 |
BiH
književnost u Skandinaviji
Dr Izet
Muratspahić
Iskrenost
poetskih slika |
 |
Kako vrijeme odmiče, sve se više i više bogati i korpus tekstova BiH
pisaca koji žive i stvaraju u skandinavskim zemljama. Razlozi za to su
različiti, od relativno povoljne kulturne klime u ovim zemljama, velikog
broja doseljenika iz BiH i njihovog visokog stupnja ranije
obrazovanosti, pa do ljudske potrebe da se na neki način izbaci emotivni
naboj doživljenog rata, napuštanja rodnog ognjišta i privikavanja na
novi život. Ranije formirani pisci nastavili su sa stvaralaštvom uz
izvjesne tematske i stiske inovacije. Tek dozrela generacija iskazuje se
pretežno u novom (švedskom, norveškom, danskom) jeziku. Međutim, osim
njih, među bh. doseljenicima javio se i relativno veliki broj pisaca
različite starosne dobi koji u svom bagažu imaju posve druge profesije.
Među njima ima ljekara, nastavnika, novinara i drugih zanimanja. Neki od
naših ranije formiranih pisaca skeptični su prema ovoj grupi, čak
pojedinci i sa izvjesnom dozom nipodaštavanja javno govore o knjigama
koje oni publiciraju. Osobno mislim da griješe jer faktički niko nema
nekakvo ekskluzivno pravo da samo on piše i objavljuje, te da su samo
njegova djela ono što vrijedi. Osim toga, među novim stvaraocima
pojavilo se nekoliko vrlo zanimljivih imena, sa svježim
tematsko-stilskim diskursima i evidentnim vrijednostima. U tom kontekstu
želio bih ovom prilikom reći nešto više o Ejubu Pašaliću i njegovom
književnom stvaralaštvu u Švedskoj, s obzirom da on pripada upravo ovoj
skupini naših spisatelja u dijaspori.
Ejub Pašalić rođen je 1935. godine u Bosanskoj Krupi. Osnovnu
školu završio je u Banjoj Luci, srednju zubotehničku škola u Sarajevo, a
stomatološki fakultet u Beogradu. Radio je 33 godine kao stomatolog u
Banjoj Luci da bi 1993. godine, maja mjeseca, bio prognan iz ovog grada
i našao utočište u Švedskoj. Ovdje je Pašalić, poput mnogih drugih
sunarodnjaka, pronašao smiraj, mada su ožiljci preživljenog izgnanstva
ostavili duboke i bolne ožiljke u njegovoj duši koji teško zarastaju. A
onda je, izgleda, otkrio način kako da se makar za trenutak kroz
umjetnički izraz oslobodi prisutne boli i čežnje za rodnom grudom.
Potekle su riječi, stihovi i pjesme u kojima se iskazivala sva nutarnja
zebnja, bol i ljubav za rodnim gradom, domovinom i hiljadama nevinih
života koje je odnijelo ratničko pomračenje razuma. Svoje prve pjesme
Pašalić je objavljivao na stranicama bosanskohercegovačkih novina u
dijaspori, a onda ih pretakao i u švedski jezik, publicirajući ih i u
švedskim novinama i časopisima. Već 2001. godine nakupio se dovoljan
broj pjesama za jednu cjelovitu zbirku. Tako je nastala i njegova prva
dvojezična zbirka pjesma, publicirana na bosanskom i švedskom jeziku, a
pod naslovom „Negdje u svijetu“/„Någonstans i världen“ (Norrköping,
2001.).
Ono što je karakteristično za objavljivanje ovog poetskog prvijenca
Ejuba Pašalića jest da je on naišao na prilično dobre ocjene u raznim
medijima i od strane više autora, a što svakako znači uspješno
probijanje leda književno-stvaralačke ekspresije. Put do čitalačkih srca
otvorila je, kako se meni čini, bliskost tematskih izvorišta,
nepatvorena iskrenost i lapidarnost stiha, koja je vidljiva u ovim
pjesmama.
Švedska spisateljica Stina Pettersson doživjela je ovu zbirku kao „ratnu
poeziju sa sretnim završetkom“, te kao „unutrašnje preživljavanje rata,
izbjeglištva i problema integracije“. Ona potcrtava prisutnost
apsurda ponuđenog poetskog diskursa na više razina. Na jednoj strani,
radi se „o neshvatljivom kontrastu mira koji okružuje pjesnika i znanja
da se u tom trenutku pisanja odvijaju užasne scene rata u zemlji koju je
pjesnik napustio“. Na drugoj strani, pak, kroz dijelove ove knjige
prisustvujemo „apsurdnoj (neshvatljivoj) činjenici da se rat rasplamsava
u istom trenutku dok se svi narodi Bosne okreću prema nebu u svojoj
molitvi za mir: ”Zašto ne može želja/ za mir/
naći put/ do vaših srca i duša”.
Za našeg pjesnika Mehu Barakovića Pašalićeva poezija „je sazdana od
mozaičkog pogleda na svijet, vrijeme i okruženje surove stvarnosti u
kojoj se on i svi mi sad nalazimo daleko od voljene domovine“(Umjesto
predgovora, „Negdje u svijetu“, str. 6-7.).
Osobno mislim da i pri prvom, površnom čitanju, nije se teško složiti sa
pomenutim premisama koje su istaknute.
Zbirka „Negdje u svijetu“ dobila je ime po prvoj pjesmi iz prvog ciklusa
koja je posvećena “Djeci Svijeta“, a u kojoj pjesnik opominje da „Baš
sada/u ovom trenutku“ dok mnogi uživaju, slave i raduju se, negdje u
svijetu „bogovi rata/igraju svoje/krvavo kolo“, odakle „odjekuje
svijetom/stravičan vrisak/preplašene djece/što pate i umiru...“.
Istinitost ove tvrdnje je, naravno, evidentna i svima nam dobro znana,
ali je problem u tome što ne mislimo tako često na nju, pa je u pjesniku
stoga kriknuo Čovjek s pozivom svima na buđenje i otriježnjenje od
svakidašnje opijenosti i životne trke. Lajtmotiv ove pjesme upućuje na
akciju i osvješćenje da se zaštite nevine dječije duše kojima niko ne bi
trebao imati prava uskratiti veselo i bezbrižno djetinjstvo, čineći od
njih silom sirotane. Sličnim nabojem humanosti i pacifizma ispunjene su
i ostale pjesme ove zbirke, pa je time i njen naslov opravdan. Cijela
knjiga bi se u neku ruku mogla podvesti pod tip tzv. „angažirane
poezije“. Ovdje aludiram na početno značenje riječi „angažman“
(angažirana poezija), gdje ona znači aktivan stav pjesnika prema
društvenoj situaciji, njegovu određenost prema aktuelnosti, volju da se
promijeni svijet i borben odnos prema onome što takve nakane sputava i
koči. Dakle, ne mislim na sudbinu ovog termina gdje je on razvođenjem
kasnije postao dvosmislen i približio se značenju termina „tendencije“,
nego na afirmativnu njegovu važnost kako je determinirao J.P. Sartre :
„Pisac je angažiran kad nastoji steći najbistriju svijest da je
uključen...“. Pašalić, koliko se meni čini, upravo želi ostati na fonu
ovakvog angažmana.
Zbirka „Negdje u svijetu“ kompozicijski je koherentna, mada je
sastavljena od četiri ciklusa: „Negdje u svijetu“ (14), Tamo u daljini“
(5), „Prognanik“ (6) i „Ovdje i sada“ (6).
U prvom ciklusu najbolje se vidi spomenuta angažiranost pjesnika gdje
on, fokusiran na prostore ratom usplamtjele Bosne, a u kojoj sile zla
čine nečuvene zločine, pronalazi snage da o krvavoj zbilji poetski
zbori, imenujući takve sile „kugom ljudskog razuma“ i „povampirenim
nakazama“ koji ubijaju, tobože, u ime Boga. Sve pjesme ovoga ciklusa,
bilo da poetski govore o rušenju božijih hramova, genocidu u Srebrenici,
ubijenoj djevojčici s lutkom u rukama, ili prekinutoj igri dječaka i
njegovog psa, poziv su na razum - molitva za humanost i mir. U drugom
ciklusu, „Tamo u daljini“ pjesnik se sa čežnjom preseljava u domovinu i
sjećanje na neka bolja i sretnija vremena, glorificirajući te
vrijednosti. Treći ciklus „Prognanik“ kontrastivan je u odnosu na
prethodni jer je tematski baziran na životu u novoj zemlji. Pjesnik je
izgubljen i sam, bez domovine, bez korijena i prijatelja. Tu neki ljudi
slave svoje praznike, a on se u svom tom blještavilu osjeća nepotrebnim.
Upravo u ovom ciklusu Pašalić načinje tipično tematsko vrelo literature
u dijaspori. Posljednji ciklus „Ovdje i sada“ praktično se nastavlja na
prethodni, mada donosi i neke novine. Naime, u sivilu doseljeničkog
života u tuđoj zemlji i općeg neprijateljstva prema strancima, nazire
se, s jedne strane, tračak nade i postepenog privikavanja novoj sredini,
gdje se stiču novi prijatelji, a, s druge strane, naslućuje se i dolazak
boljih i mirnijih vremena u domovini. Istovremeno, ako se pažljivije
čitaju ove pjesme, vide se i elementi univerzalizacije ovih problema i
njihovog izmještanja na opšteljudski nivo.
Mislim da je vrijedno ovom prilikom spomenuti i činjenicu da je prihod
od prodaje zbirke autor namijenio djeci Srebrenice, koja su izgubila
roditelje u toku masakra u Srebrenici, jula 1995. godine. Tako je od
prodaje zbirke ( 22.11.2001. godine) preko Humane TV BiH - Sarajevo,
uručeno djeci Srebrenice 40.000 švedskih kruna i donirano (kasnije)
1.000 kruna za mezarje u Potočarima preko BiH Saveza žena u Švedskoj.
Zahvaljujući izuzetnoj predusretljivosti autora, imao sam dostup i
njegovim novim rukopisima koji će tek biti štampani, pod radnim
naslovima „Žubori“ i „Rađanje jutra u Bosni“. Radi se o
pjesmama i nekolicini proznih tekstova. Nove pjesme se u biti ne
razlikuju mnogo od onih iz prve zbirke, osim što se vidi izvjestan
napredak pjesnika u gradnji poetskih slika i metaforici. Prozni tekstovi
bazirani su na događajima iz života u domovini. U njima se nazire
izrazito emotivan stav pisca prema likovima, a što najvjerovatnije znači
da su bazirani na prototipima znanih osoba.
Ako bismo sumirali dosadašnje poetsko stvaralaštvo Ejuba Pašalića, onda
bismo mogli konstatirati da se ne radi, doduše, o nekom obimnom i
estetski markantnom opusu, ali da su ponuđeni stihovi prijemćivi, te da
odišu iskrenošću poetskih slika i humanošću poruka.
Na kraju, ono što valja još spomenuti u vezi sa kulturološkim
djelovanjem Ejuba Pašalića jest i njegov polemičarski duh koji je
rezultirao jednim brojem debata u švedskim i bh. novinama. U njima je
reagirao na neka društvena i politička zbivanja. Ovaj vid stvaralaštva
je uvijek diskutabilan jer predstavlja osobno viđenje određenih stvari i
pojava, ali je koristan kao pokretački zamajac u djelovanju i
„provjetravanju“ određenih ustaljenih ideja i pasivnih stanja.
Kao primjer Pašalićeve poezije odabrao sam pjesmu „Prognanik“.
Prevagnula je moja želja da predstavim pjesmu u kojoj jedan pjesnik –
doseljenik pjeva o vlastitoj sudbini i sudbini drugih u ovakvoj
poziciji.
Prognanik
U duši i srcu
nesnosna bol
što ubija želju
za neko Postojanje
za neko Dokazivanje
da sam bio živo Biće
da sam bio Čovjek
Svi putevi traganja
vode u Beznađe
Napuštenost i Osamu
U duši i srcu
Pustoš...
Gasi se svaka želja
za neko Postojanje
za neko Dokazivanje
da sam bio živo Biće
da sam bio Čovjek
LITERATURA
webmaster
©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 27-07-1999 - Last
modified:
16/05/2012
