Ako djelo posmatramo kao pitanje nove teorijske projekcije
kulture i kao identi-fikaciju različitih manifestacija, osjetićemo
koliko takav pristup otvara mogućnosti za uspostavljanje novih
zakona multikulturnog djelovanja. Teško je danas u
bosansko-hercegovačkoj književnosti naći djelo sa kojima će se
uspostaviti takva, postmoderni-stička komunikacija, jer se ona (kao
i politika, ekonomija i dr.) guši u moru nesporazuma, neznanja i
problema. Ipak, u posljednjih nekoliko godina pojavilo se nekoliko
djela koja vraćaju nadu da ima pisaca u čijim djelima možemo naći
pretpostavljene teorijske principe. Takvih djela se pojavilo tek
nekoliko, ali su zanimljiva i značajna po tome što uspijevaju
uhvatiti korak sa savremenim svjetskim kretanjima u književnosti i,
uz to, uspijevaju dati nov kvalitet savremenoj našoj literaturi.
Jedno od njih je roman Mehmeda Đedovića (1971. Miljanovci, Kalesija)
"Sjena kurjaka". Sa misaonog aspekta naslov djela zanimljiv
je i rječit sa više aspekata. Prije svega, što dotiče neke
dimenzije iz mitske prošlosti kad su kurjaci bili bliski
sagovornici, a istovremeno, kod nas u Bosni, ulijevaju strah i
poštovanje. Razvijajući tu temu pisac je uspio dočarati atmosferu
tajanstvene patine prošlosti kakva u čovjeku nastaje u susretu sa
dalekim i nepoznatim.
Roman "Sjena kurjaka" počinje neobično, a neobičan ima i
tok i završetak. Sve što je neobično, ima cilj da pojača čar
tajanstva, da veže recipijente za aktante, ulije nadu da je opstanak
moguć u najtežim životnim trenucima, da za mržnju postoji lijek, a
za zločin osveta. U tom kontekstu treba posmatrati moto knjige:
"Svijet se kotrlja hiljadama godina, a ako ti se čini da sve
počinje i prestaje s tobom, znaj da je to laž; slatko i lijepo je u
nju vjerovati, ali je ipak samo laž kao i sve druge.
I prije tebe su ljudi hodali zemljom, činili zlo i osuđivali
ga s istom ravnodušnošću, i prije tebe su napadali i branili se,
vjerovali i izdavali, kurvali se i bili vjerni. Sve što treba da
doživiš neko je doživio, put kojim tabanaš utro, i znao sve što ti
tek treba da saznaš".
Takav moto koji je u neku ruku aplikacija čitavog djela,
arhitema knjige, misao vodilja na čijoj liniji treba pratiti
djelo. Nastavlja se detaljima koji asociraju na Sibir kao
mjesto ambijentalnog prostora u čijim prostranstvima se kuju planovi i
zavjere koji se reflektuju i u dalekoj Bosni. Autor nam šalje poruku
kako se sve što se dešava na kugli zemaljskoj reflektuje na sve
njene dijelove, osobito na male i nejake koji otkad je svijeta i
vijeka trpe teror moćnih, jakih, zlobnih i pokvarenih. U toj
funkciji je slika mračne atmosfere u Sibiru i protagonista koji se
mislima i pojavama jedino uklapaju u tu i takvu atmosferu. To su
Milutin i Janko, ljudi izgubljenih i u svijetu i vremenu, mistične
ličnosti koje žive u prostorima mraka, prošlosti, mitologije i
zaborava. Pa su, kao takvi, stalna prijetnja sebi i svijetu.
U prvom fabularnom segmentu romana naglasak piščev je na jeziku,
tekstualnosti, narativnim strukturama koje omogućavaju književnim
kritičarima i historičarima književnosti da lociraju djelo u
kontekst vremena i na temelju jezika dekodiraju njegova temeljna
značenja, proširuje njegovu smislenost i dovedu do poklapanja
njegovih kategorija: života, misli, riječi i iskustva.
Roman je, uslovno rečeno, komponovan od:
Uvodne priče, te po svemu, različita čak i suprotna,
dijela ( I i II dio) i Epilog.
Takav dijakroničan diskurs je omogućio piscu da na uskom prostoru
razvije misli i ponudi bogatstvo slika i asocijacija kao upozorenje
o Bosni, zemlji sa brojnim opasnostima. Pokušavajući da taj model
kazivanja uklopi u zahtjeve postmodernističkog romana i
pozitivističkog pogleda na svijet, Đedović je ušao u područje
literarne imaginacije otvarajući analitičarima prostor za
istraživanje njegovih misli i jezičkih znakova.
U Prvom dijelu roman se kreće poznatim prostorima opisa likova i
događaja, ljudi i krajeva Bosne viđenih očima stranca Bekira all
Ibruna, čovjeka koji je došao u Bosnu iz Beča sa željom da prođe
tragom davnog prethodnika Evlije Čelebije da se uvjeri u teze koje
je našao u njegovim putopisima. Nosio je u bisagama smotak papira u
želji da na njemu ispiše svoje doživljaje. Lutalačka krv predaka ga
goni u opasnosti koje su dio ljudske radoznalosti, genetike,
postojanja:
"Ljudi su odvajkada imali potrebu da putuju i u toj potrebi su
nastajali putevi. Teži i lakši, bliži i i oni što su išli okolo,
vijugavi kao zmije kamenjarke i pravi da im kraja nisi mogao
vidjeti. Sigurni i rizični putevi, čiji početak i kraj su bili i
daleko i blizu jedan drugom".
Znao je Bekir da ide u zemlju Bosnu, u kojoj se živi u
sadašnjosti, a zaziva prošlost, u kojoj život zavisi od brojnih
okolnosti i da će stalno biti u opasnosti.
"Prije nego što je Bekir All Ibrun prešao Drinu, upozoravali su
ga da ne ide. Ni iskusni ratnici bez dobre pratnje ne mogu lahko
proći nesigurne, opasne puteve poludivlje i neuređene zemlje u koju
je imao namjeru zaći. Odmetnici rasuti po šumama jedini su gospodari
i jedini zakon, oni postavljaju i krše pravila"
- govorili su mu.
Preko Drine prema Zvorniku ga je ispratio Miloš kog su
preporučili u Beču, a dočekao Mahmut koji se ponudio za vodiča.
Bekir je bio je stranac, što je dovoljno da ne bude dobrodošao u
ovaj divlji kraj i među divlji narod:
- Ako već ideš u Zvornik, nađi nekoga da te vodi, i ne plaćaj mu
ni mnogo ni unaprijed, jer će te, ako vide da imaš novaca, zaklati
na spavanju - rekli su mu.
Ako se ide dalje u karakterizaciju likova, dolazi se do spoznaja
da je Mahmit, zanimljiv, lukav i prepreden, pun bogatog, uglavnom
lošeg iskustva sa ljudima, nepovjerljiv i prema onome koga vodi i s
kim razgovara. To lukavstvo će se pokazati kao prednost u
samjeravanja etičkih dimenzija sluge i gospodara. Bekir je prihvatio
Mahmuta, vjerovao mu i slušao njegove upute što se pokazalo kobno.
Uz aktante, Đedović je opisao Bosnu kao tajanstveni prostor u kom se
čovjek lahko izgubi i istraživače koji u lutaju svijetom žrtvujući
se za svoje ideale. Da ih nema, svijet bi i danas bio zamka i
enigma.
Spajanjem davne, mistične i mitološke prošlosti, sa našim
vremenom, pisac je premostio jaz između prošlosti i sadašnjosti,
forme i sadržaja. Ono što se izdvaja u ovom dijelu romana je slika
bosanskog čovjeka i atmosferu Bosne:od tajanstvenih i šuma, kaljavih
puteljaka, nepovjerljivih Bosanaca, do zanimljivih opisa ljepote
koja svim sjajem blista u svom tajanstvu, ljepote koja nosi brojne
opasnosti. Tako je, slikajući ljude i prostore, u Uvodnom dijelu
pisac sučelio stvaran i hipotetičan svijet tragajući za njegovim
ideologemima (sastavnicama). Istražuje svoju zemlju
eksperime-ntišući sa mogućnostima svoga jezika, pokušava dati njenu
autentičnu sliku na moderan način:
"Zamašćeni, ugojeni vlasnik hana smješkat će mu se sve dok ima
čime platiti ručak i vodu za kupanje, a jednom, kada veče pretekne
dan, ravnodušno će mu prerezati grkljan i ostaviti ga u obližnjem
šumarku medvjedima i divljim psima. A ni drugi nisu bolji – onaj
trgovac od kog je uzeo duhan, ili kaligraf kod koga se snabdio
papirom. Iza svakog osmijeha tražio je razlog, a i najmanja izbočina
za pojasom njegovih domaćina, prolaznika, pa čak i djece, mogla je
skrivati kuburu ili nož".
Slikajući Bosnu, dao je i odnose između jedinki, te odnose na
relaciji jedinka – masa ostavljajući stalne i stabilne strategije i
koncepcije tradicionalnog žanra i pokazuje kako istraživanje
nepoznatog sa savremenog aspekta mijenja recepciju na svijet u kom
živimo. Redefinira granice jezika, a pažnju recipijenta pomjera sa
prostora sveznajućeg pripovjedača, na prostor učesnika događaja.
Takvo iščitavanje djela nudi adekvatna rješenja piščevih tekstualnih
zagonetki.
Ono što roman uključuje u savremene postmodernističke tokove je
razbijanje tradicionalne fabule romana, mijenjanje prostora, radnji
i pozicija, nagli završeci i počeci koji recipijenta dovode u
zabunu. Đedović teze argumentira formalistički i kontekstualistički
nudeći u podtekstu "arheologiju znanja" (Fuko) u kojoj istraživač
nalazi nove prostore za zadovoljenje tragalačkih nagona. Ono što je
zanimljivo kod Đedovića je težnja da naglasi djelovanje
suprotstavljenih težnji koje su se osobito prelamale na Bosni, te da
održava paralelan odnos između suprotstavljenih kategorija teksta i
konteksta. Postmodernistički diskurs je i zanemarivanje hronologije
i ulazak u maglovite prostore tajanstvene zemlje, nedostatak jasnoće
i metodologije u realizaciji fabule, naglašavanje neukrotivosti
ljudskog duha.
Tako Mahmut umire i ponovo se pojavljuje da bi sa Bekirom našao
blago;
Bekir biva uhvaćen, pa se na čudan način spašava, da bi ga Mahmut
na kraju ubio, bez ikakvog razumnog cilja i razloga. U tom haosu se
kao spasilac i nada za izgubljeni svijet javlja lik Majevičkog
Kurjaka, koji dolazi samo u iznimno teškim i složenim situacijama.
Razvijajući priču na relaciji između jave i fikcije, pisac pojačava
postmodernistički diskurs i ostavlja mogućnost da sam se dograđuju
misli, rečenice i likove. Takav pristup omogućava da se razbukta
mašta, stvore fikcionalni okviri u koje recipijenti smještaju misli
i sudove. Pisac oslanjao na imaginaciju i uz njenu pomoć ponudi
rješenje za bezizlaznu životnu situaciju. Tako nudi
postmodernističku formu datu specifičnim verbalnim modusom građenim
od zanimljivih leksičkih jedinica ("mada premorene, noge su
strpljivo otkidale po komadić puta i nosile mršavog, u prašinu
zavijenog čovjeka; U prostoriji punoj jakih mirisa drhtala je
tišina. Sparina se lijepila za ispucali plafon…).
Kako je postmodernizam danas vladajuća književna epoha, a sama
riječ govori da se radi o nečemu poslije modernizma, možemo reći da
je riječ o nečemu što ne znamo ni je li došlo. Isto tako,
postmodernizam teoretičari tumače kao napad na mode-rnističku
ekskluzivnost, nečitljivost i sl. On afirmiše misao da sve u životu
ima svoja dva pola, dva kraja, dvojnu poetiku i dijalektiku. Pisci
nude čitaocima mogućnost da nešto sami razriješe prema vlastitom
dojmu i shvatanju. Nude više završetaka, a čitalac se opredjeljuje
za onaj koji je najzanimljiviji. Tako Đedović priča o smrti svojih
antijunaka, pa ih oživljava i prati dalje. Ubistva nisu stvarna već
imaginativna, a pisac nudi da izaberemo kraj koji nam odgovara, koji
udovoljava krijerijima naše osobnosti..
Sa misaonog aspekta, u prvom planu pripovijedanja je etika zemlje
u kojoj svi pokušavaju razbiti njene etičke norme. Pisac je uspio
naslikati etiku Bošnjaka i njihovu tradiciju, jezik, vjeru i
običaje. Razgovor starog mlinara Orhana i njegove kćerke Bejde
najbolje potvrđuje moralni kodeks koji egzistira u jednoj skupini:
- Šta ti šutiš, ne progovaraš ni je'ne? -
- Šta ću, babo, ako već nemam šta kazati, bolje je da šutim –
ona će pomirljivo.
- Imaš, imaš, zna tebe tvoj babo, šćeri: ovolicnu te je kupao
u ovoj istoj rijeci, baš pod ovom vodenicom. Imaš, Bejda, samo
nećeš, ne smiješ. Otac se ništa ne pita, niti se ocu šta priča, je
li tako? -
- Tako je, babo, kako god ti kažeš… -
U stvari, stari Orhan,
koji se godinama prikrivao u vodenici, prilikom napada hajduka
Harana koji se odmetnuo od harambaše, u situaciji kad od zločinaca
mora spasiti lijepu Bejdu, otkriva da je on legendarni Hasan Porić,
legendarmi Majevički Kurjak za kog narod decenijama priča da je
poginuo:
Hajduci zanijemiše, a onda udariše u glasan smijeh, svi, i onaj
sa isukanim nožem. Starac se isprsio, šiba ih pogledom i prkosi
smijehu.
- Dobar pokušaj, starkeljo, samo što je Kurjak davno pod zemljom,
a zato što si potegao to časno hajdučko ime da bi zaštitio svoj
bijedni život, Isad će te klati tupom stranom noža, onom
nazubljenom, da se koprcaš i umireš do sutra…
Haran nije ni završio kad se šumom razliježe "Allahu ekber",
dugo, otegnuto, da se krv u žilama ledila, a onda divlje zavijanje
najkrvoločnije majevičke zvijeri, kurjaka.
Kad Orhan skloni ruke sa usta i kada zov presta, hajduci se
zgledaše. Samo iz priča su znali za Kurjaka i čuli da se oglašavao
tekbirima i vučjim zovom kad bi kretao u pohod…"
Ono što je snažno u romanu je momenat iznenađenja prisutan kao
vječuta kategorija tog prostora i čitalac mu se uvijek nada
pokušavajući da ga prepozna i preduhitri. U toj funkciji su i slike
ljudi koje nisu obične i svakidašnje. Bekir od Zvornika do Tuzle sve
više spoznaje te osobine,ali ih nikad nije uspio do kraja spoznati:
"Čuo sam da su ovdje ljudi na svoju ruku, da mnogo šute, a
kada i govore, paze šta pričaju.
Po tebi vidim da je tako."
"To su samo priče. Svugdje ljudi i govore i šute, to je do
ljudi"... (…)
Stisnuše jedan
drugom ruku bez imalo iskrenosti.
Slikajući hajduke pisac razbija epske slike o njima, slika ih i
predstavljao kao pljačkaše, ubice, otimače, ali uvijek u situacijama
kad treba odbraniti egzistenciju.:
- "Momčino, ove ljude vani, hajduke, siledžije, divljake, zovi
ih kako god ti drago, u šumu i u ovakav život kakav žive mogla je
natjerati samo golema muka. Možda neko ko o sebi ima vrlo visoko, a
o drugom nikakvo mišljenje. Rijetki su oni, mada ima i takvih, koji
dođu zbog toga jer im se dolazilo".
Đedović vješto slika likove i atmosferu koja objašnjava postupke
likova. Dovodi čitaoce do spoznaje i utječe na njihov prosudbeni
kod:
Kad noć pokrije dan, planina oživi drugim, manje poznatim,
životom. Sjenke se izduže, zatrepere, sjedine, a boje utope u jednu.
Duboko u šumi mrak ogušća, zaplete se u grane i kao kapom poklopi
vrhove drveća… (…)
Čekanje zna potrajati kad imaš posla sa ljudima kojima
vrijeme ne znači ništa; prvo što se nauči u šumi je strpljivost.
Strpljivi najduže žive…
Recipijenti mogu posmatrati djelo kao žanr u kom pisac često
prekoračuje iz jednog u drugo polje nadležnosti (što je teza poetike
postmodernizma) vezujući tako fikcionalne konstrukcije vremenskih
razdoblja i historijske sekvence. Ako se polazi od teorije da je
svaki pravac opreka na prethodni, onda se može tragati u ovom romanu
za oprekama koje možemo markirati kao elemente podsmodernističke
strukture. Sve što susrećemo u životu, književnosti i kulturi je na
neki način opreka nečemu. To je kao kad generacije uvijek udaraju na
očeve, a afirmiraju vrijednosti djedova. Sa književnog aspekta,
opreke su:
ANTIKA
SREDNJI VIJEK
RENESANSA
BAROKKLASICIZAM
( i PROSVJETITELJSTVO)ROMANTIZAM
REALIZAM
MODERNIZAM
POSTMODERNIZAM
Teoretičari književnosti su ukazivali kako pisci
uvijek negiraju književni pravac iza sebe, a oslanjaju se na onaj
koji je dalji. Postmodernizam je u stvari rušenje ekskluzivizma, jer
da bi shvatili romane toka struje svijesti kakve je pisao Tomas Man
mora čovjek biti prilično obrazovan kako bi mogao slijediti misaone
tokove pisca. Postmodernizam ruši ekskluzivizam i pokušava omogućiti
svakom recipijentu da shvati i prihvati djelo, da sam izvuče
potrebne zaključke. Pa mu čak nudi i nekoliko zaključaka od kojih
čitalac može izabrati i prihvatiti jedan.
Renesansa se oslanja na antiku, barok na srednji vijek; klasicizam
je opreka baroknoj razbarušenosti, pa unosi pravila i zakone
renesanse… Realizam je napad na romantizam i afirmacija klasicizma,
a modernizam je napad na realizam i afirmacija romantizma.
Postmodernizam negira teorije modernizma, a afirmiše zakone realizma
unoseći svoja shvatanja i objašnjenja. To je ponavljanje dijalektike
suprotnosti u kom su periodi opreka jedni drugima. Oslanjajući se na
tu tezu, uočićemo da suvremeni pisci, pa i Đedović, sada toga nije
potpuno ni svjestan, mijenja fokuse posmatranja likova i događaja i
nudi brojne opreke: Tako prvo slika događaje u Sibiru, pa događaje u Bosni.
Mijenja lokalitete i uklapa u njih junake dajući im one osobine koje moraju imati da bi opstali.
Likove uvijek ih, ma kako bili bliski, dovodi u opreke, uvijek jedni
za druge predstavljaju potencijalnu opasnost.
To ih čini budnim i opreznim,
|
Sibir: Janko
|
 |
Milutin |
| Srbija – Bekir
|
|
Miloš, |
| Bosna: Bekir
|
|
Mahmut,
|
koji se igrom sudbine razdvajaju,
pa ponovo susreću,
uvijek u neobičnim okolnostima,
Orhan = Hasan Porić = morski Majevički Kurjak
Ponekad iz razdvaja kratko, pa ih ponovo spaja;
(Bekir
Mahmut), nekad ih spaja poslije dužeg vremena
( Šaćir
Dušan
Albanac Sprečo
Orhan), a nekad se zauvijek gube u vremenu i prostoru.
Zanimljive su priče su o Orhanu i Dušanu Vučetiću koji su igrom
sudbine polubraća. U takvu atmosferu se uklapa i tajanstveni derviš
Šaćir Vildić koji nalazi ranjenog Mahmuta.
(Šaćir Vildić je
usamljen, i ne samo svojom voljom odvojen od ostatka svijeta…odabrao
pust drum, šumu, lutanje, glad i nesigurnost. Zašto, niko ne zna, a
on nije mogao birati…).
Šaćir Vildić
Karlo Suhi,
Ljudi lutaju šumom, jedni su progonjene zvijeri, a lovci koji su im
na tragu.
Zatim nastavlja razvijati odnose koji u svojoj jednakosti ili
oprekama dovode do završetka romana:
Šaćir Vildić (Grušava)
i razuzdana udovica Sunija.
Šuma – mjesto gdje se hiljadama godina vodi vučija borba za opstanak
i pritom se ne biraju sredstva.
U drugom dijelu opreke se nastavljaju:
| žandari |
|
seosko
stanovništvo |
| Mahmut |
|
žandari
|
moraju nekoga proglasiti lopovom da bi opravdali svoje
postojanje…
Pisac prati likove, uklapa u atmosferu, dovodi u vezu
i razdvaja da bi ih ponovo spojio u neobičnim i
nesvakidašnjim situacijama.
Susret Orhana i Bekira u mračnoj klopci u koju su ih ubacili hajduci.
Veza Bejde i glavnog harambaše Ćazima Tunjića za koga se
priča da je "ubio svog oca, ostavio u Olovu ženu sa dvoje djece.
| Bejda |
 |
Karlo |
| Šaćir |
|
Bejda |
| Bejda je umrla, |
|
a rodila se
Tima |
(kriomice, ista onako kako je njen babo od majevičkog kurjaka, od
hajduka, postao vodeničar). Smrt Time Muftić i dženaza u Vlasenici.
Tajanstvena Tima, kćerka Bejde koju je, kao dobri duh, spasio Šaćir
Grušava. Pojavljuje se gdje treba i kad treba.
ODNOSI:
Priča o Jusufovićima (stari Salih i sinovi mu, Ibrahim i rašid)i
njihovom susjedu Karlu Suhom, podmuklom potkazivaču i prelivodi…
-
