Avdo Metjahić |
Šaban NURIĆ
recenzija
STARAČKI MUHABETI |
Šaban NURIĆ |
SAMO ONO ŠTO JE
ZAPISANO OSTAJE TRAJNO
Iščitavajući rukopis knjige
STARAČKI MUHABETI od autora
Avde Metjahića, čovjek se ne može oteti utisku da je odjednom
“bačen” u vrijeme i prostor u kome su živjeli starci sa svojim
muhabetima, običajima, jezikom, bosanskim, a opet malo različitim od
sadašnjeg, rekao bih lepršavijim, vjernijim, izražajno i stilski
dosljednijim u bilježenju jednog prostora i života ljudi na tom prostoru
u vremenu koje je eto davno otišlo, prošlo sa vremeplovom vakta i
njegovih mijena koje markiraše i najaviše ovu sadašnju stvarnost,
mnogima sumornu i okrutnu, a nekima lepršavu i obećavajuću. Kako
kome?
Ta i takva stvarnost sadašnjice iznjedri prvo autora Metjahića,
a on ispisa uzbudljive redove ove knjige, kojima kaza istinu o topracima
i rodnom vatanu u kome je živio i odživio najljepše godine svoga
djetinjstva i prve zrele mladosti, koja će ga donijeti ovdje u daleku
tuđinu, koja mu silom životnog usuda “utrpa” novi toprak i nametnu drugi
vatan, koji je ipak i svačiji ničiji. I baš ta činjenica osjećaja nove
sredine koja dolaznicima nudi sve izuzev duše i onoga što čovjek nosi
samo iz rodne domaje je čini mi se u ovoj knjizi presudila i njenom
autoru, a i njenim budućim čitaocima.
Autoru, zato što je ispisujući
Staračke Muhabete zapisao nešto što velikim dijelom do sada nije
zapisano, a čitaocima zato što su “osuđeni” da čitajući ovu knjigu budu
vraćeni, oni odozdo, svome egu i nacionalnom, kulturnom i jezičkom
bošnjačkom bitisanju, a oni odnekuda drugo, da nauče ono što nisu znali
o jednom civilizacijskom ostrvu na kome su bitisali i bitišu ljudi,
Bošnjaci, muslimani, odolijevajući silama i haridbama neumoljivoga
vremenskoga toka mjerenog Kudret sahatom koji je, na žalost, mnoge
slične civilizacijske grupe poslao u zaborav.
Pa samo kada bi bio taj
razlog, a razumije se da nije, ova knjiga i njeni junaci zaslužuju
respekt i pažnju čitalaca. Tome ima i razlog više ako se uvaži autorovo
stilski utopljeno, ljudski pažljivo uvođenje čitaoca u radnje koje se u
svom dešavanju od opisa i prepričavanja razgovora dobrih djedova vrlo
često zalovantaju pravcem na kome se upoznaju običaji, jezik, vjera,
arhitektura, etnologija, kultura življenja i ostali elementi koji
plavsko-gusinjsku bošnjačku dolinu čine specifičnom i različitom od
ostalih sličnih sredina, a opet i uvjek iznad svega nepogrešivo
bošnjačkom.
Neposrednost i
"sočnost" Metjahićevog pisanja daje dozu povećane osebujnosti njegovom
neosporno bosanskom jeziku, koji bi komotno mogli nazvati BOŠNJAČKI-
plavo-gusinjski kao jednim od lokalnih dijalekata bosanskog
jezika.
Ispričane istine iz dešavanja u prošlosti Plava, Gusinja i
okoline, kako one koje je doživio autor a posebno one koje je
registrovao i upamtio slušajući muhabete staraca, su posebno značajne sa
stanovišta istinitosti interpretacije stvarne historije toga kraja, koja
je do sada, na žalost, bila ne samo djelimično iskrivljena, zna se od
koga, epski nakićena, već i potpuno lažno predstavljena i stavljena u
službu glorifikacije svega što je bilo protiv Poturica (čitaj Bošnjaka)
toga kraja. Čitave su kolone događaja i ličnosti koje marširaju ovom
knjigom ne smetajući jedni drugima, naprotiv, logikom autorskog
spisateljskog senza bivaju uzročno-posljedično tako uvezane da mreže
istinu o ljudima i teškim vremenima koja je preživljavao taj kraj u
prošlosti i preživljava ih i u sadašnjosti. Kao ilustracija tome može da
posluži činjenica da u SAD-u živi oko dvadeset hiljada imigranata iz
Plava i Gusinja, a samo ih je neku hiljadu manje ostalo dole, i ipak sve
štima. Kolenovići, Metjahići pa Hoti pa Redžepagići pa Krcići pa
Cecunjani pa…itd. Koji žive ovdje u Sjevernoj Americi (SAD i Kanada) su
isto kao i oni njihovi suplemenici koji ostaše dolje da čuvaju plemenske
pečate i zajednički pečat nacionalne pripadnosti Bošnjaštvu kao
historijskoj konstanti toga kraja i njegovih ljudi.
Utoliko ova
knjiga može biti i biti će praktikum za naraštaje koji se rađaju i koji
stasavaju u dalekom svijetu da ih podsjeti gdje su im korijeni i odakle
dolazi loza na kojoj oni cvjetaju i odrastaju u svjesne ljude sa
artikulisanom i definisanom nacionalnom bošnjačkom sviješću.
Starački
muhabeti, koji se što indirektno protežu od Met-Jahe pa direktno preko
Ganije i čitavog paviljonski kazivački izloženog zbira ličnosti, pa sve
do posljednjeg starca amidže oca autora ove knjige, zorno i filigranski
tačno slikaju sve ono što čini dušu toga kraja i ljudi u njemu, u svemu
tome dajući notu ozbiljnosti svjedočenja o nekim historijski tačnim
dešavanjima koja oficijelna, apologetski nahuškana, historija
tendenciozno nije zabilježila, a iz razloga što se takvom jednostranošću
htjeo da sačuva lažni mit o čojstvu i junaštvu nebošnjaka i nemuslimana
toga kraja pa i cijele Crne Gore a suprotno tome da se Bošnjaci
podcijene, minimiziraju, u konačnoj namjeri da se njihovo postojanje
izbriše na tim terenima, i upravo neljudske političke komšijske htijuće
mijene u tom pravcu su najbolja potvrda neodrživosti takvih namjera.
Otuda i pojave česte prijevare, npr. Vasojevića, koji malo-malo pa prime
islam pa opet se vrate pravoslavlju, pa se malo “osjećaju” Albancima i
tako u krug, zavisno gdje se veći plijen i pljačka mogu
zadobiti.
A
dobri starci to sve u svojim razgovorima raspredaju i apotekarski vagaju
razloge takvih ponašanja, ne sluteći ni jednog momenta da to jedan mali
dječak upija i bilježi u svoj nabriđeni mozak, da bi to eto sada u
poznim godinama sve upijeno “izlio” na papir i spisateljski osmislio i
ovjekovječio u knjizi STARAČKI MUHABETI.
Dakle, ovo su samo neki od
elemenata koji ovaj knjižni rukopis čine primjećivim za budućega
čitaoca, a u plavsko-gusinjskoj historiji će činiti značajan broj
kockica kojima će se složiti mozaik istine koji će se neminovno, i to
uskoro, morati slagati u toj bošnjačkoj enklavi kao i u cijeloj
bošnjačkoj zajednici koja živi u bošnjačkoj matičnoj državi Bosni i
Hercegovini i među svima onima razbacanim u dijaspori diljem bijelog
dunjaluka.
Međutim ima jedna činjenica prisutna u ovom Metjahićevom
rukopisu koja posebno zaslužuje pažnju da bude apostrofirana i
istaknuta. To je autorovo nastojanje da dok vjerno opisuje muhabete
staraca opiše i njihov tadašnji stav eminentno političke provijencije,
kojim oni afirmišu i zagovaraju nužnost potrebe snošljivog života i
tolerancije prema komšijama pravoslavcima, uglavnom Crnogorcima a još
više prema Albancima-katolicima. Upravo ovaj rukopis ovim segmentom
značajno zadire u sferu kompetentnog političkog prosuđivanja koje se
komotno može primjeniti i na sadašnje aktuelno vrijeme relativnog mira
na balkanskim prostorima ali sasvim primjereno i na nedavnu strašnu
ratnu prošlost u kojoj su Bošnjaci na Balkanu bili Katil fermanom
određeni da nestanu.
I na kraju ovo mišljenje o knjizi bi bilo
nekompletno ukoliko ocjenjivač nebi budućim čitaocima sugerisao da
konačnu njihovu ocjenu o knjizi daju onda kada knjigu STARAČKI MUHABETI
dobro isčitaju i to zastajući na pojedinim knjižnim dijelovima, a sve to
iz razloga potrebe da bi mogli kao Justicija-Boginja pravde povezanih
očiju a otvorena srca i bistra uma izvagati istinu u knjizi rečenu i
istu uporediti sa onim što smo do sada saznavali kao nečije druge
istine. Ovo se posebno odnosi na bosanski jezik kojim je knjiga pisana i
njegovu sučeljenost sa prijetnjom od strane nebošnjaka i njihovog
srpsko-crnogorskog jezika kojim vjekovima nastoje da ospore postojanje
ovog prvog, bosanskog.
I šta na kraju reći? Avdo Metjahić je odradio
jedan nada sve velik, odgovoran ali i težak posao, a na budućim
čitaocima je da o svemu tome daju svoj sud i svoju ocjenu. Da bi se sve
to desilo prije toga knjiga STARAČKI MUHABETI mora biti tehnički moguća,
dakle odštampana, što ja ovom prilikom srdačno preporučujem i želim da
to bude i to što prije.
Magistar Šaban NURIĆ, književnik i
publicista
21.03.2004.
