 |
"BOSANSKI
DIOGEN"
Autor:
Esad BAJTAL
r e c e n z i j a
Džemal Sokolović |
 |
Neuobičajeno je
predgovor jednoj knjizi ili uvod u jednu knjigu početi uvodom u autora
ili predgovorom autoru. A baš je tako, u ovom slučaju, neophodno. Ne
može se, naime, knjiga eseja Esada Bajtala citati a da se nema makar
predstava o njenom autoru. Mogao sam reci: a da se ne pročita njen
pisac, ali ne mogu, jer se pisac inače, a u ovom slučaju ponaosob, ne da
pročitati. Zato već na početku hoću da prepadnem čitaoca: ne usuđujete
se citati ako niste spremni makar naslutiti ko je ovo štivo napisao.
A to nije sve. O Esadu Bajtalu, Bosancu, se ne može steći ni predstava,
a kamoli ga shvatiti ili pročitati, a da se ne zna o Bosni ono što se
mora znati da bi se o njoj uopće ista moglo znati. Mogao sam reci: dok
se ne shvati sama bit Bosne, ali neću, zato što se suština ne može
shvatiti, a pogotovo Bosne, a i zato što ono što bi se moralo već jednom
saznati o Bosni i nije njena suština. To je ono što je upravo protivno
njenoj suštini i što bi joj moglo doći glave. Da bi se moglo nešto
naslutiti o piscu ove knjige, a stoga da bi se knjiga mogla čitati,
potrebno je o Bosni znati sljedeće: Bosna je ta koja radi protiv sebe
jer i kada ne radi ništa protiv svojih najumnijih glava, a radi često,
ništa ni ne čini za te najpametnije među svojim glavama. Nisu ni Srbija,
ona nacionalistička, ni Hrvatska, također ona nacionalistička, toliko
moćne da Bosni dođu glave. Nisu ni Evropa ni vehabizam, oni bauci što bi
mogli učiniti da Bosne nema. Ono što Bosni, dakle onome što jeste njena
bit, može doći glave, jeste nešto što je opet bosansko, Bosna sama. Ono
što radi Bosni o glavi jeste ono što radi o glavi najumnijim glavama
bosanskim: duh mediokritetstva, duh lokalizma, duh primitivizma, duh
zavisti. Ako Bosna hoće da se spasi, i ako za to još uopće ima izgleda,
Bosna mora da se oslobodi ”duha bosanskog”, onog duha koji svoje
najumnije glave proglašava ”prepametnim”, koji svoje standarde i
kriterije nadređuje svjetskim, koji u tuđinu tjera sve što je
natprosječno i koji i prihvata tuđe ali samo ako je podprosječno i
poltronsko spram tog mediokritetskog ”bosanskog duha”. ”Bosanski duh”
mediokritetstva, lokalizma i zavisti je najveća štetočina koja se kreće
bosanskim šumama i gorama.
Sve do pojave prirodnog fenomena zvanog Esad Bajtal, mislio sam da su
bosanske duhovne gromade Ivo Andrić, Meša Selimović, Emir Kusturica,
Esad Cimic, a poneki i među onim običnim smrtnicima što se potucaju po
američkim, evropskim i južnoslavenskim univerzitetima, najveće žrtve te štetočine. Sada vidim da je, ipak, najveća žrtva u Bosni. Esad Bajtal je
samo simbol te ugrožene Bosne, obrazovane, pametne, stvaralačke,
građanske – kako bi on rekao. To je ona Bosna koju inflacijom znanja
devalvirani univerziteti neće, a o koju i akademizirani ”bosanski duh”
bivših predsjednika ideoloških komisija i direktora marksističkih
centara ne prihvata, jer nije spremna na poltronstvo razblaženo
pijanstvom.
U takvoj sredini, u takvom ozračju, živi i radi nezaposleni filozof Esad
Bajtal i barem još (sto) šesnaest (hiljadu) hiljada mladih i starih,
nadarenih i manje nadarenih, kreativnih i manje kreativnih Bosanaca. Oni
nemaju kud. Osim da se odupru ”duhu”, a u stvari zadahu koji se širi iz
”močvare” (Ivo Banac). Oni se u stvari uporno bore za Bosnu. Do Bosne
je, dakle, najviše stalo onima do kojih je Bosni najmanje stalo.
Najboljim!
Ovome je nužno dodati – razumjeti se može samo u kontekstu, nakon
čitanja knjige: I najprovincijalnijim! Ovima što je danas stalo najviše
do metropole, ne vjerujem da je uopće stalo do Bosne. Oni su i došli u
Sarajevo zato što misle da je Bosna samo tu. Ne treba ni dodavati, to se
aksiomatski prepoznaje: ovako provincijalizirano Sarajevo više i ne
priznaje Bosnu izvan sebe – kako onu s onu stranu Kozije ćuprije, tako
ni onu s onu stranu Rimskoga mosta. Bosna, to sam ja!, rekli bi bosanski
dušebrižnici iz metropole.
To je prva od paradoksalnih odlika Esada Bajtala: Bosanac, par
exellance, a nije iz Sarajeva.
Jednom pak provincijskom filozofu ne može biti svejedno šta se
radi Bosni, i to njenoj samoj biti, usred Sarajeva. On se i iz Breze, sa
radio Breze i iz ratnih novina Sretno, brine za onog Frankenštajna
napravljenog u Daytonu. Budući je Breza, ipak, dio Bosne, a filozofija
opća, Esadu Bajtalu je bilo moguće da kritički govori o kreaturi
napravljenoj u Daytonu. Ništa čudno, ni Diogenu nije smetalo bure da
filozofira. Metropolskim intelektualcima, međutim, ne smeta da izriču
pohvale onima koji su pravili i potpisivali sporazum u Daytonu, čak i
dok ga kritikuju. I intelektualci da bi bili vijećnički, kongresni,
bošnjački, a naročito bosanski, moraju biti – intelektualci.
On kaže: ”Stoga, u kriznom trenutku narastajućih reformskih zahtjeva i
zahvata u anemično društveno tkivo Bosne i Hercegovine, umjesto da bude
spiritus movens novih rješenja, na tragu životne dinamike
i njenih urgentnih zahtjeva, idejno poknjiževnjeni Daytonski sporazum
postaje fortifikacijska utvrda Protivnika sporazuma. Postaje ono
na šta se baš Oni, deklarativno i na sav glas pozivaju. Na prazno
mjesto voluntaristički derogiranog Zakona, Prekršitelji,
ne samo da se lukavo i kočničarski uspješno ubacuju u već usporeni
životni ritam BiH, nego još uz to, prozirnom javnom halabukom vlastitu
antidejtonsku subverziju sugeriraju domaćoj i svjetskoj javnosti kao
generički zakonitu i pravovjernu formu čuvanja izvornosti samog
Sporazuma.“ I dok on kritikuje RS kao genocidnu tvorevinu, njega
kritikuju kada kritikuje zločin nad hrvatskom familijom iz okolice
Konjica i ukazuje na suodgovornost konteksta. Reci da je za zločin kriv
samo izvršilac je isto kao reći da se krivica za Srebrenicu završava s
Draženom Erdemovićem. Tako nešto se nije usudio izreci ni
Internacionalni sud pravde koji je uspio Zločin u Srebrenici odvojiti od
Genocida u Bosni, i štaviše, izvršioci Genocida od nalogodavca.
Daytonski sporazum ne treba mijenjati, jer je za to kasno, nego od njega
treba odustati, jer se nikada nije provelo njime predviđeno pravo onih
prognanih na povratak. Nije RS genocidna tvorevina samo zato što je
genocid izvršen, u što više nema sumnje, nego zato što genocid nije ni
prestao i traje i u času dok ovo pišem, i trajaće i onda dok budete
čitali ovu knjigu, ukoliko se i posljednji preživjeli a protjerani ne
vrati u istočnu Bosnu.
Srećom, Esad Bajtal ne predlaže da se demontiranje Sporazuma otpočne
demontiranjem, recimo, Federacije, jer bi ga tada osudili da je protiv
Ustava, tj. federalnih, ali ipak ministarskih fotelja, i oni koji su
danas protiv Sporazuma. Takvi ne shvataju ni da Bajtal ne kritikuje SR
samo zato što je srpska, nego zato što ni ona nije srpska nego –
hohštaplerska.
Toliko o drugoj paradoksalnoj odlici autora: etičar, a nije
Bašeskija.
Ima još jedan angažiran tekst u ovoj knjizi, koji bi zvučao patetično da
nije univerzalno ideološki ozbiljan. Autor ga je izgovorio u Mrkonjić
Gradu, Republika Srpska, povodom svečanosti šezdesete godišnjice
ZAVNOBiH-a, a na molbu drugova antifašista iz SUBNOR-a (Sarajevo). Tu
Bajtal kaže: „Smrt fašizmu! Sloboda narodu!“ Kazao je on jos dosta toga
(a što treba svakako pročitati), ali je sve rekao već u ove dvije.
I to je onaj treći paradoks autorov: antifašista, a nikada nije bio
komunista. A bilo ih je, sjećate se! Više nego antifašista,
svojevremeno, a i ovovremeno.
Čitaoci vjerovatno znaju bolje od autora ovog Predgovora, da je Bajtal i
pjesnik. Pa ipak, on analizira Njegoša kao filozof, a u Gorskom vijencu,
tj. istraži poturica, vidi korijene i Srebrenice i Krfa. Crnogorskim
poturicama i bosanskim muslimanima 1919. je makar pružena prilika da
izaberu između povratka „u staru vjeru“, „vjeru pradjedovsku“ - i
sablje. Ovima u Srebrenici i kojekuda po Bosni nedavno nije data ni ta
prilika.
To je, dakle, četvrti paradoks prvog bosanskog pjesnika koji je
odustao od poezije: on je Gor'ki vijenac pročitao – jednom za svagda.
Ili ce, ipak, prije biti da je i Bajtala Kur'an podsjetio na iskušenja
na koja nas, i tamo daleko a i ovdje, navode pjesnici.
Peti paradoks koji izbija iz čitanja Bajtalove knjige tiče se
onog, za neke danas, najvažnijeg pitanja: vjere. Čitaoci treba da znaju
da Bajtal ne ide u džamiju. Neki bi mu, i kad bi probao, vjerovatno
najradije i zabranili. Bajtal, naime, dovodi u vezu spaljivanje
knjiga u Berlinu, 10. maja 1933, i Karadžićevo spaljivanje
Univerzitetske biblioteke u Sarajevu 1992, sa talibanskim
spaljivanjem budističkih knjiga. Riječ taliban, inače, znači
student, dakle onaj koji uči knjige. Možda je spaljivanje podsvjesna
zelja svih studenata ovoga svijeta. Ali, talibani su oni što misle da je
samo Knjiga došla od boga i da je knjige koje su napisali ljudi, prema
tome, dozvoljeno spaljivati, zavisno od ukusa do ukusa, i od prilike do
prilike, i da je to, štaviše, boguugodno djelo. Oni, kao ni oni koji su,
uz dodatak Karadžiću, po Sarajevu palili knjige, uključujući i moje, ne
znaju da su sve knjige od Boga. I da će zbog toga sigurno odgovarati.
Bajtal to, međutim, zna i zato on zna Boga nešto malo bolje od onih koji
odnedavno opsjedaju crkve i džamije.
Ako su istinite rijeci Al- Ma'arrīa, koje autor navodi:
Premda usta vaša Boga slave važno,
Srca vam i duše veličaju ga lažno.
...
Mogu bit ljudi muslimani il' kršćani,
Židovi mogu biti, il' pogani –
Al' samo dvije su sekte zbilja prave:
Pametni bez vjere, i s vjerom al' prazne glave!
onda se moramo, svi, zajedno s Mustafom Spahićem, upitati: gdje su
pravovjerni – u Zajednici ili na svoju ruku, individualno, u svom srcu,
duši. Ova dilema je, kao i sam Bajtal, uistinu bosanski paradoksalna.
Vrijedi i danas bas kao i nedavno kada se ono govorilo: pravi komuništi
i nisu u Partiji. Ni na pitanje ove knjige, kao ni pitanja onih koji će
biti protiv nje: gdje su vjernici, u vjerskim institucijama ili u sebi,
neće biti lako odgovoriti.
Pitanje da li je Bajtal agnostik ili vjernik je u stvari pitanje da li
je i Bosna zemlja vjernika, kao što vjeruje. U stvari, ne treba
vjerovati ni Bosni ni Bajtalu na riječ: neka procjena (Sud) padne tamo
gdje će morati pasti.
Tačno je da on mnoge vjernike povezuje s fašizmom, ali je tačno da on u
vjeri otkriva Dobro. Za njega je Dobro Vjera. A za koju vjeru to nije?
On nije vjernik zato što vjeri prilazi fundamentalno, radikalno i
ortodoksno, da upotrijebim ove toliko zloupotrebljavane i subverzivne
rijeci. On prilazi vjeri tako što u njoj vidi ono što je zajedničko,
opće. On to može zato što je filozof, učenjak. On bi da prepozna ono što
je za mnoge, i jevrejske, i kršćanske, i islamske vjernike
neprepoznatljivo – zajedničku osnovu (fundament), zajednički korijen
(radikal) i zajedničku (ama pravu!) vjeru (orthos+doxa). Ne može se u
vjeru bez Znanja. A ono najviše je znanje o Dobru.
On kaže: “Dakle, sve je isto: ista logika iste dobre volje; ista priča
(tekst); i ista melodija. Pa kako to da uprkos jasnoj očiglednosti, ne
prepoznajemo tu zajedničku melodiju u njenoj etičkoj istosti?”
Tako govori antifašista komuništima, tako govori agnostik svome džematu.
Zato ovu knjigu treba da čitaju i oni koje smatraju nevjernicima i oni
koji se smatraju vjernicima. Ne zbog Bajtalovog dženneta, on je izgleda
svoj već zaslužio, nego zbog svog.
S autorom ove knjige nije neophodno da se složite. Posebno s onim
brojnim mjestima na kojima pominje Zapad, Evropu, civilizaciju,
preferirajući je, nekad manje nekad više eksplicitno, onome svemu što to
nije.
Autor kaže. „Povijesno gledano, što je društvena zajednica primitivnija
(tzv. "krvoločna društva"), to je instrumentalna upotreba nasilja
sve dominatnija i funkcionira kao provjerena i zakonita vrijednost na
koju se "pedagoški" efektivno može računati... Naime, u crno-bijeloj
optici primitivnog mentaliteta, nema mjesta ni ravnodušnosti ni
neutralnim odnosima koje srećemo u civiliziranim 'individualističkim
društvima'.“
Kroz Bajtala tako, u stvari, progovara Bosna, naročito ona mlada koja
desperatno poseže za Zapadom, Evropom, „civilizacijom“, kao nadom. Ako
Zapad nije bolji od onoga što je Balkan onda je situacija beznadežna.
Ako Zapad nije manje nasilan onda nam nema spasa. Percepcija Zapada,
kakvu nalazimo kod Bajtala je percepcija kakvu nalazimo u Bosni, bez
obzira na kojoj strani entitetske granice stajali, na Balkanu, istočnoj
Evropi, onome što smo nekada zvali treći svijet. Ta percepcija podsjeća
na ideju Raja ili Komunizma. Ona je nada onih koji su u beznadežnoj
situaciji. Ali, šta ako Zapad nije rješenje? Šta ako krv prosuta u Iraku
je jednako crvena kao i ona naša, prosuta u Bosni?
Iz te percepcije, razumljive, ali i nesigurne, nužno proizlazi i njegova
svijest o civilnom društvu kao sredstvu/metodu kojim se Zapad bori i
protiv rata, i protiv nasilja i protiv nepravde i protiv eksploatacije.
On piše: „Zato on (čovjek, građanin, Dž. S.), radi reduciranja njenih
(državnih, Dž. S.) prekomjernih kompetencija, u okvirima same države kao
aktualne političke zajednice, traži pravo i iznalazi najrazličitije
forme dobrovoljnog, prijateljskog udruživanja.“
Kao što je vrlo upitna premisa da je civilizirana društvena zajednica
manje sklona instrumentalnoj upotrebi nasilja, tako je nužno bilo i doći
do zaključka o civilnom društvu kao efikasnom načinu organiziranja
građana u borbi protiv svega nevaljalog, a posebno protiv rata. Ako je
vjerovati starom Hegelu, i njegovoj ideji građanskog društva, onda tu
spadaju ne samo, redukovano, nedržavne dobrovoljne organizacije građana,
nego i ekonomija, a to znači i njen militaristički dio. Pa, kao što je
malo gdje militaristička proizvodnja izvan kontrole države, tako su,
često, i mnoge takozvane „nevladine“, vrlo vladine, i finansijski i
ideološki. Još uvijek mi odzvanjaju u usima rijeci jednog mladog
aktiviste neke „nevladine“ organizacije koji je, razočaran iskustvom i
spoznajom o svojoj nezavisnosti, uzviknuo: „Dosta mi je NGO mafije!“
Ni jedan se, naime, politički ili ekonomski ili socijalni cilj/interes,
u društvima u kojima se demokratija sastoji od vlasti političkih
partija, ne može postići ako se politička volja pojedinca ne pretoči u
volju političke partije. Poljoprivrednici pred Parlamentom BiH već skoro
dvije godine potvrđuju ovaj aksiom.
No, ipak, mora se priznati da je i ovo jedna (sesta) od
paradoksalnih odlika autora, dakle Bosne: diviti se onima koji bi
trebalo da nam se dive, učiti od onih koji bi trebalo da uče od Bosne.
I najzad, sedmi, ovog puta istinski paradoks jednog filozofa:
Bajtal kaže da se boji samoga sebe! U stvari, on otvara Aristotelovsko
pitanje vrline hrabrosti i čudi se zašto se u Bosni ljudi ne služe
razumom, jer ga, ako je Dekart u pravu, imaju koliko i Francuzi ili
Alžirci. Narod koji se ne koristi svojim razumom, uključujući i
bosanski, jer ni autor knjige kao ni autor ovog Predgovora ne vjeruju da
Bosanci nisu pametni, nije hrabar. Postoji za ovu negaciju i adekvatniji
izraz, u svakom pa i bosanskom jeziku, ali ćemo ga ovog puta ipak
izbjeći. Dakle, premisa da su Bosanci zaista pametni ljudi, u što se ja
upravo na Zapadu svakodnevno uvjeravam, i činjenica da Bosni nije dobro,
nameću nam jedino mogući conclusio: Bosanci nisu hrabri ljudi.
To je razlog zbog kojeg Bajtal insistira na građanskoj hrabrosti:
pozivajući, na svoj način, narod da već jednom stisne petlju i kaže –
Dosta! On samo na drugi način, mnogo suptilniji, kaže isto ono što sam i
ja, na početku, kazao o „bosanskom duhu“, duhu straha. To on upravo i
čini. Proglašava strah izvorom sadašnjeg stanja Bosne, izvorom svih
nevolja, a iznad svega „strah od Ništa“, što je dakle strah od bilo
čega.
Evo šta Bajtal misli o strahu koji vlada bosanskim univerzitetima i
akademskim životom uopće: „Da bi nešto bilo ljudski zbiljsko nije
dovoljno (samo) da postoji, nego da postoji "u obliku koji odgovara
pravilima uma" (Hegel). A za to se treba izboriti u žestokoj borbi koja
zagovara novi društveni plan koji je u opreci sa datim, postojećim
poretkom stvari. Toj borbi prethode savjest (kao etički izraz
nemirenja), i hrabrost da se javno postupi po vlastitoj savjesti,
kako se to pedagoški uzorno zbilo u Sokratovom slučaju. Bez (građanske)
hrabrosti savjest bi bila samo žalostan gost našeg života, a oglušivanje
o nju konformistički ustupak vlasti koja (uglavnom) lagodno i
neodgovorno živi upravo od savjesno-ućutkane i etički kastrirane, tj.
kukavički pomirljive većine.“
Da li su, dakle, Bosanci, oni danas najugledniji, hrabri ljudi ili, sada
ni sam ne trebam zazirati od tog izraza, jer ga je i Bajtal upotrijebio
– kukavice?
Izgleda da su i strah i hrabrost, baš kao i sama Bosna, podosta
isprepleteni. Teško je razumjeti heroje koji se počnu plašiti čim
prestane pucati.
Aristotel je vidio tu vezu između hrabrosti i straha. U stvari, vrlinu
hrabrosti on i objašnjava strahom. Pa kao što je, po njemu, vrlina inače
ono srednje stanje, a krajnosti, i s desna i s lijeva, poroci, tako je i
vrlina hrabrosti srednje stanje, tj. ni previše ni premalo hrabrosti.
Oni koji se previše boje, a time i svega i svačega, su strašljivci, ili
kukavice. Njima je, jasno, vrlina hrabrosti strana. Ali, hrabri nisu ni
oni koji imaju previše hrabrosti, tj. oni koji ne znaju za strah. Vrlina
hrabrosti je, prema Aristotelu, svojstvena onima koji se boje čega treba
i kako treba.
Čega se to, prema tome, i kako, boji Esad Bajtal? Odgovor glasi: „Građanski
hrabar je samo onaj ko (sam pred sobom, pred svojom
savješću), nema hrabrosti da bude kukavica. Samo onaj, ko
se, umjesto Drugog, boji Sebe Samog.“
Autor ove knjige, hrabri čovjek Esad Bajtal - da i do kraja ostanem
zajedljiv prema njegovim kritičarima, to jeste i zato što nije
palanačkog duha, mada se ne plaši priznati da je iz provincije.
Provincije? Ne - mahale. Kao i ja.
I ko sad može biti siguran da se u Bosni uskoro neće pojaviti nova
nevladina organizacija, ili možda politička partija: Društvo
provincijskih intelektualaca.
Izdavač:
MAUNA - fe www.maunagic.ba
LITERATURA
webmaster
©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 11-05-2007 - Last
modified:
16/05/2012
