Merima:
(Sjedi uz kolijevku, ljulja Rašida i uz tihu pratnju orkestra pjeva)

"Majka sina u ruži rodila,
Ružica ga na list dočekala,
B'jela vila u svilu povila,
A pčelica medom zadojila,
Lastavica krilom pokrivala."

(Kad svrši pjevanje, polako otkrije malo kolijevku i prisluškuje, da li je Rašid zaspao.)

Lijepo dijete! Jedva sklopi oči!
Ginulo je svu noć, k'o što gine sama
Premrznula biljka na studenoj ploči...

O jadno siroče, tebe goni tama
U časima prvim... Zima, mrazom svojim,
Pun zàmetak bije...

(Ustane, uzdahne i gleda okolo.)

O kućo haráma,

Kako te se plašim, kako te se bojim!
Nad zaspalom djecom kad ovako bdijem,
Sve mislim k'o humke da su, a ja stojim

Kao bašluk jedan okrnjen i nijem...

Hatidža:
(Dotrči na lijeva vrata pa povjerljivo i uzbuđeno kazuje Merimi.)

Hanuma, hanuma! Zle nam tice slute
O nesreći novoj!... Biće krvi ljute
I mejdana!

Merima:
(Zaprepašćeno)

Kakva?! O nevolje moje!

Hatidža:
Silni momci doli pod oružjem stoje
I šapću -
(Okreće se i gleda da ko ne bi bahnuo.)

Merima:
Šta, kaži! Neće niko znati!

Hatidža:
Kad jutros najezde kroz mahalu svati,
Hasan-aga hoće, sa momcima svojim,
Da učini juriš!

Merima:
Šta!

Hatidža:
Moga mi imana,
Sve sam tako čula!

Merima:
(Kršeći ruke)
Da, grdna zemana!

Hatidža:
Pazi! Jer goleme krvi ja se bojim!

Merima:
Teško meni, kakva nevolja se pope
Na moj vrat, pa tišti sve teže i teže
I bez nje ne mogu jedne cigle stope!
Kućo moja, gdje su tvoje zore svježe?!
Gdje je tvoj rahatluk?! Ko ti hair uze?!
Ništa više nemaš do jada što reže
I čemera ljuta i te ljute suze!...

Hatidža:
Nevolja je ovo!...

Merima:
Muka! Muka, prava!...
Je li Hasan-aga budan il' još spava?

Hatidža:
Ne čuje se. No ja mislim
Svu noć oka stisn'o nije,
Jer je jadan!

Merima:
B'jedan, jadan,
Pa mi jadom srce bije,
K'o što gromom biju tame!...

(U daljini se čuje molitva mujezina.)

Sabah-zora... Idem, idem,
Da u bašti klanjam, pusta,
Ne bi li me Alah čuo
I pogled'o okom na me!...
(Ode na desna vrata.)

Hatidža:
(Rasprema i uređuje sobu.)

Ej, zavali dani, ej, zavali doba,
Kad nam puna pjesme bješe svaka soba,
K'o zumbul mirisa, k'o šedrvan vode,
Kao gora hladna!... No sve prođe, ode!...
I sada po svakoj sobi k'o da vrâni
Sve grakću i lete!... Ej, zavali dani!...
(Spolja se čuje kako Hasan-aga kašlje i hoda.)

On je!

(Hasan-aga uljegne na lijeva vrata, sav blijed i iznuren. Hatidža metne pred sredinu minderluka muntaftu i okrene se Hasan-agi.)

Hoćeš kahvu?

Hasan-aga:
(Klimne glavom, na što Hatidža ode na lijeva vrata.)

Niđe, niđe mira!...
Sve crnja i crnja soba mi je ova!
Svakog dana jedna tamnica je nova,
Gdje me memla bije i zveka sindžira...

(Hatidža donese mangalu u kojoj je uza žeravicu
pristavljen jedan žuti ibrik kahve, pa je pusti pokraj muntafte.)

Gdje je Hamid?

Hatidža:
Doli.

Hasan-aga:
Nek' dođe.
(Hatidža ode, a Hasanaga sjedne na minderluk, prekrsti noge, zapali nargilu, puši i srče kahvu.)

O, što me
Svakog dana jadom krhaš, pusti dome!...
(Iz bašte se čuje gukanje kumra.)
Kumre guču. Sabah. Svud miriše badem...
Sve pjeva u nebu i na zemlji doli -
Sve je sretno!... Samo mene jedu boli
...Ej, proljeće moje, kako si daleko!...
(Na lijeva vrata uljegne Hamid, i učini temenah.)
Je l' Hamide, hazur sve k'o što ti reko'?

Hamid:
Valahi, sve hazur i svi smo na broju!
Svi čekamo na te i na riječ tvoju!

Hasan-aga:
Aferim! Sad hajde, pa kad haber dadem,
Po fišeke momke nek' dovede Adem!

Hamid:
(Klimne glavom, učini temenah i pođe pa zastaje, okreće se na Hasan-agu, pa sve tako, dok se ne usudi, pa se opet vrne i stane pred Hasan-agu.)

E, nikako, aga, moga mi ćitaba,
Ne begenišem ti konta ne esaba!

Hasan-aga:
Zar, Hamide, ne znaš - - -

Hamid:
Rahmeta mi babê
I tako mi dina i tako mi ćabe,
Vjeruj mi, to za me selamet bi bio!
Ja lje u se ne bi' tako kahar lio,
Niti li bi' stoga ja činio svađe,
Niti li bi' muku ja mučio dugu!
Te pušćati ženu a uzeti drugu,
Izbirati voće koje ti je slađe;
Il' k'o demek, da ja staru kapu ovu
Sad zavitljam s glave pa obučem novu,
Šta mi je to, biva?!

Hasan-aga:
Hamide, a ko bi
Više 'naku naš'o!

Hamid:
Alahovoj robi Nema ti karara! Za sedam denika
Sedam bi' ih, valah, doveo tebika!
Vlah bio te nebi! Odmah me iz topa!
Ima ih, k'o Mostar smokava i dropa!

Hasan-aga:
Tebi je do šale!

Hamid:
A zašto bi zaman
Kahario sebe?! Džanum, šta su žene?!
Evo mi je sada uprav altmiš sene,
A dosad ih sedam promijenih taman!
Pa šta mi je bilo, eto, znadeš je li?!
A, inšalah, mislim još i osmu, beli!
Jer je ova mertek, pa sam od nje jandal...

Hasan-aga:
Ne zavrzuj tuda poput kakve lude!
Hajde!

Hamid:
(Učini temenah i odlazeći okrene se publici.)

E, dina mi moga, baš je pravi mandal!
(Ode)

Hasan-aga:
(Viče za Hamidom)

Neka mi u redu spreman đogat bude!
(Povuče dva tri dima iz nargile)

Ej, đogate vjerni, ej, ti moje krilo,
Gdje je doba ono, gdje su dani oni,
Kad je puno srce rahatluka bilo?!

Kao laki vjetar, što oblake goni,
Nosio si dugo svoga gospodara
Jutrom, i večerom kad se sunce kloni!

Svud sam brao đule i grozde behara -
Mojoj sreći ravne nigdje nije bilo,
Sve od Banje Luke pa čak do Mostara!...

Ej, đogate vjerni, ej, ti moje krilo!

Merima:
(Uđe na desna vrata; Hasan-aga je susretne i poljubi u ruku.)

Živ mi bio!

(Sjedne na minderluk s desne strane Hasan-agine. Hasan-aga natoči fildžan kahve i posluži je posmatrajući njezino blijedo lice.)

Hasan-aga:
Što si tako
Vazda mutna i blijeda?!

Merima:
Jer me, sine, svuda goni
Samo studen i bijeda...

Hasan-aga:
Kako?!

Merima:
Sada baštom prođoh,
Pa sve dršćem...

Hasan-aga:
S čega?!

Merima:
S mraza...

Hasan-aga:
S mraza, sada kad sve cvjeta!

Merima:
Cvjeta, cvjeta svaka staza...
Svaki budžak... Sve je isto,
K'o što bješe davnih dana;
Po ružama lako prska
Bistra voda šedrvanâ;

Ispod rose zumbul gleda,
Iz behara miris vije;
No sve, sine, k'o da cvili
I u bolu suze lije...

Sve k'o da je srce jedno
Pa ga neko ljuto bode,
Te sve plače i sve pita:
Kuda, kuda Zejna ode?...

Hasan-aga:
(Nabre čelo)

Ne spominji! Jer to ime
Kada čujem, k'o da kane
Rastopljeni kuršum vreli
Ovdje (uhvati se za prsa) na sred ove rane...

Merima:
Sa bezumlja svoga, sine,
Ne pati se i ne trpi!
Povrati se polju sreće
Gdje ti zlatni trepte srpi!...

Gdje si poš'o?! O ne huli
Onog što nas gleda svijeh!
Prespi dušu blagom sunca
I ne čini mračni grijeh!...

Hasan-aga:
Grijeh?! Grijeh u praznini
Njezinog se srca krio!...
Želio sam tople vatre
A tamo je ugljen bio...

Merima:
Je li grješna sabah-zora,
Tiha večer i zvijezda;
Je li grješna tica ona
I glas topli iz gnijezda;

Je li grješna rosna grana
I melekše plava svila?
Onda, sine, vjeruj majci
I Zejna bi grješna bila!

Hasan-aga:
Mnogi cvijet opija nas
I ljepotom svojom mami,
A ne znamo da u sebi
Tajno krije otrov sami...

Merima:
Tako zboriš jer zla sumnja
Tvoju plahu dušu muti...

Hasan-aga:
Što je braniš?! Kad u gori
Ja bolovah s rana ljuti'.

Sva rodbina oblazi me,
Samo ona, kamen goli,
Mene nigda da obiđe!
Ah... to boli... boli... boli...

Merima:
Namoj tako! Srce njeno,
Kao školjka, biser krije!...
Obišla bi ona tebe,
No od stida mogla nije...

Hasan-aga:
(Sa ironijom)

Kakva stida?!

Merima:
Ti znaš svijet,
Pameti si dosta stek'o!
"Azgin kada, pa bez muža
Mogla nije!..." To bi rek'o

Hasan-aga:
Mati, mati, da sam samo
U njezinom srcu bio,
Ona ništa čula ne bi,
Pa nek' zbori svijet cio!

Obišla bi, žalila bi,
I uza me suze lila!
Njezina bi ljubav viša
Od njezinog stida bila!...

Merima:
Ne griješi, sine dragi,
I ne trpi s kobne tuge!
U oblaku srca tvoga
Nek' zaigra kolo duge!...

Hasan-aga:
Ne zbori mi o njoj više!

Merima:
Je li igda srce tvoje
Zakucalo za njom jače?!
Voliš li je?

Hasan-aga:
Volim li je?!
A otkuda rane ove?!
Otkud, majko, na mom čelu
Svakog dana bore nove?!

Volim li je? A ko drugi
Pokori me, ko li svláda?!
Volim više od očiju,
Od života i evlada!

Merima:
O pa zašto ludo gineš
Skrhan kao grana neka?
Pozovi je! Ona samo
Na tvoj cigli haber čeka!

Hasan-aga:
Sabrana si! Riječi ti
samo tihom dobru uče!...
No moje su prsi mrtve
Kao polja pošlje tuče...

Vaj, ti ne znaš za junaka
da je bruka i rugoba,
Poljubiti ružu danas,
Što je nogom zgazi juče!
Gdje bi ponos?! Gdje bi ime?!
Ne, nikada, ni do groba!

Merima:
A ti, sine, ne ostavljaj
Više 'vako majku samu!
Nećeš Zejne? Uzmi drugu
Prema sebi i svom namu!

Hasan-aga:
Drugu! Drugu! Ne vrijeđaj,
Ne vrijeđaj rane gole!
Jer suviše one tište
Jer suviše, puste, bole...

Merima:
Gledaj, bistru rosu rano sunce pije,
Vjetar behar kida, i noć i dan cio
u mirisu ruža leptir krila mije...

Gledaj, ovdje svaki stvor svoj ima dio,
Ko za nj ne zna sliči mezaru i robu
I cijeli vijek u lancu je bio...
Podigni se, živi! Ne čami u grobu!
Ima đula - kidaj i vijence pleti
A sa duše makni taj mrak i tegobu!...

Hajde, moj leptire, po svoj danak leti!...

Hasan-aga:
Povehle su bašte moje,
Opalo je lišće s grana...
Odletile zlatne tice
Sa premrzlih jorgovana...

I dok sunce svuda trepti
I radošću grije druge.
Mene samo oblak sreta
I jauci zime duge...

Merima:
Zašto cviliš kao ptići
Kada panu iz gnijezdâ?!
Imaj krila, za oblakom
Na te čeka sjaj zvijezda!

(Zlatija čupava i bosonoga, u noćnoj košuljici, dotrči i zagrli Merimu, dok međutim Hasan-aga skida oružje sa zida, zagleduje ga i čisti, a zatim skine i silah pa ga pripaše. Govor lica ne prestaje.)

Merima:
Oči moje!

Zlatija:
Je li davno sabah bio?

Merima:
Nije, zlato. Tek je leptir poletio.

Zlatija:
Da znaš, samo, neno, šta sam noćas snila!

Merima:
Pričaj, dušo! Tvoja priča mi je mila!

Zlatija:
U kafezu mome jedna tica poja.
Ne znam kako, samo prhnu tica moja.

Onamo je, gori, magle zakloniše;
Ja plači! No ona ne vrati se više.

O, da znadeš neno, kakva li je bila!
Grlo joj crveno, a zlatna sva krila!

Merima:
Kako ti je govor sladak!
K'o da, negdje, ispod grma,
Nešto šapće potok mali,
Čist i sjajan kao srma!
Pjevala bih, plakala bih,
Kad ti slušam riječ meku! -
Gle, za tvojom zlatnom ticom
Sad i moje suze teku...

(Ubriše suze i okrene se Zerini, koja se probudila, podigla glavu pa se osmjehuje.)

Ustaj i ti, zlato! Hodi neni, hodi!

(Zerina dotrči, bosonoga i čupava pa zagrli Merimu. Merima je poljubi pa onda ode na lijeva vrata i doziva)

Hatidža! Hatidža!

(Hatidža dolazi.)

Tamo djecu vodi,
Doručak im podaj, haljine obuci,
Pa onda nek' skaču po bašti
(djeci)
Sad ruci
Očevoj pristup'te.
(Djeca dotrče i poljube Hasan-agu u ruku a on ih pomiluje.)

Hasan-aga:
Žive bile!

Merima:
Tako!

(Hatidža povede djecu; Merima je isprati
i kod vrata nešto šapće s njome.)

Hasan-aga:
(Za se)
Kako mi se srce para,
Kako li me duša boli!
O, moj dome, kućo stara,
Ti si meni čemer goli!...

Ispod krova djedovskoga,
Gdje sam dugo sretan bio,
Od poroda srca svoga
Bježati bih samo htio...
(Pogleda djecu.)

One oči, pogled oni!
Ona kosa, meka, gusta!
Ono lice, ona usta!
Glas, što tako milo zvoni!
Sve je, sve je, kao ona!...
Ona... ona... Ah... sve ona...
(Hatidža ode sa djecom.)

Merima:
(Gleda kako Hasan-aga za silah zadijeva
male puške i jatagan.)

Gdje se spremaš?

Hasan-aga:
(Zbunjeno)

U lov, mati,
Jer odavno nisam bio.
(Tapše rukama primičući se lijevim vratima.)

Merima:
U lov ideš?

Hasan-aga:
(Izbjegavajući pogled Merimin.)

U lov...

Merima:
Zbilja?

Hasan-aga:
(Sve više zbunjen)

Ne vjeruješ?! Što bih krio?!
(Na lijeva vrata ulazi prvi momak i učini temanah.)
Hajde reći nek' sve momke,
Odmah amo vodi Adem!
(Momak ode)

Merima:
A šta će ti?

Hasan-aga:
Da im praha
I olova za lov dadem...

Merima:
Zar sve momke vodiš sobom?

Hasan-aga:
Vodim, jer sam željan s nova
Hitre družbe i veselja
I u gori dugog lova...

Adem:
(Sa velikom naoružanom grupom momaka uljegne na lijeva vrata i učini temanah. Svi momci, kao i Adem, drže po jedan džeferdar.)

Svi smo hazur!

Hasan-aga:
Tako treba!
I fišeka evo svijem!
(Uzme sa astala fišeke i dijeli ih momcima, pokazuje
kradom očima na Merimu.)

Ne kazujte njojzi ništa!

Merima:
Ti mi kriješ ---

Hasan-aga:
(Trgne se zbunjeno)
Što da krijem?!

Merima:
(Pogleda Hasan-agi u oči.)

Ti se spremaš na zlo neko,
A ne u lov! Na zlo! Na zlo!

Hasan-aga:
(Pogleda oštro na momke misleći da je
koji otkrio Merimi njegovu namjeru.)

A ko ti je, mati, rek'o?!

Merima:
(Metne ruku na prsi.)

Znaš li šta je ovdje, znaš li?!
Srce, srce, majke tvoje!
Ne varaj ga! To je dženet,
Gdje anđeli tvoji stoje!

Kada noću spavaš, ono
Uz jastuk se tvoj prikrade,
Pa ti gladi lik i kosu
I sve tvoje misli znade!...

K'o Alah te svakog časa,
Iz svakoga gleda kuta!
Ne varaj ga!... Okani se
Zla juriša i zla puta!

Hasan-aga:
(Zbunjeno)

O čemu zboriš?

Merima:
O mukama,
O nevolji svojoj zborim!
Zar da opet raskidaš mi
Jadno srce jadom gorim?!

Put svatova momke kupiš
I o svojoj radiš glavi!
Okani se zla mejdana
I drumove ne krvavi!

Hasan-aga:
(Bolno i gnjevno.)

Mejdan, mejdan! Nek' u krvi
Utope se boli dugi!
Zar za moje žive glave
Da je sebi vodi drugi?!

Ne! Ponosa ne dam svoga,
Ni obraza, niti nama!
Kada više moja nije,
Nek' do smrti bude sama!
(Zgrabi sa astala svoj džeferdar.)

Hajte, momci!

(Pođe naglo na desna vrata a momci za njim;
no Merima im put presiječe, stane na vrata i raširi ruke.)

Merima:
Ni koraka!
Natrag! Natrag! Znajte, samo
Preko svoje mrtve glave
Pustiću vas!

Hasan-aga:
Mati ---

Merima:
(Srdito mahne rukom prema Hasan-agi.)

Tamo!
(Pogleda na momke koji su ustuknuli.)

Momci vrsni! Ne bila vam
Materina teška hrana,
Ne činite grdne kavge,
Ni juriša, ni mejdána!

U mene je sin jedinak,
Može ludo glavu dati!
Na dušmana kad bi iš'o
Žalila ga ne bi mati!

No svatovsku krv da lije,
To su meni muke tvrde!
Jer mejdani taki, momci,
Glas junački ruglom grde!

Ovaj dom je vazda bio
Na ponosu i na námu!
Pa zar jutros da se sruši
U rugobi i u sramu?!

Zar bih više igda mogla
Među svoje druge stati?!
Ne koljite srce majke,
Ako znate što je mati!
(Zaplače)

Adem:
Hasan-aga, ne ljuti se,
Nek' ti nas žao nije!
Tvoja volja, naša volja!
Ali ko će, ko li smije
Pregaziti srce ovo,
Što ga pred nas majka meće?!
Tvoja riječ velika je,
Al' je srce majke veće!

(Uz desni zid prisloni i ostavi svoj džeferdar.)

Evo puške! Ja koraka
Dalje neću!

Prvi momak:
Neću ni ja!

Drugi momak:
Ni ja!

Treći momak:
Ni ja!

(Svi momci prisloniše svoje džeferdare uz Ademov džeferdar, dok Hasan-aga za cijelo vrijeme hoda gore dole, mrko pogledavajući na momke.)

Merima:
Tako, momci,
Nek' vam svaka sreća sija!

Gdje kročili, svuda na vas
Pad'o zlatni behar s grana!
Sretao vas miris ruža
I pjevanje šedrvanâ!

Ko bi milost vašeg srca
Nagraditi ikad znao?!
Hoćete li blagoslova,
Blagoslov vam Alah dao!

Hoćete li blaga?
(Trgne sa grla zlatnu ogrlicu.)

Evo!
Halal bilo!

Adem:
(Ganuto odbijajući dar.)

Hvala, hvala!
Ne trebamo ništa više,
Srce si nam svoje dala!

Hasan-aga:
(Merimi)
Ti mrijeti ne daš robu,
A smrt mu je život cio!
(Jurne sam sa džeferdarom na vrata,
no Merima mu put prepriječi.)

Merima:
Učiniš li tu rugobu,
Proklet, sine, proklet bio!

Adem:
(Hasan-agi)
Nemaš kuda! Svi bi s tobom,
Nit' se kogod smrti boji!
No ovo je božji bedem -

(Pokaže rukom na Merimu.)
Gledaj, ovdje majka stoji!

Hasan-aga:
(Ljutito zavitla svoj džeferdar.)
Za kadiju Imotskoga
Zar da onu vode svati,
Što je silnom Hasan-agi
Ljuba bila, znaš li, mati?!

Merima:
Je li ona kriva za to,
Je li, reci?

Hasan-aga:
Pitaš jošte?!

Merima:
Ona tebe i sad ljubi!

Hasan-aga:
Ljubi srcem bez milošte!...

Merima:
Ne griješi! Što na čisto
Sunce bacaš sram i rugu?!

(Na avlijskim vratima čuje se halka.)

Neko zveči. Ko će biti?

(Promoli glavu kroz prozor i viče sluge.)

Otvorite!

(Vrati se Hasan-agi, koji je međutim zlovoljan i namršten sio na minderluk pa puši.)

Makni tugu,
Makni oblak s čela svoga
I utoli bol očajni!
Budi more, što u času
Zlih vjetrova i olujâ,
Na žal baca biser sjajni!...

Hasan-aga:
Zar veseo mogu biti,
Kad sam ljuti čemer pio?!
Obrazinom nigda majko,
Ja nijesam lice krio!...
(Na desna vrata uljegne Emina i zbaci feredžu.)

Merima:
Gle, Emina!

(Emina joj pristupi i poljubi je u ruku a ona nju u čelo.)

Šta te jutros
Tako rano goni nama?!

Emina:
Ne pitaj me! Sva se, evo,
Ledim poput hladna kama!...

Merima:
Je li ti na domu štogod bilo?

Emina:
Nije!
Slušaj! Jutros Zejna poruči mi rano
Da joj dođem. Odoh... Jao, kakva li je,
Da je vidiš, mati! Sva blijeda, kano
Smrt blijeda što je!

Merima:
Moja grdna rano!...

Emina:
Niko ne zna nit' je znao
One bole, one jade!...
Jecajući zagrli me
I cviljeti ljuto stade:

"Šta mi rade djeca moja?
Jesu li mi tužna bila,
Što im više majka ne da
Zagrljaja, niti krila!"

"Šta mi rade?... Majku zovu...
Studena ih zima bije...
Ali puste majke nema
Na njedrima da ih zgrije"...

Hasan-aga:
(za se)
Suze... suze... ženske suze...

Emina:
"Hajde, reče, o tako ti
Dvori bili sreće puni!
Hasan-agi hajde, sestro,
Pa ga moli, pa ga kuni!"

"Kuni, moli, suzom mojom,
Uzdasima, bolom svijem!
Crnim glasom, crna srca
I ranama dubokijem!"

Merima:
Smiluj mi se, smiluj, sine,
O tako ti tvog evláda!
(Plače)

Emina:
(Zagrli Hasan-agu)

Ne muči je, brate, više,
Jer u jadu svisnu mlada!...

Hasan-aga:
Neka svisne!... Ne moli me!
Zaboravi i ne boluj!
Sve vrtove naših ruža
Pobio je grad i oluj...

Emina:
O kako si pust i hladan
Kao ona hladna tama!
(Plače)

Merima:
Teško, teško, jadnoj djeci!
O grijeha!... O, haráma!

Hasan-aga:
Što me traži?! Što me moli?!
Kada, eto, prima svate!

Emina:
Nemoj tako, nemoj brate,
Ona i sad tebe voli!
Za svatove kriva nije: -
Znaš joj braću! Da što prije
Osvete se tebi mladu,
Nagnaše je ljutom silom!
Vrati majku svom evládu,
Vrati sreću domu milom!
(Plače)

Hasan-aga:
Pustite me!... Za žeđ ovu,
Što me davi, što me peče,
Nema vrela, nema kupe!...
Pećina je srce moje,
Gdje se samo gladni boli
K'o panteri gladni kupe...

Merima:
Za junaka velikoga
Ne priliče ženske boli!
Ranjen or'o suncu leti
I tek mrtav pada doli!...

Hasan-aga:
Pa ako sam junak velik
I moj bol je velik tako!
Silan, velik,
Ljut, k'o čelik,
Visok, širok, kao pak'o!...
On je požar, vatra adska,
Što se penje, bukti, praskâ,
I do samog neba stiže,
I baca me, ruši, diže,
Bije,
Rije,
Para,
Zgara
I mod mene pep'o stvara!...
...Ah...

Emina:
O, čuj barem jednu molbu,
Ako znadeš šta je mati!
Pa kad jutros prođu s njome,
Ispred tvoga dvora svati:

Na rastanku, još jedanput,
Nek se jadnoj djeci svrne!
O smiluj se, preklinjem te,
Na bol crni majke crne!...

Merima:
O čemerna jutra! O čemerne čaše!

Emina:
(Zagrli Hasan-agu)

Ne razmišljaj više, ljubavi ti naše!

Hasan-aga:
(Odmahne rukom.)

Eto, nek' se svati...
(za se)
Muči muko! Muči,
Raskini me svega!...

Emina:
(Ogrćući hitno feredžu.)

Idem, nek' bar kane
Kap sunca sred bola i njezine rane!...

Merima:
(Upada u riječ.)

Kap najcrnje sreće... Kap najcrnje žuči...

(Emina ode a Merima se okrene Hasan-agi.)

Moli se Alahu nek' ti prosti!...

Hasan-aga:
(Sa bolnim prijekorom.)

Mati ---

Zlatija i Zerina:
(Dotrče na lijeva vrata, Zlatija nosi granu behara Zerina drži za krilo jednog bijelog leptira koji treperi.)

Neno, neno! Vidi, vidi!

Merima:
(Spusti se na koljena pa prigrli i ljubi djecu, dok je mračan i blijed Hasan-aga klonuo na minderluk i uhvatio se za čelo.)

Srca moja! Krila moja!

Zlatija:
(Pružajući behar.)

Ubrala sam tebi, neno,
Evo: na ti!

Merima:
Neka, neka,
Mile oči! Dušo meka!
Nije, nije behar za me,
Nit' ga staroj neni nudi!
Ti ga nosi i miriši
I k'o behar tako vazda,
Mila dušo čista budi!

Zerina:
A gle, neno, ja leptira
Uhvatila!
On na đulu a ja lako
Pa za krila!

Merima:
E. vješta si, blago moje
Najmilije!
Kad i sreću vidiš tako
Uhvati je!

A sad pusti, pusti krilo
Svom leptiru!
Neka leti svojoj kući,
Svome miru!...

Zerina:
A zar leptir ima kuću?

Merima:
Ima dušo.

Zerina:
A gdje mu je?

Merima:
Tamo, gdje se bumbul čuje
I kosovci iz gnijezda...
Danju mu je krov od sunca
A u noći od zvijezda...

Zerina:
Pa kako on spava, neno?

Merima:
Spava, blago, kao i ti!

Zerina:
Je li 'vako, (pokaže rukom na dušek) na dušeku?

Merima:
Radoznale oči moje,
On postelju ima meku:
Dušeci mu rosni đuli
I zumbuli,
A jastuci, ljiljani rani
I melèkša...

Zerina:
A ima li leptir neno,
I pokrivač kada spava?

Merima:
Ima dušo! Pokrije ga
Tihog neba svila plava!...
Pusti, pusti, ne muči ga,
Zlato više!
Na domu ga majka čeka,
I uzdiše...

(Zerina se propne na minderluk, provuče ruku kroz
demire prozora, pusti leptira, pa pošto malo postoji gledajući
kako leptir veselo otreperi preko behara, vrati se opet
Merimi. Iz daljine čuje se po koji svatovski metak i glas zurne,
našto se Hasan-aga trza, ustaje, prisluškuje i nemirno hoda.
Govor lica ne prestaje.)

Zlatija:
Pa zar leptir ima majku?

Merima:
Ima râno!
Ona misli na leptira
Neprestano...

Zlatija:
Pa imamo i mi majku,
Je li, neno?

(Hasan-aga se trgne i uzdahne.)

Merima:
(Gotovo kroz suze.)

Ah... imate, moje srce
Razoreno!...

Zerina:
Pa kada će doći? Hoćeš li je zvati?
Otišla je davno!...

Merima:
(Ganuta do suza okrene se Hasan-agi, koga
također duboko diraju riječi Zerinine.)

Hasan-aga, ču li?!
Pitaju te djeca kud im ode mati!
Odgovori djeci gdi je majka, gdi je?!
(djeci)
Sad će, sad će doći, otrgnuti đuli,
Tugo, tugo moja!...

Zlatija:
Pa znaš li k'o prije,
Neka, neno, vazda s nama majka bude!

Merima:
Hoće dušo!...
(Grcajući)
Ko bi sada nijem bio?
Ko na ove glase ne bi suze lio?
(Okrene se Hasan-agi.)
Hladan li si, sine, poput hladne grude!

(U blizini začuje se tiho svatovsko pjevanje: "O jabuko zelenilo, zelen ti si rod rodila! Na tri grane tri jabuke na četvrtoj soko sjedi." &Čim se pjesma začuje Zerina i Zlatija potrče i propnu se na minderluk, provuku glave kroz demire prozora i slušaju. Govor lica ne prestaje.)

Hasan-aga:
Ono nije pjesma, nije!
Ono grakću tice crne...
I motika tvrda na me
Sada hladnu zemlju grne...

(Pjevanje se sve više i više gubi i nestaje ga,
samo na mahove čuje se po koji metak u daljini.)

Hasanaginca:
(Dođe sa Eminom na desna vrata i zbaci feredžu. Sva je blijeda i bolom istrzana, te njezina rijetka ljepota još većma zanosi. Na njoj treperi bogato nevjestinsko ruho.
Pri zbacivanju feredže, odmah ugleda Merimu i pane joj jecajući u zagrljaj.)

Mati moja, mati moja!...

Merima:
(Ljubi i grli Hasanagincu.)

Moje sunce! Moje milovanje!
Moja Zejno, moje radovanje!...

Hasanaginca:
(Istrgne se iz Merimina zagrljaja.)

Gdje su djeca, gdje su djeca moja?!

Zlatija:
(Na glas majke trgne se i zajedno sa Zerinom
potrči sa prozora Hasanaginci.)

Mama, mama! Blago nama,
Blago nama!

Zerina:
Mama! Mama!
(Oboje panu glavama u krilo majčino i obgrle je.)

Hasanaginca:
Djeco moja! Djeco moja!
(Jecajući klone uza djecu pa ih grli i ljubi.
Merima i Emina neprestano plaču i brišu suze.)

Hasan-aga:
(Za se)
Ni rane me nisu pekle,
K'o što ovaj glas me peče...

Hasanaginca:
Otrgnuta srca materina,
Izvađene oči materine,
Kako ću vas pregorjeti tužna?!...

Merima:
Teško meni šta sam dočekala!...

Hasanaginca:
Od kad vas ostavila majka,
Od tad majku sunce ostavilo!
Od kad majka ne čuje vam glasa,
Od tad majka radovanja nema!
Od kad pusta ne grli vas majka,
Od tad majci srce prepuknulo!...
Otrgnuta srca materina,
Kako će vas pregorjeti majka?!

Merima:
(Hasan-agi)
Kako su ti srca otkucaji tupi!...
Još jedanput evo na domu ti sreće!
Još jedanput Alah na te ruku meće -
Osvrni se, vidi i suncu pristupi!...

Emina:
(Hasanaginci koja se priljubila uza djecu
i ne pušta ih.)

Hajde, Zejno, čekaju te!...

Hasanaginca:
Čekaju me grude zemlje
I mezari, rane ljute!...
(djeci)
Zbogom mili tići moji, -
Kratko li vas, jadna hrani'!...
Zbogom moji đuli prvi,
Zbogom moji jorgovani!

Zbogom krvi srca moga, -
Bog vam svaki hair dao!...
Zbogom moje radovanje!...
...Jao meni... jao... jao...

(Jedva se digne i njezin boni i očajni pogled
susretne se s pogledom Hasanaginim i posrćući jedva dođe do kolijevke i uza nju klone, otkrije je do polovice, i jecajući počne ljubit Rašida.)

Zlatija:
(Zbunjeno i ne znajući šta se događa, dođe sa Zerinom Merimi.)

Zašto, neno, majka plače?

Merima:
(Grcajući i ljubeći djecu.)

Od radosti... jer vas dugo
Milovala majka nije...

Hasanaginca:
(Gleda Rašida)
Kako si mi zlatan, sine!
Kako si mi tih i miran,
K'o da tiha kaplja rose
Na zelenom listu spava!

Kako si mi lijep, snago!
Kako si mi sjajan, dušo,
Kao da je u bešici
Oči svela sabah-zora!
(ljubi ga)

Hasan-aga:
(Za se)
Ništa više ne znam, ništa!
Gdje sam ovo, gdje li stižem?!
Il' po meni zemlja pada?!
Il' se opet mrtav dižem?!

Hasanaginca:
Spavaš, moje krotko janje!
Spavaš, moje milovanje,
I ne znadeš da te suzom,
Moj ljiljane, majka rosi...
Spavaš... Sanjaš majku svoju...
A ne znadeš, dušo moja,
Da posljednjim poljupcem te
Na rastanku majka ljubi...
I da više nikad neće
Milovati tvoje kose,
Niti ćete, mili sine,
Ikad više tužna majka
Uspavati pjesmom slatkom!...
Nikad više... nikad više...

Emina:
(Koja od bola ne može da sluša više
naricanje Hasanagince.)

Hajde, Zejno! Dosta... dosta!...

Hasanaginca:
Pusti sestro, još jedanput
Da napojim ljiljan rani...
Da mi ne bi žedan bio
Tihe rose, suza mojih!...

Pusti samo još jedanput
Da izljubim oči svoje!...
Još... jedanput... zbogom... sine...
Još... jedanput... zbogom... dušo...

(Izdahne držeći pošljednji poljubac na licu Rašidovom.)

Hasan-aga:
(Sav ganut do suza dotrči Merimi, zgrabi joj ruku i poljubi.)

Majko, majko, ja joj praštam!

Merima:
(Kao da je van sebe od radosti)
Praštaš sine?!

Hasan-aga:
Praštam, majko!

(Pojuri Zlatiji i Zerini i toplo ih počne ljubiti.)

Merima:
Blago meni, danas i do vijek!

Emina:
(Radosno drmajući Hasanagincu za rame.)

Ustaj, Zejno! Veseli se!
Zejno, Zejno!

(Sagne se, uzme Hasanagincu za ruku, gleda je,
drma i kad vidi da je mrtva vrisne.)
Jao majko, jao!
Zejna mrtva! Zejna ti je mrtva!

Hasan-aga:
(Skoči sav poražen.)
Zejna mrtva! Veliš, Zejna mrtva!

(Spusti se uz Hasanagincu, uzme je za ruku,
drma je i gleda. Govor lica ne prestaje.)

Emina:
(Plačući)
Mrtva, brate!...

Merima:
(Koja je skoro van sebe i još kao
da ne vjeruje u kobni glas.)

Nije mrtva, nije!...
Vara ona... vara... sine... je li?!...

Hasan-aga:
(Grcajući bolno i očajno okrene se Merimi.)
Ne vara te, ne vara te, mati,
Mrtva Zejna, mrtva nam je Zejna!...

(Zagrli i poljubi Hasanagincu, pa žalošću
porušen ode i prisloni čelo uza zid i jeca.)

Merima:
(Kao pokošena klone uza Hasanagincu.)

Moje sunce, kratko li mi sinu,
Moja srećo, brzo li mi minu!...

(Od bola i plača sva se strese.)

Zlatija:
(Koja ne pojmi užasnu katastrofu, ali videći kako svi plaču i ona hoće gotovo da plače, pa pođe Merimi, dok je međutim Emina prigrlila Zerinu pa je jecajući ljubi.)

Šta je, neno, majki?...

Merima:
(Zagrli Zlatiju i ljubi je.)

Sirotice moja,
Spava... spava majka: - tica, što ti poja,
odletila nebu... oblaci je skriše...
I nje nema više... i nje nema više...

Hasan-aga:
(Blijed kao smrt, porušen i od bola kao van
sebe uhvati se za kose, i kroz suze gleda na
mrtvu Hasanagincu.)

I nje nema više... i nje nema više...


                     - ZAVJESA -

1910.