
 |

UDRUŽENJE ZA KULTURU - NOVO
SARAJEVO (KNS)
Književno
veče „Literarne kreacije-2011“

Manifestacija
ima za cilj da afirmiše literarno stvaralaštvo književne omladine i
mladih autora sa područja općine Novo Sarajevo i BiH, kao i autora iz
dijaspore... Dodjeljena priznanja za najuspješnije radove...
UDRUŽENJE
ZA KULTURU - NOVO SARAJEVO (KNS
Kulturna
manifestacija u sklopu obilježavanja 16. maja, Dana Općine Novo
Sarajevo
„Literarne
kreacije-2011“

Povodom
obilježavanja 16. maja, Dana Općine Novo Sarajevo održano je
centralno književno veče u sklopu kulturne manifestacije „Literarne
kreacije-2011“, 12.05.2011.g. u prostorijama MZ "Grbavica
1", koja se tradicionalno organizuje u organizaciji Udruženja za
kulturu - Novo Sarajevo (KNS) već četiri godina u
kontinuitetu.
Manifestacija ima za cilj da afirmiše literarno
stvaralaštvo književne omladine i mladih autora sa područja općine
Novo Sarajevo i BiH, kao i autora iz dijaspore.
Učešće u
ovogodišnjoj manifestaciji je uzelo dvadeset autora iz cijele BiH i
dijaspore i na taj način uveličali obilježavanja Dana Općine Novo
Sarajevo.
Priznanja za najuspješnije radove su dodjeljenja u
tri kategorije, i to: 1. Književna omladina: Ilma Smajić
(Sarajevo): "Oglas" - poezija, 2. Mladi autori: Martina
Franjić (Bihać): „Svjetlost u retrovizoru“ - proza i 3.
BiH-dijaspora: Meho Jakupović (Engleska): „Dobro jutro,
Prijedore“.
*****

Adnan
Subašić
Od
prispjelih radova na javni poziv prema kulturnoj manifestaciji "5.
Novosarajevski književni susreti-2011" je proslijeđeno 18
radova, i to:
I)
KNJIŽEVNA OMLADINA: 1.
Ilma Smajić: "Oglas" 2. Nermin Delić: “Kula od
pijeska” 3. Inda Mulaahmetović: “Noć” 4.
Kerim Bevrnja: „U oklopu šutnje“ 5. Elvira Čorbo:
„Nora“ 6. Ema Kalmar: „Moj grad“ 7. Tea
Kalmar: „Sjećanja su vječna“
II)
MLADI AUTORI: 8.
Martina Franjić: „Svjetlost u retrovizoru“ 9. Admir
Džako: „Jedan od loze“ 10. Mustafić Aldijana: „Zgasnu
Đula milovanja žedna“ 11. Adnan Subašić: „Slika
života“ 12. Nurija Delić: „Srca nemirna“ 13.
Safer Grbić: „K(raj)“
III)
BiH DIJASPORA 14.
Meho Jakupović (Engleska): „DOBRO JUTRO, PRIJEDORE“ 15.
Hedina Tahirović-Sijerčić (Njemačka): „RAZGOVOR SA
MJESECOM“ 16. Semira Jakupović (Engleska): „PONOVO
TRAVA NIČE“ 17. Kemal Handan (USA): „ZMAJ“ 18.
Fahrudin Dino Avdibegović (Danska): „PITAJ ME,
STRANČE!“
Ovogodišnja manifestacija "Literarne
kreacije-2011" prvi put je održana bez podrške Općine Novo
Sarajevo, a nadamo se da će se u budućnosti afirmisati duh
uviđajnosti i programske otvorenosti povodom obilježavanja ovog
najznačajnijeg dana za lokalnu zajednicu.
Ibrahim
Osmanbašić Predsjednik
udruženja
Sarajevo, 16.05.2011.
*****

Ilma
Smajić, VII2,
OŠ
„Čengić Vila 1“ / Sarajevo
OGLAS
Pod hitno
jedan oglas dajem Srdita i ljuta na svijet cio, Besplatno dajem
svoga brata Jer je od svih najgori bio.
Nazvao me plačkom
pred onim zgodnim drugom I mazom, maminom curicom, čak Svi su
se smijali na moj račun, A ja se ljuta, crvenila kao rak.
Zato
ga dajem onom ko želi, Onako plavog, pametnog, jakog, Drugarskog
stava i osmijeha toplog, Spremnog da zaštiti svakog.
Ama
gluposti i ja u ljutnji pričam sad, Kakav oglas, kakvi
bakrači, Nijedan podrugljivi osmijeh, ni šala Od ljubavi prema
bratu nisu jači.
*****

Martina
Franjić (Bihać)
SVJETLOST U RETROVIZORU
Nikad
nije vozila brže od ograničenja. Pazila je na znakove, signalizaciju,
stala bi na zebri i pustila da pješaci pređu, palila svjetla čim bi
sjela u auto. Noću je vozila polako, oprezno. Nikad nije mačku
zgazila, nikad ogrebala auto kod bočnog parkiranja, odvalila
retrovizor ili slučajno okrznula biciklista. Bila je odgovoran vozač,
uvijek trijezan za upravljačem. Do sada su je samo dva puta
zaustavili prometni policajci, ali ne zbog prekršaja već radi
uobičajene rutinske kontrole. Zašto je onda jurila 100 na sat kroz
naselje kao pomahnitali luđak? Zašto joj se desna noga zalijepila na
papučicu gasa i otežala 20 kila? Je li htjela da je zaustave, kazne,
kažu: “Gospođo B., pobogu, zašto vozite tako brzo?” Njen
susjed, policajac, onda bi približio lice prozoru i uzviknuo:
“Gospođo B., jeste li dobro?! Izgledate užasno!”
I
izgledala je užasno. Pogledavala je svako malo u retrovizor. Smeđa
valovita kosa bila je raščupana na sve strane, a crna maskara se
razmrljala te joj slijepila trepavice; crnu sjenku upile su bore,
tvoreći mrežu užasnih tamnih linija oko očiju. Usne, krvave, izgrizla
je do bola. Obrazi, vlažni od suza, sjajili su se kao da su premazani
svjetlucavim novogodišnjim prahom. Pitala se tko je ta stara, jadna,
uplakana žena. Nije se mogla prepoznati. U retrovizoru je promatrala
neka strankinja, jedna slomljena i nesretna osoba. Kako to prije nije
primjetila? Je li šminka sve skrivala? Gdje je nestala ona lijepa,
mlada i vesela žena bujne kose i rumenih obraza koja je mogla
osvojiti svijet svojim zelenim očima i ljupkim osmijehom? Je li uopće
postojala?
Postojala je, u njenom sjećanju. Izgledala je
dražesno na svom vjenčanju. To je bio najsretniji dan u njenom
životu. Sve je teklo po planu, onako kako su to ona i njen budući muž
dogovorili. Broj uzvanika je bio i ostao stotinu,. Pozvali su
najbližu rodbinu i prijatelje. On je pozvao majku, šutljivu ženu,
oca, tihog i povučenog sijedog čovjeka koji joj se odmah dopao jer se
nije htio uplitati u njihov budući život, sestru, uspješnu poslovnu
ženu koju je rijetko viđala i koja se izolirala od obitelji otkako se
odselila u Ameriku, te djeda, starca kojeg su strpali u dom i koji je
uvijek pio čašicu više. Na spisku uzvanika našao se i ujak kojeg
nikad prije nije upoznala niti se o njemu ikad pričalo. On je po
svemu sudeći bio crna ovca obitelji. Pozvao je još i par kućnih
prijatelja te rođaka u trećem koljenu koji su živjeli u Austriji i
često navraćali ljeti u njihov mali grad. Ona je pozvala mamu, tatu,
djeda i baku, ujne, strine, dvije starije sestre s kojima se rijetko
čula, a koje su već bile udane i imale djecu (uvijek im je
zavidjela), dugogodišnje prijateljice i dječka iz susjedstva s kojim
je kao dijete igrala tenis. Njen budući suprug ga je uvijek gledao
ispod oka. Znala je da je ljubomoran i sumnjičav, ali to ju je
uzbuđivalo. Osjećala je kao da je njegov centar svijeta.
Imala
je dvije djeveruše, a kuma joj je bila najbolja prijateljica.
Vjenčanicu je po njenoj mjeri sašila poznata krojačica iz obližnjeg
grada; bila je napravljena od bijelog tila posutog cirkonima i
koštala je pravo bogatstvo. Nije htjela štedjeti jer je to najbitniji
dan u njenom životu. Njen suprug, visoki i zgodni, tamnokosi muškarac
s naslovnica, nosio je elegantno crno odijelo poznate marke. Sjeća se
kako se zavodnički smješkao i istovremeno prikrivao nervozu prebirući
prstima po ukrasnim manšetama koje mu je poklonila za godišnjicu.
Jedino je sliku to krasnog dana kvario njegov kum, neugledni i
razvratni mladić koji je neprekidno dodavao nekakve prostote i bockao
njenog muža laktom kad god bi se ona našla u blizini. Ali, i to je
nekako prihvatila, prešla preko svega. Sad je bila u braku, ozbiljna
žena, i samim time morala je praviti kompromise. Tako to rade
pametni, zreli ljudi. Brak nije livada puna poljskog cvijeća; tu i
tamo nađe se neki čičak. Prihvatila je i tog neotesanog mladića jer
je on bio prijatelj njenog muža, gospodina B., a prijatelji su jako
bitni u životu. Znala je da mu ne smije nikad reći „ili on ili
ja“.
O braku i vezama znala je dovoljno. Ili je tako
mislila. Pogledala je opet u retrovizor. Žena u ogledalu izgledala je
ukočeno, mrtvo. Postoje konzervativni brakovi i veze, mislila je, oni
gdje je muškarac glava obitelji, sve sam odlučuje, zatim moderni,
gdje je žena glavna, a muškarac papučar i demokratski, gdje su svi
ravnopravni i sve se odluke donose zajednički. Ali, kako jedan brak
može biti ravnopravan ako su samo uključene dvije stranke? Nema
većinskog glasa, već je sve opet odluka jednog pojedinca. „Pa,
nekad si ti glavna, nekad on,“ rekla joj je prijateljica, „Ti
kuhaš, on pere suđe; ti peglaš, on usisava… Ti radiš, on čuva
djecu itd. Eto, tako je to pravilno.“ One su znale više o
muškarcima. Čitale su Cosmo, Elle i rugale se poznatim glumcima i
glumicama dok su prelistavale žutu štampu. Te posrnule dive bile su
im opomena. Imala je smjernicu u životu. Čitala je knjige o
samopomoći i brakovima, povijesne romane, biografije pisaca,
udžbenike iz psihologije, gledala je Oprah i CSI, Laži me i Zakon i
red. Znala je sve o umorstvima, preljubima, zločinu iz strasti i
nasilju u obitelji.
Žena u retrovizoru se nasmijala. Tvoj
život se zasnivao na iluzijama, draga. A ti si cijelo vrijeme
glumila, draga. Tvoj muž također, draga. On još najbolje! Posprdno je
govorio odraz u ogledalu. Možda nije dovoljno pozornosti pridavala
mužu. Možda je sjedila pred televizorom duže nego obično. Možda je
trebala … Ne!
Ne, ne. To nije bilo moguće. Zavaravala
se. Borila se protiv stvarnosti koja je opkolila sa svih strana.
Stisla je gas. Sad je jurila obilaznicom prema planinama u daljini.
Auti koji su joj dolazili u susret nestajali bi u odbljesku crvene
svjetlosti u bočnim staklima. „Objects in Mirror Are Closer
Than They Appear” pisalo je na bočnim staklima. Svjetla su
nestajala u mraku. Upalila je radio i pojačala. Svirala je neka
srceparajuća pjesma o izgubljenoj ljubavi. Kriknula je i počela
lupati rukama po volanu. Suze su joj navrle na oči od bijesa. Jedva
je vidjela.
Kažiprstom je isključila radio. Svi joj se rugaju,
cijeli svemir! Kako je mogla biti tako glupa?! Kako nije vidjela
prije znakove? Sve stvari je dobro opažala-svaku fleku na košulji,
mrvice na podu, prašinu oko televizora, paučinu oko prozora. Mogla je
pročitati ljude nakon pet minuta. Pomno je birala prijatelje i kolege
s kojima će se družiti na poslu. Jecajući se pitala kako nije mogla
pročitati vlastitog muža kojeg je viđala svaki dan, pričala i
lijegala u krevet, poznavala već tri godine.
Ono što je
pokušavala potisnuti u zabačeni kut sjećanja, sada je naviralo poput
bujice, spremne da je potopi. Eno je, otvorila je vrata stana i tiho
ušla. Spustila je torbicu na stolicu u hodniku, kako to čini svaki
dan. Ušla je u dnevni boravak, odmorna i vesela. Pustili su je ranije
kući jer je sutra morala na poslovni put. Ušla je u dnevni boravak i
vidjela da je sve stojalo na svom mjestu, baš onako kako je ostavila
ujutro prije nego što je otišla. Nije bilo njegovih čarapa na fotelji
ni čaše na stolu koja je ostavljala ružne krugove na staklu jer nikad
nije koristio podmetač, a televizor je bio ugašen. Stan je bio
sablasno tih, kao da nitko u njemu ne živi. Oslušnula je. Ipak je
čula neke zvukove. Nije valjda da još uvijek spava? Prošlo je pet
sati. Ovih dana, otkako je na godišnjem, ljenčario je po cijele dane.
Ljutito je otvorila vrata, spremna da saspe paljbu već pomno
odabranih riječi i uvreda, ali ono što je vidjela ostavilo ju je bez
riječi. Htjela ga je ubiti! Njega, i nju, koju nije pravo ni vidjela.
Sva se zgrčila. Onaj užasni, gorki okus još joj je bio prisutan u
ustima iako je prošlo već petnaest minuta otkako je izjurila iz kuće
samo sa ključevima u ruci.
I sad je tu, ne zna pravo kuda vozi
i proklinje pomno isplaniran život. Ide kuda se cesta pruža, sve
brže, iako zna da je klizavo. Noć se spuštala zajedno sa sivim
oblacima koji smanjuju vidljivost. Pogledala je u retrovizor još
jednom. Mrak se navlačio preko brda u daljini. Pogledala je ponovo na
cestu i ugledala nešto bijelo, maleno, kako skače pravo na trak kojim
se kretala. Velike, okrugle oči ostale su zarobljene u svjetlu njenih
farova.
„Bijeli zec... kao iz Alise...“ Riječi su
ostale zarobljene u zvuku kočnica. Tup udarac odjeknuo je šumom.
Svjetlost koja je naglo izronila iz mraka obasjala je retrovizor
njenog auta.
Odraz u njemu raspao se na bezbroj
komadića.
*****

Meho
Jakupović (Engleska)
DOBRO JUTRO,PRIJEDORE
Porušen
je most, sred mog rodnog grada, dijele se obale, sudbine i
snovi. Nesigurnost, nemir i nespokoj vlada. Čijom stranom neba,
noćas mjesec plovi?
Vjetar miris lipa, prosu na
trenutak, nudeći svu raskoš, ove ljetnje noći. Kradu mi
sjećanja, sreću, mirni kutak, ne umire nada, ludilo će
proći.
Kakve snove snivaš, moj rođeni grade? Dal’ me
i ti u snu, vidiš ko’ tuđinca? Otimaju prošlost, djetinjstvo
mi kradu, trgove, mahale, imena ulica.
S mirisom lepinja,
da li mi se budiš? Osviću li opet, one plave zore? Ili savjest
mudro, po zasluzi nudi, nekom mirne snove, nekom noćne
more?
Porušen je most, sred mog rodnog grada, izgradimo
novi, nek’ blista u noći. Neka bude ljubav i radost i
nada, sa njima bi mirni snovi, mogli doći.....
*****

Admir
Džanko
Arnela
Kordić

Nurija
Delić

Udruženje
se zahvaljuje svim autorima koji su uzeli učešće u programu
manifestacije "Literarne kreacije-2011".
Organizator:
KNS
KNS/17.05.2011
HOME



GOVORI I PIŠI
PRAVILNO
BOSANSKIM JEZIKOM


| |