|
POLITIKE FANTAZIJA
O krivotvorenju rata protiv
Bosne i Hercegovine
Autor: Esad Zgodić
Sarajevo, 2005.
|
Esad Zgodić |
|
Prikaz - Esad Bajtal
Ako angažman općenito, a intelektualni posebno, znači zalaganje,
zauzimanje za nekog ili nešto (za neku bitnu stvar), onda u najnovijoj
knjizi Esada Zgodića nedvosmisleno indikativnog naslova «POLITIKE
FANTAZIJA» (podnaslov: o krivotvorenju rata protiv Bosne i
Herecegovine)
, koja ustaje protiv ideologiziranog preinačavanja smisla i uzrokā rata
u BiH, imamo na djelu upravo to: zalaganje za istinu u smislu
elementarno-činjeničnog stanja stvari na terenu.
U pitanju je racionalno-knjiški otjelovljeno htijenje da se prekine
lanac laži i neistina kojima se, paradoksalno perfidnom igrom sračunate
fantazije i nemorala, žrtva optužuje «za», a zločinac oslobađa krivice
«od» vlastitih, cijelom svijetu poznatih zločina.
Ta licemjerno-instrumentalizirana zamjena datog,
činjenično-faktografskog, zadatim – smišljeno-namjenskim i
subverzivno-subjektivnim prikazivanjem rata; tj. zamjena iskustvene
zbilje jednog dogoda bestidno-nebuloznim i fantazmatski iskrivljenim
interpretacijama tog istog dogoda, jeste ono o čemu je riječ u
Zgodićevoj znanstveno-istraživački i činjenički tvrdo utemeljenoj
studiji.
Toliko se neciviliziranog, Velikosrpskog i internacionalno plaćeničkog
pro-srpskog mulja i intelektualnog otpada slilo u bosanskohercegovačku
ratnu i poratnu avliju da je Zgodić imao više nego dovoljno materijala
da, iz te nepregledne naplavine najcrnjeg politikantskog beščašća XX
stoljeća, derivira čitave sisteme metodski instaliranih
licemjerno-hermeneutičkih i idejno opravdavajućih fantazija, kao što su
(slijedimo naslove poglavlja): «Rat između civilizacija»; «Rat
balkanskih plemena»; «Građanski, etnički i vjerski rat»; «Rat za
Jugoslaviju»; «Srpski odbrambeni rat»; «Antiislamski rat»; te čitave
školè razrađenog zastiranja istine poput «Imaginacije oficirskog uma»
ili «Odvratnog hiperobjektivizma», koje, mistifikacijama svih
vrsta (od literarno-nategnutih smicalica Petera Handkea, do
KOS-ovsko-medijskih i provincijski jeftinih izmišljotina o
samogranatiranju Sarajeva (Markale), Tuzle (Kapija)...), po svaku cijenu
i uprkos svemu što se zna, nastoje zamagliti činjenično nezamagljivu
očiglednost djelovanja velikodržavnih projekata kojima se povijesno biće
Bosne (resp. BiH), nasilno-krvavo žrtvovalo na oltar
velikonacionalističkih i ekspanzionističko koordiniranih (Karađorđevo)
politika njenih najbližih susjeda.
Poslije svega, jedan klero-fašizam i beskrupulozni neonacizam (kojim je
Haag već debelo zaokupljen), u svom sračunatom pseudo-racionalizirajućem
samorazumijevanju, želi se, danas, pod krinkom prenaglašene patriotske
frazeologije (u čemu i osrednji psiholozi odmah prepoznaju odbrambenu
logiku nadkompenzacije), pošto-poto i post festum nekako izvući
iz «istorije razbojništva» kojoj se priklonio i kojoj, slijedom
vlastitog iracionalno politkantskog logosa, faktički pripada. Ali se
tome licemjernom izvlačenju, kerberski nepopustljivo, a po ideologe i
sljedbenike tog razbojništva povijesno nezgodno, logičko-metodološki
uvjerljivo ispriječio prof. Esad Zgodić.
Nošen snažnim impetusom znanstvenog objektivizma i metodološkog
rigorizma, Zgodić odvažno preuzima na sebe donkihotsku zadaću da,
jezikom i metodom «emancipatorske znanosti», krene u
intriznomotivirajuću avanturu, kako sam kaže, «rašćaravanja tih
halucinantnih uobraženja» koja se danas, domaćoj i svjetskoj javnosti,
nude kao posljednja istina bh rata, tj. kao providna neistina
(«građanski rat») o istini pan-nacionalističke agresije na Bosnu i
Hercegovinu.
Nije izmaklo Zgodiću ni predratno-pripremno massmedijsko kondicioniranje
i ideologiziranje masovne etnosvijesti u pravcu nekritičkog i
bespogovornog prihvatanja nadolazećih zločina koji, slijedom
velikodržavnih političkih planova, u glavama idejno raspamećene gomile,
treba, unaprijed, da budu o-čitani kao nužan odgovor na tobožnju
opasnost («teorije ugroženosti»), pokvarenost i neljudskost Drugih. Ne
jedina, ali sasvim dovoljno ilustrativna je u tom pogledu čuvena, uzorno
rasistička i nacifašistička izjava haaške osuđenice (zbog aktivnog
učešća u zajedničkom «zločinačkom poduhvatu») prof. dr. Biljane Plavšić:
«Muslimani su genetski kvaran materijal, prešao na Islam. I sad iz
generacije u generaciju se jednostavno taj gen kondenzuje. Postaje sve
gori i gori, izražava se jednostavno, diktira način razmišljanja i
ponašanja. To je u genima već usađeno».
U kontekstu te fašističke nebuloze (koja nema ni logičkog ni biološkog
uporišta na fonu moderne znanosti), Plavšićeva će, u za nju rasistički
poraznoj činjenici postojanja velikog broja (predratnih)
srpsko-muslimanskih mješovitih brakova, paternalističko-mesijanski
prepoznati «opasnost» koja «dovodi do degeneracije srpske
nacionalnosti», i koju, «opasnost», treba fizički eliminirati (genocid),
a zatim, taj projektovani zločin genocida eufemistički svijetu prikazati
kao «etničko čišćenje» prostora, što je, i kad bi se zaista «sàmo» o
tome radilo (a ne o genocidu), sâmo po sebi civilizacijski krajnje
porazno, ali je, za bornirani um nosilaca te bolesne, naci-čistunaške
ideologije «imperijalističke bande Beograda» (Stevan Dedijer), očito,
bilo sasvim prihvatljivo i dovoljno samoopravdavajuće za poduzimanje
niza masovnih pokolja, silovanja, pljački i rastjerivanja miliona nesrba
s njihovih vjekovnih ognjišta.
Naravno, naknadne, post-ratovske, advokatski intonirane objašnjavalačke
teorije rata u BiH od strane agresora, dolaze nam jašući na «ideji
neumitnih povijesnih determinacija», i završavaju, kako to zgodno kaže
Zgodić, u «impersonalističkim apstrakcijama» u kojima nigdje nema
subjekta, i sve se, na tragu te svijetu licemjerno odaslane projekcije,
dešava u ozračju beskrvnog imaginarnog «objektivnog duha koji hoće
reteritorijalizaciju etniciteta i formiranje novih nacionalnih država»
(str. 74-75).
Drugi put, pak, riječ je o iscrpnoj quasianalitici prekrajanja smisla
jednostrane agresije, genocida i zločina u ideologem ekvilibrija
«zaraćenih strana», u kome nema ni Krvnika ni Žrtve, nego se,
plitkoumljem međunarodnih quasiteoretičara i zagovarača
neintervencionizma, sve odvija spontano, tj. po logici impulsivne
nepredvidljivosti tobože nestašnih i nekultiviranih balkanaca nošenih
primitivnom ambicijom kolektivno-egoističkog prestiža, ili nečim drugim.
Osim toga, na drugoj interpretativnoj ravni tog metodički-(o)smišljenog
i navijački objašnjavalačkog modela, Zgodić jasno prepoznaje i diskurs
aksiološki bezbojne, cinično «impersonalističke, tehnicističke i
vrijednosno neutralne deskripcije rata u Bosni i Hercegovini», tj.
diskurs jezički nepodnošljivo «odvratnog hiperobjektivizma» (str. 73), u
kome se «neprestanim korištenjem pasivnih i neprelaznih glagola
sistematično uklanja vršioc radnje» masovnog zločina. Riječ je o
diskursu u kome «nema imenovane strane koja vrši ove aktivnosti. One se
samo dešavaju na određen način» (M. Sells, ibid.).
Da bi izašao na kraj sa beskrajnom gomilom ispraznih, ali sofistički
vješto intoniranih odvjetničkih formulacija funkcionaliziranih da
zamagljuju, tj. prikrivaju planski i agresivno-genocidni karakter bh
rata, Zgodić je, u prvom poglavlju, najprije izdvojio plaćene ili
ideološki zaluđene nosioce neistina («Tipične škole fantazija»,
str. 25-77) o ratnim zbivanjima na tlu BiH devedesetih godina, da bi im,
u drugom poglavlju («Replike Hantingtonu i sumišljenicima», str.
77-148), sistematskim pregledom kontra-literature, suprotstavio kako
domaće (srpsko-hrvatske), tako i svjetski relevantne kritičare njihovih
nemoralno i nenormalno falsificirajućih napora izmjene prirode i
karaktera rata, tj. agresije na BiH.
Suština i sadržaj tog opovrgavajućeg poglavlja potanko je apsolvirana u
osam tematskih cjelina i vidljiva je, na prvi pogled, već iz samih
podnaslova temata: «Srpska i hrvatska demontaža fantazija»;
«Zapadnjaci demantiraju»; «Ahistorizam i esencijalizam»; «Rasistički
motivi i socijaldarvinizam»; «Antiislamizam – prilozi dekonstrukciji»;
«Supstancijalna i instrumentalna stvarnost»; «Prikrivanje zločina
genocid»; i «Sociocid – ubijanje bosanskog društva».
Naredna dva poglavlja (3. i 4.) intonirana su
povijesno-perspektivistički, sa osnovnim naznakama onoga što nam je
sutra činiti («Za politiku prevencije» str. 148-161), kako bi se
konačno prekinuo ciklično opetovani lanac krvavog genocida namijenjen
uništenju bošnjačkog ethnosa, s jedne, i kako bi se («S onu stranu
fatalizma i racionalizma», str. 161-169), nužnom izmjenom emotivno i
poetski sladunjavog untarbošnjačkog patetičkog i
fatalističko-racionalističkog diskursa, s druge strane, izašlo na tvrdu
ravan znanstveno logičke konzistentnosti koja će, i znati i
moći da se, objektivno - in praxi, uspješno nosi ne samo sa
potvrđenim neprijateljima Bosne, nego istovremeno i sa terminološki
zavodljivim, milozvučnim i dobronamjernim, ali prividno-znanstvenim
(«van-znanstvenim», Zgodić), kategorijama nesvjesno-pogrešnog i poraznog
interpretiranja stvarnosti bosanskohercegovačke povijesti u njenoj
faktičkoj, nasilno-tragički i sustavno-planski
događajućoj, a ne nekakvoj neumitnoj, i iracionalno-predestinirajućoj
bilosti koja nas uvijek iznova (Prokletstvo, Sudbina, Čudo, Tajna)
čeka, kako nam taj fatumsko-patetični vokabular bošnjačkih
sveznalica/neznalica i patriot-voluntarista, implicite i eksplicite
dirljivo sugerira.
Ukratko, kao znanstveno vigilantan autor, Esad Zgodić vodi računa o svim
eksterno-internim, kako onim sračunatim, tako i onim nehajno-nespretnim
nijansama i jezičkim zamkama koje agresoru na BiH služe, ili mogu
poslužiti, u svrhu pravdanja civilizacijski, ljudski, ideološki i
politički poraznog držanja kojim se, koliko juče, zločinački-uvjerljivo
legitimirao pred cijelim svijetom, a danas bi (cinizmom nemoralne
retorike i naručenih izmišljotina), da sramnim plaštom vlastitog
divljaštva i vlastite neciviliziranosti prekrije i od međunarodne, i
vlastite javnosti sakrije golu bh žrtvu.
Pri tom, iskustveno kvantitativna prednost tog htijenja, sadržana u
iskazu da «laž ima sedam lica, a istina samo jedno», obilato ide
na ruku potvrđenim ideološkim lažovima, političkim kameleonima i
prevarantima, te se, valja to reći, Zgodić, ovom knjigom, prihvatio
nimalo zahvalnog posla časne, ali neravnopravne, duge i
neizvjesne borbe za očiglednost jedne povijesne istine, ili (što je
isto), borbe za istinu jedne povijesne očiglednosti, o kojoj se
danas pišu partijski retuširane (h)istorije. Na sceni je neravnopravna
borba povijesti i (h)istorije u kojoj post-ideologizirana
raz-(h)istorija ne pristaje na zbiljski deskript svog povijesnog dogoda;
tj. (h)istorija u kojoj je Opis zamijenjen Propisom: nije bilo kako
je bilo, nego će biti - da je bilo – (onako) kako Mi kažemo da je
bilo!
A to praktično znači, da je predratnu antibosansku
nacionalističku histeriju zamijenila postratno
projektovana historija. Psihodijagnostički, i socio-psihološki
govoreći, u slučaju antibosanskog neofašizma radi se o patološki uzornom
nastojanju njegovih zbrda-zdolisanih korifeja i nosilaca da, u grčevitom
naporu prozirne samoterapije (kao posljednjem pokušaju da pobjegnu ne
samo od Haaga, nego i od vlastitog ludila), svoju sopstvenu histeriju,
pod krinkom zavodljivog nacional-patriotizma, nekako prometnu u
oficijelnu (h)istoriju.
Najkraće, hegemonističko-mafijaška agresija na BiH i njene građane danas
se svjetsko-lobistički racionalizira fantazijama svih vrsta, igrajući na
već davno a priori pripremljene zabludne «argumente»
neintervencionističke politike i metapolitike («samoskrivljena ili
izvana producirana, iznuđena, nametnuta, prisilna egzistencijalna
politika u doba Izvanrednog», kako je, na str. 18, precizno definira
E. Zgodić), kao mitski-stereotipno fabricirane i pragmatički,
ratno-huškački (zlo)upotrebljive predstave o Bosni i Hercegovini.
Upornom logikom te
iracionalno-minhauzenovski raspojasane mašte, (uprkos četverogodišnjem
simultanom TV svjedočanstvu pred licem cijelog svijeta), 1417 (i
slovima: hiljadučetristoisedamnaest) dana duga opsada Sarajeva,
pokušava se negirati ideološki mizernom teorijom neopsade, tj.
ciničnom budalaštinom otvorenog poricanja krvave opsade čiji je konačni
učinak više od desethiljada mrtvih Sarajlija (od toga 1601 dijete) i
dva-tri puta toliko ranjenih građana ovog grada.
Konačno, srpskom poricanju i falsificiranju jezive ratne stvarnosti
njenim deskriptivnim eufemiziranjem, svjedoči Zgodić, nečasno se
pridružuju i poneki prosrpski UN oficiri, poput Kanađanina Barry
Frewer-a, koji, umjesto o vojnoj opsadi Sarajeva, jeftino plaćenički
tlapi o «okruženju i srpski taktički pogodnoj poziciji» (str. 69), itd.
itd. Ukratko, pedantnom evidencijom na tragu širokih bibliografskih
uvida, niže se Zgodićeva niska otužnih primjera intelektualnog i
oficirskog beščašća agresora i njegovih idejnih satelita..
Sve u svemu, Zgodić nas, didaktički-uzornim i taksativno-analitičkim
postupkom – step by step, suočava sa moralnom mizerijom najnižeg
ranga; sa ideološko-politikantskim fenomenom koji, čiste savjesti,
možemo nazvati - «laži bez granica». Tim i takvim lažima suprotstavljena
je logički i faktički konzistentna kontraargumentacija, dovoljno
upečatljiva i jaka da obesnaži prethodno naručene gomile prividno dobro
upakovanih besmislica.
Stoga, na ovom mjestu, ostaje još samo stručna, i ljudska obaveza
iskrene preporuke Zgodićeva rukopisa kako usko stručnoj, tako i najširoj
čitalačkoj javnosti. Radi se o logičko-etički snažno utemeljenom štivu
poslije čijeg čitanja mnogo toga više, ni na koji način, neće moći
ostati isto. Bez obzira na čijoj strani se (akterski gledano), ove
intelektualno uzbudljive knjige, neko od njenih potencijalnih čitalaca
pojedinačno i intimno pronađe i prepozna.
Esad Bajtal
Breza, oktobar, 2005.
ZGODIĆ, Esad
rođen je
1950. godine u Goraždu. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Doboju.
Diplomirao je na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog
fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Radio je profesionalno u obrazovnim i
andragoskim institucijama u Doboju. Nakon 1984. godine radi u CK SK BiH,
a od 1992. godine profesionalno je angažiran kao član Predsjedništva
Socijaldemokratske partije BiH. Magistrirao je i doktorirao na Fakultetu
političkih nauka Univerziteta u Sarajevu gdje predaje “Opštu
politikologiju” i “Historiju socijalne političke misli u BiH”. Od 1974.
godine objavljuje studije, eseje, članke i recenzije u brojnim
časopisima i listovima u BiH i na prostorima ex Jugoslavije. Kao član
redakcije sudjelovao je u uređivanju časopisa “Lica”, “Sveske” i
“Značenja”.
Prezentirani tekst predstavlja neznatno izmijenjenu verziju potpisnikove
recenzije za prikazanu knjigu prof. dr.Esada Zgodića (predavač na
FPN, Sarajevo) koja je prije par mjeseci izašla iz štampe.
Vidi o tome šire: Esad Bajtal, Historia est magistra vitae,
predgovor knjizi S. Krsmanović: Teatr(e)alitet / u slici ogledalo,
Sarajevo, 1998.
LITERATURA
webmaster
©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 27-07-1999 - Last
modified:
16/05/2012
