POGUBNA
ISKLJUČIVOST TEIZMA I ATEIZMA
Autor: Esad Ćimić
Prikaz:
Esad BAJTAL |
Ljudi iz korijena nezdrava
izrastaju ko grane
I kad se pogleda svi jednaki su oni:
Adam im je predak, a postojbina glib,
Premda vjere i hereze su različite.
Slični jedni drugima su, osim po umnosti,
Kao što ptica ima grabljivih i koje su pitome.
Al – Ma'arri
Iz ove ljudske razlike po umnosti i grabljivosti, zajedničke i
teistima i ateistima unutar njih samih, prispijevamo u
srce drame o kojoj govori ova knjiga.
Već iz grafičke slike naslova knjige Drama a/teizacije,
poruka je jasna: drama ateizacije, odnosno, drama teizacije, nisu
dvije nego jedna i ista drama:
Ljudska drama.
Socijalna drama.
Aksiološka drama.
Drama koja traje; drama vremena u olujnoj pomrčini vječito istog
idejnog nevremena. O kakvoj drami je riječ? Na ovo pitanje moguć je
samo fenomenološki odgovor. Odgovor u skladu sa individualnim
čitanjem i interpretativnim prozrijevanjem Esada Ćimića,
autora ove knjige.
Kako ja čitam i kako razumijem E. Ćimića?
Čitam ga, i razumijem ga, kao, socio-kategorijalno kamijevski
govoreći, «pobunjenog čovjeka». Ko je i šta je
pobunjeni čovjek? To je čovjek koji prije svega kaže NE! A to NE,
parafrazirajući samog Camusa znači, naprimjer, sljedeće:
Otišli ste predaleko; ili dovde da, dalje ne. Dakle, to
NE, istovremeno je i DA. DA neke granice. Ima granica koju ne
smijete, i koju ne smijemo preći.
Kao pobunjeni čovjek, Ćimić je juče rekao NE ateističkom
dogmatizmu. Ćimić danas, u svojoj jednako humanističkoj
pobuni kaže, to isto NE, i aktualnoj teističkoj ortodoksiji.
U ime čega to NE?
U ime Uma.
U ime Tolerancije.
Um i tolerancija, su granice, kojima ova knjiga, i ovaj autor kažu
DA!
Preko njih se ne može. Izvan Uma je ne-Um. Ludilo i haos. Izvan
Tolerancije su mržnja, nevolja, krv i suze. Otuda autorska nužnost
povlačenja tih spasonosnih kamijevskih granica. Otuda DA granici
koja je granica ljudskog prava. DA čovjekovim pravima. Postoje mnoga
ljudska prava. Ćimić prihvata sva osim jednoga. Osim prava
na pravo Drugog. Ne postoji pravo na pravo Drugog. Pravo
drugog je nedodirljivo pravo. U normativno-aksiološkoj ravni
ovog autora, s jedne, i u tematskom kontekstu ove knjige, s druge
strane, u to apsolutno nedodirljivo pravo, spada i pravo čovjeka da
vjeruje ili da ne vjeruje. To je ta granica. I to je DA ljudski
jednakom pravu na teizam i ateizam.
I to je NE bilo kavom, i bilo čijem, uzurpiranju prava na pravo tog
prava.
Kao svjedok dva jednako isključiva i demagoški tvrdo ispolitizirana
vremena; onog ateističkog juče i ovog teističkog danas,
Ćimić zauzima racionalni stav humaniste koji prizna pravo
slobode i opredjeljenja čovjeka na slobodan teistički ili
ateistički izbor, ne dajući prednost ni jednom ni drugom. Za
Ćimića, «izam» te-izma i «izam» ate-izma, ista su
vrsta izma. Isti «izam». Niko nema prednosti. Ni ontološke,
ni životno-pojavne. Svako je dovoljno velik i dovoljno pametan, da
ima pravo na svoje pravo. Nema «malih ljudi», kojima će neki veliki,
i neki pametni, objašnjavati šta mogu, a šta ne mogu. Šta smiju, a
šta ne smiju. U šta da vjeruju ili da ne vjeruju. Baš kao u onoj
dosjetljivoj metafori Živojina Pavlovića (Ž. Pavlović,
O odvratnom; o umetnosti, o individui, o mnoštvu, Beograd,
1972)
Evo te metafore:
Oni koji vole «Silfide» mogu se podsmjehnuti onima koji su
oduševljeni "Dilajlom" ili "Žikinim kolom", ali sperma i jednih i
drugih završava svoj put u vagini ili u klozetnoj šolji.
Niko nema prednosti.
Slično je i kod Ćimića.
Njegova spoznajno uvjetovana otvorenost za teizam i
ateizam, teiste i ateiste; bez ikakvog
protežiranja jednih ili drugih, čini ga ozbiljnim misliocem fenomena
kojim se bavi. Sva kompleksnost religijskog fenomena, i semantička
sistematičnost njegove knjiške artikulacije, vidljiva je već na prvi
pogled: prostim bacanjem oka na sadržaj knjige. Već tu, tematski
dovoljno senzibiliziran čitalac, uviđa jedan metodološko-taksativni
rigorizam. Kako u načinu postavljanja i obrade pojedinih pitanja,
tako i u njihovom disciplinarno preciznom situiranju. Ukratko,
obrađena su sva važnija pitanja vezana za pojavu, opstojnost i
transformaciju religijskog fenomena kao planetarno-civilizacijske
pojave. Zanimljivo je pri tom da, rigorizam metodičke taksativnosti
autora ne oduzima ništa spisateljskoj rafiniranosti njegove
fenomenološke deskripcije.
Evo i primjera:
Na prigovor kritičara autoru da i ateiste dijeli na one
katoličkog, pravoslavnog, i islamskog tipa, Ćimić
odgovara da:
«Ni ateisti ne mogu biti izopćeni iz konfesionalne i nacionalne
tradicije naroda čiji su integralni dio. Svako u svom mentalnom
sklopu nosi dublje ili pliće tragove socijalizacije određenog
predznaka ... Religija i ateizam sastavnice su određene nacionalne
kulture. Ako ateizam nije ispražnjen od bilo kakva sadržaja, mora
nositi elemente religije iz koje je potekao i zadžati ih u ukinutom
obliku». (str. 167).
Ta deduktivna teza induktivno je potvrđena tokom
proteklih ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini.
Naravno, pored niza aktualnih, nije propušteno ni prastaro pitanje
odnosa religije i znanosti. Logikom vlastitog kritičkog diskursa
Esad Ćimić, razmatrajući ga, dolazi do zaključka da se
religija i znanost izvorno odnose tako što se «ne
odnose». One se, «u bitnome ne susreću». Po Ćimiću, ne
postoji mjesto njihovog bitnog susreta. Znanosti pripada ono
iskustveno, empirijsko, a religiji nadiskustveno
polje interesovanja. Ukratko, u pitanju su fizika i metafizika.
Otuda svako izlaženje iz disciplinarnih kompetencija religije
i znanosti, vodi njihovom uzajamno-nepotrebnom sukobu. A to
se, nalazi Ćimić, događa uvijek onda kad znanstvenik
postupa metafizički, a teolog posegne u empirijsku ravan
realiteta.
Još mnogo toga zanimljivog, poučnog, diskutabilnog i polemičkog,
krije se između korica ove izazovne knjige. Ali, vremenski okvir i
prigodnost promotivne prilike sklanjaju me na okončavanje njenog
prikaza. Sve u svemu, već sama činjenica da je riječ o petom izdanju
govori sama za sebe o vrijednosti i aktualnosti knjige Drama a/teizacije.
S obzirom na to, o kakvoj drami je riječ?
U terminima književne teorije i kritike, radi se o «drami s tezom».
Osnovni kvalitet drame s tezom je njena aktuelnost,
njena vezanost za vrijeme i društvo u kome drama figurira kao
prepoznatljiv signum najširih socijalnih zbivanja i odnosa. Ali, s
druge strane, upravo u tome je i njena osnovna slabost: drama s
tezom vremenom nužno zastarijeva, gubi na aktuelnosti, i pada u
zaborav. Specifikum Drame a/teizacije jest u tome da je
izdržala probu jednog, ateističkog, i evo je na probi drugog,
teističkog vremena. Evo je i danas, gdje nas, nakon više od
tri decenije, u svom novom dopunjenom i prerađenom, petom izdanju,
ponovo zove sebi. I ne bez razloga. Očito, još uvijek ima šta da nam
kaže. Tako je i preporučujem potencijalnim čitaocima iznova
naglašavajući njenu orijentacijsku i aksiološku otvorenost na
ideološki insceniranoj liniji sukoba sasvim nepotrebne testičko
ateističke isključivosti i nepomirljivosti.
Jer, ni teizam ni ateizam nisu definitivno rješenje
sami za sebe. Tek u dijalektici životno inspirativnih odnosa
teizam i ateizam daju onu vrijednost cjeline u kojoj se
pojedinac, zahvaljujći svom pravu na slobodan izbor, može prepoznati
kao samoostvareno biće punog psihosocijalnog integriteta. Svaka je
pravovjernost, svako je nametanje, atak na ličnost, njen integritet
i socio-psihološku ravnotežu. A istinska ravnoteža nikad nije
statična i ona opstaje zahvaljujući svom oscilatornom gibanju između
krajnosti. Čovjek je, nerijetko i teista i ateista. Danas jedno,
sutra drugo. O tome odlučuju život, okolnosti i vrijeme.
Nametanje ma kog od tih životnih modusa pogubno je. Upravo tako
razumijem Bleza Paskala i njegovu naglašavanu bojazan
od krajnosti, ma kako se one zvale. Jer, "dvije stvari će
upropastiti svijet, red i nered", kaže Paskal.
Ćimićevski modificirana Paskalova misao mogla bi
glasiti ovako: Dvije stvari će upropasti svijet: teizam i
ateizam u svojoj isključivosti. Empirijski potvrđeno. Poraznu
isključivost jedne iskušavali smo skoro pedeset, a druge evo
petnaestak posljednjih godina. Ako ih Ćimić u svojoj
dijalektičkoj benevolenciji ne pomiri, teško nama: i teistima i
ateistima; i gnosticima i agnosticima. Svima!
[1]
E. Ćimić, Drama a/teizacije, peto izdanje,
Sarajevo-Zagreb, 2007. Tekst predstavlja promotivno slovo
potpisnika. promocija je održana u večernjim satima 28. juna, u
Sarajevu, knjižara Šahinpašić.
LITERATURA
webmaster
©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 11-05-2007 - Last
modified:
16/05/2012
