
dokumentarno, svjetlosti sjećanja i tamniji odsjaji zbivanja. Tako je
nastala njena knjiga s naslovom »Deveta želja rijeke«, koja je, u
stvari, njena iskrena i emotivna životna priča što započinje prije skoro
šest decenija na obalama Vrbasa, na sedrama Abacije i Studenca, Gornjeg
Šehera i Plaže, da bi se, kroz ulicu Braće Bukića, aleju Nurije
Pozderca, Malu čaršiju, sale i bašče u kojima se plesalo, druženja i
putovanja, te rad u »Veletekstilu«, u kojem je bila na rukovodećim
finansijskim poslovima, ponovo, nakon više od deset godina prognaničkog
bivanja u drugoj zemlji, prilikom prvog dolaska u rodni grad, nastavila
na najdražem mjestu kraj voljene rijeke: »Koračam poznatim putom, i
prve dane provodim kraj rijeke. Na Zelenom mostu iznad bistre i plahe
vode uspostavljam pokidanu ravnotežu, postajem jača, oporavljam se od
duge bolesne nostalgije.«
Ismet Bekrić
 "Nemesis
i Dunja" - Asima Smajić
Knjiga
novela "Nemesis i Dunja" Asime Smajić otkriva nam kako samu autoricu
tako i jedan poseban i zaseban, samo zatajeni svijet - svijet u kojemu
žena na svoj način promišlja i osmišljava život, tragajući i nalazeći u
njemu svoje mjesto. U tom svijetu gdje "svako zazire od svakoga", gdje
"čovjek postaje pasivno biće", sve je manje vremena za osjećanja i
ljubav. Ljudi su u pričama ove autorice "kafkijanski" omeđeni i
određeni, otuđeni jedni od drugih, prepušteni samoći i svojem usudu na
kojeg ne mogu bitnije uticati. Sudbine jednih postaju sudbine drugih.
Ogoljavajući nutrinu svojih likova, Smajićeva pišući u trećem licu,
gradi priče koje u osnovi imaju tamne nijanse, izgubljene iluzije, nešto
što je prohujalo sa vihorom, ali kroz njih i u njima provijava nada u
budućnost koja se opet rađa sa biološkim rađanjem čovjeka. Očito, ove
priče imaju i nešto od autobiografskog karaktera što se veže sa
prisjećanja u djetinjstvu, ašikovanja i prve ljubavi u Banja Luci,
ljetovanja iz kojeg se rađa ljubav, putovanja...U svemu tome, ljubav je
motivirajući faktor, ona je pokretačka snaga bez koje je život
nezamisliv. Priče Asime Smajić su "zamislive" i otvorene za propitivanje
naših i vaših osjećanja.
Selko Selhanović
 "Radari
ljudskih duša" -
Habib Mandžić
Autor, Habib Mandžić. dotiče u svojoj knjizi ova i mnoga druga
pitanja, reda ih, kao život događaje u odlasku, zasebno i koncizno.
U njoj, kao na traci nestajuće svijesti, zabilježena su brojna
životna iskušenja i odjeci u dušama koje naše (ne)sposobnosti, da ih
razriješimo, prave. U realnosti, svaki odjek porađa upit, ali ne
daje odgovor! Autor se zato pobrinuo da pronađe odgovore, koje nudi
u pojedinim poglavljima, a temelji na znanosti i mudrosti . Ipak,
knjigu doživljavamo kao cjelinu, jer su odvojene poruke , iako ne
uvijek preplićuće u značenjima, u istoj misiji – samoizgradnji nas
samih.
Habib Mandžić uspjeva da, poslije svakog poglavlja, plasira
zaključak kao čistu logičnost, za razliku od svakodnevnice, gdje nam
često nedostaju ti smisaoni završeci. On se ne upušta u intrigantost
objašnjenja, zašto su u životu razumnost i nerazumnost tako bliske
(odvojene su samo malim ne), već nudi primjere iz svijeta
egzistencije gdje bitišu čovjek i njegov um, bojeći ih jednostavnim
psiho- skicama („Sebi smo raj ili pakao“,“ Sklad razuma i osjećaja“,
„Sebe savjetuj“...)
dalje pročitaj
na
Ibro Suhopoljac
©Copyright
by Cavkic®
Page
Construction: 27-07-1999 - Last modified:
16/05/2012
|