 |
Enver Julardzija
GUŠIĆEVOM SEHAROM
KROZ BOSNU i BANJA LUKU |
 |
Moja rahmetli nena
imala je seharu išaranu svakakvim bojama. Vise se i ne mogu sjetiti da li
su to bili cvjetići ili sare poput onih na perzijanskim ćilimima. Poklopac
nije bio ravan već ovalan sa prebačenim heklanjem preko. Ručka za
podizanje poklopca bila je već naherena i iskrivljena od silnog otvaranja
i zatvaranja. Ključ od sehare uvjek je držala kod sebe I niko nije
osim nje i njenog prisustva mogao zaviriti šta se nalazi u njoj. Bezbroj
puta sam je zatekao kako nagnuta traži i prebire po sehari i ta će mi
slika ostati neizbrisiva zauvjek.
-" idi igraj se sa djecom" dobacila bi preko ramena samo da je ostavim
nasamo sa ovom jamom uspomena. Sjedila bi tako dugo i često kao da je
sehara ko čitav grad ili poljana nesmalim. Međutim ta sehara za moju nenu
bila je više od jednog grada, u noj je ona brižljivo čuvala uspomene
mladosti, rekao bi čitav život.
Imao sam priliku par puta da ovlaš zavirim u nju i pri prvom kontaktu
namirisao bi suhe kruške i jabuke, ona omamljiva aroma od kojih se pravi
najbolji voćni kompot. Mnoštvo slika i likova od kojih mnoge nisam
poznavao, požutjele koverte i mahrame, smrtovnice, vjenčani darovi burme i
prstenovi što su se prenosili sa koljena na koljeno....
-"Bedrudine"
-"Molim"
-"Sta toliko, bolan, prebireš po toj sehari čitavo ovo vrijeme. Sta ima u
njoj tako interesantno i privlačno?"
"Možeš da pogledaš, ako hoćeš?"
-"Pa eto bi"
Miris jorgovana, zohe, rogača i pokisle trave odlomi se od Banja Luke.
-"Bedro, što je ova rijeka snažna i mutna"
"Vrbas"
-"Ko je onaj čovjek što ti mase?"
"Alija
"Hej Bedro, da Bog da ti meni živio 119 godina i da i dalje ovako pričaš o
našim banjalučkim rahatlucima i patnjama" mase Alija i izgubi se u
polumračnim sokacima"
-"Prije nego odemo na džumu, hajmo kod Bekira, mog kolege, znaš i ja sam
geometar kao i on." Hajmo prije nego ga četnici istjeraju i pretuku hanumu
mu Fadilu. Napravio hudnjak kucu za tri familije a nejma mjesta u njoj ni
za njega. Nedaju zlikovci, neda četničko-fašistička ideologija.
-"Eno Enke slika banjalučku dušu"
"Nek se zna da smo bili"
Nek se zna da jesmo, ma gdje da smo
Nek se zna da ćemo biti" stoji na platnu Envera Enke
Kadenića
-"Hajmo na ćevape kod Mujage"
Bedrudin
Gušić će vas u svojoj novoj knjizi ”Iz
sehare” kao i mene provodati i upoznati sa svojim gradom i
zajedno sa vama prelistati banjalučke albume prošlosti. Pokazati i
upoznati vas sa arhitekturom grada, upoznati vas sa njemu dragim ljudima i
prisustvovat ćete razgovorima sa javnim ličnostima svjetske a i BiH javne
scene.
Kroz seharu otvorit će vam se mogućnost da prođete Banjalukom upoznate je
iako nikada niste bili tamo. Upoznaćete ljude, njihove rahatluke i njihov
strah. Prepoznat ćete u njoj identičnost sopstvenog straha iz vaših
gradova pod četničkom okupacijom, sudbine Banjalučana izgledaće vam
poznate kao da ih preživljavate vi sami, vaši rođaci i komšije u vašim čaršijama. Mi Bošnjaci smo po patnjama i
preživljenom strahu isti po
čitavom dunjaluku, i muhadžirluk nam se ne razlikuje puno. Patnja i
čežnja za Bosnom gotovo je identičnog intenziteta i snage.
Šunjajući se proći ćete Šeherom za vrijeme okupacije i vidjeti porušenu
Ferhadiju, nekada svjetsku ljepoticu, danas samo ruševine zajedno sa
jos 16 porušenih vjerskih objekata. Četnici svugdje isti po Bosni i ista
ideologija, ruse džamije i odvode nedužne građane u nepoznato.
Gušićeva sehara, čiji ključ za njeno otvaranje lezi u vašim grudima i
znatiželji, prepuna je mirisa šeher Banja Luke, žuborenje Vrbasa i tišine
u džamiji za vrijeme namaza…
Čitajući kratke priče o Banjalučanima više puta sam namirisao mrak i strah
u njoj, namirisao sam smrdljive četnike koji na stražnja vrata kuće starog
imama rahmetli Muhameda Imamovića, na Grabu, iznad Gornjeg Šehera,
ulaze i traže zlato i novac. Nakon toga Muhamed podliježe batinama i biva
sahranjen tik uz munaru Hazdi Begzad džamije koju će četnici nedugo zatim
srušiti na svježi mezar ovog čestitog banjalučkog imama.
Miris cigarete i kahve snažno će zamirisati iz kancelarije u katoličkog
prvaka “ugladenog gospodina” u Banjaluci gdje će autor zajedno sa
muftijom podijeliti zlo u okupiranoj Banjaluci.
Ukoliko se pažljivo probere i pogleda po prostranoj Gušićevoj sehari naći
ćete pismo rahmetli dr. Alije Kapidžića, koji je umro u
izbjeglištvu u Malmeu čeznući za svojom Bosnom i Šeherom, I koji će
za Bošnjake izbjeglice izreci krasnu misao:” Oni će učiti jezike
drugih naroda da bi istim tim narodima govorili jezikom bosanskog čovjeka”
Miris kestenova i šapat kapljica na ranom Sabahu, banjalučkog ćevapa, sve
se to brižljivo čuva u ovoj Gušićevoj melanholičnoj dusi koja će tiho
patiti i uzaludno evocirati na uspomene koje se mozda nikada vise neće
ponoviti.
Čežnja za Bosnom kao za ponovnim susretom sa majkom, i isto tako teški
rastanci.
Gušićeva sehara podijeljena je nevidljivom pregradom na tri dijela
gdje u prvom nailazite na osobe i ličnosti iz Banja Luke koji su bili
svakodnevni hodajući primjeri ove ljepotice na Vrbasu a ujedno
predstavljali tipične karaktere za svaku nasu čaršiju.
Drugi dio smješten je za izbjeglištvo i
stanje oscilacijskog života u muhadžirluku. i treći su muhabeti sa poznatim
javnim ličnostima iz bosanskohercegovačkog života. Izdvojio bi Vehida
Gunića i odgovor na upit o zaboravu.
"Osobno, i da imam pravo na zaborav, ja zaboraviti neću i ne mogu.
Neću ni oprostiti ma kako me pritiskale ove rezolucije, sve međunarodne
organizacije. “ Hrabri” srpski borci ubili su moju suprugu Fatimu na
školskom času, medu maksumima, u trenutku kada je najboljim medu njima
upisivala posljednju peticu u životu. “Nesutrasivi” srpski borci ubili su
tom prilikom četiri učenika a dvadesetoro djece bilo je teško ranjeno.
Odlazak na hadždž i opis doživljenog razgaljuje i opisuje jedan poseban
doživljaj kojeg svaki musliman treba lično doživjeti.
U prvom dijelu u kojem su ukratko opisane sudbine ličnosti koje su nešto
značile našem autoru a i samoj čaršiji, u većini slučajeva Gušić ih
opisuje u vrijeme Banja Luke prije rata i period za vrijeme okupacije.
Prvi dio priče pun svijetlosti i dragih uspomena, u drugom mrak i strepnja
od najgoreg. Gusic ovim želi pokazati koliko su Banjalučani odnosno čitava
Bosna izgubili ovim ratom i dolaskom četničke ideologije u krvavu realnost
i praksu. Život prije rata bio je život dostojan insana. U ratu životinje
sa planina pretvorile su Banja Luku i ostatak Bosne u džehenem
Povratak u Bosnu, u rodni grad uvijek je mješavina prevelikog očekivanja i
razočarenja. Završio bi riječima Saida Gušića koji najbolje
objašnjava razlog nastanak knjige.
“Jer ako zaboravimo sve ove drage ljude, ako
ih se ne sjetimo i ako ih ne spomenemo- ko će onda nas spomenuti? Možda naša djeca koja neće znati ni ko smo, ni
šta smo, ni odakle dolazimo? Ako
sve to zaboravimo , šta nam drugo preostaje sem da i dalje lutamo od
sjećanja do gluposti. I sanjamo…..
SADRZAJ
