FRANJINA PACIFISTIČKA
FILOZOFIJA ULJUDNOSTI
Fra Petar Anđelović:
Franjevačka karizma u
26 slika
Prikaz: Esad Bajtal
Promotivna
besjeda,
28.06. 2006.
Esad Bajtal
Knjiga fra Petra Anđelovića, Franjevačka karizma u 26 slika, uči
nas jednoj životno vrlo važnoj stvari: a to je da su, ne riječi, nego
djelo – suština franjevačkog puta. Kao neosviješteni, ali aksiološki
dosljedan franjevac, i bh književnik Meša Selimović, svjestan
pogubnog moralnog nesklada homo duplexa, tu bit franjevačkog
poimanja homo sapiensa izrazit će poznatom i često citiranom
sentencom da «čovjek nije ono što govori nego ono što čini».
Upravo zbog praktične, bitno ko-egzistencijalne važnosti svakog ljudskog
čina, u kontekstu franjevačke normativno-behavioralne matrice
iskristalizirala su se tri funkcionalno uvezana praktična koraka:
prvi korak, vidjeti;
drugi korak, prosuditi;
treći korak, djelovati.
Nažalost, ovaj ekvilibristički modus vivendi koji nam je sv
Franjo ostavio u naslijeđe kao nezaobilazan aksiološki okvir istrajno
zagovarane životne ravoteže i uzajamnosti bez koje, ni lokalno ni
planetarno, nema ljudskog opstanka, ni osam stoljeća poslije njega još
nije kulturološko-zbiljski zaživio na način kako ga je sam sv Franjo
praktično demonstrirao.
Dakle, izuzev idejno-deklarativno, Franjin životni modus još nije postao
opći način našeg praktičnog odnosa prema sebi, svijetu i drugom čovjeku.
(Iznimke, kojih srećom ima, samo potvrđuju konstataciju, tj. pravilo).
Još gore: danas u ravni inercijom protkane svakodnevnice življenja,
imamo upravo obrnut ponašajni niz. Umjesto vidjeti, prosuditi,
djelovati, moderna egzistencijalna matrica odvija se u tri
racionalno iščašena koraka:
djelovati,
interpretirati,
vidjeti.
U čemu je razlika?
Etički sporan momenat naše moderne životne šeme (djelovati,
interpretirati, vidjeti) je u tome što ona, za razliku od Franjine (vidjeti,
prosuditi, djelovati), prećutno dokida vjerom zagovarani sistem
vrijednosti pretpostavljajući mu praktičnu artikulaciju vulgarne, skoro
nagonski-refleksne slike svijeta. Njoj nasuprot, vidjeti,
prosuditi, pa tek onda djelovati, kako to franjevački poziv
nalaže, pretpostavlja racionalni, razumski pristup svijetu rukovođen
glasom savjesti kao bezglasni vox dei u sebi koji nas vodi i
spašava od pogubne zamke nagonskog sebeljublja. Vidjeti, prosuditi,
djelovati, u Franjinom smislu, znači projektovati budućnost u skladu
sa realnim ljudskim mogućnostima i željama u čijem obzoru je vazda
prisutna i neupitna dobrobit Drugog. U tom smislu, franjevački čovjek je
biće akcije.
Po onoj drugoj, refleksno-nagonskoj šemi modernog svijeta, čovjek je
iracionalno, nagonsko biće: biće reakcije. Biće koje najprije refleksno,
egocentrički neodmjereno reagira, a zatim svoju reakciju interpretira da
bi je retroaktivno sagledao, ne u skladu sa učinjenim, nego, u skladu sa
naknadnom, falš intepretacijom vlastitog i, uglavnom, sebičnog čina.
Tražeći u svemu korist samo za sebe («gdje sam ja tu»), rukovođen
htijenjem trenutka želje i željama trenutka nezajažljivog egosa, moderni
čovjek postupa ishitreno, refleksno-pragmatski, da bi, tek post
factum, svoju ishitrenost i amoralno reagiranje nekako objasnio,
osmislio, racionalizirao i prividno moralizirao.
Ukratko, logikom Franjinog implicitnog nauka, (pro)misliti pa tek
onda djelovati, znači ostati u skladu sa dobrim običajima i
moralom društvene zajednice. To je, u najkraćem, praktična (moralna)
filozofija, iskustveno uzorno življena i proživljena djelom i gestom sv
Franje Asiškog. Stoga, nepromišljeno reagirati pa tek onda misliti,
znači živjeti sv Franji nasuprot, i tek moralizatorski licemjerno,
naknadno osmišljavati besmisleno.
U tome je sav porazni imoralizam modernog pragmatizma koji je
franjevački neshvatljiv i neprihvatljiv. Rukovođen postulatima življenja
koje podrazumijeva i uvažava potrebe Drugog, svaki istinski franjevac
(u sabranosti vlastitog misaonog napora na tragu spontanog altruizma
kojim implicite definira svaki svoj čin), postupa po onoj
narodnoj: «ispeci pa reci»
[1], a čovjek našeg
vremena, upravo obrnuto, po logici podrazumijevane, i refleksno
ishitrene, pragmatski motivirane samovolje, tipa: «reci pa ispeci».
Dakle, (u)čini pa onda pravdaj i objašnjavaj (i sebi i drugima) šta si
učinio.
Logički govoreći, post factum objašnjavati već u-činjeno (u
kontekstu korektiva naknadne pameti brzopletih), znači naprosto – lagati
i sebe i druge. A pitanje laži nije samo formalno-logičko, moralno, ili
pitanje školske istine i neistine. U našim uslovima, «lagati», znači
nešto mnogo gore i životno pogubnije.
Šta, dakle, znači lagati u današnjim bosanskim prilikama i neprilikama?
|
Fra
Petar Anđelović |
|
Lagati, u postratnom diskursu
(diskursu naknadno s-mišljene racionalizacije vlastitog zlo/čina), znači
ubjeđivati druge da nije bilo kako je bilo, nego će biti da je
bilo kako Ja kažem (ili, kako Mi kažemo) da je bilo.
Jezikom odbrambene racionalizacije zlog čina (tj. zločina koji
joj je prethodio), praktično ispada da smo mi sami sebe
granatirali, ubijali i silovali... i da – niko nizašta nije kriv.
Konkretno, niko nije kriv ni za Markale, ni za Kapiju
(Tuzla); ni za Dubrovnik ni za Vukovar; ni za Sarajevo
ni za Srebrenicu.... Još dalje: niko nije kriv ni za Kazane
ni za Grabovicu, ni za Bugojno; ni za Ahmiće ni za
Stpuni Do. Niko se u Haagu – danas, ne osjeća krivim za zlo koje
je činio i počinio – juče. A, to je već logika laži koju ni sv
Franjo, ni istinski franjevci (a upravo takve, i na vlastito
zadovoljstvo, osobno već dugo poznajem i pre-poznajem u redovima
bosanskih franjevaca) – ne prihvataju.
Zašto?
Zato što je temeljni franjevački princip – princip solidarnosti:
solidarnost sa siromašnima; solidarnost sa obespravljenima, nemoćnima,
nezaštićenima; jednom riječju, solidarnost sa žrtvom. A, s druge
strane, još kraće, i još jasnije – solidarnost sa istinom. Knjiga
fra Petra Anđelovića, Franjevačka karizma u 26 slika, striktno,
korak po korak, slijedeći vrijednosnu markaciju Osnovnog tečaja o
franjevačkoj misionarskoj karizmi, jest prikaz 26 načina pristupa
toj jednoj jedinoj istini. Ne Mojoj, ne Svojoj, ne Našoj, nego, jezikom
teologije govoreći – istini svih istina; istini Božijeg puta.
Puta kojeg je, i po cijenu žestokog sukoba s Crkvom i njenom
hijerarhijom svoga vremena, principijelno, staloženo, mudro, istrajno i
prije svega – hrabro, slijedio i branio sv Franjo Asiški.
Upravo zato, shodno veličini i načinu borbe koju je dosljedno vodio,
Franjo danas nije (samo) Franjo, nego – sveti Franjo. Svetac iste
one Crkve s kojom se sporio istrajno braneći nezavisnost svoje
«heretičke» sekte od tadašnje crkvene administracije. I ne samo svetac,
nego jedan od najvećih svetaca katoličke crkve danas.
Ima li boljeg priznanja Istini, i istinitosti Franjinog puta od toga.
Nema!
Ova knjiga je pohvala tom putu. Franjinom putu.
I više od toga.
Ona je sirenski zavodljiv zov tog puta.
Taj Zov nas zove sebi samima.
I zato, dobro osluhnimo! Čujmo taj zov zova puta istine. I odazovimo
(mu) se; tj. dozovimo se, kako tu vrstu traženog
samoosvješćivanja formulira leksika mudrosnog vokabulara naših
prostora. Preveden u termine Bosni i Svijetu danas toliko neophodne
filozofije mira (Franjine, praktično-življene, pacifističke filozofije),
izazovni zov puta franjevački pojmljene istine fra Petrove knjige, kao
preuzeti zov franjevačke karizme, i kao nezaobilazna, djelom ispisana
poruka samog Franje (onako kako ga ja razumijem), kratko i jasno glasi:
«Biti čovjek da bi drugi bili ljudi»*.
* Etički inspirativna i, egzistencijalno senzibilizirajuća sentenca: «Biti
čovjek da bi drugi bili ljudi», okupirala me još u najranijoj
mladosti, dakle tako davno, da sam, nažalost, zaboravio ime njenog
autora. Srećom ne i smisao njene uzvišene poruke. I upravo zato dugujem
joj zahvalnost za mogućnost makar i skromnog razumijevanja Franjinog
fascinirajućeg pacifizma bez koga bi mi, moram priznati, životni apsurdi
(osvjedočeni u vandalizmu bespotrebnih zločina i krvi širom Ove Zemlje),
u svojoj ljudski pogubnoj neljudskosti, bili i apsurdniji i
nepodnošljiviji. Ovako, tragom Franjine antropološke nade, još uvijek, i
svemu uprkos, želim da vjerujem u mogućnost našeg boljeg i ljudskijeg
sutra.
Ima li išta lakše, i išta teže – istovremeno?
NEMA!
Jer, biti čovjek – u filozofsko-humanističkom, psihogenetičkom i
psihodinamskom smislu poimanja te riječi – znači – postati čovjekom.
A «postati čovjekom» predpostavlja proces vođenja stalne borbe sa
samim sobom, kako bi, na kraju te borbe, – tek franjevački
uljuđen – svako od nas, znao, mogao i htio, davati i darivati
cijelog sebe drugima.
Jer, baš taj Drugi je onaj kojeg valja prepoznati kao – svog bližnjeg.
To je ono, što je istrajno, i svemu uprkos, činio i čemu nas uči naš
brat Franjo. Upravo stoga, samo na franjevački uljuđenog čovjeka
može se odnositi ona čuvena izreka Maksima Gorkog: čovjek, kako to
gordo zvuči.
Ili još bolje, u njenom prevodu na jezik bosanskih prilika i aktualnih
društvenih potreba: Sveti Franjo, kako to gordo zvuči!
A Fra Petrova knjiga poziva nas da, iz dana u dan, iz sata u sat, živimo
i djelujemo pažljivo osluškujući tihi i nenametljivi zvuk te gordosti
s kojom čovjek postaje – Čovjekom.
Stoga ovu knjigu nije dovoljno samo pročitati, nego tek, i uvijek
iznova – čitati, čitati, čitati...
Esad Bajtal
[1]
O praktičnoj važnosti tog stava najbolje govori činjenica njegovog
formuliranja u mnogim jezicima svijeta. Latinska uzrečica festina
lente (požuri polako, tj. ne prenagljuj) koju Svetonije navodi na
grčkom (speude bradeos), ima i svoj njemački pandan u iskazu
Eile mit Weile, ili frazi langsam aber sicher, koja je
nosilac istog logičkog smisla; itd. itd.
webmaster
©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 22/10/2006 - Last
modified:
16/05/2012
