UDRUŽENJE ZA KULTURU - NOVO SARAJEVO (KNS)

Književno veče „Literarne kreacije-2011“



Manifestacija ima za cilj da afirmiše literarno stvaralaštvo književne omladine i mladih autora sa područja općine Novo Sarajevo i BiH, kao i autora iz dijaspore... Dodjeljena priznanja za najuspješnije radove...
 


UDRUŽENJE ZA KULTURU - NOVO SARAJEVO (KNS

Kulturna manifestacija u sklopu obilježavanja 16. maja, Dana Općine Novo Sarajevo

„Literarne kreacije-2011“



Povodom obilježavanja 16. maja, Dana Općine Novo Sarajevo održano je centralno književno veče u sklopu kulturne manifestacije „Literarne kreacije-2011“, 12.05.2011.g. u prostorijama MZ "Grbavica 1", koja se tradicionalno organizuje u organizaciji Udruženja za kulturu - Novo Sarajevo (KNS) već četiri godina u kontinuitetu.

Manifestacija ima za cilj da afirmiše literarno stvaralaštvo književne omladine i mladih autora sa područja općine Novo Sarajevo i BiH, kao i autora iz dijaspore.

Učešće u ovogodišnjoj manifestaciji je uzelo dvadeset autora iz cijele BiH i dijaspore i na taj način uveličali obilježavanja Dana Općine Novo Sarajevo.

Priznanja za najuspješnije radove su dodjeljenja u tri kategorije, i to:
1. Književna omladina: Ilma Smajić (Sarajevo): "Oglas" - poezija, 2. Mladi autori: Martina Franjić (Bihać): „Svjetlost u retrovizoru“ - proza i 3. BiH-dijaspora: Meho Jakupović (Engleska): „Dobro jutro, Prijedore“.

*****




Adnan Subašić


Od prispjelih radova na javni poziv prema kulturnoj manifestaciji "5. Novosarajevski književni susreti-2011" je proslijeđeno 18 radova, i to:

I) KNJIŽEVNA OMLADINA:
1. Ilma Smajić: "Oglas"
2. Nermin Delić: “Kula od pijeska”
3. Inda Mulaahmetović: “Noć”
4. Kerim Bevrnja: „U oklopu šutnje“
5. Elvira Čorbo: „Nora“
6. Ema Kalmar: „Moj grad“
7. Tea Kalmar: „Sjećanja su vječna“

II) MLADI AUTORI:
8. Martina Franjić: „Svjetlost u retrovizoru“
9. Admir Džako: „Jedan od loze“
10. Mustafić Aldijana: „Zgasnu Đula milovanja žedna“
11. Adnan Subašić: „Slika života“
12. Nurija Delić: „Srca nemirna“
13. Safer Grbić: „K(raj)“

III) BiH DIJASPORA
14. Meho Jakupović (Engleska): „DOBRO JUTRO, PRIJEDORE“
15. Hedina Tahirović-Sijerčić (Njemačka): „RAZGOVOR SA MJESECOM“
16. Semira Jakupović (Engleska): „PONOVO TRAVA NIČE“
17. Kemal Handan (USA): „ZMAJ“
18. Fahrudin Dino Avdibegović (Danska): „PITAJ ME, STRANČE!“


Ovogodišnja manifestacija "Literarne kreacije-2011" prvi put je održana bez podrške Općine Novo Sarajevo, a nadamo se da će se u budućnosti afirmisati duh uviđajnosti i programske otvorenosti povodom obilježavanja ovog najznačajnijeg dana za lokalnu zajednicu.

Ibrahim Osmanbašić
Predsjednik udruženja

Sarajevo, 16.05.2011.

*****




Ilma Smajić, VII2,

OŠ „Čengić Vila 1“ / Sarajevo

OGLAS

Pod hitno jedan oglas dajem
Srdita i ljuta na svijet cio,
Besplatno dajem svoga brata
Jer je od svih najgori bio.

Nazvao me plačkom pred onim zgodnim drugom
I mazom, maminom curicom, čak
Svi su se smijali na moj račun,
A ja se ljuta, crvenila kao rak.

Zato ga dajem onom ko želi,
Onako plavog, pametnog, jakog,
Drugarskog stava i osmijeha toplog,
Spremnog da zaštiti svakog.

Ama gluposti i ja u ljutnji pričam sad,
Kakav oglas, kakvi bakrači,
Nijedan podrugljivi osmijeh, ni šala
Od ljubavi prema bratu nisu jači.

*****




Martina Franjić (Bihać)

SVJETLOST U RETROVIZORU

Nikad nije vozila brže od ograničenja. Pazila je na znakove, signalizaciju, stala bi na zebri i pustila da pješaci pređu, palila svjetla čim bi sjela u auto. Noću je vozila polako, oprezno. Nikad nije mačku zgazila, nikad ogrebala auto kod bočnog parkiranja, odvalila retrovizor ili slučajno okrznula biciklista. Bila je odgovoran vozač, uvijek trijezan za upravljačem. Do sada su je samo dva puta zaustavili prometni policajci, ali ne zbog prekršaja već radi uobičajene rutinske kontrole. Zašto je onda jurila 100 na sat kroz naselje kao pomahnitali luđak? Zašto joj se desna noga zalijepila na papučicu gasa i otežala 20 kila? Je li htjela da je zaustave, kazne, kažu: “Gospođo B., pobogu, zašto vozite tako brzo?” Njen susjed, policajac, onda bi približio lice prozoru i uzviknuo: “Gospođo B., jeste li dobro?! Izgledate užasno!”

I izgledala je užasno. Pogledavala je svako malo u retrovizor. Smeđa valovita kosa bila je raščupana na sve strane, a crna maskara se razmrljala te joj slijepila trepavice; crnu sjenku upile su bore, tvoreći mrežu užasnih tamnih linija oko očiju. Usne, krvave, izgrizla je do bola. Obrazi, vlažni od suza, sjajili su se kao da su premazani svjetlucavim novogodišnjim prahom. Pitala se tko je ta stara, jadna, uplakana žena. Nije se mogla prepoznati. U retrovizoru je promatrala neka strankinja, jedna slomljena i nesretna osoba. Kako to prije nije primjetila? Je li šminka sve skrivala? Gdje je nestala ona lijepa, mlada i vesela žena bujne kose i rumenih obraza koja je mogla osvojiti svijet svojim zelenim očima i ljupkim osmijehom? Je li uopće postojala?

Postojala je, u njenom sjećanju. Izgledala je dražesno na svom vjenčanju. To je bio najsretniji dan u njenom životu. Sve je teklo po planu, onako kako su to ona i njen budući muž dogovorili. Broj uzvanika je bio i ostao stotinu,. Pozvali su najbližu rodbinu i prijatelje. On je pozvao majku, šutljivu ženu, oca, tihog i povučenog sijedog čovjeka koji joj se odmah dopao jer se nije htio uplitati u njihov budući život, sestru, uspješnu poslovnu ženu koju je rijetko viđala i koja se izolirala od obitelji otkako se odselila u Ameriku, te djeda, starca kojeg su strpali u dom i koji je uvijek pio čašicu više. Na spisku uzvanika našao se i ujak kojeg nikad prije nije upoznala niti se o njemu ikad pričalo. On je po svemu sudeći bio crna ovca obitelji. Pozvao je još i par kućnih prijatelja te rođaka u trećem koljenu koji su živjeli u Austriji i često navraćali ljeti u njihov mali grad. Ona je pozvala mamu, tatu, djeda i baku, ujne, strine, dvije starije sestre s kojima se rijetko čula, a koje su već bile udane i imale djecu (uvijek im je zavidjela), dugogodišnje prijateljice i dječka iz susjedstva s kojim je kao dijete igrala tenis. Njen budući suprug ga je uvijek gledao ispod oka. Znala je da je ljubomoran i sumnjičav, ali to ju je uzbuđivalo. Osjećala je kao da je njegov centar svijeta.

Imala je dvije djeveruše, a kuma joj je bila najbolja prijateljica. Vjenčanicu je po njenoj mjeri sašila poznata krojačica iz obližnjeg grada; bila je napravljena od bijelog tila posutog cirkonima i koštala je pravo bogatstvo. Nije htjela štedjeti jer je to najbitniji dan u njenom životu. Njen suprug, visoki i zgodni, tamnokosi muškarac s naslovnica, nosio je elegantno crno odijelo poznate marke. Sjeća se kako se zavodnički smješkao i istovremeno prikrivao nervozu prebirući prstima po ukrasnim manšetama koje mu je poklonila za godišnjicu. Jedino je sliku to krasnog dana kvario njegov kum, neugledni i razvratni mladić koji je neprekidno dodavao nekakve prostote i bockao njenog muža laktom kad god bi se ona našla u blizini. Ali, i to je nekako prihvatila, prešla preko svega. Sad je bila u braku, ozbiljna žena, i samim time morala je praviti kompromise. Tako to rade pametni, zreli ljudi. Brak nije livada puna poljskog cvijeća; tu i tamo nađe se neki čičak. Prihvatila je i tog neotesanog mladića jer je on bio prijatelj njenog muža, gospodina B., a prijatelji su jako bitni u životu. Znala je da mu ne smije nikad reći „ili on ili ja“.

O braku i vezama znala je dovoljno. Ili je tako mislila. Pogledala je opet u retrovizor. Žena u ogledalu izgledala je ukočeno, mrtvo. Postoje konzervativni brakovi i veze, mislila je, oni gdje je muškarac glava obitelji, sve sam odlučuje, zatim moderni, gdje je žena glavna, a muškarac papučar i demokratski, gdje su svi ravnopravni i sve se odluke donose zajednički. Ali, kako jedan brak može biti ravnopravan ako su samo uključene dvije stranke? Nema većinskog glasa, već je sve opet odluka jednog pojedinca. „Pa, nekad si ti glavna, nekad on,“ rekla joj je prijateljica, „Ti kuhaš, on pere suđe; ti peglaš, on usisava… Ti radiš, on čuva djecu itd. Eto, tako je to pravilno.“ One su znale više o muškarcima. Čitale su Cosmo, Elle i rugale se poznatim glumcima i glumicama dok su prelistavale žutu štampu. Te posrnule dive bile su im opomena. Imala je smjernicu u životu. Čitala je knjige o samopomoći i brakovima, povijesne romane, biografije pisaca, udžbenike iz psihologije, gledala je Oprah i CSI, Laži me i Zakon i red. Znala je sve o umorstvima, preljubima, zločinu iz strasti i nasilju u obitelji.

Žena u retrovizoru se nasmijala. Tvoj život se zasnivao na iluzijama, draga. A ti si cijelo vrijeme glumila, draga. Tvoj muž također, draga. On još najbolje! Posprdno je govorio odraz u ogledalu. Možda nije dovoljno pozornosti pridavala mužu. Možda je sjedila pred televizorom duže nego obično. Možda je trebala … Ne!

Ne, ne. To nije bilo moguće. Zavaravala se. Borila se protiv stvarnosti koja je opkolila sa svih strana. Stisla je gas. Sad je jurila obilaznicom prema planinama u daljini. Auti koji su joj dolazili u susret nestajali bi u odbljesku crvene svjetlosti u bočnim staklima. „Objects in Mirror Are Closer Than They Appear” pisalo je na bočnim staklima. Svjetla su nestajala u mraku. Upalila je radio i pojačala. Svirala je neka srceparajuća pjesma o izgubljenoj ljubavi. Kriknula je i počela lupati rukama po volanu. Suze su joj navrle na oči od bijesa. Jedva je vidjela.

Kažiprstom je isključila radio. Svi joj se rugaju, cijeli svemir! Kako je mogla biti tako glupa?! Kako nije vidjela prije znakove? Sve stvari je dobro opažala-svaku fleku na košulji, mrvice na podu, prašinu oko televizora, paučinu oko prozora. Mogla je pročitati ljude nakon pet minuta. Pomno je birala prijatelje i kolege s kojima će se družiti na poslu. Jecajući se pitala kako nije mogla pročitati vlastitog muža kojeg je viđala svaki dan, pričala i lijegala u krevet, poznavala već tri godine.

Ono što je pokušavala potisnuti u zabačeni kut sjećanja, sada je naviralo poput bujice, spremne da je potopi. Eno je, otvorila je vrata stana i tiho ušla. Spustila je torbicu na stolicu u hodniku, kako to čini svaki dan. Ušla je u dnevni boravak, odmorna i vesela. Pustili su je ranije kući jer je sutra morala na poslovni put. Ušla je u dnevni boravak i vidjela da je sve stojalo na svom mjestu, baš onako kako je ostavila ujutro prije nego što je otišla. Nije bilo njegovih čarapa na fotelji ni čaše na stolu koja je ostavljala ružne krugove na staklu jer nikad nije koristio podmetač, a televizor je bio ugašen. Stan je bio sablasno tih, kao da nitko u njemu ne živi. Oslušnula je. Ipak je čula neke zvukove. Nije valjda da još uvijek spava? Prošlo je pet sati. Ovih dana, otkako je na godišnjem, ljenčario je po cijele dane. Ljutito je otvorila vrata, spremna da saspe paljbu već pomno odabranih riječi i uvreda, ali ono što je vidjela ostavilo ju je bez riječi. Htjela ga je ubiti! Njega, i nju, koju nije pravo ni vidjela. Sva se zgrčila. Onaj užasni, gorki okus još joj je bio prisutan u ustima iako je prošlo već petnaest minuta otkako je izjurila iz kuće samo sa ključevima u ruci.

I sad je tu, ne zna pravo kuda vozi i proklinje pomno isplaniran život. Ide kuda se cesta pruža, sve brže, iako zna da je klizavo. Noć se spuštala zajedno sa sivim oblacima koji smanjuju vidljivost. Pogledala je u retrovizor još jednom. Mrak se navlačio preko brda u daljini. Pogledala je ponovo na cestu i ugledala nešto bijelo, maleno, kako skače pravo na trak kojim se kretala. Velike, okrugle oči ostale su zarobljene u svjetlu njenih farova.

„Bijeli zec... kao iz Alise...“ Riječi su ostale zarobljene u zvuku kočnica.
Tup udarac odjeknuo je šumom. Svjetlost koja je naglo izronila iz mraka obasjala je retrovizor njenog auta.

Odraz u njemu raspao se na bezbroj komadića.

*****





Meho Jakupović (Engleska)


DOBRO JUTRO,PRIJEDORE

Porušen je most, sred mog rodnog grada,
dijele se obale, sudbine i snovi.
Nesigurnost, nemir i nespokoj vlada.
Čijom stranom neba, noćas mjesec plovi?

Vjetar miris lipa, prosu na trenutak,
nudeći svu raskoš, ove ljetnje noći.
Kradu mi sjećanja, sreću, mirni kutak,
ne umire nada, ludilo će proći.

Kakve snove snivaš, moj rođeni grade?
Dal’ me i ti u snu, vidiš ko’ tuđinca?
Otimaju prošlost, djetinjstvo mi kradu,
trgove, mahale, imena ulica.

S mirisom lepinja, da li mi se budiš?
Osviću li opet, one plave zore?
Ili savjest mudro, po zasluzi nudi,
nekom mirne snove, nekom noćne more?

Porušen je most, sred mog rodnog grada,
izgradimo novi, nek’ blista u noći.
Neka bude ljubav i radost i nada,
sa njima bi mirni snovi, mogli doći.....

*****




Admir Džanko

 



Arnela Kordić





Nurija Delić




Udruženje se zahvaljuje svim autorima koji su uzeli učešće u programu
manifestacije "Literarne kreacije-2011".


Organizator: KNS

KNS/17.05.2011


 

HOME