Džemal Sokolović -
Nacija protiv naroda
Džemal
Sokolović (1947, Konjic, BiH) od 1994. godine radi na Univerzitetu u
Bergenu, u Institutu za komparativnu politiku i Rokkan centru za
socijalne studije. U međuvremenu je bio visiting profesor na
univerzitetima u Ljubljani, Heidelbergu i Gracu. Prije rata u Bosni bio
je redovni profesor na Univerzitetu u Sarajevu. Objavio je preko 150
radova iz oblasti sociologije, političkih nauka i filozofije u
časopisima "Praxis", "Kulturni radnik", "Naše teme" (Zagreb),
"Filozofija", "Sociologija", "Kultura" (Beograd), "Pregled" i "Dijalog"
(Sarajevo) i drugim. Prije rata u BiH, objavio je tri knjige: Rad i
samootuđenje, Individuum i zajednica i Kapital i
socijalizam. Poslije rata objavljene su mu dvije knjige na
engleskom: Reconstructing Multiethnic Societies: the Case of
Bosnia-Herzegovina (sa Florianom Bieberom) i The Balkans:
Searching for Solutions (sa Steinom Kuhnleom) i studija Nacija
protiv naroda, čije je prvo izdanje objavljeno 1996. godine u Oslu,
na bosanskom. Više Sokolovićevih radova prevedeno je na engleski,
francuski, njemački, mađarski, slovenački, makedonski i italijanski
jezik. U pripremi je i englesko izdanje Nacije protiv naroda.
Uz pomoć Univerziteta u Bergenu i Istraživačkog savjeta Norveške, Džemal
Sokolović je više godina radio na projektu "Istraživanje dobra u Bosni i
izgledi za pomirenje". Rezultat istraživanja je preko 500 sakupljenih
svjedočanstava o međuetničkim i međureligijskim dobrim djelima koje su
ljudi svih naroda i vjera u Bosni učinili jedni drugima tokom
posljednjeg rata, kao i film "I bi svjetlost…", nastao na osnovu
istraživanja.
PATOLOŠKA
BEZOSJEĆAJNOST
NACIONALNOG OSJEĆAJA
Esad Bajtal
Demokratija, ta «riječ zloupotrebe» ('a word of abuse'), značila je
«vlast
ljudi sa sela zbunjenih gradom» ('rule by countri cousins'). Oni
nikada
nisu mogli prihvatiti grad kao vlastiti habitus, ali su postali
ovisni od
njega. Ta nesposobnost da se iskreno zavoli nešto što je
supstancijalno
strano, uz čiju je plemenitost bio još zavisniji, a uz čiju se
otmjenost
osjećao još većim prostakom, često je pretvarala građanskog
skorojevića,
pripadnika demosa, demota, u nekoga ko mrzi grad. Veliki
protivnik
demokratije, Teognid, je govorio: «Još ni jedan grad, Kirno, nisu
plemići
srušili nego niži ljudi kad ih obuzme bjesnilo obijesti...»
Kao da njegove riječi i danas
vrijede: u Bosni je razaranje gradova
počelo sa demokratijom.
Dž. Sokolović, str. 28
Ovo je jedna strašna
knjiga[1].
Strašna u najboljem smislu te riječi. Strašna jer zadire u najdublje
hermeneutičke ponore značenjski već izlizanih pojmova kao što su:
narod, nacija, država, jezik, demokratija... Tek u tim labirintski
zamršenim ponorima, na njihovom semantičkom dnu, zahvaljujući samo
autorovim analitički lucidnim uvidima, nalazimo nešto sasvim novo i
shvaćamo kako ovi pojmovi znače nešto drugo od onoga što uobičajeno jesu
na namjenski projektiranoj društvenoj i ideološkoj površini pragmatski
smišljeno ispolitizirane svakodnevnice.
Metaforički, jezikom agronomije govoreći, knjiga Džemala Sokolovića:
Nacija protiv naroda /Bosna je samo jedan slučaj/,
predstavlja primjer dubinskog preoravanja ideološkim korovom zaraslih
nacionalnih polja i robusnog krčenja neprohodnih, trnovitom makijom
obraslih konfesionalnih šikara Balkana i Bosne i Hercegovine.
Poslije ove knjige, o narodu, naciji, državi, jeziku i
demokratiji, na ovim prostorima ne može se više misliti, govoriti
i pisati na način kako se prije nje mislio, govorilo ili pisalo.
Naravno, govorim o ozbiljnom, epistemološkim erosom motiviranom
mišljenju i pisanju koje drži do vlastitog autorskog digniteta i
spaznajne samosvijesti koja kreativno-kritički traga za zbiljskim
istinama svijeta. Antropološki uvjerljivim dekomponiranjem idejnim
prividom poistinjenih zabluda i važećih pojmovnih ideologema, «nacija» i
«nacionalno»; «država» i «demokratija» , pa i sam «jezik»... kod prof
Sokolovića gube svoja ustaljena značenjska uporišta. Tradicionalni
politološki temelji ovih pojmova, ovdje su analitički-upitno najprije
potpuno uzdrmani, a zatim logičko-faktički potpuno razoreni, poravnati i
time – semantički sahranjeni.
Samo jedan primjer: analitičkom pronicljivošću autora, kategoriji jezika
u ovoj knjizi, oduzet je ideološki smisao konstitutivnog, ekskluzivnog i
ideološki tradicionalnog nacionalnog garanta. Istovremeno, i s druge
strane, Sokolović uvjerljivo pokazuje kako ni ideologem o tzv
zajedničkom porijeklu nacije nije dokaziv, te, kao takav, ostaje
izvan ozbiljnog znanstvenog diskursa; uprkos silnom upinjanju
nacionalnih ideologa, zajedničko porijeklo nacije, objektivno – nije
dokazivo; ono ne postoji.
Postoji samo mit o zajedničkom porijeklu. Mit o mitu. Ili, još bolje:
mit mita kojim se, jeftino i pseudo-patriotski miti, prosječna, idejnom
manipulacijom vješto oblikovana svijest nacinalno zavedenih podanika.
Ili još dalje: baš kao i mit o zajedničkom porijeklu nacije, i sama
nacija je mit. Ništa, ni stvarno, ni ozbiljno utemeljeno. Samo mit.
Ali, kako onda (porazno i društveno evidentno), uopšte egzistira to
mitsko, po sebi nepostojeće?
To je pitanje svih pitanja.
I nije ostalo bez odgovora!
Mit nacije, i nacionaliziranje mita o njenom zajedničkom porijeklu,
pokazuje Sokolović, održavaju se frazeološki smišljenim biologiziranjem
etnosa. Za podsjećanje, uobičajenim jezikom posesivnog nacionalnog
pathosa kaže se: «naša krv», «naše meso», «naša kost». I, zaista,
krv, meso i kosti, postaju najprije mentalni konstituenti
nacije, a zatim, shodno interesnim potrebama dnevno-politikantskog
kalkukusa nacionalista, i povijesno provjereno idejno gorivo ratobornog
nacionalnog osjećaja. Nisu to, dakle, ni um ni razum. Ni pamet ni moral,
nego upravo: krv, meso i kosti. A to, na jeziku
nacionalno-skeletne logike znači: sve što je neki pojam apstraktniji i
mitski nestvarniji, to mu je potrebnija konkretnija i neobrazovanoj masi
shvatljivija podloga, motivacijski oličena u debelo biološki
ontologiziranom jeziku tipa: Blut und Boden. Krv i tlo, ideološki
su prepoznatljiv inventar kako njemačkog nacionalsocijalizma
tridesetih, tako i balkanskih nacionalizama devedestih godina.
Nacionalne ideologije svoje životne sokove crpu, ne iz stvarne, ne iz
genetske, nego iz lažne, mitom sugerirane rodne svojosti. Stoga u
povijesnoj praksi nacionalnih pokreta, samo tlo natopljeno krvlju jeste
plodno i rodno tlo nacije.
Nacija postaje i opstaje samo u krvi.
Iz vlastite izrasta, tuđom se hrani.
Nekritična odanost bilo čemu, pa i ideološkom nacrtu (quasi) nacionalnog
identiteta, podrazumijeva, i računa, na kritičnu dozu mentalnog sljepila
sljedbenika idejno zagovaranih koncepata. Bez tako postulirane
nekritičnosti, nema pokreta najširih masa naciona ni njihove
«dobrovoljne» pogibelji.
U tome i jeste onaj neshvatljivo iracionalni razlog zašto se krvave
tragedije ovih prostora, uprkos bolnim iskustvima, tako uporno
ponavljaju. Uprkos svemu, ovdje historia non est magistra vitae. Ovdje
historija nije učiteljica života! Upravo obrnuto: ovdje nas život
uči upornom ponavljanju krvave historije.
Džemal Sokolović pokušava teorijski rasvijetliti zašto je to tako. Sa
ovom strašnom knjigom na evropsku akademsku scenu (njeno englesko
izdanje: Nation vs. People: Bosnia is just a case;
Cambridge Scholars Press Titles in Print (or soon to be), 2006. nije
nimalo slučajno), stupa divizion novih pitanja, koja dovode u pitanje ne
samo principe nacionalpolitičkih filozofija našeg vremena, nego i samu
filozofiju shvaćenu kao mudrost ustaljenih značenja. Zapravo, u
kritički intoniranoj samozapitanosti, Sokolović nas i same implicite
pita: koliko je mudra «mudrost» (filosofia) koja u svom sljepilu za
iskonsku otvorenost i ontološku slojevitost svijeta, uvijek, i na sve,
ima unaprijed spreman i egoistički samodopadan odgovor.
Svjesno ili nesvjesno, Sokolović ovdje, spoznajnoteoretski, izlazi na
temeljni princip Anaksagorine gnoseologije: Ópsis adélōn tà
fainómena. A to u prevodu znači: pomoću pojavnog vidjeti ono
s(a)kriveno. Dakle, u ovoj knjizi, imamo posla sa filozofskim naporom
epistemološki uvijek riskantnog rasvjetljavanja vidljivih učinaka (onog)
nevidljivog. A to nevidljivo, za profesora Sokolovića je «ljudska
priroda», kao ontološki temelj svih socijalnih tvorevina. Nažalost,
izuzev u formi kraćih i fromovski prepoznatljivih natruha, autor se ne
upušta u širu elaboraciju svog ključnog pojma. Međutim, pojmu «ljudske
prirode», ovako kako je implicite sokolovićevski funkcionaliziran u
samoj knjizi, kao najprimjereniji hermeneutički modus, bila bi
(pojmljeno sa aspekta gnoseološke prednosti čitalačke distance), čini
se, kulturološka matrica Richarda Sennetta, po kojoj,
bratoubilaštvo postaje logično onda kad ljudi mrežu svojih prisnih
veza i relacija uzmu za osnovu svojih društvenih odnosa.
Konačno, kratko je prikazujući, valja ponešto reći i o vanjskoj strani
ove knjige, njenoj likovno izuzetno uspjeloj opremi. U prvi mah nisam
bio svjestan ogromne semantičke težine idejnog rješenja (ilustracije)
korice u vidu elektronski i krajnje pojednostavljeno stilizirane lobanje
iz čijih očnih otvora izbija neko odbojno zastrašujuće crvenilo.
Međutim, nakon što sam pažljivo pregledao kratke zabilješke nastale
tokom čitanja knjige, shvatio sam: ovaj monstrum krvavo crvenih očnih
duplji, predstavlja, zapravo, simboličku sliku i priliku sokolovićevog
centralnog pojma: pojma nacije. Stilizirana lobanja, bez usta,
bez očiju, i ušiju, upravo naglašenim nedostatkom sveukupne čulne
aparature, simbolizira porazno odsustvo i same mogućnosti osjećajne
komunikacije između ostrašćenih nacional-ideologa međusobno, ali i
ostatka svijeta. Oni znaju samo sebe, a na svijet (svijet Drugog i
svijet Drugih), gledaju krvavim očima mržnje.
Konkretno, stilizirana monstrum-lobanja s korice Sokolovićeve knjige,
figurira ne samo kao simbol i simptom ideološkog autizma;
kolektivnog egocentrizma; i nacionalne samodovoljnosti, nego
i kao zloslutni predznak idejnog i unaprijed projektiranog etno-nasilja
kakvo smo preživljavali devedesetih godina u Bosni i Hercegovini.
O čemu se radi?
U svojoj idejno programiranoj samodovoljnosti, ispolitizirano odsustvo
izvorno pozitivnog odnosa «sa» svijetom, svoju patološki marketiranu
nemogućnost «življenja sa drugima», autistična nacija kompenzira ratom,
kao jedino preostalim odnosom, odnosom – «protiv» svijeta. U
politikantskoj i idejno-reduktivnoj svedenosti, takav rat se pokazuje
kao svojevrsni psihološki kompenzativ. Tragom freudovski simptomatične
logike podsvjesnog, civlizacijski jedino smisleni odnos – biti «sa
Drugima» – u ratu poprima paranoidno patološko značenje društveno
negativne veze oličene u stavu – biti «protiv Drugih». A kako
«paranoidni doživljaj svijeta ne zna za mjeru», to će nacionalisti, ako
treba, «zaratiti sa celim svetom», kako je to jedan od njih (danas u
Haagu) svojevremno, pozivajući vlastitu naciju na ratno bezumlje,
ponosno najavljivao. Na sceni je ontologizirana antropologija mržnje.
Možda bi i tako mogla da se zove ova knjiga: Antropologija mržnje.
A mržnja, u svojoj neskrivenoj asocijalnosti, uvažava i priznaje samo
jedan odnos – odnos dominacije. Jer, nacija, kako kaže Sokolović, «definira
volju za dominacijom». Otuda čak i onaj nevjerovatni auditivni eho
značenjsko-melodijskog sazvučja tih dvaju pojmova: nacija –
dominacija.
Ukratko, nacija je lažni bog kome lažni vjernici prinose istinski krvavu
narodnu žrtvu. Upravo zato, u kontekstu nacionalnog samozavaravajućeg
uma, sve je lažno, i sve je nestvarno: i Bog, i Vjera, i Vjernici.
Stvarna je samo nedužna žrtva. Nacija logikom svoje podvostručene
zemljopisno-povijesne kanibalske gastronomije, ždere narod i narode. I
kao nacionalna, Revolucija još jednom jede svoju djecu. Nacionalizam je
moguć samo kao ideološki totalitarizam. U pitanju je sistem radikalne
eliminacije individue i individualnog; sistem totalne kontrole bezličnog
kolektivnog uma koji se etnosu nameće idejnim monopoliziranjem
obrazovanja (prećutni boljševički princip idejnosti u nastavi), tj.
planski provođenom interiorizacijom indoktrinirane i idejno izopačene
nacionalne svijesti.
I na samom kraju:
Uprkos činjenici da je nastala kao rezultat izbjegličkog iskustva
autora, ova knjiga ne računa sa mržnjom, i ne unosi je u jasan
polemičko-kritički diskurs, čak ni spram onih koji su mržnju nemilice
sijali i još uvijek siju oko sebe. Ali će, uprkos tome, vjerovatno,
upravo od njih, sama biti žestoko mržena i omražena. Omražena od onih,
čijom mržnjom je motivacijski bila podsticana u svom antimrzačkom
angažmanu i nastajanju. Jer mržnja ne samo da mrzi. Više od toga. Ona
voli da mrzi. I to je dijalektički momenat njene vjernosti samoj
sebi. O tome Krog Helge (1889–1962), norveški književnik, nešto
slobodnije interpretiran, kaže otprilike ovako:
Mogu da razumijem iznevjerenu ljubav, Iznevjereno prijateljstvo,
također. Ali ne mogu zamisliti iznevjerenu mržnju. Onaj ko iznevjeri
svoju mržnju, iznevjerio je samoga sebe.
Eto usputnog, ali najboljeg mogućeg literarnog opisa nacionaliste.
Uopštenost, bezličnost i sljepilo njegove mržnje, likovno-simbolički su
krajnje uvjerljivo dati, kako rekosmo, već na korici Sokolovićeve
knjige. Bezumni iracionalizam te mržnje, predstavljen je golemom
elektronski stiliziranom lobanjom.
Zašto baš lobanjom?
Zato što lobanja, za razliku od glave, u podrazumijevanoj ispražnjenosti
i oslobođenosti od svakog materijalnog sadržaja, nema upravo ono što
svaka glava ima: nema mozga. Tj. nema uma. A budući da u svojoj
pojednostavljenoj stiliziranosti nema čak ni usta, ova je lobanja u
svojoj bezumnosti i nijema i robotski bezosjećajna: ona je
uvjerljiva slika i prilika mrtvački ozbiljnog nacionalizma. Zato ja
nisam u stanju da razaberem: da li ova ilustracija predstavlja uspio
intuitivni pikturalni opis knjige; ili je, retorički govoreći, knjiga
samo kategorijalno-analitički uspio opis vlastite ilustracije.
Bilo kako bilo, za razliku od nacionalno ideologiziranih medija,
riječ i slika, konačno, negdje (kao ovdje: u ovoj
knjizi, i na njenoj korici), govore isto o Istom. Stoga i autor i
izdavač Knjige zaslužuju samo čestitke.
08.09.2006.
[1]
Džemal Sokolović: Nacija protiv naroda / Bosna je samo jedan
slučaj/ izd. XX VEK, Beograd, 2006. Tekst, inače, predstavlja sintezu
promotivnih besjeda što ih je potpisnik izgovorio na dvjema promocijama
održanim 11.07. u Konjicu (Bosanska soba, Dom kulture), tokom
Ninth International Seminar-a (10-14 July 2006.) u organizaciji
Institute for Strengthening Democracy; i 08.09. 2006. u Sarajevu
(Galerija Collegium Artisticum).
©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 08-09-2006. - Last
modified:
16/05/2012
