BILJEŠKA O AUTORU

 Jovo Nikolić (1958, Tutnjevac, opština Ugljevik)

Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Tuzli, odsjek matematika i fizika i Fakultetu za uslužni biznis u Novom Sadu, odsjek finansijski menadžment.

Objavio knjige aforizama: Imitacija logike (1986), Lančana reakcija (2000) (pet izdanja), Otvoreni prelom (2002) i Zastava svih boja (2007).

Imao je izložbe aforizama u više gradova.
Uvršten je u antologije i zbornike aforizama: Vrag i šala, V. Teofilović, 2000, 2001; Rusko izdanje: Черт и шутка, Moskva, 2003; Enciklopedija aforizama, Đ. Otašević 1 i 2, 2004; Enciklopedija aforizama 3, Đ. Otašević, 2005; Led je probijen! Uskačite, D. M. Petrović, 2005; Slučajni uzorak, V.Teofilović, 2006; Antologija srpske satire, Đ. Otašević, 2007; Knjiga ugursuza, S. Pavlović, 2007; Ruska antologija svjetskih mudrosti, V. Šojher, 2007; Нашите пријатели 2, V. Tolevski, 2008; Antologija balkanskog aforizma 1 i 2, V. Tolevski, 2008.

Objavljivao je u više listova i radio emisija kod nas. Nagrađivan na konkursima i festivalima.
Dobitnik je nagrade Vuk Gligorijević za najbolji aforizam na Satira festu u Beogradu.
Živi i radi u Ugljeviku i Koraju.




ZLATNI PRAH ŠIRINE AFORISTIČARSKOG DUHA

Posao sastavljača antologije je nezahvalan jer, kao i na izbor fudbalskog selektora, mnogi imaju primedbe i misle da bi oni mogli bolje. Nabavljanje retkih knjiga, listanje požutelih stranica časopisa, pretraživanje po internetu, čitanje hiljada aforizama, nastojanje da se svaki pravilno razume i izbor najboljih veoma je težak i mukotrpan rad. Ali ako mu se pristupi s ljubavlju, savesno, bez predrasuda i pošteno – dobija se rezultat kao pred nama.

Antologija ,,Protesti moždane mase“, sastavljača Jove Nikolića plod je njegovog izvanrednog poznavanja aforistike na ovim prostorima, pomnog praćenja satirične produkcije, višegodišnjeg, upornog i studioznog pregnuća, kao i objektivne i stručne selekcije.

Prva vrednost ove Antologije je što je sastavljena, od početka do kraja, po estetskim kriterijumima. Jedino merilo bio je literarni kvalitet „driblinga duha na malom prostoru“.

Sastavljač je birao aforizme, ne prema autorima, njihovoj etabliranosti, po tome odakle dolaze, šta su prethodno i koliko objavili, već isključivo po vrednosti njihovih književnih minijatura. Priređivač nije birao dobre aforističare, već dobre aforizme.

Druga odlika Antologije jeste da je Jovo Nikolić vrednosnu lestvicu postavio visoko, tako da je iz obilja aforističkog stvaralaštva u BiH izdvojio mali broj zaista vrednih aforizama. Kvantitet je u ovoj Antologiji nadomestio kvalitet. Nikolić je značajan aforističar i dobar autor kojeg odlikuju erudicija, pedantnost, umešnost, i sistematičnost, što su poželjne osobine za antologičara. On u aforistiku, naizgled slobodnu i neformalnu književnu disciplinu, unosi red, ozbiljnost, analitičnost i majstorstvo aforističkog umetničkog oblikovanja.

Priređivanjem Antologije aforističara iz BiH Nikolić je obavio pionirski posao i detaljno istražio umnogome nepoznato polje stvaralaštva kratke forme. Izbrisao je veštačke granice, pokazao da je duhu potrebna širina i omogućio nam da uvidimo da mnogi vredni autori već decenijama stvaraju „tako blizu, a tako daleko“. Istovremeno, antologičar je obavio i rudarski posao jer je prekopao tone i tone jalovine da bi pronašao zlatni prah i grumenčiće dragog kamenja izložio pred očima znatiželjnih posmatrača.

Aforizme iz Antologije ,,Protesti moždane mase“ odlikuje bogatstvo raznovrsnosti. Zastupljeni autori su pisali o brojnim temama, koristili različite stilske postupke, sredstva, figure i poetike, te prezentovali sopstvena shvatanja svrhe aforizma. Ljubitelji „duhovne i duhovite borilačke veštine“ pronaći će univerzalne, satirične, filozofske, moralističke, poučne i ljubavne aforizme, kao i one u duhu poslovica i nalik epigramima.

Ova Antologija je svojim sklopom zaokruženo umetničko delo. Može da se čita kao pripovetka ili roman, od početka do kraja, redom kojim je sastavljena. Pri tome čitalac oseća uživanje i zadovoljstvo dok lista stranice knjige u kojoj nema osrednjih i loših aforizama. Ogrlica je lepša i vrednija od pojedinačnih bisera.

Nesumnjivo je da je objavljivanje ,,Protesta moždane mase“ veliki dobitak za satiru na ovim prostorima. Štaviše, pojava ove Antologije je istinski kulturni događaj, ne samo u BiH, već i na celom Balkanu.

Ovo delo omogućava da čitaoci u samoj BiH bolje upoznaju autore, ali i da približi njihovo stvaralaštvo čitaocima u drugim zemljama, pre svega u neposrednom okruženju, ali i u Evropi i svetu.

Oni koji su delili i dele građane BiH po nacionalnim i verskim „ključevima“ zajednička su tema aforističara. Njihovi zločini, obmane, krađe, gluposti, drskosti i laži ujedinjuju autore koji protiv toga „protestuju moždanom masom“. Bez obzira na napore nacionalnih lidera da izmišljaju i uvećavaju podele, ova Antologija, zapravo, pokazuje frapantno mnogo mentalitetskih, kulturoloških i socijalnih sličnosti između dva entiteta i tri naroda u jednoj državi.

Naši potomci i zainteresovani stranci iz aforizama sadržanih u ovoj Antologiji saznaće mnogo više o vremenu u kojem smo živeli, nego iz mnogobrojnih tomova udžbenika istorije, novinskih tekstova, izveštaja, analiza i statistika.

Moje duboko verovanje je da je još jedna vrednost Antologije u tome što se Bosna, kada je u pitanju humor, ubuduće neće prepoznavati samo po vicevima o Muji i Hasi, već i po duhovitim, lepršavim i ironičnim mislima – Bože Marića, Ismeta Salihbegovića, Marinka Ćavara, Đorđa Latinovića, Bojana Bogdanovića, Slobodana Jankovića, Muharema Omerovića, Silvestra Ištuka, Petka Čančara, Senada Honića-Hone, Živka Vujića, Frane Vukoja, Ekrema Macića, Miladina Berića, Gruje Lere, Gorana Kljajića, Ferde Kovača, Jove Nikolića i drugih aforističara iz ove bisernice mudrosti.

Aleksandar ČOTRIĆ




ČELIČNO-BRITKE MISLI
SOCIJALNO OZDRAVLJUJUĆE ANTOLOGIJE

Kao najzgusnutija misaona forma, svedena na smisaono rasprskavajući mentalni punktum, aforizam je kritički izraz odnosa čovjeka spram vlastitog svijeta u svim mogućim društveno-životnim sferama i situacijama. Niko i ništa, u okvirima zemnog bivstvovanja čovjeka, nije toliko sveto da nemirni ljudski um svoju racionalnu oštricu ne bi oprobao na njegovom kritički motiviranom sagledavanju. U pitanju je naprosto mentalni refleks na paradoksalni ustroj ljudskog svijeta u kome nerijetko caruje ono nisko, blesavo i podljudsko na koje aforističar ne samo da ne pristaje, nego ga u svom kritičkom odmjeravanju ne može i neće da prećuti. Retorički-britko opservirajući uobičajene fenomene svakodnevnice u njihovoj obesmišljenosti koja je (prostom navikom vlastite učestanosti i običajnosti), postala nevidljivi inventar prosječne, neosviještene egzistencije, najčešće zabavljene sobom i problemom pukog preživljavanja, aforizam i aforističari jesu lučonoše jednog boljeg, ljudskijeg svijeta od onoga u kome, i, o kome, pišu i govore.

Bosna i Hercegovina kao spaljena zemlja u kojoj se posljednjih petnaestak godina dogodilo toliko neizrecive gluposti i zla, u Nikolićevoj nadahnutoj antologiji odjednom izranja u nekom sasvim novom inteligibilnom svjetlu. Svjetlu vatrometno-iskrećeg uma onih koji misle univerzalno ljudski, a ne usko „navijački“ u korist ovog ili onog idejno podastrtog i besmisleno forsiranog kolektivizma. U duhovnom ogledalu Nikolićeve antologije sija BH pamet u svom punom sjaju, i što je još važnije, u

krajnje efektnoj i etički korektno nastrojenoj samokritičnosti. Čini se, nijedna politička ili dnevna ubleha nije ostala neraskrinkana i sprljena plamenom nepotkupljivo kritičke retorike BH aforističara. Tako, kao čitaoci ove sjajne zbirke, svjedočimo ohrabrujućoj činjenici da na stranicama Protesta moždane mase nema nikakve ideologije, ni u ispisanim redovima ni između njih. Postoji samo čista misao, koja, u svojoj logičkoj nepotkupljivosti razgrće smeće licemjerne svakodnevnice oslobađajući puteve za neko bolje, i – u svojoj racionalnoj sabranosti – ljudskije življenje na ovom dijelu svijeta.

Ovdje se, u svom idejno nepomućenom intelektualnom sjaju, racionalno spoznata istina izmeće u aksiološki zajednički orijentir Nikolićevih sagovornika koji ne samo jasno vide, i jasno misle, nego i (konačno), za razliku od jeftino potkupljive bulumente massmedijskih, književno-patetičkih i partijsko-stranačkih piskarala, jasno i glasno kažu to što vide i to što misle. Pred čitaocem je čelično-britka misao koja se ne udvara nikome, pa ni narodu, poručujući mu da je, konačno, dobio baš ono „što je tražio“, i, upravo time, izgubio (i) ono što je imao.

Ono što je, odmah i na prvi pogled vidljivo, iz samog izbora pažljivo biranih aforizama Nikolićeve antologije, jeste nesumnjiva očiglednost strogih kriterija i širina autorskog pristupa bez ograda i predrasuda bilo koje vrste (etničkih, konfesionalnih, idejnih...). Zapravo, ono duboko ljudsko što je autora antologije (ruko)vodilo pri njenom sastavljanju nije samo puka kontekstualna dosjetljivost autora (nerijetko neodoljivo zavodljiva u svojoj paradoksalnosti, ali i jeftina u misaonoj površnosti),  nego (i prije svega), precizna, životno zdrava misao, semantički neupitna u smisaonoj konciznosti svog izričaja.

 S one strane svih etno-ideologema, kojima je posljednjih dvadesetak godina olako podlegla pragmatična spisateljska inteligencija naših prostora, Nikolićeva BH antologija aforizama zaslužuje da bude štampana kako bi uzornošću vlastite pronicljivosti svjedočila o tome da je ovdje ostalo još sasvim dovoljno pameti za jedan ljudskošću bremenitiji i smislom bogatiji život, koji će, rukovođen katarzom i logosom unutarnje (samo)kritike, krenuti u potragu za nekim boljim načinom bivstvovanja od ovoga koji je trenutno na javnoj, i snažno etno-ideologiziranoj BH sceni.

Samokritički naboj šezdesetak sjajnih autora Nikolićeve socijalno ozdravljujuće antologije budi nadu da, uprkos svemu, ovdje, u Ovoj Zemlji, još uvijek nije baš sve potonulo i nepovratno proklizalo u idejno projektovani bezdan politikantskog besmisla. U svojoj kritički misaonoj sabranosti njenog priređivača, ova nas antologija implicite poziva da, svako od nas (prije svega sam sebi, a zatim i drugima), samokritički hrabro i ljudski pošteno pogleda u oči.

I upravo takva, kao knjiga nade i vjere u čovječnost čovjeka, u ono najdublje u njemu rasterećeno bolesnih predrasuda i posljednjih misli, Nikolićeva antologija BH aforizma, svom izdavaču se, na najbolji mogući način, preporučuje – sama sobom.

Dr Esad BAJTAL




AFORIZAM – SVEMIR U KAPLJI VODE

Što je to aforizam istinski me naučio Stanislaw Jerzy Lec kad mi je do ruku, početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, došla njegova knjiga Neočešljane misli. I premda sam dotada već, kao mladi nadobudni gimnazijalac, bio čitao Erazma Roterdamskog, Blaisea Pascala, La Rochefoucaulda, Lec je bio taj koji je preda mnom otvorio jedan do tada posve novi svijet. Dolazili su poslije Lichtenberg i Nietzsche, Kraus i Musil u studiju njemačke književnosti, ali i Vib i Crnčević; ozbiljni pisci poput Dučića, ali i „novinski“ Baljak i ja sam, čini mi se, uspio odgovoriti sebi što je aforizam i koji je to svijet iz kojeg nam dolazi ili barem iz kojega mene „osvaja“.

Klasičar u meni, grčke i latinske apoftegme, filozofske misli i moralne pouke, uskoro je gurnuo u drugi plan, a prostor otvorio ogoljeloj političkoj satiri, sarkazmu, pa čak i stanovitim oblicima cinizma kao obrani duha pred represijom totalitarizma koji se ticao naših koža i nimalo manje Lecove, Vibove, Crnčevićeve, Baljkove, a tako suvremene mome čitanju Solženjicina, Milosza, Kundere, Mandeljštamove... od kojih mi se budila jeza u tijelu. Čak mi se žestina „aforističke kritike“ činila preslabim odgovorom na svijet recentnog totalitarnog zla koje smo živjeli. Valjda su se zato povijesno udaljeni klasici aforizma činili dalekim, jer mi je, nedovoljno obrazovanom, nedostajao njihov kontekst, njihov neki totalitarizam i njihova oporba njihovu ideološkom okruženju, njihovu svijetu gluposti. No, podvlačim, nisam vrednovao, nego tek intelektualno spoznavao svijet u kojemu se za aforizam, kritiku, pjesmu, karikaturu ne samo ide u zatvor nego i gubi glava. Svejedno, bilo da je riječ o katoličkom totalitarizmu nekoć ili islamskom danas, nacionalsocijalističkom ili komuništičkom do jučer ili tko zna kakvom novom sutra, uvijek će male svjetiljke na horizontu biti knjige npr. Pohvala ludosti Erazma Roterdamskog ili Povijest ljudske gluposti Paula Taborija, Mandeljštamova pjesma o Staljinu ili neki nepočešljani Lec.

Danas, kad naš geografski i politički prostor živi svoj neki novi posttotalitarni totalitarizam, pred nama je knjiga za koju nismo mogli pomisliti ni da je moguća, a kamoli da je ovako ozbiljno, autoritativno egzistentna. Međutim, Jovo Nikolić ju je „oživio“ u svom njezinom antologičarskom sjaju. Možda naša mala sredina i nema neku (bogatu) aforističku tradiciju (meni nekako uvijek uz aforizam u nas prvi na um pada Srećko Lazzari, koga sam pred kraj njegova života imao zadovoljstvo upoznati), ali cvijet riječi (anthos logos), ono najbolje što imamo, a što nam je, očito, vrli znalac ove vrste duhovne gimnastike, Jovo Nikolić, ponudio u ovoj knjizi, snažno demonstrira da i „mi“ imamo, osim majstore za duge i besmislene govore, i majstore za kratke oblike jednostavnih, jezgrovitih, ubitačno duhovitih misli. Demonstracija tog šarma, nerijetko odjevenog u paradoks, etički, moralno, intelektualno superiorno skida s naše stvarnosti i njezinih protagonista „carevo novo ruho“. Političko-ideološkoj logoreji i svijetu gluposti koji ona proizvodi, najčešće u obliku ideološki neprohodnih magli, ona suprotstavlja sjajne verbalno aforističke figure emfaze, hijazma, hiperbole, antiteze, paralelizma, paradoksa... Sve vrhunske stilske figure sjajnih retoričara, čije mentalne domete ona jedva da može i na prste se propinjući dotaknuti.

Ovom se knjigom, bez obzira na sve pojedinačne prethodno objavljene, i s naročitom sviješću da je aforistika osobito njegovan oblik izražavanja u srpskom duhovnom prostoru, i bosanskohercegovačka se aforistika, u svojoj kompozitnosti i(li) multilateralnosti, definitivno etablira u zaseban fenomen u književnosti malih formi u nas. Ova knjiga, osim što je vrijedan pionirski posao koji svoga sastavljača čini referentnom kategorijom, neupitnim znalcem i autoritetom, postaje čitankom za svakodnevnu nam mentalnu higijenu.

Protest moždane mase ne samo da uspostavlja poetičku paradigmu jedne u nas dosad ipak underground-pojave, nego i kritičku, satiričnu distancu prema našemu hic et nunc, distancu koja obvezuje. Obvezuje ne one koji su predmet, objekt aforizama, ne ni one koji su njihovi navijački konzumenti, nego one koji su ih ispisivali i zavrijedili se naći između istih korica. Ova mjera postaje njima imperativna. Ako su satira, sarkazam i cinizam izrazi aristokracije duha, onda oni moraju imati na umu onu francusku noblesse oblige, tj. da plemstvo obvezuje i biti je dostojni, jer je ova knjiga ne samo značajan prilog književnosti malih formi u nas, ne samo prilog tzv. maloj povijesti našeg prostora, nego autorima u njoj zastupljenim i ozbiljna ulaznica u svijet naših malih Erazma, La Rochefoucaulda, Pascala, Leca...

Željko IVANKOVIĆ