TOP
BOSANSKA
 
EDUKATIVNE DOKTRINE I ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA

Bihać, Bužim, Cazin, Ključ, Krupa, Kladuša, Petrovac, Sanski Most, Kulen Vakuf


UREĐUJE:
Ing Salih ČAVKIĆ


Startpage

 

 

 

JAPODI - Bihać


EDUKATIVNA DOKTRINA NA TEMELJU ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA NA TEMU:

KREATIVNOST U DJEČIJOJ KNJIŽEVNOSTI

PREDAVAČ: Dr. Rizo Džafić, Bihać

Sarajevo, april, 2006.


1. Dječija književnost kao neodvojivi diskurs svijeta čitalaca (odnos dječije književnosti i djetinjstva u stvarnom i fikcionalnom svijetu; dječija književnost i kreativnost);
2. Relacija tradicionalne i modernističke fabule i njihovi tragovi u autoreferencijalnom tekstu; pisac i kreativnost;
3. Načini ispoljavanja i metodologija dekodiranja svijeta djetinjstva (savremena tehnika kazivanja kao mogućnost situiranja prostora i vremena; nastavnik i kreativnost).

4. Osnovni i paralelni tipovi iskazivanja dječije kreativnosti (dijete i kreativnost)

Kako vidimo iz naslovnih materijala, kolegij istražuje dječiju književnost kao diskurs svijeta recipijenta i odnos dječije književnosti i djetinjstva u stvarnom i fikcionalnom svijetu kroz temeljne modele njene sistematizacije.

Ciljevi istraživanja su da se kroz analitičko-sintetički pristup ukaže na tradicionalne teorije koje polaze od terminologije, definicije i specifičnosti do igre kao načina animacije individualne kreativnosti djeteta i utvrde novi kodovi u bogaćenju svijeta djetinjstva.

Relacije tradicionalne i moderne fabule i njihovi tragovi u autoreferencijalnom tekstu; načini ispoljavanja i metodologija dekodiranja svijeta djetinjstva kao mogućnost situiranja prostora i vremena.

Osnovni i paralelni tipovi iskazivanja dječije kreativnosti...

Složenost odnosa fikcionalne i nefikcionalne književnosti kroz razne oblike tumačenja; odgoj i obrazovanje kao impuls u razvijanju kreativnih sposobnosti recipijenata. Afirmacija teoretskih aspekata Dječije književnosti i njihova savremena percepcija; kreativnost kao temeljnu formu odgojno obrazovnog rada.


Kreativnost u tradicionalnoj i savremenoj nastavi.

Kreativne radionice (engl. Workshop) kao značajne segmente u simulaciji konkretnih situacija i kao konkretne primjere razvijanja kreativnih sposobnosti recipijenata.


KOLEGIJ: Kreativnost u dječijoj književnosti


PREDAVANJA


Tradicionalnim metodikama koje su do sada kreirale nastavni proces se zamjeralo da nedovoljno stimuliraju aktivnosti mladih, da im ne omogućavaju kreativan rad i da ih sputavaju u njihovim aktivnostima na usvajanju nastavnih sadržaja.

Da bi se sagledala relacija: kreativnost - komunikacija - recipijent, književnost se povezuje za druge grane umjetnosti i segmente života, od književnog teksta do najsloženijih tehnoloških dostignuća savremenog svijeta. Onaj ko objašnjava suštinu književnog djela drugima mora vremenom modificirati svoje pristupe, mora ih modernizovati i tako pratiti sve složenije zahtjeve recipijenata. Ako nema te kreativnosti i kod nastavnika, pa i kod pisaca i drugih koji uspostavljaju komunikacije sa mladima, kod mladih izostaje interesovanje za ono što mu se nudi, a analogno tome, izostaje i njihova aktivnost, pa i kreativnost. Oblast koju interpretiramo na ovom kolegiju ne može se shvatiti ako ne rastumačimo nekoliko ključnih detalja koji objašnjavaju njenu suštinu.

Temeljne odrednice od kojih moramo krenuti su:

 

1. SPECIFIČNOST DJEČIJE KNJIŽEVNOSTI
 
  Dječija književnost ima niz specifičnosti po kojima se razlikuje i ona razvija kod recipijenta dvije dimenzije otvorenosti:

1. Horizontalnu otvorenost
  - odnos prema vanjskom svijetu

2. Vertikalna otvorenost
– odnos recipijenta prema vlastitom biću


Čovjek u borbi za svakodnevnu egzistenciju savladava probleme koji mu se nameću i milionima godina je egzistirao kao homo sapiens (razuman čovjek), a u ovom stoljeću se nastoji čovjeka afirmirati kao homo creator (čovjek stvaralac). Takav pristup u formiranju novog čovjeka nameće afirmaciju futurološke edukacije koja se temelji na interkulturnom obrazovanju.

HOMO SAPIENS - osobine HOMO CREATOR - osobine

Kao što nam je poznato, postoji veliki broj pisaca koji pišu za djecu, koji su svoja djela namijenili djeci ili koji stavljaju dijete u prvi plan svojih razmišljanja.

Teorija književnosti takve pisce je uslovno nazvala dječiji pisci, a takvu književnost dječija književnost ili književnost za djecu.

 

KNJIŽEVNOST ZA DJECU - KNJIŽEVNOST ZA ODRASLE

SLIČNOSTI
- određena kompozicija
- fabularan tok
- rečenica mora udovoljavati jezičkim zahtjevima

 

RAZLIKE
-za djecu - jednostavnije
- otvorenog tipa, a za odrasle zatvorenog tipa
-za djecu – kraća fabula - razgovor
-jednostavnija kompozicija - razgovor
- naglašena muzikalnost
-odrasli – u prvom planu fabula, za djecu – u prvom planu pjesničke slike

Do početka 20 stoljeća malo je bilo pisaca koji su se isključivo bavili dječijom
književnošću, jer je ta književnost smatrana stvaralaštvom nižeg ranga, pa od strane nekih teoretičara čak i omalovažavana. Stoga su pisci samo periferno pisali ovu književnost, uz svoja djela koja su pisali za odrasle (Andrić, Kočić, Selimović, Ibrišimović).
Od polovine prošlog stoljeća javili su se pisci koji mijenjaju diskurs u odnosu prema književnosti za djecu i grade svoju umjetničku afirmaciju (Kestner, Vitez, Rodari, Ćopić, Hromadžić, Bekrić, Nasiha Kapidžić – Hadžić i dr.).


KREATIVNI ZADACI
– nabrojati pisce (po pet)

ZA DJECU ZA DJECU I ODRASLE ZA ODRASLE
     
     
     
     
     

Kad je riječ o dječijoj književnosti na našem prostoru, treba znati da je Bosna i Hercegovina prostor na kom živi više naroda koji su slični i različiti, a istovremeno svoji i prepoznatljivi. Pisci njeguju duh svoga naroda, vremena, prostora i podneblja. Kao što su prepoznatljivi evropski duh, japanski duh, francuski duh i u književnosti i kulturi i načinu života, tako je i bosanski duh stoljećima ugrađivan u biće bosanskog naroda. Sintagma "bosanski duh" označava jedinstven sistem međusobno sukladnih ideja i djelovanja, "zbir više nacionalnih identiteta i ono što je zajedničko u tim nacionalnim identitetima»

Bosanski duh kakav susrećemo je otvoren, tolerantan i multidimenzionalan. U njemu je sadržana ideja bosanskog čovjeka, čovjeka Bosne, njegova misao i njegov san, svijest i savjest, način doživljavanja svijeta i izražavanja tog svijeta u umjetničkom djelu. Kao i u drugim oblastima života u Bosni, u književnosti, umjetnosti, kulturi, filozofiji, slikarstvu i ekonomiji bosanski duh je prepoznatljiv i u dječijoj književnosti. U dječijoj književnosti se prepoznaje duh malih naroda koji žive na tlu Bosne i Hercegovine, a od kojih je svaki uspio sačuvati svoj nacionalni duh i identitet, svoju kulturu i književnost. Bosanski duh se osjeća u višestoljetnoj tradiciji bosanskohercegovačkog naroda, u njegovoj pismenoj i usmenoj tradiciji koja je ostavila snažan pečat na narodu i na stvaralaštvu suvremenih dječijih pisaca.

BOSANSKI DUH

   

 

tolerantan  
 

 

multidimenzionalan
   

 

otvoren
Nastavite nabrajati osobine...

 

 

OSOBINE BOSANSKOG DUHA:
_________________________________
_________________________________
_________________________________

_________________________________
_________________________________
_________________________________
 

 

 

JAPANSKI DUH:
____________________
____________________
____________________
____________________
 

 

 

NJEMAČKI DUH:
___________________
___________________
___________________
___________________
 

 

 

ORIJENTALNI DUH:
____________________
____________________
____________________
____________________
 

 

Bosanski duh se i danas osjeća kao nit koja povezuje različite narode i religije, koja nas povezuje sa vlastitom tradicijom i sačuvan je uprkos tome što su se mijenjali različiti utjecaji, osvajači, kulturna žarišta i društvena uređenja. Kako duhovnost kao kategorija ne podliježe modeliranju, nego je otvorena, tolerantna i multidimenzionalna.
Dječija književnost u Bosni i Hercegovini, ako se ovom fenomenu prilazi sa šireg kulturološko-znanstvenog aspekta ( a tako mu treba prići), osobito dječija priča, je neistražen prostor u kom se krije mnogo tajni, zagonetki, pa i zabuna.
Specifičnost dječije književnosti na prostoru Bosne i Hercegovine je u tome što u njoj nalazimo sliku prošlosti, ocjenu sadašnjosti i projekciju budućnosti. Promjene u životu naših naroda na prostoru Bosne i Hercegovine, donijele su i promjene u dječijoj priči. Dolazak Turaka na Balkan, razaranje patrijarhalnog života pod utjecajem kapitalizma i urbanizacija gradova donose i u priči različite teme, motive, etičku i estetsku dimenziju. Težak život djeteta našao je odjeka i u dječijoj književnosti. Ona je u svakom povijesnom razdoblju imala svoje teme i sadržaje, a kako je zanimljivost povijesno promjenljiva kategorija društveno različito distribuirana, dječija književnost je u svakom dobu imala svoje specifičnosti. Osim toga, i dječija književnost, kao i drugi oblici života u Bosni i Hercegovini, je prožeta nacionalnim, jezičkim, stilskim i tematskim različitostima, pa je upravo zbog toga zanimljiva i zahvalna za istraživanje.

Dječija književnost, za razliku od književnosti za odrasle, ima specifičnosti po kojima se može prepoznati. Da bi ih shvatili, moramo krenuti od njenih temeljnih odrednica koje ukazuju na neke ključne razlike. To su:

DEFINICIJA

Definicija dječije književnosti je puna nejasnoća i nedorečenosti, pa nam je do danas ostao veliki broj analitičko-sintetičkih pristupa, ali i istovremeno malo onih koje bi sa savremenog aspekta kodificirale ovu oblast.
Teoretičari književnosti izdvajaju definiciju francuske škole dječije književnosti Raoul Dubois (Raul Duboa) koja smatra da je to "književnost koja izražava kodificirane misli namijenjene određenoj kategoriji recipijenata" ili – da je dječija književnost stvaralaštvo koje oblikuje materijale što su uglavnom ''usmjereni djeci i njihovom kreativnom sagledavanju spoljašnjeg ili unutrašnjeg svijeta",
U teorijama talijanskih istraživača (Marc Soriano) naglašava se mišljenje da je to "historijska komunikacija između odraslog i djeteta koje u tom periodu svoga razvoja samo djelimično raspolaže iskustvom o stvarnosti".
Hrvatski teoretičari Milan Crnković, Ivo Zalar, Dubravka i Stjepko Težak imaju svoje definicije.
Milan Crnković kaže da je to «poseban dio književnosti koji obuhvaća djela što po tematici i formi odgovaraju dječijoj dobi.(grubo uzevši – od 3 do 14 godine), a koja su ili svjesno namijenjena djeci, ili ih autori nisu namijenili djeci, ali su ih djeca prihvatila kao svoju literaturu».
Srpski teoretičari Voja Marjanović, Savo Dautović, Srbo Ignjatović imaju svoje diskurse koji se i ne razlikuju mnogo od hrvatskih.
Bosanskohercegovački teoretičari (Muris Idrizović, Zorica Turjačanin, Rade Prelević, Muhidin Džanko) su, koristeći ta iskustva, formirali svoje definicije koje se, manje ili više, poklapaju sa definicijama susjednih naroda.

Književnost za djecu, ili dječija književnost možemo definisati kao umjetninu jezički i misaono kongruentnu populaciji čitalaca određenog životnog doba.


TERMIN


U razgovorima o dječijoj književnosti uvijek se postavlja pitanje određenja i markiranja termina. Tom prilikom se uvijek koriste dvije sintagme: dječija književnost ili književnost za djecu?
Teoretičari su koristili dvije sintagme od kojih je svaka imala svoje zagovornike: i dječija književnost i književnost za djecu, a neki pisci i kritičari koriste ih ravnopravno. Iako su polemike česte, one samo potvrđuju ograničenu mogućnost kodeksa znakova koji se naziva jezik. Jedni prvu sintagmu smatraju preciznijom ,a drugi ovu drugu.
Oni koji brane prvi termi navode niz razloga, - od toga da je već takav termin ušao u upotrebu, da pokriva traženo značenje, da ga koriste mnogi pisci, da je savitljiviji i ugodniji s obzirom na razne funkcije u rečenici, da ga koriste mnogi narodi u svijetu i slično. Iste argumente koriste i zagovornici drugog termina.

  Termin  
Dječija književnost Književnost za djecu
  Zagovornici  

Neki su išli tako daleko da su ovu književnost nazivali književnost o djeci, ali je utvrđeno da ima mnogo djela koja nisu namijenjena djeci, ali su ih djeca prihvatila kao svoju literaturu ( Harijet Bičer Stou, Čiča Tomina koliba, Danijel Defo, Robinzon Kruzo, Šarl Pero, (16. st. – klasicizam), Bajke; 1001. noć, i druge). Osim toga, postoji literatura koju pišu djeca i objavljuju u dječijim listovima i časopisima, pa i oko tog termina postoje mimoilaženja.
Sve je to dovelo do potrebe da se nekim konsenzusom prihvati mišljenje da su oba termina prihvatljiva i u širokoj upotrebi, ali je potrebno što je moguće više koristiti jedan termin u radu sa mladima.



NASTANAK

U evropskoj teoriji književnosti za djecu, kad se govori o književnohistorijskom problemu njenog nastanka, postoje tri temeljna pristupa:

NASTANAK –TRI PRISTUPA

1. Prvi pristup
-
dječija književnost nastala u vrijeme romantizma; Kao što je poznato, vrijeme romantizma je vrijeme buđenja nacionalnih osjećanja i ideja, vrijeme kad se istražuje vlastita prošlost, stvaraju djela kojima se pokazuje veličina i snaga, te bogatstvo tradicije, historije i kulture vlastitog naroda
2. Drugi pristup
-
dječija književnost smješta u 20. stoljeće. Postoje teorije koje tvrde da je prvo pravo dječije djelo napisao njemački pisac Erih Kestner koji je u svom djelu Emil i detektivi naslikao dijete u svom elementarnom stanju, daje onu sliku djeteta kakva je ona u stvarnosti. To je vrijeme družina i literatura koja je bila veoma popularna od početka 20. stoljeća, pa do danas.
3. Treći pristup
-
dječija književnost produkt socijalističke epohe, odnosno druge polovine 20. st.


Kad je riječ o dječijoj književnosti u Bosni i Hercegovini, s obzirom na kulturnu klimu, period istraživanja, pa i nacionalnu pripadnost, o njenom nastanku, historičari književnosti za djecu navode različite datume:


TEORIJE:

MURIS IDRIZOVIĆ
(Luka Milovanov Georgijević, Na knjižicu na novoljetni dar, 1810.)
 
ZORICA TURJAČANIN
Zorica Turjačanin (književno djelo Petra Kočića, 1906.)
 
RADE PRELEVIĆ
Rade Prelević (Mostarski krug pjesnika: Šantić, Dučić, Ćorović, 1900.)
 
DRAGOLJUB JEKNIĆ
Dragoljub Jeknić (Šantić, 1918.).




 

TRAGOVI DJEČIJE KNJIŽEVNOSTI

Branka Škarice Strahimira (1810-1883) koji je nezaobilazan u historiografskom fokusu posmatranja i predstavlja prvu fazu u njenom razvoju.

Također je nepoznato da je začetnik didaktičke priče Džemaludin Čaušević koji je pisao za "muslimansku mladež" i u priče ugrađivao bogata životna iskustva stečena po turskim i bosanskim krajevima i neposrednim susretima sa pukom.


Slobodni crtež, Belma Mandić, 10. god.

U prvoj fazi razvoja dječije književnosti pisci se obraćaju djetetu kao ravnopravnom sagovorniku, u djelima struji snaga autentičnosti i želja da se stvarnost prikaže na zanimljiv i jednostavan način. Njihovo značenje u razvoju književnosti je neosporno, ali se djela sa današnjeg aspekta mogu smatrati više kao počeci, nego umjetnička dostignuća. Pišu djela vjersko, rodoljubivog ili socijalnog prosedea u nastojanju da pruže tumačenje čovjeka i vremena. Obraćaju se djeci poukama vjerske prirode, u kojima je progovorila tragika naroda i svakodnevna borba za egzistenciju i razvijaju teze o suživotu i nacionalnoj toleranciji kao jedinoj mogućnosti opstanka na ovom tlu. Jedni suživot vide u odbrani tradicije, a drugi u prihvatanju svega što sa sobom nosi nova vlast.
Najzanimljivijom se smatra teorija koja zastupa mišljenje o nastanku dječije književnosti u doba romantizma. Kako je poznato, romantizam je poniranje u dubine subjektivnosti, osjećanja, mašte i čulnih senzacija. Romantizam naglašava subjektivitet i čulne senzacije što je blisko dječijoj literaturi.
Romantizam je književni i životni prostor pun protivrječnosti što je obrađivano u književnim djelima,a što je zanimljivo i sa aspekta dječije literature.
Romantizam je traganje za novim književnim, umjetničkom i društvenim normama, a istraživanje je emanentno dječijoj literaturi. To je traganje za novim, nepoznatim i nedefinisanim životnim i duhovnim prostorima što je blisko dječijem biću. Romantizam naglašava maštu nasuprot razumu, pa su ta djela bliska potrebama djeteta. Romantizam je objašnjavanje ljudskih reakcija na spoljašnje manifestacije. Romantizam je traganje za novim idejnim i umjetničkim normama,a svako traganje je blisko vremenu djetinjstva.
Nastao početkom 19. stoljeća, ali se u nekim krajevima javljao povremeno sve do početka 20. stoljeća. To je pokret u historiji umjetnosti kad se umjetnici okreću svom biću, biću svoga naroda i osobito mladom biću u kontekstu vlastite nacionalne afirmacije.
Nastao poslije prosvjetiteljstva i sentimentalizma kao opreka klasicizmu i racionalizmu.
Kao što je realizam na dijakronijskoj tablici razvoja umjetnosti nastao kao opreka romantizmu.
Kao što je moderna književnost opreka realizmu. Kao što je postmodernizam opreka modernizmu.
Pisci romantizma, naročito se to vidi na našim prostorima, počinju se obraćati djetetu kao čitaocu nudeći mu neka vlastita iskustva kao životne poruke. To je vrijeme kad prevladava fikcionalna i vjerska literatura.
(Može se tragati za tvrdnjama o nastanku dječije književnosti i njenoj vezi sa realizmom – isto ima argumenata: stvarnost, istiniti događaji, socijalna problematika...)
Kad je riječ o tom, romantičarskom zanosu dječije priče na našim prostorima, mora se naglasiti književno djelo nekih pisaca. Među njima se izdvajaju:

Mehmed - beg Kapetanović Ljubušak
Mehmed - beg Kapetanović LjubušakZnačajna ličnost u kulturno– historijskom razvoju bosanskohercegovačke književnosti. Pokušavao uspostaviti komunikaciju između orijentalne i narodne književne tradicije. Izvršio evropeizaciju bosanske pismenosti, da je proširio horizonte bosanskohercegovačke priče i unio nove, dotad nepoznate sadržaje. Sakupio nekoliko stotina bajki i drugih oblika narodnog stvaralaštva,a napisao je i desetak originalnih priča za djecu.
U pričama koje je sakupio iz naroda Ljubušak je naslikao patrijarhalne oblike života i religiozno - duhovnu inerciju iz koje je pokušao probuditi bošnjački narod, prevashodno mlade.
Trezveno i racionalno su pokušali upoznati dijete sa novim vremenom i novim vidovima života, dati mu prve upute i savjete o ponašanju, o odnosu prema okolini, prema starijima. U vrijeme nove vlasti u kojoj su muslimani bili na raskrsnici – od tradicionalne privrženosti Turskoj, pa do skepse prema novoj austrougarskoj vlasti, oni stvaraju djela u kojima se osjećaju te dileme i zabune.


 

KREATIVNI ZADACI:
LJUBUŠAK - OSOBINE DJELA
_______________________________________________
_______________________________________________
_______________________________________________
_______________________________________________
_______________________________________________
_______________________________________________
_______________________________________________
 



Šemsudin Sarajlić
Napisao samo nekoliko priča za djecu koje je objavio u zbirci "Zarasli putevi" štampanoj u Zagrebu. Pod utjecajem vremena u kom je živio, Sarajlić je u pričama opisao muslimanski život, etiku i običaje kako ih je on vidio i tumačio. Djeca su kod Sarajlića mali ljudi koji se mire sa situacijom u kojoj se nalaze i ne pokušavaju da mijenjaju svoj život kako bi bio ljepši. To su pošteni likovi koji mrze zlo,ali nemaju snage da nešto oko sebe mijenjaju i da se bore protiv njega.

KREATIVNI ZADACI:
SARAJLIĆ - OSOBINE DJELA
_______________________________________________
_______________________________________________
_______________________________________________
_______________________________________________
_______________________________________________
_______________________________________________
_______________________________________________
 


Ahmet Muratbegović
Historičari književnosti prilikom istraživanja i verificiranja njegove književnosti nisu odvajali književnost za djecu i odrasle, već su samo površno ukazali na brojne priče u kojima ovaj pisac daje snažan doživljaj svijeta djetinjstva.
Psihološko jedinstvo njegovog književnog djela naglašeno je prelijevanjem motiva iz jednog teksta u drugi, iz pjesme u novelu, iz novele u dramu. Tako Muratbegović ima priče i pjesme i drame sa istim motivima koji se proširuju i primaju nove umjetničke dimenzije i novi izraz. Iz zbirke kritičari izdvajaju priču Bijesno pseto i nekoliko novela za djecu. Sam pisac o svojim pričama za djecu kaže da je u njima želio da bude "smireniji, uravnoteženiji, odmjereniji i stabilniji, literarno čistiji". Sudeći po nevelikom broju njegovih priča, u tome je i uspio.
Osim njih, romantičarske elemente u bajci, odnosno bajkovitost umjetničke priče su
zadržali u svojim književnim djelima i neki pisci do danas. Oni su njegovali bajku kao karakterističan odnos prema stvarnom svijetu i kao mogućnost "da uđu u srž egzistencijalnih problema i objašnjavaju djetetu život toliko koliko mu je neophodno u procesu njegovog sazrijevanja u čovjeka. Suočavao je ova dva pola i iskušavao čitaočevo iskustvo i sugerisao mu da ga provjerava u realnim situacijama". 1)
Na razvojnoj liniji bajke se izdvajaju Murat Hajrović, Branko Ćopić, Ahmet Hromadžić, Irfan Horozović, Husein Dervišević i Šefket Nakić, pisci od kojih svaki čini jednu kariku, a svi daju snažnu sliku krajiške bajke. Svaki je njegovao različiti tip bajke: Hajrović kratke bajke naslonjene na tradiciju, a svaka je imala etičku poruku; Ćopić umjetničko-estetske tvorevine u kojima je u prvom planu životinjski svijet; Hromadžić je pisao tip bajke gdje čudesno izvan i iznad ljudi, upravlja njihovim sudbinama; Horozović fantastičnu priču složene misaone strukture u čijoj fabularnoj optici je Priča kao mogućnost da ostvari Život; Dervišević modernu bajku u kojoj vodi čitaoca kroz alegoriju do cilja, a Nakić kerolovski tip bajkovito - ekološke priče vezane za svemir i vanzemaljska čudesa.


Detalj sa crteža Belme Mandić, 10. godina

Mada su išli različitim putevima u realizaciji umjetničkog postupka i čine različite faze u razvoju, povezuje ih višeslojna strukturiranost priče, preplitanje i potiranje stvarnog i fikcionalnog svijeta i stilistika beskrajna u svom šifriranju. Jedni su stvarali bajke da više kažu o željama i potrebama čovjeka, drugi da ukažu na mogućnost zaumnog koje na kraju, ostaje nejasno i samom piscu, a treći da fokusiranjem na zavičajne teme ukažu na ljepotu i bogatstvo tradicije. U komponovanju priče koristili su različitu metodologiju: konkretne(kodirane) lokalitete: stare kule, guste šume, neprohodne planine, ili su vodili likove kroz iskušenja do katarze. Tako su svaki na različitom estetskom nivou i u raznovrsnoj simbolici kazivali svoja uvjerenja o snazi, upornosti i dobroti čovjeka.
Tako su potvrdili razmah stvaralačke mašte, sposobnost literarne konverzacije i snagu umjetničkog duha. Oslanjajući se na motive iz tradicije, oni su pričama davali vlastito obilježje i unosili pečat svoje stvaralačke ličnosti. U njima čitaoci mogu naći mjesta neopterećena moraliziranjem i uspješnu sintezu čudesnog i svakidašnjeg, uzvišenog i zabavnog, te dostignuti stepen naše književne evolucije. Dobro i zlo su prikazani kao sastavni dijelovi života unutar historijske vertikale, a kao principi dobra se javljaju ljepota, plemenitost, iskrenost i čestitost. Razvijajući te motive, pisci kazuju svoje vjerovanje u bolju budućnost, vjerovanje u dobro i istinu, vrijednosti bez kojih čovječanstvo ne bi postojalo.
 

KREATIVNI ZADACI:
MURATBEGOVIĆ - OSOBINE DJELA
_______________________________________________
_______________________________________________
_______________________________________________
_______________________________________________
_______________________________________________
_______________________________________________
_______________________________________________
 
 
  • DIDAKTIČKE I UMJETNIČKE DIMENZIJE

    Dječija književnost, ili književnost za djecu ima dvije specifičnosti po kojima se razlikuje od književnosti za odrasle. To su:

    - didaktička dimenzija (naročito u nekim fazama njenog razvoja);
    - igra kao neodvojivi dio djetinjstva ( u svim djelima namijenim toj populaciji)

    1. Didaktička dimenzija je bila naglašavana naročito u prvom periodu njenog
    razvoja, krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
    Dječija književnost je i nastala kao potreba prosvjetnih radnika da na zanimljiv način kaže neku svoju poruku. Tako je u prvoj fazi sugerisano niz etičkih i estetskih dimenzija
    kojih se dijete trebalo pridržavati:da dijete treba biti vrijedno,slušati starije, učiti i sl.

    Prije i poslije jela treba ruke prati –
    nemoj da te na to opominje mati...

    Kasnije se gubi didaktička dimenzija, a djelo vremenom prima sve elemente koje mora imati i književno djelo za odrasle kako bi bilo umjetničko djelo.
    Nekada je književno djelo imalo cilj da didaktički djeluje na dijete i da nečemu pouči što je nametalo djetetu gotova rješenja koja je dijete prihvatalo kao nešto što mora znati napamet, bez svog ličnog doživljavanja. Pisane uglavnom pjesme i didaktičke pričice i pjesme (Murat Hajrović: Slušaj roditelje).
     

    KREATIVNI ZADACI
    DIDAKTIČKE DIMENZIJE U DJELU:
    _______________________________________________
    _______________________________________________
    _______________________________________________
    _______________________________________________
    _______________________________________________
    _______________________________________________
     


    KREATIVNI ZADACI
    UMJETNIČKE DIMENZIJE U DJELU:
    _______________________________________________
    _______________________________________________
    _______________________________________________
    _______________________________________________
    _______________________________________________
    _______________________________________________
     

     

    SLUŠAJ RODITELJE

    "Bio nekakav čovjek koji se i dan i noć trudio, dok nije stekao hadžijski trošak, pa naumi hadž učiniti. Ali, pošto je bio jedinjak u svoje matere, ona ga odvraćaše od hadža, govoreći:
    Moj sinko, ti si u mene jedinjak, nemoj ići na Ćabu, jer ja ne mogu sama ostati!
    On ne htjede odustati od svoje nakane, već se spremi i pođe. Idući tako jedan dan, prispije u prvi grad i padne u jedan han. Te večeri ode na jaciju u džamiju, pa pošto klanja jaciju, ostane sam u džamiji da još klanja.
    - Ali, ne lezi vraže! U blizini džamije neki hrsuz udari na jednu kuću da je oplijeni, na što ga komšije opaze, te ga okupe.
    - Hrsuz bježi, a oni za njim. Hrsuz okrene džamiji, a oni za njim. A kad biše kod džamije, nesta hrsuza, ko da je u zemlju propao. Pretražujući oko džamije, da se nije gdjegod sakrio, pope se jedan od njih, i proviri na prozor, pa opazivši ovog hadžiju u džamiji, pomisli da je to onaj hrsuz, što im se sakrio, i poviče društvu:
    - Hajte ovamo, eno njega u džamiji - bajagi klanja!
    Oni se iskupe, otvore džamiju i poviču:
    - Ha, lopove jedan, sad si se razmahao klanjati, a malo prije si htio pokrasti našega komšiju!
    - On se iznenadi da nije mogao ni jedne progovoriti. Oni ga napokon svežu, i kad je da osvanuo, dovedu ga na sud.
    - Pošto su u toj stvari bili gotovi svjedoci, sud je osudio, da mu se odsiječe ruka, a onda da se provede kroz čaršiju i da se poviče:
    Ovako će biti svakome ko se god usudi krasti!
    Ne, vi nemojte vikati, dočeka on. Vi vičite: ovako će biti svakome ko se usudi ne poslušati svoje matere! Kad ga zapitaše zašto, on im kaže da je pošao na hadž bez materine dozvole, te ga je za to ta nesreća stigla, a da on nije nikada ni bio hrsuz.
    Kad oni razumješe, pustiše ga, a on se odmah vrati kući.




    ŽANROVI

    Prilikom žanrovske klasifikacije potrebno je imati u vidu još neke specifičnosti ove književnosti:
    - da li je riječ o usmenoj ili pisanoj književnosti
    - da li je riječ o tradicionalnoj ili savremenoj književnosti i
    - da li je riječ o njenoj didaktičkoj ili umjetničkoj komponenti.


    Usmena i pisana književnost
    Ako se analizira prvi segment ove književnosti, mora se imati u vidu da je narodna književnost ona koju stvara narod.
    Nastala u narodu, predstavlja bogatstvo tradicije jednog naroda.


    Tradicionalna i moderna književnost
    Tradicionalna književnost je zanimljiva za analizu, jer se termin tradicionalan koristi uslovno. To je književnost koja je pisana u prošlosti,ali ima pisaca koji pišu i danas u duhu tradicionalne književnosti. Isto tako se koristi i termin moderna književnost
    U ovoj fazi razmatranje dječije književnosti značajno je ukazati na relaciju između tradicionalne i moderne poezije.

    TRADICIONALNA POEZIJA ima dva kodirana obilježja:
    naglašenu didaktičku dimenziju;
    propisanu poetiku, odnosno jezičko – stilsku strukturu (određen broj slogova u stihu, određen broj stihova u strofi, određen broj strofa u pjesmi i sl;

    MODERNA POEZIJA ima tri obilježja:
    oslobađanje od didaktičkih diktata;
    slobodan stih – koji označava oslobađanje dječije poezije i od okamenjenih poetsko- teoretskih propisa;
    umjetnička dimenzija djela;

    Odnos tradicionalnog i modernog povlači i pitanje kontinuiteta književnosti za djecu, jer svaki pristup nudi nova rješenja u objašnjavanju njenog nastanka.


    Didaktička i/ili umjetnička književnost
    Prva ima cilj da pouči, a druga mora imati sve elemente književnog djela koja zahtijeva teorija književnosti i književna kritika.
    Pisac mora biti kreativan da bi prenio čitaocima svoj hipotetički svijet, ideje, maštu, znanje i sposobnosti.


    Na temelju dosadašnjih razmatranja može se utvrditi da postoji više načina ispoljavanja svijeta djetinjstva. Kazani po žanrovima, to su:

    1. NARODNA USMENA KNJIŽEVNOST
    NARODNA POEZIJA (NARODNA LIRSKA PJESMA, SEVDALINKA, BALADA, NARODNA EPIKA); BAJKA, BOŠNJAČKA NARODNA BAJKA, NARODNA BASNA, PRIČA SA TEMATIKOM IZ ŽIVOTA (NOVELA), LEGENDA (PREDAJA, SAGA) I SKASKA, ŠALJIVA PRIČA (ANEGDOTA,VIC), ZAGONETKA, PITALICA, POSLOVICA

    2. UMJETNIČKA PROZA ZA DJECU
    UMJETNIČKA BASNA, UMJETNIČKA BAJKA, FANTASTIČNA PRIČA

    3. PRIPOVJEDAČKA PROZA ZA DJECU
    POČECI PRIPOVJEDAČKE PROZE,REALISTIČKA PRIČA, SAVREMENA PRIČA

    4. ROMAN ZA DJECU
    AVANTURISTIČKI ROMAN, ROMAN O DIVLJEM ZAPADU, ROMAN O OTOCIMA S BLAGOM, NAUČNO - FANTASTIČNI ROMAN, HISTORIJSKI ROMAN, ZOO I EKO - SAGA-(romani i priče o prirodi,biljkama i životinjama)
    REALISTIČKI ROMAN I SAVREMENI ROMAN

    5. POEZIJA ZA DJECU
    TRADICIONALNA POEZIJA, MODERNA POEZIJA, SAVREMENA ILI TRANZICIJSKA POEZIJA

    6. OSTALI ŽANROVI
    DRAMA - KOMEDIJA, TRAGEDIJA, IGROKAZ, DNEVNIK, SLIKOVNICA, STRIP, PUTOPIS, BIOGRAFIJA I AUTOBIOGRAFIJA)
     

    I. KREATIVNA RADIONICA

    Prije nego što damo zadatke vezane za KREATIVNU RADIONICU, potrebno je kazati nekoliko rečenica vezanih za ovaj termin i donekle ga objasniti.
    Radionica (workshop) je, kao što je nekima poznato, simulacija neke realne situacije s ciljem razvijanja nekih vještina ili jačanje osjetljivosti za neke probleme. Pogodna je kao strategije u povezivanju teorije i prakse i daje se uvijek nakon teoretskih obrazloženja nekog problem kako bi se potvrdile ili opovrgnule neke teoretske postavke. Jedna kreativna radionica može trajati jedan školski sat, ili jedan radni dan. Pritom je bitno osigurati minimalne tehničke uvjete i pogodno radno ozračje. U radionici nema posmatrača – svi učestvuju u radu i nude vlastite rezultate i dostignuća. Rukovodilac radionice se ponaša kao član skupine.

    Za rad u radionicama je potrebno pripremiti velike listove papira, makaze, selotejp, ljepilo, flumaster i druge materijale. Radionica obično počinje kratkim voditeljevim uvodom, izlažu se ideje, prikazuju vlastita iskustva i mišljenja, simuliraju neke komunikacijske situacije i sl. Na kraju radionice obično se organizira neki oblik evaluacije (razgovor, odgovaranje na pitanja iz upitnika, vrednovanje radova pojedinaca ili skupina i sl.).


    **********************
    Napisati jedno kratko djelo za djecu bilo kakvog žanra, a onda objasniti kakav je bio cilj i namjena autora, šta je poruka djela, te niz drugih ciljeva i zadataka koji su djelom htjeli biti postignuti.


     

    DJEČIJA KNJIŽEVNOST U KOMUNIKATIVNOM LANCU – POŠILJALAC – PRIMALAC (RECIPIJENT)

    Da bi se shvatilo književno djelo i objasnila njegova suština, te načini na koje se može doprijeti do djeteta i afirmirati njegova kreativnost, što je i tema predavanja, značajna je komunikacija kao mogućnost međusobnog razumijevanja.

    Teorija komunikacije podrazumijeva više međusobno sučeljenih svjetova od kojih se svi moraju uvažavati u svim formama njihove manifestacije. Među njima su naročito značajni autoreferencijalni svjetovi među kojima se izdvajaju:
    Svijet roditelja
    Svijet umjetnika
    Svijet nastavnika i
    Svijet djeteta

    Komunikacija ima cilj humanizacije odnosa sa namjerom da učesnik u komunikaciji, odnosno recipijent, formira stvaralačku ličnost i da se oslobađaju njegovi potencijali kako bi se afirmirao kao samostalna, slobodna i autonomna ličnost u kompleksnoj hijerarhiji njegovog razvoja, da se osposobi za cjeloživotno učenje i savladavanje novih prepreka.
    Nedostatak komunikacije pojačava mržnju. Komunikacija rješava sve probleme...
    U komunikaciji sa djetetom kao recipijentom, ostvaruje se mogućnost da se od pasivnog učesnika u komunikacionom sistemu formira aktivna kreativna ličnost.
    Međutim, o kreativnosti koja je temeljna tema našeg kolegija, tek će biti riječi.

    U komunikaciji se kod čitalaca formiraju pozitivne osobine među kojima su naglašene:
    prosocijalno ponašanje;
    altruizam – ljubav prema čovjeku, svijetu...
    empatičnost – suosjećanje –uživljavanje u likove i događaje

    Da bi se te osobine ostvarile značajni su ključni segmenti koji su neodvojivi dijelovi svake uspješne komunikacije:

    KOMUNIKACIJA  

    Izvor poruke (ona/onaj ko kaže poruku)

                     
     

    Pošiljalac (onaj što prenese poruku)

                     
       

    Materijal (šta kaže)

                     
         

    Recipijent - primalac (kome kaže)

                   
           

    Način–kako se kaže (smireno, uzbuđeno, ljutito)

           
             

    Kanal kojim se kaže (usmeno, pismeno, radio, TV)

       
               

    Cilj zbog čega se kaže (opomena, da se nešto nauči i sl.

                   

    Zlatno pravilo komunikacije koju naglašavaju psiholozi, i modernog pristupa djetetu i književnom djelu, glasi: Kad dijete govori poslušaj ga, osjećaj ga cijelim bićem. Kad dijete sluša vas, nađite mogućnost da vas osjeća, da vas sluša cijelim bićem.

    Stilovi komunikacije su autoritarni, autoritativni manipulativni i kongruentni.

    Autoritarni stil vaspitanja se odlikuje dominantnim položajem vaspitača koji svojim autoritetom sile uspostavlja kontrolu nad djetetom /Staljin/Autoritarni stil vaspitanja zasniva se na direktnoj kontroli, represivno snažnoj ali u psihološkom smislu slabog autoriteta što ostavlja mogućnost da se u borbi s njim formira čvrst, stabilan i odlučan karakter.

    Autoritativan stil vaspitanja – odlikuje dominantan položaj vaspitača koji se oslanja na autoritet ali i dopušta da i dijete bude subjekt vaspitnog procesa, što se u konkretnoj situaciji manifestira kao tolerantnost.

    Manipulativni stil vaspitanja – je jedan novi kvalitet u odnosu na represivnu tolerantnost. Kroz uzajamnu manipulaciju data je mogućnost za ravnopravnu dominaciju. Zahvaljujući unaprijed datoj ravnopravnosti, realizacija vaspitnog procesa zasniva se na unutrašnjoj motivaciji učesnika.

    Kongruentni stil vaspitanja – sposobnost da budu ono što jesu u zajedništvu sa drugima te proces vaspitanja realiziraju kroz jednakost u uzajamnosti što daje šansu za partnerski odnos odraslog i djeteta. Istinsko partnerstvo, kao prijateljstvo, zasnovano je na uzajamnom pomaganju i izrastanju. Ono je otvoreno vaspitanje te izgrađujući samog sebe kroz druge omogućujemo da i oni izgrađuju sebe kroz nas.


     

    U izvještaju Međunarodnog komiteta za razvoj obrazovanja u 21. stoljeću se, između ostalog, naglašava značaj obrazovanja i komunikacije:
    Budući da će 21. stoljeće pružiti neviđene mogućnosti za komunikaciju, te za kruženje i pohranu informacija, postavit će pred obrazovanje dva zahtjeva:

    Obrazovanje mora prenositi djelotvorno sve veću količinu znanja, osobito stručnog znanja, jer je to temelj daljeg razvoja civilizacije koja će se upravljati prema znanju:

    U beskonačnim količinama znanja će i pojedinac i zajednica morati znati šta je značajno, a šta nije, pa će obrazovanje biti tek kompas koji će obrazovanom čovjeku omogućiti da se u takvom svijetu snađe.
     
    Da bi se komunikacija poboljšala pošiljalac mora mijenjati metode i načine pristupa kako bi zainteresirao recipijenta i uspostavio sa njim što bolju komunikaciju. Komunikologija razlikuje više pristupa u procesu komunikacije:

    1. Heuristički kod
    - Onaj koji komunikaciju temelji na razgovoru kojim se učesnici u komunikaciji usmjereni na pronalaženje novih spoznaja. Neki taj tip komunikacije zovu traganje i otkrivanje, jer se temelji na primarnim izvorima znanja. U komunikacijskom sistemu ni jedan od komunikacijskih segmenata nema privilegiju nad informacijama i istinom. Poželjno je koristiti takav jedan oblik u nastavi radi uspostavljanja ravnopravnih odnosa između predavača i recipijenata;


    2. Programirani kod u komunikaciji.
    – Takođe prevedeno na jezik nastave, odnosno komunikacijski sistem nastavnik – učenik, objašnjava se kao model u komunikaciji koji je usmjeren na totalnu racionalizaciju. U osnovi tog sistema postoje elementi heurističke komunikacije koje su već smišljene i racionalno vođene u procesu komunikacije. Razlika je što u prvom obliku komunikaciju vodi nastavnik, a u drugom program, pa je komunikacija apersonalna. Nastavnik gubi svoju tradicionalnu ulogu. Učenje svakog pojedinca je pod stalnim nadzorom programa, a uspjeh zavisi o realizaciji programiranih ciljeva i zadataka.


    3. Egzemplarna kodifikacija u nastavnom procesu.
    - To je takav tip komunikacije u kojoj se u centar interesovanja svih učesnika komunikacije stavljaju «reprezentativne teme», odnosno, teme koje mogu služiti kao primjer, kao paradigma ostalim temama na kojima se mogu sličnom metodologijom istraživati isti problemi. Komunikacija u takvoj formi je utemeljena na dvije ključne cjeline:
     
    - selekcija «tipične «teme» u komunikacijskom sistemu kao reprezentativna cjelina i
    - elaboriranje teme kroz rasprave i polemike...
     
    To je oblik komunikacije u procesu obrazovanja u kom je nastavnik mentor,
    savjetodavac i vodič kroz program, a ne i direktan učesnik.


    4. Problemski kodificirana komunikacija.
    - Isto je u uskoj vezi sa nastavom koju metodičari nazivaju problemska nastava. To je tip komunikacije kroz koju se rješavaju neki problemi, dolazi do najadekvatnijeg rješenja,a zasniva se na iskustvenom učenju. Cilj ovog tipa komunikacije je potaknuti radoznalost recipijenata i navesti ih da razmišljaju o problemima i da ih samostalno rješavaju.


    5. Predavačka nastava kao oblik komunikacije.
    To je takav oblik komunikacije koji se u tradicionalnim metodikama zove i ex – katedra, ili verbalna komunikacija. Ona se često svodi na jednog učesnika u komunikacionom lancu i ima svoje nedostatke i prednosti.


    6. Sokratova «promaljska komunikacija.
    - Tip komunikacije u kojoj dijalog služi za iznošenje nekih istina o nekom pitanju. Ima svoju opravdanost i utemeljenje kad su učesnici u komunikacijskom lancu ravnopravni,a zanimljiv je taj oblik komunikacije zbog takmičarskog naboja i želje da se što prije dođe do istine.



    II. KREATIVNA RADIONICA

    O navedenim stilovima kažite neke konkretne primjere, njihove dobre i loše strane.


    AUTORITARNI STIL:

    Primjeri: Obriši tablu!


    Dobre strane: _____________________________________________

    Loše strane: ______________________________________________



    AUTORITATIVNI STIL:

    Primjeri: Molim te, obriši tablu!

    Dobre strane: _____________________________________________

    Loše strane: ______________________________________________



    MANIPULATIVNI STIL:

    Primjeri: Ako obrišeš tablu, brže ćemo završiti...

    Dobre strane: _____________________________________________

    Loše strane: ______________________________________________



    KONGRUENTNI STIL:

    Primjeri: Molim te, obriši tablu, a ja ću napisati temu.....

    Dobre strane: _____________________________________________

    Loše strane: ______________________________________________




    KREATIVNOST DJEČIJE KNJIŽEVNOSTI

    Kreativnost ili stvaralačko mišljenje predstavlja oblik mišljenja u čijoj je osnovi
    složena intelektualna aktivnost koju karakterišu originalnost i društveno priznata vrijednost rezultata te aktivnosti.

    Svojstvo originalnost pripisuje se onim produktima misaone aktivnosti kojom se
    dolazi do nečeg novog, neobičnog, rijetkog, osobitog...

    U uvodnom dijelu kolegija najavili, postoji više oblika kreativnosti.


    To su:

    1. Kreativnost kao neodvojivi diskurs svijeta čitalaca gdje se prati
    relacija dječije književnosti i djetinjstva u stvarnom i fikcionalnom svijetu; Ta bi dio predavanja uslovno mogli nazvati
    ..............................................................................dječija književnost i kreativnost;


    2. Kreativnost se može pratiti unutar samog stvaralačkog čina;
    na relaciji između tradicionalne i moderne književnosti.
    Taj analitički pristup se može nazvati ..........................................pisac i kreativnosti;


    3. Sa našeg aspekta zanimljivi su i načini ispoljavanja i metodologija
    dekodiranja svijeta djetinjstva (savremena tehnika kazivanja
    kao mogućnost situiranja prostora i vremena.
    Kod takvih određenja je zanimljiva relacija ..........................nastavnik i kreativnost;


    4. I četvrti oblik kreativnosti je istraživanje dječije kreativnosti kroz
    njihove osnovne i paralelne oblike Taj dio bi mogli nazvati .......dijete i kreativnost.


    Već iz ovih teza koje će se realizirati u toku kolegija, naslova, vidimo da je kreativnost prevladavajuća životna orijentacija kod jedinke koju treba poštovati.
    Kreativnost nema granice. Mi je ne možemo spriječiti. Kreativnost je prisutna i u svakodnevnom životu:
    - neko je sposoban da od stare odjeće napravi zanimljivu i neobičnu modernu garderobu.
    Neko ne bi volio da ja pišem, ali ne može zabraniti. Želim nešto da objavim. Ne želi ga Oslobođenje. Hoće Dani, Avaz.
    Kreativnost je kao voda, prolazi nekud, uvijek nađe put, daje rezultat. Niko joj ne može staviti branu. Samo što su kreativne mogućnosti čovjeka male. I ako ih ima on ih ne njeguje. Ne radi. Ne razvija.

    Sa aspekta edukacije, a u svjetlu suvremenih metodoloških pristupa, cjelokupni sistem dječije književnosti treba posmatrati u nekoliko ravni:

    1. DJEČIJA KNJIŽEVNOST I KREATIVNOST
    2. PISAC I KREATIVNOST
    3. NASTAVNIK I KREATIVNOST
    4. DIJETE I KREATIVNOST

     

    1. Dječija književnost kao neodvojivi diskurs svijeta čitalaca (odnos dječije književnosti i djetinjstva u stvarnom i fikcionalnom svijetu);
    dječija književnost i kreativnost

    Dječija književnost je u svakoj fazi razvoja djeteta i svakim svojim žanrom, omogućavala djetetu kreativnost.

    NARODNA USMENA KNJIŽEVNOST, osobito narodna bajka omogućava kod djeteta razvoj mašte. Mogućnost da se vine u svijet vila, zmajeva, čudesa, da leti slobodnim prostorima, prelazi prostore korakom od sedam milja, da savladava sve prepreke i pobjeđuje sile zla.

    UMJETNIČKA PROZA ZA DJECU omogućava djetetu da shvati svoje mogućnosti i
    Sposobnosti, da shvati kako osim mašte ima još mogućnosti za razvijanje kreativnosti. Dijete samo ili sa družinom gradi bolji svijet, shvata svoje mogućnosti da kreira stvarnost i tako na neki način pomogne odraslima da lakše riješe neke životne probleme koji su ih do tada pritiskivali.

    REALISTIČKA PRIČA omogućava djetetu da sagleda svoju socijalnu situaciju i pruža mu mogućnost da vlastitim kreativnim sposobnostima izgradi bolje mjesto u svijetu...

    Među romanima za djecu naročito treba ukazati na značaj AVANTURISTIČKOG ROMANA, ROMAN O DIVLJEM ZAPADU, ROMAN O OTOCIMA S BLAGOM, NAUČNO - FANTASTIČNI ROMAN, HISTORIJSKI ROMAN, ZOO I EKO - SAGA-(romani i priče o prirodi,biljkama i životinjama.). Svi oni pružaju mogućnost da dijete uz pomoć mašte krene u nepoznate i tajanstvene prostore i da se nakon brojnih prepreka ponovo vrati u stvarnost.

    POEZIJA ZA DJECU takođe pruža djeci mogućnost da lete beskrajnim prostranstvima mašte, da imaju krila, da odlaze slobodno i slobodno se ponovo vraćaju u stvarnost. O tome je pjesnik lijepo napisao:
    DRAMA, OSOBITO KOMEDIJA I IGROKAZ pružaju naročito mnogo djetetu mogućnosti za kreativnu igru. Dijete kroz te dramske oblike živi svoj svijet, pokazuje svoje sposobnosti i mogućnosti, gradi nove svjetove u kojima živi...
    Dječija književnost je, isto tako kako se dijeli na tradicionalnu i modernu, didaktičku i umjetničku, imala i u razvoju dječije kreativnosti nekoliko perioda od didaktičke literature do faze kad je postala stimulans i animator dječije kreativnosti.
    U periodu nastanka dječije književnosti dijete je bilo pasivan posmatrač događaja, pa književno djelo nije animiralo njegovu kreativnost. U prvoj fazi razvoja dječije književnosti junaci su bili vedri, dobri, poduzetni, vjeruju u pravdu koja na kraju pobjeđuje. Oni su na kraju nagrađeni za dobra djela koja čine. Kao u bajkama. Međutim, takvi junaci nisu kreativne ličnosti, ne stvaraju, ne kreiraju svoj i tuđi život, već ga prihvataju onakvim kakav jeste. Uvijek lebde u prostoru između zbilje i bajke. Pasivni su posmatrači događaja koji ih nosi i usmjerava u pravcu koji junaci nekad i ne žele. Prepušteni su životnoj bujici i ne tragaju za putevima da je usmjere u željenom pravcu.
    Sa aspekta kreatologije to je period pasivne kreativnosti kad dijete nije bilo realizator svojih ideja i zamisli. Takav tip književnosti za djecu je njegovan do 1928. godine, do pojave romana Emil i detektivi Eriha Kestnera kad je pisac naslikao dijete u ulozi kreatora vlastitih zamisli i realizatora nekih svojih idejnih projekata.
    Od tog perioda do danas, dječija književnost je izvršila snažan uticaj na kreativne sposobnosti djeteta. Dijete od tada nije pasivan slušalac bajke, nije pasivan posmatrač života. Dijete kreira svoj život, traga za putevima u bolju i ljepšu budućnost. Primjer su Molnaroa djela (Junaci Pavlove ulice), Seliškarova Družina sinjeg galeba, Lovrakova Družba Pere Kvržice, Vlak u snijegu i mnoga druga.

    2. Igra kao dio dječije književnosti je takođe značajan segment u razvoju djeteta kao kreativne ličnosti. Igrom se razvijaju socijalne vještine, navike i sposobnosti, a koristi se i kao metod u ukupnom poboljšanju nastavno – razrednog ozračja.

    Najznačajnija specifičnost je igra koja je neodvojiv dio dječije književnosti.

    Igra u dječijoj književnosti je prisutna u svakom djelu za djecu, u svakom tipu ove literature, jer je igra temelj dječije ličnosti i bliska je djetetu. I kad se igraju, i kad putuju, i kad se bore sa nepoznatim junacima, ili nešto grade, i kad se svađaju, djeca se igraju. Igra se može kao metodički postupak primijeniti na svim stepenima školovanja i u svim nastavnim područjima. Ona stimuliše kreativnost, oslobađa stege i nesigurnosti. Korisna je za poboljšanje ukupnog nastavnog ili životnog ozračja, ima terapeutske svrhe (socijalizacija introvertiranih (zatvorenih) učenika u početnim razredima osnovne škole.).
    Takav tip igre u dječijoj književnosti teoretičari nazivaju kreativna ili stvaralačka igra koja daje pozitivne životne rezultate i ostvaruje neke ciljeve. (Igra je i akcija grupe dječaka u Družini sinjeg galeba Tone Seliškara, i u Lovrakovim romanima Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice, Branko Ćopić, Orlovi rano lete; u bajkama i sl. Čak i kad djeca rade nešto ozbiljno u toj ozbiljnosti ima elemenata igre. To je jedan vid kreativnosti.
    Dijete želi da se igra, da leti, da bude dimnjačar, pilot, vozač i te njegove sposobnosti treba podržavati i stimulisati.
    Osim igre, u dječijoj književnost je potrebna mašta kako bi se stimulisala kreativnost recipijenata. Jedan je pisac rekao da je mašta veličanstvena vrlina koja djeluje na sve. Na mozak, srce, inteligenciju i cjelokupne prostore ljudske duše. Bez mašte sve je izgubljeno.
    Mašta služi da stvaralac u pronalaženju novog može imati potpunu slobodu svih ideja, pa makar one u nekim momentima djelovale i nelogično.

    Tipovi kreativnosti: objašnjenje, predviđanje i invencija.

    Objašnjenje je sagledavanje svega što se desilo, ili revidiranje postojećih pojava i događaja.
    Predviđanje je pretpostavka razvoja događaja unutar posmatrane pojave.
    Invencija (ili pronalaženje) u kreativnom radu je nastojanje da se stvore bolji društveni rezultati.
    I najzad, značajno je kazati i nešto više o upotrebi teksta u razvijanju kreativnih sposobnosti kod mladih i o specifičnosti udžbeničkih tekstova u kontekstu dječije književnosti. Kao što je poznato, tekst je sadržaj koji se realizuje pomoću glasovnog, odnosno fonetskog pisma. Kao što je poznato, postoje različiti tekstovni materijali među kojima su za nas najznačajniji: udžbenici, priručnici, radne bilježnice, radni listići, pismeni zadaci, izvještaji, štampa, instruktivni članci, pravopisi, zbornici, rukopisi, znanstvena djela i slično. Na nekim tekstovima učenici treba da rade stalno (udžbenici, priručnici), na nekim povremeno (pravopisi, rječnici, leksikoni, enciklopedije), na nekim privremeno ( dopunska literatura).

    Učenici ih u toku školovanja čitaju radi sticanja novih znanja, ponavljanje naučenih, ili obnove zaboravljenih...
    Kako tekst u današnjoj školi još uvijek zauzima značajno mjesto u sklopu ostalih izvora na kojima učenici uče, potrebno je znati neke segmente koji pomažu da se tekst bolje shvati i prihvati, te da bude stimulans u kreativnom radu. Tekst se koristi i kao izvor analitičkog rada na nastavi,a i kao izvor samoobrazovanja mladih.
    Rad na tekstu realizira s čitanjem, odnosno, čitanje je preduvjet za rad, ali se rad na tekstu ne svodi na čitanje, nego se vrši i njegova analiza. Analiza ima svoj metodološki postupak da bi se tekst shvatio i prihvatio. Da bi prihvatio znanje iz teksta, rad na tekstu mora biti mora biti visoko «didaktički oblikovan», a osnovno uslov uspješnog rada je korištenje ranije usvojenih kodova.
    Osim teksta, u uskoj vezi sa prostorom koji zovemo dječija književnost, su i
    udžbenici
    .
    Udžbenici mogu biti različito strukturirani, a u tom strukturiranju su ključni slijedeći dijelovi:
    osnovni tekst (ono što je predviđeno planom i programom),
    dopunski tekstovi(su oni koji su uz osnovni,a služe da se osnovni bolje objasne i shvate);
    ilustracije(sastavni dio osnovnog teksta koje grafički prate njegovu smisaonu suštinu) i
    didaktičko – metodička aparatura. ( materijali kojima je namjena da pomognu učeniku prilikom usvajanja znanja.
    Udžbenička jedinica mora imati nekoliko logičkih cjelina koje omogućavaju prihvatanje novih informacija, te njihovu integraciju sa ostalim spoznajama.


    PRIMJERI KREATIVNOSTI

    Ova radionica na kojoj bi mogli danas argumentirati teze iz prethodne teme može, na primjer, biti vezana za pjesmu jednog našeg poznatog pjesnika u kojoj govori o potrebi kreativnosti i kod djece i odraslih u cilju izgrađivanja boljeg i ljepšeg svijeta:


    NA KRILIMA MAŠTE


    LETE NEBOM AVIONI,
    LETE NEBOM I RAKETE,
    LETE NEBOM SOKOLOVI,
    AL' NAJVIŠE DJECA LETE.


    NE TREBAJU AVIONE,
    NE TREBAJU NI RAKETE,
    NA KRILIMA DJEČJE MAŠTE
    ČAK NA MJESEC DJECA SLETE.


    NE REŽITE DJECI KRILA,
    NE GRIJEŠITE DUŠU TIME,
    VEĆ NAĐITE I VI SVOJA.
    PA ZA DJECOM U VISINE!




    III. KREATIVNA RADIONICA

    Nećemo je konkretno realizirati,ali ćemo pokazati na temelju jedne pjesme mogućnost organizacije kreativne radionice.
    Radionica se može raditi po grupama:
    U grupi može biti najviše do 15 kandidata koji će na temelju određenih pitanja pokazati svoju kreativnosti.

    ********************

    I GRUPA
    Putovanje na mjesec.
    Kako bih putovao?
    Koje su mogućnosti i načini? Upotrijebi maštu.


    II GRUPA
    Život na mjesecu.
    Šta smo tamo našli?
    Kako nam je bilo?


    III GRUPA
    Iskustvo sa povratka.
    Šta nosim sa sobom?
    Kakva iskustva?


    NA KRAJU – ZAKLJUČAK:

    Ekspedicija mladih naučnika doputovala je na Mjesec.

    Putovali su:___________________________________________________
    Prošli su sazviježđa: ____________________________________________
    Na Mjesecu su živjeli godinu dana.
    Radili su______________________________________________________
    Susreli su:_____________________________________________________
    U povratku na zemlju donijeli su:___________________________________

     

    2. Relacija tradicionalne i mode-rnističke fabule i njihovi tragovi u autoreferencijalnom tekstu;
        pisac i kreativnost

    Pisac u svojim djelima mora pružati mogućnost da kod djeteta razvije fikcionalni svijet, da ga podstakne svojim djelom da može kroz njegove ideje da razvija svoju kreativnost.
    Pisac treba da ponudi podtekst kroz koji će dijete pokušati završiti priču.
     

    • Da mu da slobodu,a dijete će na osnovu jedne činjenice naći hiljadu načina rješavanja određenog problema
       

    • Pisac mora posjedovati znanje, maštu, stvaralačke mogućnosti i tako stimulisati čitaoce.
       

    • Mora porušiti sve prepreke, staviti se u poziciju djeteta, uživjeti se u jednu fazu djetinjstva i onda stvarati djelo koje će kod djeteta pobuditi istraživački duh, znatiželju...
       

    • Isto tako, značajna je i sposobnost da se nešto prepozna i uoči neka vrijednost. Pored ljudi prolazi mnogo životnih vrijednosti,a da je ne zapaze. I u tome je sposobnost nečije kreativnosti


    Andersen: Napravio korak od sedam milja... Ružno pače ima misao da čovjek mora bilo kad otkriti neke sposobnosti koje ima, bez obzira odakle je potekao.
    Andersenovo Ružno pače je imalo u jednom vremenu jednu namjenu (Pitati šta je misao: izrastanje ljepote; neuništivost ljepote; pojam ljepote nekad i sad; izrastanje u čovjeka; borba da se opstane u svijetu; o čudesnim životnim putevima i sl. – zaključci zavise od kreativnosti djeteta i nastavnika).
    Andersen je jednom rekao: Čudesa su svuda, samo ih treba prepoznati. Pravi bajku od svakodnevnih stvari. To je primjer kreativnosti.

    Primjera ima mnogo...

    Šimić: Pjesnici su čuđenje u svijetu. Govori o kreativnosti u poeziji. Pjesnici imaju još jednu dimenziju koju nemaju ostali ljudi. Kreativniji su, vide oko sebe ono što drugi ne vide. U svakoj generaciji pitam ko šta piše, stimulišem kreativnost, tragam za kreativnim stvaraocem koji će nadmašiti mene i sretan bih bio. Svi mi imamo mjesta u svijetu. I ne ide. Decenijama ga tražim.

    Cesarić: Voćka poslije kiše - Gle malu voćku poslije kiše… Pjesnik zapaža detalje koje mi svakodnevno gledamo. Neki će opisati ovu grupu i stvoriti priču, neko roman. To je kreativnost. Iskazivanje ličnosti kroz neku životnu kategoriju.
    Andrić, Ćopić, Hromadžić – kreativnost – Mešanović.
    Veliki broj pisaca nije kreativan, već su plagijatori. Imitatori velikih pisaca.

    Uporedimo dva pisca.
    Kreativni su oni koji nude nešto novo, koji ruše stare šablone i stvaraju nove prostore u književnosti. Od što hiljada pisaca bajki znamo u svijetu za nekoliko: Pero, Andersen, braća Grim, Vilhelm Hauf...
    Na našim prostorima: Ivana B. Mažuranić, Branko Ćopić, Ahmet Hromadžić. Gdje su drugi? Išli njihovim putem. Ostali u sjeni...
    Od hiljadu pisaca u antičkoj književnosti znamo za Homera, Ezopa, Aristofana i još neke. Šta je sa drugima. Ovi imali kreativnost na vrhuncu...
    U jednom periodu stvarali su Dante, Bokačo, Petrarka.
    U jednom periodu Servantes.
    Pa Flober, Balzak, Viktor Igo...
    Kod nas Andrić, Ćopić, Sidran, Ibrišimović.
    U dječijoj književnosti Nasiha Kapidžić, Ismet Bekrić, Irfan Horozović, Muhidin Šarić...


    PRIMJERI KREATIVNOSTI


    Crvenkapica - slika iz Japana


    Petar Pan i Vendi


    Pipi Duga čarapa


    Hari Poter - slika iz Španije

    Peroova Crvenkapica je u 17. stoljeću imala drugu namjenu, ulogu i funkciju nego danas. Bila je priča za dame sa poukom. U 19. stoljeću bajka je imala novu ulogu: da kaže o toplini porodičnog doma, da se preko nje savjetuje dijete. U vrijeme konjskih kočija možemo joj dati novu ulogu - da ide sa kočijama baki. Postaviti je u tu ulogu i pitati dijete kako to vidi. Može se postaviti u ulogu putnika u avionu. U vremenu kompjutera, kako bi sa djecom postavili Crvenkapicu – stvar je kreativnosti nastavnika. Vidjeli ste moderne izvedbe Labuđeg jezera, vidjeli ste nove verzije Odiseja, Troje, Gladijatora, nove likove Odisejeve Penelope na Itaki, Jelene Trojanske. Svaka glumica daje svoje domete kreativnosti.

    Šarl Pero - u 16. st. (vrijeme klasicizma) uočio vrijednost i značaj bajke, pa je 1691. g. objavio knjigu bajki koja ga je proslavila do danas. Postao čuven po svojim bajkama. Nisu namijenjene djeci, pa nisu ni prilagođavane tom uzrastu. Završeci grubi...

    Primjere kreativnosti pisaca u svjetskoj književnosti teoretičari i historičari književnosti navode djela iz vremena fantastične priče.
    Među njima su KOLODIJEV PINOKIO, EGZIPERIJEV MALI PRINC, BERIJEV PETAR PAN, ASTRID LINDGREN PIPI DUGA ČARAPA, BAUMOV ČAROBNJAK IZ OZA i u novijoj literaturi TOLKINOVI HOBITI, SELINDŽEROV LOVAC U ŽITU I HARI POTER SUZANE ROULING.

    Fantastična priča je način pripovijedanja u kom pisci pokušavaju odgonetnuti svijest i podsvijest djeteta, odnos njegove podsvjesne manifestacije koje nastaju kao refleksi na objektivnu stvarnost. Tako često navodim primjere kako se dijete igra ljekara, avijatičara, vozača, dimnjačara. U stvari, dijete živi svoj život, vidi svijet stvarno onako kako ga proživljava, a taj je svijet nedostupan odraslim. Dijete će vam pružiti komadić cigle koji ga asocira na čokoladu i kazati: - Čiko, evo ti čokolada!

    Dijete stvarno vidi ono što nam nudi, u svojoj podsvijesti stvorilo je sliku nečega na što ga je asocirao predmet koji drži u ruci.
    Odrasli ljudi, osobito pisci, da bi ušli u taj svijet djetinjstva moraju srušiti brane između svijeta odraslih i tog svijeta, preći prepreke koje ih odvajaju i napisati djelo o onome što se dešava u podsvijesti djeteta.
    To je uspio mali broj pisaca,a takav tip priče zasnovane na podsvijesti djeteta naziva se fantastična priča

    Najbolji primjer kreativnosti pisca u dječijoj književnosti se uzima LUIS KEROL i njegovo djelo ALISA U ZEMLJI ČUDA. Kerol ide u svijet podsvjesnog i prati reakcije djeteta u sukobima stvarnosti i irealnog svijeta. Kaže se da je pokazao kako dijete na krhotinama irealnog svijeta gradi realni svijet čiji oblici nastaju slobodnim spajanjem pojmova iz realnog svijeta. To je svijet u kom dolazi do izražaja igra mašte kojom upravlja podsvijest, a stvara se iz asocijacija.
    Fantastična priča je tip pripovijedanja gdje se iskrivljuje ne samo stvarnost, nego i riječi i ljudi i događaji. Tako Alisa raste u neslućene visine, pa se smanjuje, događaje iz stvarnosti prelama kroz maštu i stvara neke druge svjetove. Njegovu tehniku podsvjesnog u čovjeku su kasnije koristili i pisci za odrasle, osobito nadrealisti.



    IV. KREATIVNA RADIONICA

    Navedite vlastite primjere vezane za temu pisac i kreativnost


    3. Načini ispoljavanja i metodologija dekodiranja svijeta djetinjstva (savremena tehnika kazivanja kao mogućnost situiranja prostora i vremena); nastavnik i kreativnost

    Ovu temu ćemo početi zanimljivim razmišljanjem jednog metodičara: "Poučavanje visoko rizičan posao. Ako ne riskirate, ne razvijate se. Ako se vi ne razvijate, ne razvijaju se ni vaši učenici".
    Kad je riječ o nastavniku i kreativnosti, onda se nameće nekoliko značajnih činilaca koji su potrebni u kreativnom djelovanju nastavnika. To su dinamičnost, akcija, stvaralačke mogućnosti, definiranje i redefiniranje pojmova, te sposobnost komunikacije. Kreativan nastavnik, kog zovu još i nastavnik – stvaralac ima jasno definiran profil sa nekoliko temeljnih karakteristika:
    Inspirator učenika; ima svoje ideale i sam je idol i primjer učenicima; efektno pronalazi načine i sredstva da stimuliše učenika na rad; od učenika traži što više povratnih informacija i tako ih stimuliše da istražuju; potiče učenike da pitaju i razgovaraju; otvoren za nova kreativna iskustva , koristi svoj potencijal za stvaralaštvo i dr.

    U teorijama koje neki pedagozi i metodičari zovu futurološke, nastavnik mora pokazati vlastitu kreativnost, poznavanje problematike koju objašnjava i baratanje sa velikim brojem potrebnih informacija. U pristupu djetetu neće više biti dovoljno, kao do sada, prenošenje gotovih informacija, nego će informacije biti u funkciji stvaranja elementarnog egzistencijalnog prostora za svakog čovjeka. U tom kontekstu pristup djetetu i književnosti u 21. stoljeću se u potpunosti mijenja, a tradicionalna edukacija se pomjera u pravcu deinstitucionalizacije obrazovanja i u pravcu afirmiranja kreativnosti kao imanentne potrebe savremenog čovjeka.
    Prevedeno na jezik univerzalija to znači da naši učenici moraju nas prevazići, mi im pokazujemo put, a oni moraju napredovati, nadmašiti svoje učitelje - da bi se svijet razvijao.
    A da bi napredovali, potrebna kreativnost i nastavnika i učenika.
    Odgoj i obrazovanje pretpostavlja savladavanje životnih kategorija i potrebu da onaj ko se tim bavi navede recipijenta da nešto prihvati i zavoli. Da bi udovoljio savremenim potrebama odgoja i obrazovanja nastavnik mora poznavati zahtjeve metodičko-pedagoškog koda, nastavnu građu, mentalitet djeteta i druge segmente u cilju postizanja boljih rezultata u odgojno - obrazovnom radu.
    Od Komenskog do danas pristup djetetu i školi ostajao je u globalu isti: dijete je posmatrano isključivo s racionalističkog aspekta, a ne sa aspekta voljno - emocionalnih paradigmi što je bila "pedagoško-didaktička zabluda" i imalo posljedicu nemogućnost ostvarivanja individualnog ispoljavanja kreativne ličnosti. Učenik nije bio u prilici provoditi recepciju (primanje, usvajanje) gradiva prema unutrašnjim sklonostima već je gradivo slagao u svijest i podsvijest ne pronalazeći u njemu bitne veze i odnose, što je gušilo njegovo stvaralačko mišljenje, odnosno njegovu kreativnost..
    Kad je riječ o radu i rezultatima rada nastavnika u obrazovnom procesu, onda se kao značajno pitanje postavlja pitanje njegove kreativnosti, odnosno stvaralaštva.
    Taj značaj možemo predstaviti slijedećim grafikonom:




    ODGOJNO OBRAZOVNI RAD

     *************** STVARANJE KREATIVNE LIČNOSTI ************

    To znači da je u obrazovanju značajno znanje i sposobnosti učenika, te da se znanje temelji na činjenicama i njihovoj generalizaciji.
    Nastavnik mora znati da je u stvaranju kreativne ličnosti značajnu ulogu imaju i sposobnosti jedinke. Kreativan pristup problemu je onaj koji koristi u stvaranju nečeg novog svoja znanja i iskustva i na temelju toga nudi nove proizvode.
    (Ja sam kao student imao priliku da razmišljam kako i ja mogu napisati kritiku o nekom piscu i to ne onakvu kakvu je napisao, na primjer, Muhsin Rizvić. Problem bi posmatrao na drugi način. Kad nam je Ćopić čitao poeziju i prozu shvatio sam da bih to mogao i ja. Kad je Pero Zubac napisao zbirku pjesama vidio sam da to nije neki problem.
    Bitno je kombinovati brojne faktore i uz sve temeljit rad kako bi se dobio krajnji proizvod).
    Kreativnost nastavnika se ogleda u ljubavi prema struci, nastojanju da učenici usvoje gradivo, strpljivom objašnjavanju problema i pojava.
    Prisutna je u sposobnosti nastavnika u izboru zadataka i nastavnih metoda, u sposobnosti da predmet učini zanimljivim i atraktivnim, povezivanju predmeta sa svakodnevnim životom.
    Nastavnik koji nekvalitetno radi zatvara i sebe i učenike u uske prostore spoznaje, a učenici nauče gradivo površno i bez razumijevanja. Nastavnik mora biti spreman da daje odgovore na sva pitanja, a učenik mora znati da nastavniku može slobodno postavljati pitanja ako mu nešto nije jasno.
    Kad učenici na času postavljaju mnogo pitanja stvara se radna atmosfera koja omogućava kvalitetniji rad. Ova aktivnost se inicira, podstiče, inspirira ima svoja društvena mjerila i vrijednosti. Ona vodi do motivacije koja je vrlo značajna u svakom obliku kreativnosti i do kvaliteta, a ne neformalnom savladavanju programa.
    Kreativnost nastavnika može biti originalna ili podražavajuća. 
    Originalna je ona koja nudi nešto novo, dotad nepoznato i neotkriveno. Originalna kreativnost je stvaralaštvo koje traga za rješenjem koje označava napredak u odnosu na dotadašnje stanje u nekoj oblasti sa željom da se dođe do novih rješenja za poznate situacije. Kvalifikuje se kao "originalnost". To je proces u koji su uključeni analitičko-istraživački segmenti: istraživanje, analiziranje, eksperimente, otkrivanje i definisanje problema.
    Podražavajuća je ona koja isto ima svoje vrijednosti, ali označava nastavak tradicije ili uklapanje u postojeće okvire čime ih bogati i proširuje.
    U nastavi kreativnost je traganje za novim odgojno-obrazovnim putevima, formiranje novih postavki, traženje njihovih rješenja koja podrazumijevaju formulisanje novih pojmova, pronalaženje i razvijanje novih programa i poboljšavanje postojećih; otkrivanje novih pravila i principa.
    Za kreativan rad nastavnika su značajna ranija iskustva kao osnova, mada postojeća dostignuća mogu biti i limitirajući faktor koji vodi na pogrešne puteve.
    Kreativnost je moguća tek ako problem koji se rješava dozvoljava i omogućava različite puteve do rješenja. Ta aktivnost animira i faktor znanja i faktor mašte koji omogućavaju uspostavljanje novih odnosa. Cilj kreativnosti je animiranje stvaralačkog mišljenja koje omogućava transformaciju polaznih elemenata.
    U odgojno-obrazovnom radu kreativnost karakteriše sposobnost transformacije polaznih elemenata, organizovanje gradiva, nov način tumačenja podataka, promjene značenja i sagledavanje novih funkcija postojećih elemenata kao olakšanja istraživačkog puta do konačnog rješenja, odnosno promjenu u organizaciji ukupnog polja u kome se odvija misaoni proces usmjeren na rješenje problema.
    Postoji više modela kroz koje nastavnici i učenici mogu pokazati svoju kreativnosti:

    Modeli kreativnosti nastavnika:
         a) verbalni (predavanje, razgovor, rad na tekstu) i
         b) vizuelno-praktični (demonstriranje, pokusi, grafički i laboratorijski radovi)


    Kreativnost je potreba kako bi se napravio terminološki odmak od nastave koja to nije. Naime, kad kažemo taj termin, svako će tvrditi da je njegova nastava koju izvodi kreativna. Međutim, precizirajući taj termin možemo naglasiti da je kreativna nastava ona koja ne stavlja učenika u pasivan položaj u kojoj je on objekat, primatelj znanja, recipijent onoga što mu nastavnik prezentira.
    U tradicionalnoj nastavi nastavnik se stavlja u ulogu predavača i priprema temu nekoj imaginarnoj skupini, a nema u vidu stvarnu skupinu koju poučava. U tradicionalnoj nastavi nastavnik se drži četiri ključna kompoziciona dijela interpretativnog djelovanja:

         1. izučavanja problema

         2. priprema za nastavu
         3. plasiranje potrebnih podataka i
         4. vrednovanje usvojenih znanja.


    Moderna nastava stavlja dijete u prvi plan i stimuliše njegovu kreativnost.
    Isto tako, u nastavnoj praksi razlikujemo kreativnost u redovnoj nastavi i kreativnost na časovima školskih sekcija. Pristupi se razlikuju. U prvom slučaju riječ je o kreativnosti koju podstiče obaveza, a u drugoj o kreativnosti koju podstiče ljubav, sklonost, želja. U svakom slučaju ovaj drugi tip kreativnosti je oslobođen normi i obaveza i može dati bolje rezultate.
    Tu je bitan talenat učenika.
    Volja i želja da nešto radi. Stimulans za ono što radi.
    Isto tako treba razlikovati kreativnost nastavnika i kreativnost učenika.
    - Kreativnost nastavnika se ogleda u ljubavi prema struci, nastojanju da učenici usvoje gradivo, strpljivom objašnjavanju problema i pojava. Značajna je u sposobnosti nastavnika u izboru zadataka i nastavnih metoda, u traganju za načinima da predmet učini zanimljivim i atraktivnim, u povezivanju predmeta sa svakodnevnim životom.
    Nastavnik mora biti spreman da daje odgovore na sva pitanja, a učenik mora znati da nastavniku može slobodno postavljati pitanja ako mu nešto nije jasno. Kad učenici na času postavljaju mnogo pitanja stvara se radna atmosfera koja omogućava kvalitetniji rad.
    Ova aktivnost se inicira, podstiče, inspirira ima svoja društvena mjerila i vrijednosti. Ona vodi do motivacije koja je značajna u svakom obliku kreativnosti.


    Kreativnost nastavnika može biti:
    1. Originalna
    - ona koja nudi nešto novo, dotad nepoznato i neotkriveno.
    2. Podražavajuća - ona koja isto ima svoje vrijednosti, ali označava nastavak tradicije ili uklapanje u postojeće okvire čime ih bogati i proširuje.


    Originalna kreativnost je stvaralaštvo koje traga za rješenjem koje označava napredak u odnosu na dotadašnje stanje u nekoj oblasti sa željom da se dođe do novih rješenja za poznate situacije. Kvalifikuje se kao "originalnost". To je proces u koji su uključeni analitičko-istraživački segmenti: istraživanje, analiziranje, otkrivanje i definisanje problema.
    U nastavi kreativnost je traganje za novim odgojno-obrazovnim putevima, formiranje novih postavki, traganje za njihovim rješenjima koja podrazumijevaju formulisanje novih pojmova, pronalaženje i razvijanje novih programa i poboljšavanje postojećih; otkrivanje novih pravila i principa.


    Podražavajuća kreativnost je ona kad nastavnik u svom kreativnom koristi značajna ranija iskustva kao osnova, mada postojeća dostignuća mogu biti i limitirajući faktor koji vodi na pogrešne puteve.
    Kreativnost je moguća tek ako problem koji se rješava dozvoljava i omogućava različite puteve do rješenja. Ta aktivnost animira i faktor znanja i faktor mašte koji omogućavaju uspostavljanje novih odnosa.
    Cilj kreativnosti je animiranje stvaralačkog mišljenja koje omogućava transformaciju polaznih elemenata. U odgojno-obrazovnom radu kreativnost karakteriše sposobnost transformacije polaznih elemenata, drugačijeg organizovanja gradiva, nov način tumačenja podataka, promjene značenja i smislova, i sagledavanje novih funkcija postojećih elemenata kao olakšanja istraživačkog puta do konačnog rješenja, odnosno promjenu u organizaciji ukupnog polja u kome se odvija misaoni proces usmjeren na rješenje problema.


    Belma Mandić, 10.god. - DIDDL
    Crtež iz Belgije

    Kreativna nastava sa aspekta savremene metodologije nameće zahtjeve slobode mišljenja, izražavanja, demokratičnosti . Da bi bila što uspješnija, potrebno je ostvariti neke uvjete:
    1. Nastavnik prilikom pripreme materijal kreira ga sa predznanjem djece i oblikuje kurikulum (dotadašnji tok i nivo usvojenih znanja) koji prilagođava uzrastu, predznanju i potrebama recipijenata. U toj fazi značajno je nastavnikovo poznavanje materije i metodičko-pedagoška pripremljenost za rad.


    2. Druga faza je razvijanje mogućnosti o realizaciji nastavnog sata.
    Ova faza zavisi od svakog nastavnika kao pojedinca i njegove sposobnosti, jer je nastavnik moderator tog procesa. Cilj je pružanje informacija određenom uzrastu učenika i koje su im potrebne u primanju i preradi. Takav pristup će stimulirati učenike na dalje učenje. Nastavnik nije ni predavač ni voditelj, ni rukovidilac, već saradnik u procesu koji treba zajedno osmišljavati sa mladima.


    3. Prezentacija sadržaja pred učenicima može se izvoditi na razne načine.
    Tu je bitna kreativnost nastavnika. Sadržaj može prezentirati u nekoj uniformi koja je vezana za temu (Crvenkapica), u nekom ambijentu koji je vezan za temu i sl. Tu faza rada, kao i ostale, protkati humorom. ( Primjer: Otelo, svako kaže neke rečenice koje će biti vezane za njegov život i sudbinu...). Izvorište artikulacije sata je u poznavanju recipijenata.


    4. Vrednovanje znanja
    U vezi sa vrednovanjem rada u nastavnom procesu nalazimo i termine nastavna evaluacija, valorizacija, ocjenjivanje, procjenjivanje, praćenje, samoocjenjivanje i slično.
    U školskoj dokimologiji (nauka o ocjenjivanju) razlikuju se vanjska i unutrašnja evaluacija. Vanjska se odnosi na ocjene subjekta izvan škole, o vrijednosti neke škole, odnosno, o ukupnim odgojnim rezultatima učenika iz određene škole. Unutrašnja evaluacija obuhvata praćenje, vođenje i ocjenjivanje učenika tokom nastavnog procesa. Ta je aktivnost isprepletena sa brojnim drugim aktivnostima, a podrazumijeva i samopraćenje i samoocjenjivanje učenika.
    Esej: kao način modernog samopraćenja ličnosti (razmišljanje o problemu povodom teme - Zašto sam problematičan...).


    Kao što je slučaj sa stvaralaštvom koje može biti tradicionalno, odnosno didaktičko, i savremeno, odnosno moderno, tako i u radu nastavnika možemo razlikovati dvije strategije:

    Tradicionalnu nastavnu strategiju – koja je više bila orijentisana na nastavnika. Nastavnik je bio centar odgojno-obrazovnih zbivanja, a učenici su vršili memoriranje činjenica po utvrđenom poretku i strukturi.

    Savremenu nastavnu strategiju - je ona koja je usmjerena sa nastavnika na recipijenta. Njen temeljni zahtjev je da se vrši znalačko grupiranje informacija, da se uradi njihova kritička interpretacija i anticipacija novih saznanja kao rezultat takve interpretacije.
    Ovdje je potrebno objasniti pojam motivacije i ocjenjivanja. Motivacija je stvaranje radne atmosfere i stimulisanje na kreativan rad, a ocjenjivanje je jedan od elemenata kojima se učenici mogu motivirati. Na ocjenama ne treba škrtariti, jer bolje plaćeni radnici su bolji radnici, a bolje nagrađeni učenici su motivirani da postižu bolje rezultate. Loša ocjena na tjera učenika na rad već ga demotivira i stvara osjećaj da ne može savladati problem i zadovoljiti potrebne kriterije. Smatra se da je pravilno uspostavljanje odnosa između učenja i motivacije jedna od najvažnijih strana kreativnog djelovanja nastavnika.


    PRIMJERI KREATIVNOSTI

    Defoov Robinzon Kruzo je pokazao toliko prilagodljivosti vremenu i prostoru da je ušao u sve programe svijeta i preveden na sve jezike, a djela koja pišu zovu se robinzonijade .
    U svakom vremenu ovaj roman ima osobine po kojima je zanimljiv čitaocima. U traganju za misaonim komponentama istraživači su kroz stoljeća pokazali i te kako mnogo kreativnosti:

    Tako Ruso i romantičari u prvi plan analize stavljaju piščevu ideju o povratku čovjeka prirodi;




    Slika iz filma:
    "Robinzon Kruzo"
    Scena: Petak i Robinzon
     

    - mogućnost života dostojnog čovjeka u najprimitivnijim sredinama i najzabačenijim prostorima;
    - traženje lijeka u prirodi i prirodnom životu;
    - bijeg od ljudi i civilizacije u svijet osame i mira;
    - sposobnost čovjeka da preživi od ostataka koje je našao od civilizacije (predmeti koje je sakupio na brodu);
    - borba čovjeka sa prirodom;
    - upornost da se ostvare neki ciljevi;
    - želja da se preživi
    - strah čovjeka od samoće – želja za društvom; socijalizacija...
    - pokazao se kao izdanak svoga vremena, vremena ekspanzije privrede, jer razmišlja kako bi eksploatirao to bogatstvo i iskoristio ga za vlastite potrebe;
    - samoća i odvojenost od društva predstavlja za njega nepremostivu prepreku; to znači da pisac slika čovjeka kao društveno biće
    - čitalac u djelu nalazi egzotične, tajanstvene i nepoznate krajeve u kojima se glavni junak nalazi;
    - za čitaoca su zanimljive avanture, (brodolom, pusti otok, susreti sa urođenicima, drugovanje sa Petkom i sl.);
    - draž opasnosti i borba za opstanak;
    - istraživači ukazuju da je pisac imao cilj da pokaže kako je čovjek snažniji od prirode i svih drugih nedaća koje mu dolaze kao prepreka;
    - borba između sila dobra i zla; pobjeda sila dobra; sretan završetak;

    (Primjer teksta koji se stalno zbiva i u svakom je vremenu različit:
     Danijel Defo: Robinzon Kruzo).



    V. KREATIVNA RADIONICA

    Navedite vlastite primjere vezane za temu nastavnik i kreativnost:

    4. Osnovni i paralelni tipovi iskazivanja dječije kreativnosti;   
        dijete i kreativnost

    Futurološki odgoj nameće nove norme ponašanja i nastavnika i recipijenta, odnosno učenika, pa podrazumijeva sticanje znanja drugačijih od onih koja su imali do sada i na drugačiji način nego što se to radilo do sada.
    Kreativnost djeteta uvijek mora biti u prvom planu svih onih koji su upućeni na rad sa mladima. Da bi se uspješnije realizirali neki zadaci i nastavnik, kako smo vidjeli, mora biti kreativan, mora inovirati svoje planove i programe i tek tada može očekivati bolje rezultate u radu sa mladima. Ima mnogo slučajeva da mladi završe školovanje,a da im se nije niti jednom pokrenuta ona njihova dimenzija kreativnosti, već se ugušila u moru tradicionalnih metodika i prevaziđenih pristupa djetetu i temi na kojoj se radi. Pravilan rad sa djecom stvara od njih kreativne ličnosti, razvija kod njih iskustvo,a time, u krajnjem slučaju, razvija kod njih pozitivne stavove o životu i svijetu.
    Onaj ko želi da razvija konstantu dijete i kreativnost mora razvijati kod djece niz sposobnosti među kojima se izdvajaju percepcija, emocije, mišljenje i izražajne sposobnosti, sposobnost promatranja i zauzimanja određenog stava iza koga treba čvrsto stajati. Krajnji rezultat je razvijanje kritičkog duha svakog pojedinca.
    Dijete pokazuje kreativnost samim svojim dobnim određenjem i ona se manifestuje u brojnim životnim situacijama.
    Još su prvi teoretičari dječije književnosti ukazali na značaj odrastanja djeteta, njegovog pravilnog odgojno-obrazovnog usmjeravanja i razvijanja njegove kreativnosti. U fazi odrastanja dijete mora biti slobodno i sticati životne spoznaje na vlastitim iskustvima.
    Dijete je poput leptira koji se rađa iz košuljice, pa ga treba pustiti da se samo oslobodi čahure, jer ako ga mi oslobodimo, on će živjeti, ali nikada neće moći letjeti.
    Nastavnici pomažu djeci posredovanjem ne nudeći gotova znanja, pravila i definicije.
    U radu je potrebno da uključuju dječije izražajne postupke, da bude samopouzdanje i pokazuju strpljivost u interaktivnom komuniciranju. A na osnovu toga, na osnovu takvog vođenja, dijete stvara svoj fikcionalni svijet u kome ono oblikuje i doživljava svijet po svojoj želji i mjeri. U tom svijetu gradi sliku o samom sebi, a u kojoj mjeri će biti uspostavljen taj odnos između stvarnog i fikcionalnog svijeta, zavisi od toga kako ima izgrađenu sliku o samom sebi što pomaže u uspješnijoj realizaciji edukativnih procesa.

    Teza dijete i kreativnost se naročito manifestuje u stvaranju različitih oblika i kombinacija kako bi se došlo do potrebnih rješenja.


    Zeko saobraćajac - Emina HRNJICA, 5. godina.
    Predškolsko obrazovanje - Crtež iz Nizozemske

    U stimulisanju rada, adekvatnom nagrađivanju i sl. kreativnost prepoznajemo u nečijoj osjetljivosti na probleme sa kojima se susreću, po sposobnosti na receptivnosti za utiske i ideje, pokretljivosti u reakcijama na intelektualne podržaje i doživljaje, originalnosti, sposobnosti preoblikovanja, sposobnosti analize i sinteze i sl.
    Osnovno pravilo svih koji rade na razvijanju dječije kreativnosti je: ne gušiti dječiju kreativnost. Pritom je značajna uloga voditelja grupe, da zna koristiti tekst u cilju razvijanja kreativnosti mladih. Mora se znati da na kreativnost utiče težina i složenost problema, sposobnost osobe koja rješava problem, radne navike, motivaciju, ranije znanje i niz drugih svojstava predmeta koji se istražuje.
    Zato je i kreativno, na svoj način, samo sebi svojstveno. Može da se voli nešto drugo, da se nešto doživi na svoj način.
    Možda neko želi da bude u osami. Pa neka bude. I to je njegov vid ispoljavanja bića.
    Neko ima potrebu da svaki dan šeta, neko da ide na časove muzike, a neko na časove joge. Neka radi šta voli i želi!
    Sve je to rezultat potrebe ljudske duše koja se manifestuje u različitim oblicima kreativnosti.
    (Primjer. Pisanje. Učenje...na vlastitim primjerima...)
    Ima i rezultata, a nekad i nema, ali čovjek mora voljeti to što radi da bi došao do rezultata.
    - Kreativnost je sistemski rad na nečemu.
    - Pisanje pjesme, priče, romana.
    - Esej i kreativnost

    Savremene teorije kao tip kreativnosti koriste sve više esej u kom đak treba da napiše svoje mišljenje o nekom problemu. Na primjer: zašto sam problematičan? Ili: kad se rade robinzonijade, dati esej o jednom doživljaju koji je ostao u sjećanju. Kad je ljubavni roman onda - moja najveća ljubav i sl.

    Dobro bi bilo razvijati kreativnost djeteta na konkretnom primjeru, a osobito – dobro je da svi koji imaju kontakte sa djecom, mogu prepoznati njegove kreativne sposobnosti i stimulisati te osobine kako bi se kasnije u životu razvile i dale značajne rezultate.
    Kreativnost kao proces ima nekoliko faza koje su poznate svakom nastavniku jer ih koristi u radu: priprema, inkubacija, iluminacija i verifikacija.

    Priprema je faza kojom se omogućava djetetu da upozna problem koji treba riješiti. Karakteriše je niz spomenutih asocijacija o mogućem rješenju; faza kad se jednim idejama daje prednost, a druge se odbacuju. Nekad se u rješavanju problema dešavaju uspjesi, nekad zaštoji, pa je u toj fazi potreban uporan i naporan rad da se sagleda problem i pokuša naći najbolje rješenje. (ako imate problema sa učenicima, studentima… tragate za najboljim rješenjem, istražujete sebe i njih, okolinu i vrijeme i pokušavate se uklopiti…).
     
    Inkubacija je faza razmišljanje o problemu koji se nameće i kojim se bavimo. U toj fazi dijete razrađuje razne kombinacije u pokušajima da nađe najsigurniji put do rješenja nametnutog problema.

    Eliminacija je faza kad se odbacuju nepotrebni i suvišni materijali kako bi se sagledala suština problema koji treba riješiti.

    Verifikacija je potvrđivanje ispravnosti rješenja do kojeg smo došli u svakodnevnoj praksi. (Mi rješavano neki književnokritički problem, tražimo bolji pristup učeniku i provjeravamo teze na konkretnim situacijama kroz fazu verifikacije). Elemenat kreativnosti je i vrijeme kao kategorija koja u različitom razdoblju posmatra problem sa različitih aspekata.
    Verifikacija je vrednovanje realiziranih zadataka i adekvatno nagrađivanje ostvarenih rezultata. Pitanje verifikacije je utoliko značajnije što se njom može stimulisati,a može i ugušiti kreativnost. Ima slučajeva da je neko zavolio ili zamrzio neki predmet zbog toga što mu jeste ili nije adekvatno približen, ili što u radu na tim zadacima jeste ili nije adekvatno nagrađen.

    Za pitanje verifikacije je veoma značajno u razvoju djeteta i njegove kreativnosti. Međutim, i kreativnost djeteta ima svoje granice:
    Neko može završiti samo osnovnu školu.
    Neki srednju.
    Neko fakultet.
    Neko će magistrirati sa lahkoćom, a zatim doktorirati. Nekom će za doktorat trebati dvije godine, nekom 20. Ovdje zalazimo u inkluziju - gdje se daje drugima da nešto shvate prema sposobnostima i sklonostima.
    Neko će pisati izvrsne romane. Neko loše.
    Neko piše poeziju.
    Neko slika.
    Kad je riječ o djetetu i njegovim kreativnim mogućnostima potrebno je naglasiti da im treba pružiti mogućnost stvaranja brojnih oblika i kombinacija kako bi došlo do rješenja.
    U stimulisanju kreativnosti ne treba zaboraviti ni stalno adekvatno nagrađivanje, te razne druge vrste podsticaja.
    Dječiju kreativnost treba prepoznati, a ona se ogleda u osjetljivosti na probleme sa kojima se susreću, po sposobnosti na receptivnosti za utiske i ideje, pokretljivosti u reakcijama na intelektualne podržaje i doživljaje, originalnosti, sposobnosti preoblikovanja, sposobnosti analize i sinteze i sl.
    U razvijanju kreativnosti je stoga značajna uloga voditelja grupe koji treba da zna koristiti sva sredstva koja ima na raspolaganju u cilju razvijanja kreativnosti mladih.
    Normalno, na kreativnost utiče težina i složenost problema, sposobnost osobe koja rješava problem, radne navike, motivaciju, ranije znanje i niz drugih svojstava predmeta koji se istražuje.

    Kad je riječ o djetetu, stalno treba tragati za načinima i mogućnostima njihove motivacije koja rezultira kreativnim rezultatima. U prvoj, najranijoj fazi fazi rada sa djecom prevladava vanjska ili ekstrinzična motivacija, koja prvenstveno polazi od roditelja i nastavnika (učenik je motiviran da obraduje roditelje, da bude zapažen od strane nastavnika); kasnije učenik u gradivu pronalazi smisao svoje motivacije i aktivnosti, a na visokom stepenu obrazovanja prevladava intrizični motiv (unutrašnji motiv) kao rezultat osobnog opredjeljenja mladog čovjeka da nešto sam stvori i nauči bez vanjskih uticaja.



    Dječija kreativnost se ogleda u tri ključna segmenta:

     


    Džana Islamović, 10. god. - DIDDL
    Crtež iz Belgija

    1. kreativnost spontane aktivnosti - ( samostalno izražavanje, spontani djetetov izraz)
    2. kreativnost usmjerene aktivnosti - ( spontano izražavanje uz svjesno nastojanje za poboljšanjem, postizanjem «sličnosti» s realnim objektom);
     3.Kreativnost invencije(opažanje i izražavanje novih likovnih odnosa);


    Ovi oblici mogu se uslovno nazvati manifestacije dječije kreativnosti.


    Međutim,m postoje još neki oblici koji se mogu nazvati kreativnim djelovanjem starijih. To su:

    Kreativnosti inovacije – ( donošenje značajnih promjena u književnom izrazu unošenjem složenih književnih mogućnosti)

    Kreativnost stvaranja – ( stvaranje potpuno novih književno – pojmovnih sistema)

    Dječija kreativnost se može poticati, a može se i ometati:


    Poticanje kreativnosti se vrši:
    - bodrenjem prilikom analize nekih dječijih kreativnih radnji;
    - analitičkim postupkom u kom je naglašeno odobravanje,a analiza se bazira više na pitanju «kako», a manje se koristi pitanje «što».
    - Ohrabruje se novo, izvorno mišljenje
    - Suzdržavanje od prerane kritike
    - Traženje alternativnog načina rješavanja
    - Bazirati razgovor na pitanju : « Šta bi bilo kad bi se ovaj problem postavio na drugi način»?
    - Podsticati učenike na diskusiju, razmjenu mišljenja...
    - Nagrađivati slobodu mišljenja i izražavanja


    Ometanje kreativnosti se vrši:

    - pisanje djeci gotovog rada
    - ispravljanje i križanje urađenih materijala
    - prenaglašavanje grešaka
    - nametanje šablona
    - omalovažavanje djeteta – to ne valja...ne znaš ti to...
     


    VI. KREATIVNA RADIONICA
     
    Prepisati u svesku neki odlomak iz poznate književne kritike, studije i sl., a onda pokazati vlastitu kreativnost posmatrajući problem sa svoga aspekta.

    Navedite vlastite primjere vezane za temu nastavnik i kreativnost


    DIVERGENTNO MIŠLJENJE KAO VID KREATIVNOSTI

    Uz sve teorije koje govore o oslobađanju dječije ličnosti stega i obaveza i omogućavanje kreativnog mišljenja, dijete ipak ima neke obaveze i ograničenja kojih se mora pridržavati. Stoga kod djece u radu na razvijanju njihove kreativnosti treba afirmisati tip tzv. divergentnog mišljenja o kom smo već govorili.


    PRIMJERI KREATIVNOSTI

    PRIMJER DIVERGENTNOG MIŠLJENJA:
    Kreativnost često dovodi do situacije koju psiholozi zovu divergentno mišljenje. Divergentno mišljenje je kad svako ima svoje mišljenje o nekom problemu, a svako može biti tačno sa aspekta onoga ko ga je formirao. (Ja čitam analizu nekog književnog djela i smatram da bih taj problem drugačije postavio).
    Kao najočitiji primjer divergentnog mišljenja se u svijetu često navodi primjer studenta koji je kod Mareja Džil Mena, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku, polagao prijemni ispit za upis na fakultet. Profesor ga je upitao:
    - Kako ćete izmjeriti visinu tornja pomoću barometra?
    Profesor je očekivao odgovor da je pritisak zraka na živu na različitim visinama različit i na svakih 10 i pol metara se spušta za jedan milimetar. Analogno tome, ako je tlak na zemlji 760 milimetara, a na vrhu tornja 757 milimetara od 760 se oduzme 757 i dobije tri, a ta trica se pomnoži sa deset i pol i dobije visina tornja od 31 i pol metar.
    Međutim, kandidat je odgovorio: Ponijeću u džepu klupko konca, privezati barometar, spustiti na zemlju i tako izmjeriti visinu tornja.
    Niste položili – odgovorio je profesor.
    Kandidat se žalio Komisiji koja je uvažila žalbu, jer su i student i profesor bili u pravu, pa su zamolili profesora da ga ponovo ispita, a profesor mu je postavio isto pitanje: 

    - Kako ćete izmjeriti visinu tornja pomoću barometra.
    Kandidat je odgovorio da je našao 21 rješenje, ali ne zna koje je najbolje.

    Prvo rješenje: Stavit ću barometar na zemlju i nasloniti na zid. Ako znam njegovu dužinu, onda ću stavljati recke, ići tako do vrha, pomnožiti broj recki i tako znati visinu tornja.

    Drugo rješenje: Čekaću sunce, staviti barometar na zemlju i izmjeriti njegovu dužinu, uporediti sa dužinom sjenke tornja i znati visinu tornja kako je to radio Tales.

    Treće rješenje: Popeću se na vrh tornja sa kronometrom, baciti barometar, mjeriti vrijeme i na temelji dužine pada izmjeriti visinu tornja...

    I kao posljednje rješenje: zamoliću čuvara tornja da izmjeri visinu i dati mu za tu uslugu barometar na poklon ako mi kaže kolika je visina tornja.

    **********************

    Razvijanje i podsticanje divergentnog mišljenja podrazumijeva niz sposobnosti koje kod djece treba razvijati. To je, prije svega:
    Redefinicija problema, odnosno nova upotreba sadržaja;
    Sposobnost otkrivanja novih aspekata u istom problemu,
    Korištenje znanja i sposobnosti,
    Originalnost,
    Fleksibilnost – lako napuštanje uhodanih puteva.

    Divergentno mišljenje je značajna odrednica kreativnosti djeteta. Ono omogućava recipijentima da pokažu vlastitu kreativnost i da se odvoje od komformizma (konformizam – podudaranje jednog mišljenja sa drugim, nemanje vlastitog stava i korištenje stava drugih) koji vlada u oblasti odgoja i obrazovanja.

    Omogućava:
    - kreativan pristup problemu,
    - proizvodnju novog dijela,
    - pokazuje nivo znanja, obrazovanja i snalažljivosti recipijenta,
    - pokazuje sposobnost povezivanja ranije nepovezanih stvari,
    - pomaže da se ne uči napamet tuđe mišljenje, nego da se formira vlastito.

    ( Ja kad sam slušao predavanja imao sam osjećaj da ja mogu isti problem postaviti na različit način i da je moj rezultat bliži rješenju nekog problema. Kad sam slušao pisce, osjetio sam da mogu i ja tako nešto, samo treba raditi...)



    PRIMJERI KREATIVNOSTI 

    Kreativnost u nastavi. Ona se od strane nastavnika svakodnevno kod djece treba pratiti i prepoznavati kako bi se shvatile neke sposobnosti i mogućnosti djece u početnoj fazi svoga životnog i intelektualnog razvoja.
    Nastavnik vrlo brzo može uočiti ko je nadaren za neki predmet, ko za neke oblasti u vannastavnoj aktivnosti i stimuliše taj razvojni segment kod djeteta.
     
    Kreativnost u dramskom stvaralaštvu - zanimljiva oblast i čovjek se čitav život mora dokazivati u njoj.
    Zijah Sokolović je napravio dramski igrokaz od naslova muzičkih numera: Ja sam tvoj. Tako su mi dragi. Ljubavi moja, pođi sa mnom. Kuda idemo i sl.
     
    Kreativnost u literarnom stvaralaštvu, oblast koju nastavnik rano može prepoznati i stimulisati.
     
    ZADATAK: Kako ste i u kojim situacijama prepoznali kod jednog broja učenika njihove kreativne sposobnosti i sklonosti.




    VII. KREATIVNA RADIONICA

    Navedite primjere različitih tipova kreativnosti:


    DJEČIJA KNJIŽEVNOST I KREATIVNOST
    ___________________________________________________________________
    ___________________________________________________________________
    ___________________________________________________________________



    PISAC I KREATIVNOST
    ___________________________________________________________________
    ___________________________________________________________________
    ___________________________________________________________________



    NASTAVNIK I KREATIVNOST
    ___________________________________________________________________
    ___________________________________________________________________
    ___________________________________________________________________



    DIJETE I KREATIVNOST
    ___________________________________________________________________
    ___________________________________________________________________
    ___________________________________________________________________



    ISPITNI ZADACI:

    - Pročitati tri knjige sa navedenog spiska lektire, te u njima naći primjere kreativnosti u dječijoj književnosti na način kako smo to na ovom kolegiju radili.

    - Osim navedenih primjera za svaku vrstu kreativnosti naći još po nekoliko vlastitih    primjera – pokazati individualnu stvaralačku kreativnost…

    - Ispitna pitanja su primjeri kreativnosti iz prakse vezani za svaku navedenu oblast;

    - Kreativne radionice, prema modelu navedenom u radu u toku kolegija.


    L I T E R A T U R A

    1. HROMADŽIĆ, AHMET: Dječiji pisci o sebi, I i II dio, Sarajevo 1969.
    2.TURJAČANIN, ZORICA: Metodički pristup romanu za djecu, Sarajevo,1979.
    3. ZALAR, IVO: Suvremena hrvatska dječija poezija, Zagreb, 1979.
    4. BITI, VLADIMIR: Bajka i predaja, Zagreb, 1981.
    5. EAGLETON, TERRY: Književna teorija, Zagreb, 1987.
    6. PROP, VLADIMIR: Morfologija bajke, Zagreb, 1991.
    7. DŽAFIĆ, RIZO: Antologija bošnjačke poezije za djecu, Bosanska riječ, Tuzla, 1998.
    8. STEVANOVIĆ, MARKO: Modeli kreativne nastave, Tuzla, 2000.
    9. MILLER, BONNIE: Komunikacija sa djecom, Sarajevo, 2000.
    10. SOLAR, MILIVOJ: Granice znanosti o književnosti, Zagreb 2000.
    11. SADAIĆ, KARMEN: Kreativnost u nastavi (www.geocities.com/karmensadic)
    12. W. W. W. – stranice na internetu sa adekvatnom literaturom


    1) M. IDRIZOVIĆ–D. JEKNIĆ: Književnost za djecu u Jugoslaviji, Sarajevo, 1990., str. 54.

    Rizo Džafić,

    Salih Čavkić, korekcija, dizajn i grafička obrada


    15.01.2006.


    - Krajiški vidici
    - Kršne Krajiškinje
    - KRAJIŠKA KNJIŽEVNOST
    - KRAJIŠKI PISCI PO OPŠTINAMA
    - DŽEMALUDIN EF. ČAUŠEVIĆ
    - POSTMODERNIZAM U ROMANU IZETA PERVIZA
    - POSTMODERNISTIČKA DISKURS U ROMANESKNOM PROJEKTU
    - SAVREMENA RECEPCIJA KAO OPREKA TRADICIONALNOJ RETORICI
    - MURAT ŠUVALIĆ PONOVO MEĐU BOŠNJACIMA
    - REPORTAŽA: VODENICA STARA
    - STRAH
    - ŽIVOT, TO JE NEŠTO DRUGO
    - A DUNAV K'O POTOK
    - TEMATSKE, GENEALOŠKE I KONTEKSTUALNE VRIJEDNOSTI SAVREMENE KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU
    - HUSAR HAVIĆ, KRAJIŠKI ROBIN HUD
    -
    PRIPOVIJETKE i PRIČE IZ NAŠIH ČITANKI
    - MONOGRAFIJE SAFETA SARIĆA
    -
    KREATIVNOST U DJEČIJOJ KNJIŽEVNOSTI
    - ISNAM TALJIĆ: Roman o Srebrenici - Kritika

    Na prijethodnu stranicu Na vrh stranice Na sljedeću stranicu

    STRANICA ZA PRINTOVANJE

    webmaster
    info@orbus.be
    Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
    Zabranjena svaka vrsta kopiranja i reprodukcije bez izricite dozvole.
    Page Construction: 15/01/2006. - Last modified:12/05/2013