Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)
iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom
istoku i Balkanu. Dr.sc. Dragan Vukadin, član Međunarodnog
instituta IFIMES i stručnjak za međunarodno pravo i međunarodne
odnose iz Zagreba u svom članku „NAČELO NEINTERVENCIJE I
HUMANITARNI KARAKTER PRIMJENE SILE (INTERVENCIJA) U MEĐUNARODNIM
ODNOSIMA S POSEBNIM OSVRTOM NA SLUČAJ LIBIJE“ predstavlja svoj
pogled na navedenu tematiku. Njegov članak objavljujemo u cijelosti.
Dr.sc. Dragan VUKADIN
● član Međunarodnog instituta IFIMES
NAČELO
NEINTERVENCIJE I HUMANITARNI KARAKTER PRIMJENE SILE (INTERVENCIJA) U
MEĐUNARODNIM ODNOSIMA S POSEBNIM OSVRTOM NA SLUČAJ LIBIJE
SAŽETAK
Poštivanje načela neintervencije u međunarodnom pravu i
međunarodnim odnosima stvara ujedno i pretpostavke za očuvanje, kako
suvereniteta država tako i međunarodnog mira i sigurnosti u svijetu.
Autor se u članku bavi pitanjem intervencije, kao oponirajućim
izazovom državnom suverenitetu i međunarodnom miru i sigurnosti,
čija se praktična operacionalizacija u novije vrijeme sve češće
odvija pod vidom međunarodnih intervencija humanitarnog karaktera,
sa ili bez autorizacije Vijeća sigurnosti UN. Analizirajući
različite slučajeve iz međunarodne prakse, autor konstatira da se
isti sve češće odvijaju po konceptu prethodno postignutog
političko-interesnog kompromisa, a ne po principu
međunarodno-pravnog automatizma ili shodno stvarnoj potrebi zaštite
civilne populacije i otklanjanja štetnih posljedica nastale
humanitarne krize. Stoga autor zaključuje da je u novije vrijeme na
međunarodnoj političkoj sceni nastala nova doktrina o dopustivosti
upotrebe nasilnih kontra-mjera suprotno Povelji UN-a, čime se
raniji, hladnoratovski sistem zastrašivanja zamjenjuje novim -
sistemom slobode djelovanja. Autor također zaključuje da takva
situacija pogoduje nastanku novog međunarodnog običajnog pravila
koje legitimizira taj novi sistem. U tom smislu, kao eklatantan
primjer međunarodno-pravne problematičnosti praktične izvedbe vojne
intervencije koja je trebala imati humanitarni karakter, autor
analizira slučaj intervencije u Libiji na temelju rezolucije Vijeća
sigurnosti UN-a broj 1973 od 17.03.2011. god.
KLJUČNE RIJEČI: Neintervencija, humanitarna intervencija,
“sve neophodne mjere”, vojna intervencija, Libija.
1. NAČELO NEINTERVENCIJE U MEĐUNARODNOM
PRAVU I MEĐUNARODNIM ODNOSIMA
Suverenitet država predstavlja jedan od osnovnih načela u
međunarodnom pravu sadržan u Povelji UN-a i u drugim univerzalnim
međunarodno-pravnim instrumentima, koji se odnose na način međusobne
koegzistencije država, poput tzv. Deklaracije sedam načela iz 1970.
god.1 i dr.
Neintervencija znači poštivanje suvereniteta države, tj. nemiješanje
drugih država u
njezine unutrašnje političke, ekonomske, socijalne i kulturne
odnose, ali isto tako i nemiješanje u unutrašnje aspekte njezinog
vanjsko-političkog odlučivanja.
Ako se razmatranju suvereniteta država i načela neintervencije
pristupi u kontekstu njihove povijesne afirmacije, tad se može
konstatirati da je sklapanje Vestfalskog mira iz 1648. god., nakon
okončanja Tridesetogodišnjeg rata, predstavljalo stvaranje
pretpostavki nastajanju takvog međunarodnog poretka u kojem bi se
trebale poštivati te iste vrijednosti. Imajući za temelj vođenje
niza dvostranih pregovora, sklapanje Vestfalskih ugovora nije
značilo samo realizaciju ideje o uspostavljanju političke ravnoteže
tadašnjih evropskih sila, već i otvaranje pitanja suvereniteta i
pravne jednakosti država, kao i pitanja nemiješanja jedne države u
unutrašnje stvari drugih država.
Kao vanjskopolitički koncept nemiješanja u unutrašnje stvari drugih
država, načelo neintervencije je u međunarodne odnose po prvi put
uvedeno kroz. tzv. Monroevu doktrinu artikuliranu kao vanjsku
politiku SAD-a prema stranim utjecajima na Zapadnu hemisferu i
njezin odnos prema evropskim državama-tradicionalno kolonijalnim
silama. U svojoj poslanici Kongresu SAD-a od 2.12.1823. god., čiji
je sadržaj zbog svojih glavnih odrednica budućeg vanjskopolitičkog
djelovanja SAD-a stekla status doktrine, tadašnji američki
predsjednik, James Monroe, istaknuo je četiri glavne tačke američkog
vanjskopolitičkog odnosa do naprijed navedenih pitanja, i to stav da
se američki kontinenti ne bi smjeli više kolonizirati, da bi bilo
kakva intenzivnija evropska politička kontrola u Zapadnoj hemisferi
za SAD značilo prijetnju njezinoj vlastitoj nacionalnoj sigurnosti,
da SAD neće intervenirati u postojećim evropskim kolonijama, kao i
da se SAD neće uplitati u unutrašnje stvari evropskih država.2
Daljnje profiliranje načela neintervencije kao političkog principa
nastavilo se tijekom druge polovine XIX. stoljeća kad je postojala
praksa izvođenja oružane intervencije evropskih sila protiv
latino-američkih država radi naplate financijskih dugovanja. U to
vrijeme, kad je, posebice u Evropi, prevladavalo pravno i političko
shvaćanje po kojem bi države imale diskreciono pravo supstituiranja
svojih državljana u drugim državama, argentinski pravnik, Carlos
Calvo, iznoseći ideju o potrebi sprječavanja intervencije evropskih
sila u poslove latino-američkih država, u svojoj je knjizi pod
nazivom „Teorija i praksa međunarodnog prava Evrope i Amerike“
istaknuo da se u ugovorima o koncesiji predvidi posebna klauzula
koja bi isključivala mogućnost da jedna od ugovornih strana zbog
financijskog potraživanja prema drugoj ugovornoj strani-dužniku
zatraži diplomatsku zaštitu prije nego se iscrpe sva pravna sredstva
domaće države. Takav koncept rješavanja nastalih sporova sa stranim
elementom (tzv. Calvova doktrina) polazila je od toga da stranci
(investitori) nemaju više prava od građana suverene države (estado
soberano) u koju vrše ulaganja, te od potrebe za zaštitom
suverenosti država, tj. prava na nezavisnost i samoodržanje (derechos
de independencia y de propia conservacion) zalažući se za tezu
da rješavanje tako nastalih sporova spada u isključivu nadležnost
zakona i sudova domaće (suverene) države.3 Kasnije, na
temeljima iste doktrine izrastao je i stav koji je u stanovitom
smislu značio i ekstenziju Monroeve doktrine, a kojeg je 1902. god.
artikulirao tadašnji argentinski ministar vanjskih poslova, Luis
Drago, po kojem se u vođenju vanjske politike treba staviti akcent
na princip da niti jedna strana sila, uključujući i SAD, ne može
koristiti silu protiv naroda američkog kontinenta radi naplate
dugovanja (tzv. Dragova doktrina).4
Shvaćanje Luis Draga je donekle suženo jednom drugom kasnije
nastalom doktrinom čiji je rodonačelnik bivši američki diplomat,
Horace Porter, po kojoj do primjene sile radi naplate duga može doći
samo u slučaju ako država dužnik ne prihvati arbitražno suđenje
(tzv. Porterova doktrina).5 Kao diplomatski predstavnik
SAD-a na Drugoj mirovnoj konferenciji održanoj od 15.06.-18.10.1907.
god. u Haagu, Porter je takav svoj stav formulirao u vidu prijedloga
(kojim je, u stvari, nadopunjavao tzv. Dragovu doktrinu) koji je na
odgovarajući način i unesen u čl. 1. Konvencije o poštivanju
ograničenja upotrebe sile radi naknade ugovornih dugova (Convention
Respecting the Limitation of the Employment of Force for the
Recovery of Contract Debts) usvojene na istoj Konferenciji dana
18.10.1907. god.6 Temeljna ideja koja se provlačila kroz
tzv. Porterovu doktrinu jest ograničeno pravo moćnijih nacija da
primjene silu protiv slabijih nacija u slučaju nastalih i
neizmirenih dugovanja proizašlih iz sklopljenih međudržavnih
trgovačkih ugovora.
Nakon II. svjetskog rata načelu neintervencije se pristupilo shodno
novonastalim političkim okolnostima u tadašnjem svijetu, a prije
svega zahvaljujući jačanju svijesti o osamostaljenju država koje su
se nalazile pod kolonijalnom vlašću, o jednakosti (suverenih) država
u njihovim pravima i obavezama bez obzira na njihovu veličinu i moć,
te o potrebi za uređenjem takvog međunarodnog pravnog i političkog
poretka koji bi garantirao trajan mir i sigurnost u svijetu. S tim u
vezi, i u preambuli Povelje OUN-a je, uz ostalo, navedeno: "...
vjera u temeljna prava, u dostojanstvo i vrijednost ljudske osobe, u
jednaka prava...nacija velikih i malih,...".
S aspekta suvremene doktrine Međunarodnog (humanitarnog) prava,
intervencija predstavlja različite oblike jednostranog, izravnog ili
neizravnog, djelovanja država koji znače oponirajući izazov načelu
državnog suvereniteta. Takvo djelovanje država posebice dolazi do
izražaja u novije doba u uvjetima redefiniranja i preoblikovanja
koncepta suvereniteta, a što, uostalom, potvrđuje i suvremeni
politički scenarij u svijetu.
Razmatranju pojma intervencije u međunarodnim odnosima može se
pristupiti na dvojak način, bilo razmatranjem međunarodne prakse ili
kroz razmatranje načela neintervencije. U prvom slučaju,
intervencija se može promatrati kao samovoljna, odnosno prisilna
upotreba ili same vojne sile, ili primjena različitih
vanjsko-političkih sredstava političke i ekonomske prirode radi
ostvarenja odgovarajućih širih vanjsko-političkih interesa i
ciljeva. Drugim riječima, u ovom slučaju intervencija predstavlja
jedan od oblika miješanja u unutrašnja pitanja suverenih država radi
mijenjanja određenog stanja u njima, a u kombinaciji s primjenom
drugih sredstava (npr. propagandno djelovanje i sl.) i nastojanje
ostvarivanja širih vanjsko-političkih ciljeva.7 U tom
smislu, vojna intervencija može da se pojavi u obliku pružanja
pomoći prijateljskom režimu koji je na vlasti u drugoj državi (u
slučaju da ovaj ima probleme s pobunjenicima koji ga ugrožavaju),
ili u obliku pružanja pomoći pobunjenicima protiv postojećeg režima
u nekoj državi, ili u obliku svrstavanja na stranu jedne od
sukobljenih strana u nekoj državi (u sukobu vladinih snaga i
pobunjenika) u situaciji kad se u nastali sukob umiješala neka treća
država, kad se može govoriti o tzv. kontra intervenciji.
S druge strane, načelo neintervencije treba shvatiti u smislu
međunarodno-pravne zabrane samovoljnog, odnosno nasilnog ponašanja
jednih država prema drugim u njihovim međusobnim odnosima u
međunarodnoj zajednici.
Povelja UN-a i niz drugih međunarodnih dokumenata u duhu pozitivnog
i demokratskog razvitka međunarodnog prava svojim tzv. političkim
normama međunarodnog prava zabranjuju svaki oblik upotrebe i
prijetnje vojnom silom te miješanje u unutrašnje stvari drugih
država. Članak 2(4) i čl. 2(7) Povelje UN-a zabranjuju korištenje
sile i intervenciju s izuzetkom sadržanim u čl. 51. Poglavlja VII.
Povelje UN-a koji glasi: „Ništa u ovoj Povelji ne dira u inherentno
pravo individualne ili kolektivne samoobrane u slučaju oružanog
napada na neku članicu Ujedinjenih nacija sve dok Vijeće sigurnosti
ne poduzme mjere potrebne za očuvanje međunarodnog mira i
sigurnosti. Mjere koje članice poduzmu u vršenju tog prava
samoobrane odmah se dojavljuju Vijeću sigurnosti i nikako ne diraju
u ovlasti i dužnosti Vijeća sigurnosti da na temelju ove Povelje
djeluje svakog trenutka na način koji smatra potrebnim za očuvanje
ili uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti.“ Na taj način se
htio eliminirati rat kao ekstreman način rješavanja sporova među
državama, odnosno uvesti princip neintervencije u međunarodnim
odnosima, s tim da se ne dira u pravo na individualnu i kolektivnu
samoobranu. I naprijed spomenuta Deklaracija o načelima međunarodnog
prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s
Poveljom UN-a (tzv. Deklaracija sedam načela) u tom smislu afirmira
načelo „da će se države u svojim međusobnim odnosima suzdržavati od
prijetnje i upotrebe sile protiv teritorijalne cjelovitosti i
političke neovisnosti bilo koje države te postupati na bilo koji
drugi način koji bi bio u suprotnosti s ciljevima Ujedinjenih
nacija“, kao i načelo „obveze država da neće intervenirati u
unutrašnje stvari bilo koje države u skladu s Poveljom UN-a“.
Stoga se načelo neintervencije može promatrati i kao derivat triju
drugih načela, i to: načela suvereniteta kao aksiomatske
karakteristike državnosti, zatim načela teritorijalne cjelovitosti
kao izraza uzajamnog odnosa država u pogledu njihove jurisdikcije
(vrhovna legislativna i politička vlast svake države nad svojim
državljanima i područjem, te sposobnost održavanja odnosa s drugim
državama na način reguliran međunarodnim pravom), te načela pravne
jednakosti država (jednak status, jednaka prava i obveze, bez obzira
na njihovu veličinu, moć i bogatstvo) kao centralne tačke državnog
sistema i međunarodnog prava.
2. HUMANITARNI KARAKTER PRIMJENE SILE
(INTERVENCIJA)
U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA
Nepostojanje međunarodno-pravne definicije pojma intervencije
determiniralo je nastajanje jedne druge pojave, a to je da su se
države pozivale na pravo korištenja sile kroz vid tzv. "humanitarne
intervencije", čiji je cilj bio, prema njihovoj tvrdnji,
suprotstavljanje nedemokratskim režimima i kršenju ljudskih prava.
Tako je doktrina humanitarne intervencije, čiji klasični rudimenti
sežu u srednjovjekovno razdoblje nastanka samostalne doktrine o
pravednom ratu, u budućem razdoblju postala razlogom nastanka mnogih
budućih primjera intervencije. Kao najraniji primjer humanitarne
intervencije mogla bi se navesti zajednička intervencija Velike
Britanije, Francuske i Rusije u pomoći grčkim pobunjenicima protiv
turske vladavine 1827. god., koja je bila motivirana
„neciviliziranim metodama borbe Turaka protiv grčkih
pobunjenika“.8 Poduzetu intervenciju navedene sile su
opravdavale potrebom uklanjanja anarhičnog stanja izazvanog sukobom
koje se negativno odražavalo na trgovinu europskih država, pozivom
Grka da Velika Britanija i Francuska posreduju u njihovoj medijaciji
s Otomanskom Portom, te potrebom da „pobude želju za zaustavljanjem
prolijevanja krvi i sprječavanja zla svake vrste.“9 Treba
napomenuti da je u to vrijeme Grčka bila dio teritorije Otomanskog
carstva, pa se predmetna intervencija ne može smatrati primjerom
intervencije s privolom (pristankom).
Autor, Ian Brownlie, odbacio je mogućnost karakterizacije navedene
intervencije kao „humanitarne” nazivajući je "ex post
faktoizam" (ex post factoism) smatrajući da se vlade ne mogu
pozivati na pravno opravdanje za intervenciju. Po mišljenju istog
autora, u navedenom slučaju osnovni motiv intervencije bio je
sprječavanje rasnog istrebljenja (race extermination) u Morei
(Peloponezu), ali da se ne može govoriti o pravnom konceptu koji bi
postojao u to vrijeme.10
I u XX. stoljeću humanitarna intervencija predstavlja nejasnoću,
dijelom zbog toga što jedno vrijeme rat nije bio zabranjen, te što
se ona od strane mnogih autora smatrala jedinim izuzetkom od općeg
pravila neintervencije. Osim toga, intervencija, a samim tim i
humanitarna intervencija, smatrala se nepovezanom s pravom. Tako je
npr. autor, T. J. Lawrence, iznio svoj stav da "intervencije na
osnovi čovječnosti imaju pod vrlo izuzetnim okolnostima moralno,
iako ne i pravno opravdanje".11
Postojali su i oni autori koji su zastupali "teoriju intervencije na
osnovi čovječnosti", po kojoj se ista treba smatrati kršenjem prava,
ali da je ponekad opravdana i kojom se može opravdavati zločin. U
tom smislu, autor William E. Hall iznosi jasan političko-pravni stav
o humanitarnoj intervenciji kao "primjeru sentimenta u isključivanju
prava".12 S druge strane, postoje autori po kojima je
humanitarna intervencija quasi-pravno-policijska mjera protiv
zločina koje počine vladari (što korespondira s koncepcijom Huga
Grotiusa o pravednom ratu ili ratu kažnjavanja prihvaćenim od strane
"civiliziranih" država intervenirajući u drugim državama). Isti
autori humanitarnu intervenciju definiraju kao pružanje pravne
osnove nekoj državi za obavljanje međunarodne kontrole nad
unutrašnjim aktivnostima druge države u smislu nadzora da li su te
aktivnosti u suprotnosti sa zakonima čovječnosti.13 Bivši
predsjednik SAD-a, Theodore Roosevelt, iznio je tijekom 1904. god.
svoj, u suštini pozitivistički stav, po kojem dugotrajno djelovanje
neke države ili nemoć koja rezultira prekidom svih veza s
civiliziranim društvom može u Americi, ili bilo gdje drugdje,
ultimativno zahtijevati intervenciju nekih civiliziranih nacija.
Reafirmirajući Monroevu doktrinu, Roosevelt je tom svom stavu dodao
i misao da bi na takvu intervenciju imale pravo i SAD u Zapadnoj
hemisferi.14 Nadalje, neki autori ističu da humanitarna
intervencija zapravo predstavlja običajno međunarodno pravo.
Argumenti ovakve tvrdnje većinom se zasnivaju na tezi da je
humanitarna intervencija legitiman oblik samopomoći. Autor Richard
Lillich iznosi tezu po kojoj bi unilateralna intervencija država
bila dopuštena u slučaju nedostatka učinkovite akcije UN-a na tešku
deprivaciju temeljnih ljudskih prava,15 dok drugi autori,
pak, tvrde da je humanitarna intervencija obrana prava ugnjetavanih,
tj. intervencija u ime ugnjetavanih. Ovakav stav, koji predstavlja
moderni ekvivalent Grotiusovog koncepta pravednog rata, temelji se
na ideji da bilo koja država može poduzeti intervenciju u slučaju
kada druga država masovno krši prava svojih građana. U skladu s tim,
autor Johann Caspar Bluntschli izrazio je svoj stav po kojem je
država ovlaštena intervenirati u cilju osiguranja poštivanja
individualnih prava i međunarodnog prava, ali samo u slučaju da su
prava kršena u unutrašnjem sukobu unutar države.16
Protivljenje doktrini humanitarne intervencije uglavnom se kretalo u
okviru izražavanja stava da je ona protivna moralnim argumentima i
da su koristi od njezinog poduzimanja determinirane praktičnom
mogućnošću njezine zloupotrebe.17
Imajući u vidu činjenicu da Povelja UN-a jasno zabranjuje korištenje
sile i prijetnju silom, pitanje humanitarne intervencije, s aspekta
mogućnosti njezine zloupotrebe, i nadalje ostaje otvoreno. Tome
svakako doprinosi i činjenica da još uvijek ne postoji jedna
općeprihvaćena definicija humanitarne intervencije. U takvoj
situaciji, u novije vrijeme egzistiraju stavovi koji uglavnom
podržavaju ideju o humanitarnoj intervenciji kao opravdanoj akciji u
slučaju masovnog kršenja ljudskih prava u nekoj državi, a koje se
razlikuju samo u svojim nijansama. Tako se npr., navodi da teorija
intervencije zasnovana na čovječnosti priznaje pravo jednoj državi
da izvede međunarodnu kontrolu nad aktivnostima druge države koje
spadaju u sferu njezine unutarnje suverenosti, a koje su u
suprotnosti sa zakonima čovječnosti.18 Uz to, Danski
Institut za međunarodne poslove (Danish Institute of
International Affairs) zauzeo je stav po kojem je humanitarna
intervencija prisilna akcija jedne države, uključujući i upotrebu
oružane sile, u drugoj državi bez privole njezine vlade, sa ili bez
autorizacije Vijeća sigurnosti UN-a, u cilju sprječavanja ili
zaustavljanja masovnog kršenja ljudskih prava ili Međunarodnog
humanitarnog prava.19
3. VOJNA INTERVENCIJA HUMANITARNOG
KARAKTERA
POD POKROVITELJSTVOM UJEDINJENIH NACIJA
Normativno gledano, Povelja UN-a ne poznaje intervenciju
humanitarnog karaktera. S druge strane, štiteći načelo suvereniteta
država, Povelja UN-a, u stvari, zabranjuje
da jedna država vojno (ili na neki drugi način) intervenira u
unutarnje stvari drugih država. Poduzimanje bilo kakve intervencije
ne bi smjelo značiti kršenje načela suvereniteta država. Države koje
pod vidom humanitarne intervencije primjenjuju silu protiv druge
suverene države krše navedeno načelo proizašlo iz Povelje UN-a, te
utječu na pojavu nesrazmjera između normativnog i stvarnog.
Prema čl. 24. st. 1. Povelje UN-a, primarna odgovornost Vijeća
sigurnosti UN-a jest očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti. Pojava
humanitarne krize ili humanitarne katastrofe uslijed masovnog
kršenja ljudskih prava ili Međunarodnog humanitarnog prava od vlasti
neke države predstavlja ugrožavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
Iz toga proizlazi da u takvom sukobu normativnog i stvarnog jedino
Vijeće sigurnosti UN-a, kao legalno tijelo, može arbitrirati
donošenjem odluke o poduzimanju međunarodne vojne intervencije
humanitarnog karaktera u cilju sprječavanja nastanka humanitarne
krize, odnosno za utvrđivanje i eliminiranje takve pojave. Osim
toga, da bi humanitarna intervencija, kao oblik "pravednog rata" za
ostvarivanje univerzalnog cilja - očuvanja međunarodnog mira i
sigurnosti, bila u skladu s Poveljom UN-a, ista ne samo da mora u
fazama njezinog planiranja i izvođenja predstavljati ravnotežu
između poštivanja suvereniteta država kao pravno-političkog principa
i zaštite ljudskih prava kao etičko-pravnog principa, već mora biti
i strogo kontrolirana i u granicama proporcionalnosti.
Prvi dio čl. 53. st. 1. Povelje UN-a predviđa da će "Vijeće
sigurnosti, kad tomu ima mjesta, koristiti takve regionalne
sporazume ili agencije za provođenje akcije u njegovoj nadležnosti,
te da „provođenje akcije po regionalnim sporazumima ili agencijama
neće biti poduzeta bez prethodnog odobrenja Vijeća sigurnosti..."
U pogledu ove odredbe vladalo je stanovito neslaganje u njezinoj
interpretaciji, posebice tijekom tzv. hladnog rata. U tom pogledu,
interesantan je stav po kojem bi nesposobnost Vijeća sigurnosti UN-a
da ne odobri regionalnu vojnu akciju moglo značiti njegovu prešutnu
autorizaciju akcije. S aspekta ovlaštenosti ulaganja veta od strane
stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, takva interpretacija čl.
53(1) Povelje UN-a predstavlja prividni argument i osiguranje
prostora mogućoj implicitnosti i ex post facto intervenciji.20
Dakle, s međunarodno-pravnog stajališta, vojna intervencija
humanitarnog karaktera bilo koje države ili skupine država na
području druge države bez prethodne autorizacije Vijeća sigurnosti
UN-a znači nelegalan i nelegitiman čin intervencije u unutrašnja
pitanja drugih država suprotan Povelji UN-a i međunarodnom pravu.
Postoje mnogi primjeri u kojima su pojedine države, pravdajući se
humanitarnim i drugim razlozima, postupale nekonzistentno s
ciljevima Povelje UN-a i s njezinim čl. 2(4) intervenirajući
unilateralno u drugim državama. Jedan od takvih primjera bila je
unilateralna intervencija SAD-a u Grenadi 1983. god. Tad je stalna
predstavnica SAD-a u UN-u, Jeane Kirkpatrick, istu intervenciju
opravdavala potrebom uspostavljanja u toj državi nekih od
vrijednosti koje promiče Povelja UN-a - slobodu, demokraciju i mir.21
Kao primjer vojne intervencije jedne međunarodne (vladine)
organizacije bez prethodnog ovlaštenja Vijeća sigurnosti UN-a te
koja je, prema tvrdnji njezinih protagonista, imala humanitarne
ciljeve, predstavlja zračni udar NATO-a na Saveznu
Republiku Jugoslaviju (Republiku Srbiju) dana 24.03.1999. godine.
Zračnom udaru je prethodilo usvajanje rezolucije Vijeća sigurnosti
1199 (1998) od 23.09.1998. god. U kojoj se izražava zabrinutost zbog
masovnog kršenja ljudskih prava i prava etničkih manjina na Kosovu
(kao integralnom dijelu Republike Srbije), a potom i ultimatum
NATO-a SR Jugoslaviji (Republici Srbiji) da povuče srpske vojne
snage s Kosova i prestane s masovnim kršenjem ljudskih prava i prava
albanske etničke skupine na Kosovu.22
Može se konstatirati da do zračnog udara NATO-a na Republiku Srbiju
najvjerojatnije ne bi došlo da je njegova prethodno upućena
prijetnja (ultimatum) toj državi bila uspješna. Naime, da je ista
prijetnja, kao vanjsko-političko sredstvo, u dovoljnoj mjeri
sadržavala njezinu vjerodostojnost i uvjerljivost kao dva bitna
elementa uspješnosti prijetnje, ne bi niti došlo do vojne
intervencije NATO-a na tu državu. Razlog tome leži u činjenici da bi
država kojoj je upućena ozbiljna (uspješna) prijetnja
najvjerojatnije bila primorana na ispunjavanje zahtjeva iz
ultimatuma svjesna teških posljedica ne udovoljavanja istim. Stoga
ostaje pitanje zašto predmetna prijetnja nije u sebi u dovoljnoj
mjeri sadržavala vjerodostojnost i uvjerljivost, odnosno nije li u
konkretnom slučaju zračni udar na navedenu državu bio izraz
postizanja nekih drugih, širih (globalnih) političkih ciljeva, a ne
samo sprječavanje daljnjeg masovnog kršenja ljudskih prava i
Međunarodnog humanitarnog prava na Kosovu od strane vojnih i
paravojnih snaga Republike Srbije. S obzirom na činjenicu da je
koncem XX. i početkom XXI. stoljeća dolazilo do učestalih vojnih
intervencija koje su trebale biti humanitarnog karaktera, ali bez
prethodnog odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a u skladu s Poveljom
UN-a, moglo bi se zaključiti da se ostvarivanje određenih širih
vanjsko-političkih ciljeva država koje sudjeluju u takvim akcijama
odvija u sklopu evolutivnog stadija jednog novog, supstituirajućeg
procesa u kojem dolazi do zamjene ranijeg, hladnoratovskog sistema
zastrašivanja jednim novim sistemom – sistemom slobode akcije.
Značajno je napomenuti i to da je na summitu NATO-a održanom
u vremenu od 10-11.01.1994. god. u Bruxellesu ista organizacija,
pozivajući države da joj se pridruže u programu “Partnerstvo za
mir”, deklarirala svoju spremnost da ubuduće bude korištena kao
podrška u upravljanju krizama i mirovnim operacijama (peace-keeping
operations),23 a što, u stvari, znači izražavanje
spremnosti za suradnju s UN-om u navedenim operacijama pod
autoritetom Vijeća sigurnosti UN-a. Međutim, nakon pet godina od tog
proklamiranja NATO je odustao od takve suradnje poduzimajući
intervenciju u Republici Srbiji. Dvije godine kasnije, tj. 2001.
god. NATO je, također bez prethodnog odobrenja Vijeća sigurnosti
UN-a, vojno intervenirao i u Afganistanu.
Dosadašnja međunarodna praksa pokazala je da efektivno izvođenje
međunarodnih mirovnih operacija, pa i tzv. multifunkcionalnih
operacija (operacija čiji mirovni karakter podrazumijeva širok
dijapazon vojnih, policijskih, civilnih i humanitarnih zadataka)24
može doći u pitanje i pored toga što su iste operacije prethodno
bile odobrene od Vijeća sigurnosti UN-a. Naime, pokazalo se da
provođenje u djelo rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koje
podrazumijevaju, uz ostalo, i poduzimanje zadataka humanitarnog
karaktera ponekad može doći u pitanje zbog posebnih političkih
interesa i vanjskopolitičkih ciljeva država koje sudjeluju u takvim
međunarodnim operacijama. Kao primjer tomu može da posluži
inzistiranje SAD-a tijekom 1992. god. i kasnije u Vijeću sigurnosti
UN-a za dodjelu imuniteta pripadnicima američke vojske i civilnog
osoblja koji sudjeluju u mirovnim operacijama UN-a u slučaju
njihovog kaznenog progona od strane Međunarodnog kaznenog suda (ICC)
i Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju - ICTY (kad je u
pitanju bila mirovna operacija u Bosni i Hercegovini - BiH) za
eventualno počinjene međunarodne zločine predviđene Statutom ICC-a
(genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini) u vrijeme
njihovog službovanja u mirovnim operacijama UN-a. To je utjecalo,
primjerice, i na mogućnost ne produžavanja mandata stabilizacijskim
snagama UN-a (SFOR) u njihovoj mirovnoj misiji u BiH na temelju
rezolucije Vijeća sigurnosti 1357 od 21.06.2001. god. S obzirom da
su SAD, pored ostalog, uvjetovale svoje sudjelovanje i u toj
operaciji ispunjenjem svog zahtjeva, Vijeće sigurnosti UN-a bilo je
primorano da do iznalaženja odgovarajućeg kompromisa u više navrata
SFOR-u produžava mandat na kraći period nakon što mu je po navedenoj
rezoluciji istekao jednogodišnji mandat (dana 21.06.2002. god.). Za
vrijeme vođenja intenzivnih razgovora u Vijeću sigurnosti iniciranih
spomenutim zahtjevom SAD-a, isto tijelo je u međuvremenu usvojilo
rezoluciju 1418 od 21.06.2002. god. kojom je mandat SFOR-u produžen
za devet dana, potom rezoluciju 1420 od 30.06.2002. god. kojom je
mandat SFOR-u produžen za još tri dana, da bi konačno, nakon što je
bio postignut kompromis u Vijeću sigurnosti izražen u rezoluciji
Vijeća sigurnosti 1422 od 12.07.2002. god., istog dana bila usvojena
i rezolucija 1423 kojom je mandat SFOR-u u BiH bio produžen za još
12 mjeseci. Dodatnu zaštitu od mogućeg progona (predaje ICC-u)
američkih državljana koji služe u mirovnim operacijama u slučaju
eventualnog počinjenja međunarodnih zločina SAD su postigle
sklapajući bilateralne ugovore s pojedinim državama koristeći
formulaciju iz čl. 98. st. 2. Statuta ICC-a.25
Naime, čl. 98. st. 2. Statuta ICC-a glasi: „Sud ne može postaviti
zahtjev za predaju čije bi izvršenje zahtijevalo od zamoljene države
postupanje suprotno njezinim obavezama na temelju međunarodnih
ugovora prema kojima je za predaju osobe te države Sudu potrebna
suglasnost države koja tu osobu šalje, osim ako prije toga Sud ne
uspostavi suradnju s državom koja tu osobu šalje i ishodi njezinu
suglasnost za predaju.“
Na isti način je postupila i Velika Britanija kad je siječnja 2002.
god. u ime 19 država koje su u to vrijeme participirale u
međunarodnoj intervenciji u Afganistanu (bez prethodne autorizacije
Vijeća sigurnosti UN-a) postigla s Privremenom vladom Afganistana
tzv. vojno-tehnički sporazum po kojem članovi mirovne operacije u
toj državi neće biti pritvoreni ili transferirani pod nadzor ICC-a
ili druge države bez izričitog pristanka države koja sudjeluje u
operaciji.26
Prema stavu suvremene doktrine Međunarodnog (humanitarnog) prava,
humanitarni karakter vojne intervencije pod pokroviteljstvom UN-a
opredjeljuje motivacija za njezino poduzimanje, a to je namjera
sprječavanja nastajanja humanitarne krize ili humanitarne katastrofe
uslijed posebno teških i masovnih kršenja ljudskih prava ili
Međunarodnog humanitarnog prava u nekoj džavi.27 S
obzirom da se vojnom intervencijom humanitarnog karaktera pod
autoritetom Vijeća sigurnosti UN-a utječe, in ultima linea,
na očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, ista se može promatrati
kao pomoćni mehanizam za njegovo očuvanje, odnosno kao jedan od
pragmatičkih oblika „novog sistema kolektivne sigurnosti“.
Opravdanost njezinog izvođenja uvjetovana je postojanjem nekih
pretpostavki koje ujedno predstavljaju i rezultat svih dosadašnjih
teorijskih spoznaja i praktičnih iskustava kad je u pitanju takav
vid međunarodnog djelovanja pod pokroviteljstvom UN-a. Prije svega,
to je postojanje dokazanog masovnog kršenja ljudskih prava ili
humanitarnog prava na području određene države koje iziskuje hitno
humanitarno djelovanje međunarodne zajednice u cilju izbjegavanja
mogućnosti zloupotrebe intervencije za ostvarivanje određenih
vanjsko-političkih ciljeva država koje sudjeluju u intervenciji. Uz
tu pretpostavku nužno je povezana i pretpostavka o postojanju
nespremnosti, nesposobnosti, odnosno nemogućnosti određene države (u
kojoj je nastalo takvo stanje) da poduzme odgovarajuće mjere u cilju
eliminiranja nastale humanitarne situacije. To je značajno iz
razloga što bi međunarodna zajednica u takvim slučajevima trebala
postupati u skladu s načelom supsidijarnosti, tj. samo u onim
slučajevima kad određena država, namjerno ili nenamjerno, nije
sposobna da okonča masovno kršenje ljudskih prava ili spriječi
nastajanje humanitarne katastrofe na svom području, a čime ugrožava
i međunarodni mir i sigurnost. Slijedeća pretpostavka za izvođenje
vojne intervencije humanitarnog karaktera je povezana s
transparentnošću njezinog izvođenja, tj. s razlozima njezinog
poduzimanja, a što uglavnom koincidira s naprijed iznesenim stavom o
potrebi prethodnog usvajanja odgovarajuće rezolucije Vijeća
sigurnosti UN-a u kojoj bi svjetskoj javnosti bili, uz ostalo,
prezentirani razlozi takvog djelovanja međunarodne zajednice. Samim
tim nameće nam se i zaključak da humanitarna intervencija i kroz
sadržaj odgovarajuće rezolucije i u njezinoj praktičnoj izvedbi bude
ograničena isključivo na postizanje humanitarnih ciljeva definiranih
u rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a (npr. na zaštitu civilnog
stanovništva na područjima njihove ugroženosti, bilo osiguranjem
tzv. humanitarnih koridora ili stvaranjem odgovarajućih sigurnosnih
zona uz puno poštivanje međunarodnog humanitarnog prava), s tim da
upotreba oružane sile u cilju postizanja tih humanitarnih ciljeva
dolazi u obzir samo u krajnjem slučaju kad postoji opasnost od
neuspjeha operacije zbog nemogućnosti otklanjanja uzroka tome
primjenom drugih mjera Vijeća sigurnosti radi stabilizacije stanja
na ugroženim područjima.
Eventualna upotreba sile u takvim slučajevima bi po svom intenzitetu
trebala biti proporcionalna ciljevima koji se njome žele postići. To
istovremeno znači da bi svako djelovanje država-intervenata suprotno
ciljevima humanitarne operacije definiranim odgovarajućom
rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a (što uključuje i poduzimanje
mjera koje nisu predviđene rezolucijom) značilo izravno kršenje
Međunarodnog prava, te bi se u tom slučaju humanitarna intervencija
pretvorila u vojnu intervenciju suprotnu Povelji UN-a. S obzirom da
je praksa dosadašnjih mirovnih operacija pod pokroviteljstvom UN-a u
različitim dijelovima svijeta pokazala da države u kojima dolazi do
unutrašnjih (oružanih) konflikata nakon stabilizacije stanja
zapadaju u krizu političke, ekonomske, institucionalno-pravne i dr.
prirode, u suvremenoj doktrini primjene sile humanitarnog karaktera
od strane međunarodne zajednice prisutan je stav o potrebi pomaganja
međunarodne zajednice takvim društvima radi nadilaženja posljedica
izazvanih nastalim konfliktom. U tom smislu, kao jedna od
pretpostavki za poduzimanje intervencije humanitarnog karaktera
ističe se i potreba prethodnog postojanja razrađenih planova
međunarodne zajednice za buduću izgradnju društava u razdoblju nakon
smirivanja konfliktne situacije.28 Sličnu situaciju
nalazimo u slučajevima angažiranja međunarodnih mirovnih snaga (peace-keeping
forces) na određenim humanitarnim zadacima u sklopu realizacije
mirovnog plana na području određene države pomoću vojnog,
policijskog i dr. djelovanja na kopnu, nakon čega dolazi stadij
primjene potrebnih mjera (na temelju prethodno razrađenih planova)
izgradnje mira (peace-building) na danom području. To
uključuje socijalnu reintegraciju ranije sukobljenih strana u
civilno društvo, jačanje uloge prava, realizaciju zaštite ljudskih
prava i slobode medija te promoviranje tehnike pomirenja.29
Poglavlje VII Povelje UN-a ovlašćuje Vijeće sigurnosti UN-a da
utvrdi postojanje prijetnje međunarodnom miru i sigurnosti, kršenje
mira ili akt agresije i da poduzme mjere za očuvanje ili
uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti (čl. 24(1) Povelje
UN-a). Odluke Vijeća sigurnosti su obvezujuće za sve države-članice
UN-a. Da bi se postigao humanitarni cilj zaštite civilnog
stanovništva od masovnog kršenja ljudskih prava u nekoj državi i
spriječilo njegovo stradavanje zbog unutrašnjih oružanih sukoba,
Vijeće sigurnosti se u dosadašnjoj praksi u svojim rezolucijama
pozivalo na Poglavlje VII Povelje UN-a dajući ovlast
državama-članicama UN-a da navedene humanitarne ciljeve postignu
poduzimanjem „svih neophodnih mjera“ (all necessary measures)
ili „svih neophodnih sredstava“ (all necessary means), što
znači autorizaciju, ukoliko zatreba, upotrebe i oružane sile. Inače,
isti ili sličan vid formuliranja primjene oružane sile pod
pokroviteljstvom UN-a korišten je također i u rezolucijama Vijeća
sigurnosti koje su se odnosile na provedbu mirovnih operacija u
različitim dijelovima svijeta u cilju održanja međunarodnog mira i
sigurnosti.30
Širina korištenja izraza „neophodne mjere“ u rezolucijama Vijeća
sigurnosti UN-a, a da to ne znači i primjenu oružane sile pod
pokroviteljstvom UN-a, najbolje je razvidna iz rezolucija koje se
odnose na napore UN-a poduzete u cilju suzbijanja međunarodnog
terorizma kao prijetnje međunarodnom miru i sigurnosti. Ti se napori
ogledaju u uvođenju odgovarajućih nacionalnih restrikcija prema
osobama za koje se zna ili pretpostavlja da mogu biti počinitelji
terorističkih akata. U rezoluciji 1373 (2001) 0d 28.09.2001. god.
Vijeće sigurnosti je, uz ostalo, pozvalo države-članice UN-a da
prije odobravanja statusa izbjeglice „poduzmu odgovarajuće mjere“ u
skladu s relevantnim odredbama nacionalnog i međunarodnog prava i
međunarodnim standardima koji se tiču ljudskih prava, a u cilju
izbjegavanja nastanka situacije da se utočište (azil) odobri
njegovom tražitelju koji planira, priprema ili sudjeluje u izvršenju
terorističkog akta (para. 3(f) rezolucije). Osim toga, u rezoluciji
Vijeća sigurnosti 1526 (2004) od 30.01.2004. god. države-članice
UN-a se pozivaju na „primjenu mjera“ (implementation of the
measures) zamrzavanja imovine članova terorističkih skupina i
restrikcije putovanja istim (para. 1. rezolucije).
Kao primjere u kojima je pod pokroviteljstvom UN-a izvedena
intervencija humanitarnog karaktera, u kojima je Vijeće sigurnosti
UN-a u svojim prethodno usvojenim rezolucijama, pozivajući se na
Poglavlja VII Povelje UN-a, davalo ovlasti državama-članicama UN-a
da u tom cilju poduzmu „sve neophodne mjere“ ili „sva neophodna
sredstva“, mogu se navesti intervencija u Somaliji na temelju
rezolucije Vijeća sigurnosti 794 od 3.12.1992. god. (što je
istovremeno predstavljalo po prvi put primjenu Poglavlja VII Povelje
UN-a u humanitarne svrhe),31 intervencija na Haitiju
temeljem rezolucije Vijeća sigurnosti 1529 (2004) od 29.02.2004.
god.,32 te intervencija u Libijskoj Arapskoj Džamahiriji
(Libiji) na temelju rezolucije Vijeća sigurnosti 1973 od 17.03.2011.
god.
4. REZOLUCIJA VIJEĆA SIGURNOSTI 1973 OD
17.03.2011. GOD.
I INTERVENCIJA U LIBIJI
Da praktična izvedba intervencije humanitarnog karaktera, s
međunarodno-pravnog stajališta, može poprimiti problematičnu
dimenziju i u slučaju kad ju je prethodno odobrilo Vijeće sigurnosti
UN-a, može da posluži primjer združenog zračnog udara na Libiju koji
su izvršile zračne snage više država-članica NATO-a dana 19.03.2011.
god. na temelju rezolucije Vijeća sigurnosti 1973 (2011) od
17.03.2011. godine. Ta problematičnost se odnosi, prije svega, na
način i metode primjene vojnih mjera u implementaciji navedene
rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, kao i na nedosljednosti
država-intervenata u ispunjavanju svojih prava i obveza iz
rezolucije, a što je rezultiralo stanovitom negativnom refleksijom
na vjerodostojnost (autentičnost) same intervencije.
Izražavajući zabrinutost zbog masovnog i sistematskog kršenja
ljudskih prava i provođenja represije libijskih vlasti pod vodstvom
pukovnika Muammar al-Gaddafija nad libijskim građanima zbog njihovog
otvorenog i masovnog demonstriranja nezadovoljstva postojećim
vladajućim režimom (koje je kasnije eskaliralo u otvoreni unutrašnji
oružani konflikt) tijekom veljače iste godine, Vijeće sigurnosti
UN-a je usvajanjem rezolucije 1970 (2011) od 26.02.2011. god.
stvorilo pretpostavke za uspostavljanje takvog stanja u navedenoj
državi koje bi isključivalo mogućnost daljnjeg evidentnog kršenja
ljudskih prava, Međunarodnog humanitarnog prava i ugrožavanja
međunarodnog mira i sigurnosti. U istoj rezoluciji Vijeće sigurnosti
je, uz ostalo, uputilo na nadležnost Međunarodnog kaznenog suda i
njegovog tužitelja glede individualne odgovornosti za kršenje
ljudskih prava u Libiji (parag. 4-8. rezolucije), uvelo zabranu
uvoza oružja u tu državu (parag. 9-14. rezolucije), zabranu
putovanja određenim osobama vladajućeg režima (parag. 15-16
rezolucije), kao i zamrzavanje imovine određenih osoba i entiteta za
koje se smatra da su odgovorni za nastalu situaciju u Libiji.(para.
17-21. rezolucije).
Nakon donošenja navedene rezolucije, stanje u Libiji je eskaliralo
do otvorenog oružanog sukoba između pristaša vladajućeg režima i
njegovih protivnika koje je rezultiralo velikim civilnim žrtvama te
humanitarnom krizom zbog masovnosti civila koji su u nastojanju
izbjegavanja vlastitog stradavanja nalazili utočište i u susjednim
afričkim i nekim evropskim državama.
U međuvremenu, organizirani otpor vladajućem libijskom režimu
pukovnika Muammar al-Gadaffija našao je svoj izraz u osnivanju
Privremenog Prijelaznog Narodnog Vijeća (Interim Transitional
National Council - ITNC) dana 5.03.2011. god., privremene
pobunjeničke vlade, s intencijom potpunog preuzimanja vlasti na
cjelokupnom području države.33 U takvim okolnostima
nastalog unutrašnjeg sukoba u Libiji, koje su podrazumijevale i
korištenje zračnih snaga vladajućeg režima protiv svojih protivnika,
uslijed čega je došlo do dodatnog stradavanja civilne populacije,
Vijeće sigurnosti UN-a je dana 17.03.2011. god. usvojilo rezoluciju
1973 (uz suzdržanost stalnih članica tog tijela, Ruske Federacije i
Narodne Republike Kine) čija je glavna intencija bila zaštititi
civilno stanovništvo, odnosno područja nastanjena civilnim
stanovništvom od takvog djelovanja, zaustaviti masovno i sistematsko
kršenje ljudskih prava u Libiji, uključujući samovoljno pritvaranje,
sistemski nestanak ljudi, mučenja i organizirane egzekucije (st. 3-5
uvodnog dijela i para. 4. i 5. rezolucije) te kršenje odredaba
Međunarodnog humanitarnog prava. U tom cilju, Vijeće sigurnosti UN-a
je kod usvajanja rezolucije uzelo u obzir i stavove (izjave)
Organizacije Islamske Konferencije i Afričke Unije (njezinog Vijeća
za mir i sigurnost) u kojima se osuđuje kršenje ljudskih prava u
Libiji. Vijeće sigurnosti je kod usvajanja rezolucije također
uvažilo i sugestiju Arapske Lige za uspostavljanjem zone zabrane
leta libijskih zrakoplova i uspostavljanjem sigurnosnih područja
radi zaštite libijskih civila i stranaca koji žive u toj državi.
Pozivajući se na Poglavlje VII. Povelje UN-a, Vijeće sigurnosti je u
istoj rezoluciji donijelo odluku o uspostavljanju zone zabrane svih
letova u zračnom prostoru Libije (No Fly Zone), izuzev
humanitarnih letova (parag. 6. i 7. rezolucije), te ovlastilo
države-članice UN-a, koje o tome prethodno obavijeste generalnog
tajnika UN-a, da djelujući nacionalno ili kroz regionalne
organizacije ili sporazume, kao i u suradnji s generalnim tajnikom
UN-a, poduzmu „sve neophodne mjere“ radi zaštite civilnog
stanovništva i područja Libije nastanjenih civilima, uključujući i
grad Benghazi (koji se nalazio u posjedu pobunjenika) kojima je
prijetila opasnost od napada režimskih snaga (parag. 4. rezolucije).
Rezolucijom je također uvedena zabrana uvoza oružja u Libiju (parag.
13-16. rezolucije), zamrzavanje imovine određenih osoba iz libijske
vlasti i entiteta povezanih s njima (para. 19-21. rezolucije) te
restrikcija putovanja za određene osobe povezane s libijskom vlašću
(para. 22. i Anex I rezolucije). U rezoluciji se isključila
mogućnost takvog djelovanja država-članica UN-a koje bi značilo
stranu okupaciju, u bilo kojem obliku i bilo kojeg dijela područja
Libije (parag. 4. rezolucije).
Na temelju takve rezolucije, a uz prethodan dogovor nekoliko
država-članica NATO-a na sastanku održanom dana 19.03.2011. god. u
Parizu,34 zračne i pomorske snage Francuske i Velike
Britanije predvođene snagama SAD-a (kojima su se kasnije vojno
pridružile i druge države) istog su dana izvršile zračni udar na
Libiju pod operativnim kodnim imenom „Odisejeva zora“ (Odissey
Down). Na temelju odluke NATO-a od 27.03.2011. god. zračni udari
na vojne ciljeve vladajućeg režima u Libiji nastavili su se izvoditi
isključivo pod zapovjedništvom NATO-a,35 čime su SAD
svoju vodeću ulogu u napadu na Libiju prepustile ostalim članicama
NATO-a testirajući na taj način vojni aspekt svoje nove
vanjskopolitičke doktrine koju je inaugurirao predsjednik SAD-a,
Barack Obama. Ista doktrina je utemeljena na multilateralizmu kao
načinu globalnog djelovanja SAD-a po principu međunarodne
institucionalne suradnje i dijeljenja odgovornosti SAD-a s drugim
državama-članicama UN-a u očuvanju mira i sigurnosti u svijetu, s
tim da je prvenstven imperativ doktrine očuvanje nacionalne
sigurnosti SAD-a.36
Stanovita nastojanja da se vojna intervencija u Libiji prikaže
humanitarnom samo zbog činjenice da sadržaj rezolucije 1973 upućuje
na dominantno humanitarni karakter iste (s obzirom na humanitarnu
krizu nastalu u Libiji), ne doprinose potpunijem shvaćanju značaja
univerzalnih vrijednosti čovječanstva koja svoju afirmaciju nalaze,
uz ostalo, i u očuvanju ravnoteže između opće-usvojenih
pravno-političkih i etičko-pravnih načela kao determinanti
prosperiteta tih istih vrijednosti. Na takav zaključak upućuje,
prije svega, način i metodologija praktične izvedbe te operacije a
potom i postojanje različitosti između proklamiranog i stvarnog
cilja koji se želi postići tom intervencijom.
Poučeni ranijim primjerima izvođenja vojnih intervencija
humanitarnog karaktera pod pokroviteljstvom UN-a, osnovni cilj istih
bio je poduzimanje onih aktivnosti međunarodnih interventnih snaga
koje su imale za cilj stvaranje uvjeta u kojima će civilno
stanovništvo područja zahvaćenog oružanim konfliktom snositi što
manje humanitarne posljedice takvog stanja. To je ujedno značilo i
ispunjenje jedne od bitnih pretpostavki za izvođenje humanitarne
intervencije, a to je – ograničenje njezinog izvođenja isključivo na
humanitarne ciljeve definirane u rezolucijama Vijeća
sigurnosti UN-a. Primjena „svih neophodnih mjera“ ili „svih
neophodnih sredstava“ kao pseudonima za primjenu oružane sile
međunarodnih snaga dolazila je u obzir samo u krajnjem slučaju, tj.
ako bi realizacija humanitarnog cilja bila ugrožena, uz ostalo, i
oružanim napadom na pripadnike istih snaga.
U konkretnom slučaju, humanitarni ciljevi iz paragrafa 6. i 7.
rezolucije 1973 (uspostavljanje zone zabrane leta u zračnom prostoru
Libije, osim humanitarnih letova, u cilju zaštite civilnog
stanovništva), u svojoj praktičnoj operacionalizaciji se svelo na
zračne udare na vojne ciljeve vladajućeg režima u Libiji koji, prema
procjeni, predstavljaju opasnost i za civilno stanovništvo i za
oružane skupine pobunjenika, s tim da izvođenje zračnih udara
vremenski nije bilo ograničeno. Takvo vojno djelovanje, koje je
započelo dva dana nakon usvajanja rezolucije Vijeća sigurnosti 1973,
tj. dana 19.03.2011. god., ignoriralo je odluku Vijeća sigurnosti
(sadržanu u paragrafu 6. i 7. iste rezolucije) o uspostavljanju zone
zabrane leta iznad Libije (osim onih humanitarne prirode) kao
preventivne mjere u slučaju da zrakoplovi vladajućeg libijskog
režima ugroze provođenje različitih aktivnosti humanitarnog
karaktera od strane međunarodnih humanitarnih organizacija. Vojno
djelovanje zračnih sila NATO-a, a da za to nije bilo osnove, jer od
početka zračnog napada nije bilo poleta zrakoplova libijskog režima,
ne samo da nije bilo u funkciji ostvarenja temeljne svrhe uspostave
zone zabrane leta, već je imalo odgovarajuće implikacije na ukupno
političko i vojno stanje u Libiji. S obzirom da je ubrzo nakon
izvršenog zračnog udara na Libiju uslijedilo i obilato snabdijevanje
pobunjenika raznim vrstama naoružanja od strane država-intervenata,
bilo zračnim putem, tj. slijetanjem transportnih zrakoplova u zračne
luke pod kontrolom pobunjenika (npr. zračna luka u mjestu Tobruk)
ili kopnenim putem, to je značilo pružanje otvorene političke i
vojne podrške pobunjenicima kao jednoj strani u unutrašnjem
libijskom oružanom konfliktu.37 To je uzrokovalo nastanak
situacije ovisnosti pobunjeničkog vojnog uspjeha na terenu
isključivo od dnevne borbene aktivnosti zrakoplovstva NATO-a. Osim
toga, naoružavanje pobunjenika znači i izravno kršenje paragrafa
9.-14. rezolucije Vijeća sigurnosti 1970 od 26.02.2011. god. i
paragrafa 7. i 13.-16. rezolucije Vijeća sigurnosti 1973 čija je
intencija bila dopuštenje samo humanitarnih letova iznad Libije i
sprječavanje naoružavanja strana u sukobu radi smanjivanja
humanitarnog rizika po civilno stanovništvo.
Bez obzira na budući tijek vojnih i političkih događanja u Libiji i
oko nje koja su, između ostalog, u dobroj mjeri ovisna i od budućeg
vanjsko-političkog strateškog pozicioniranja pojedinih država
involviranih u predmetnu operaciju u odnosu na stupanj
kompatibilnosti njihovih posebnih vanjsko-političkih ciljeva s
budućim političkim i vojnim okolnostima na istom području i šire,
operacija u Libiji na temelju rezolucije Vijeća sigurnosti 1973
lišena je nekih od bitnih pretpostavki koje neku intervenciju čini
humanitarnom, i kao takvom opravdanom. Umjesto da predmetna
intervencija bude u humanitarnoj funkciji, tj. u funkciji smirivanja
konfliktne situacije političkim sredstvima utjecaja na sukobljene
strane uz istovremeno stvaranje pretpostavki za humanitarnu zaštitu
civilnog stanovništva na područjima zahvaćenim sukobom, došlo je do
još veće eskalacije nasilja potpomognutog savezničkim bombardiranjem
vojnih i civilnih ciljeva u Libiji. Bombardiranjem vojnih i civilnih
ciljeva iz zraka i plovećih ratnih objekata država-intervenata nužno
izaziva prirodnu i predvidljivu posljedicu dodatnog stradavanja
civilnog stanovništva, a s druge strane, poduzimanje opisanih
„neophodnih mjera“ od strane istih država u Libiji koje nisu
predviđene u rezoluciji 1973 (zračni udari) značilo je i primjenu
sile koja nije proporcionalna humanitarnim ciljevima koji su se
željeli postići istom rezolucijom, a to je zaštita civilne
populacije u uvjetima unutrašnjeg oružanog sukoba. Tome svakako
doprinosi i činjenica da primjena sile u konkretnom slučaju koja
nije proporcionalna humanitarnom cilju koji se želio postići
rezolucijom 1973 nije unaprijed vremenski definirana.
5. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Suvremeni međunarodni odnosi sve su više karakteristični i po
tome što se primjena sile humanitarnog karaktera (humanitarna
intervencija) pod pokroviteljstvom UN-a sve češće odvija po konceptu
prethodno postignutog političko-interesnog kompromisa, a ne po
principu međunarodno-pravnog automatizma ili shodno stvarnoj potrebi
otklanjanja štetnih posljedica humanitarne krize nastale na
područjima država zahvaćenim masovnim kršenjem ljudskih prava i
Međunarodnog humanitarnog prava. To je, uz ostalo, pogodovalo i
razvitku jedne nove doktrine u međunarodnom pravu i međunarodnim
odnosima zasnovane na općoj svijesti o dopustivosti upotrebe
nasilnih kontra-mjera u cilju sprječavanja da neka država masovno
krši ljudska prava i Međunarodno humanitarno pravo, posebice u
okolnostima kad Vijeće sigurnosti nije u stanju da shodno svojoj
nadležnosti iz Povelje UN-a reagira na nastalu krizu. S
međunarodno-pravnog stajališta, takvo nelegalno postupanje država,
ali i sve učestalije izvođenje nasilnih humanitarnih kontra-mjera
pod pokroviteljstvom UN-a na način koji predstavlja postupanje izvan
okvira definiranih rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a, znači i
nastanak jednog novog običajnog pravila koje legitimizira upotrebu
sile suprotno Povelji UN-a. Sa stajališta međunarodnih odnosa, sve
češće, opravdano ili neopravdano, pozivanje država na pravo
izvođenja intervencija humanitarnog karaktera ukazuje i na evoluciju
procesa zamjene ranijeg hladnoratovskog sistema zastrašivanja novim,
već zaživjelim sistemom slobode akcije. Semantičko značenje pojma
humanitarne intervencije u potpunoj je suprotnosti s idejom po kojoj
je navodna humanitarna intervencija pogodna za implicitno
ostvarivanje drugih, stvarnih i strogo definiranih
vanjsko-političkih ciljeva država-intervenata. Dosadašnje iskustvo
čovječanstva glede primjene sile u humanitarne svrhe u cijelosti
opravdava stav po kojem su "žalosni pritisci koji nagrizaju zabranu
korištenja sile”, da su „argumenti o legitimnosti upotrebe sile u
takvim okolnostima neuvjerljivi i opasni...“, da „humanitarna
intervencija može biti korištena kao prilika ili izgovor za
agresiju”, da „ljudska prava trebaju biti zaštićena miroljubivim
sredstvima, a ne otvaranjem vrata agresiji, uništavanju napretka u
međunarodnom pravu”, te da „treba zabraniti (staviti izvan zakona)
rat i silu”.38
S obzirom da humanitarna intervencija, zbog svoje prirode,
predstavlja pitanje koje spada u jus ad bellum, da bi ista
trebala poslužiti kao protumjera za masovno kršenje ljudskih prava i
Međunarodnog humanitarnog prava, postavlja se također pitanje, koje
mjere bi trebalo poduzeti u takvim slučajevima? Načelno, primjena
sile opravdana je, legitimna i zakonita samo u onim slučajevima kad
je to u skladu s međunarodnim pravom. To znači, da bi se međunarodna
zajednica u svom suprotstavljanju kršenju ljudskih prava i
Međunarodnog humanitarnog prava primarno trebala orijentirati na
preveniranje nastanka konflikta i na promoviranje temeljnih
vrijednosti Međunarodnog humanitarnog prava. Ukoliko dođe do
međunarodne intervencije pod pokroviteljstvom UN-a radi ostvarivanja
odgovarajućih humanitarnih ciljeva na području neke države, nužno je
voditi računa o značaju poštivanja načela suvereniteta država, ali
isto tako i o značaju zaštite ugroženih ljudskih prava i
Međunarodnog humanitarnog prava. Tek izbalansiran pristup navedenim
načelima u kombinaciji s njezinom strogom kontrolom determinira
istinski humanitarni karakter poduzete intervencije. Značajan
doprinos takvom karakteru intervencije postiže se i kroz
omogućavanje humanitarnim organizacijama (posebice Međunarodnom
Komitetu Crvenog Križa - ICRC) da u takvim situacijama zadrže
potpunu slobodu rada i odlučivanja u skladu s principima njihovog
djelovanja.39
U prilog afirmaciji principa da se države moraju uzdržavati od
miješanja u unutarnje stvari i suverenitet drugih država upotrebom
sile (intervencije) ili prijetnje silom, Opća skupština UN-a je još
1949. god. donijela rezoluciju 290 (IV) od 1.12.1949. god. pod
nazivom "Osnove mira" (Essentials of Peace) u čijim je
tačkama 1-11. deklarirano da je „Povelja UN-a najprihvaćeniji pakt
mira koji počiva na temeljnim principima nužnim za trajan mir”, da
je „nepoštivanje tih principa odgovorno za stvaranje međunarodnih
tenzija”, te da je „nužno da članice UN-a djeluju u skladu s tim
principima”. U istoj rezoluciji se „pozivaju države-članice UN-a da
se suzdrže od prijetnji ili upotrebe sile suprotno Povelji UN-a, od
izravnih ili neizravnih akata s ciljem ugrožavanja slobode,
neovisnosti i integriteta bilo koje države, na punu suradnju s
tijelima UN-a izvršavaju međunarodne sporazume u dobroj vjeri, na
puno poštivanje ljudskih prava iz Opće deklaracije o ljudskim
pravima”. Također se „pozivaju stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a
da progresivno šire suradnju i ograniče korištenje prava veta da bi
Vijeće sigurnosti moglo efikasnije održavati međunarodni mir i
sigurnost, kao i da međunarodne sporove rješavaju na miran način uz
pomoć UN-a”. U istom cilju je Opća skupština UN-a dana 17.11.1950.
god. usvojila i rezoluciju 380(V) pod nazivom "Mir kroz djelo" (Peace
through deeds) u kojoj se „izražava duboka želja cijelog
čovječanstva da živi u trajnom miru i sigurnosti i slobodi od
straha“ i „osuđuje intervencija država u unutarnje poslove drugih
država u cilju mijenjanja pravno ustanovljene vlade prijetnjom ili
upotrebom sile“. U uvodnom dijelu i u tač. 1. iste rezolucije
navedeno je da je „najteži od svih zločina protiv mira i sigurnosti
širom svijeta - korištenje bilo kakvog oružja, svaka
izravna ili podupiruća agresija i izazivanje građanskih sukoba u
interesu strane sile“.
FUSNOTE:
1 Deklaracija o načelima međunarodnog prava o
prijateljskim odnosima i suradnji država u skladu s
Poveljom UN-a usvojena je na temelju rezolucije Opće skupštine UN-a
2625 (XXV) od 24.10.1970.
2 Vidi: Tremblay, Rodrigue, (2004) The New American
Empire: Causes and Consequences for the
United States and for the World, Haverford (PA): Infinity
Publishing, str. 134.
3 Vidi: Calvo, Carlos, (1868) Derecho Internacional
Teόrico y práctico de Europa y America, Paris:
D’Amyot Librairie diplomatique (et al.), str. 128-132. i
134-195.
4 Vidi: Janković, B., (1981) Međunarodno javno pravo,
Beograd: Naučna knjiga, str. 134.
5 Ibid.
6 Tekst Konvencije dostupan na:
http://avalon.law.yale.edu/20th_century/hague072.asp.
7 U tom smislu vidi: Vukadinović, R. (1981) Osnove
teorije vanjske politike, Zagreb, str. 196.
8 Vidi: Chesterman, Simon, (2001) Just War or Just
Peace?: Humanitarian Intervention and International Law,
Oxford/New York: Oxford University Press, str. 28-29.; Stowell, C.
Ellery, (1921) Intervention in International Law, Washington,
John Byrne & Co., str. 126.
9 Chesterman, S., op. cit., str. 29.
10 Vidi: Brownlie, I., (1974) "Humanitarian Intervention",
u: Moore, N. John (ed.), (1974) Law and Civil War in the
Modern World, Baltimore: Johns Hopkins University Press, str.
220-221.
11 Vidi: Lawrence, T. J., (1895) The Principles of
International Law, London: Macmillan, p. 132, u: Chesterman, S.,
(2001) Just War or Just Peace?: Humanitarian Intervention and
International Law, Oxford/New York: Oxford University Press, p.
39.
12 Vidi: Stowell, C. Ellery, (1921) Intervention in
International Law, Washington, John Byrne & Co., str. 469-525.
13 Vidi: Rougier, Antoine, (1910) "La Theorie de l΄intervention
d´humanitè", Paris : Revue Generale de Droit International Public
(edit. A. Pedone), Vol. 17/1910, str. 468., u: Chesterman, S.,
op. cit., str. 36.; Woolsey, D. Theodore, (1875)
Introduction to the Study of International Law (4th edition),
London, str. 32., u: Chesterman, S., op. cit., str. 36.
14 Vidi: Moore, B. John, (1906) Digest of Interrnational
Law, Washington, Vol. 6 (President Roosevelt, Annual Message, 6
December 1904), str. 596.
15 Vidi: Lillich, Richard, (1967) "Forcible Self-Help by
States to Protect Human Rights", Iowa Law Review, 53/1967, str.
325., u: Chesterman, S., op. cit., str. 53.
16 Vidi: Bluntchli, C. J., (1870) Le droit
international codifie, Paris, para. 480, u: Chesterman, S., op.
cit., str. 37.
17 Vidi: Smith, J. E., (1911) International Law,
London, str. 63-64., u: Chesterman, S., op. cit., str. 37.
18 Vidi: Abiew, Francis Kofi (1999) The Evolution of
the Doctrine of Humanitarian Intervention, Kluwer Law
International, str. 31.
19 Vidi: Danish Institute of International Affairs,
(1999), Humanitarian Intervention, Legal and Political Aspects,
u: Ryniker, Anne (2001) "The ICRC΄s position on "humanitarian
intervention", International Review of the Red Cross (IRRC),
Vol. 83/2001, No. 842, str. 528.
20 Vidi: Simma, Bruno, (1999) "NATO, the UN and
the Use of Force: Legal Aspects", EJIL, Vol. 10/1999, No. 1,
str. 1-22.
21 Vidi: Department of State Bulletin, (1983) 83
(2081, On the Grenada intervention, Chapt. 3., Sec. 2.1.
22 Chomsky, Noam, (1999) The New Military Humanism:
Lessons from Kosovo, London: Pluto; Henkin, Luis, (1999) "Kosovo
and the Law of Humanitarian Intervention", AJIL, Vol.
93/1999, No. 4; Simma, Bruno, op. cit., str. 1-22.
23 Vidi: Wörner, Manfred, (1994) „Shaping the Alliance
for the future“, NATO Review (February, 1994), dostupno na:
http://www.ena.1u/
24 Taj oblik djelovanja omogućuje mirovnim snagama UN-a
upotrebu sile temeljem Poglavlja VII. Povelje UN-a, ali samo u
posebnim okolnostima, što je primijenjeno, pored ostalog, i u Bosni
i Hercegovini na temelju rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 770 od
13.08.1992. god. (radi zaštite dostave humanitarne pomoći), 781 od
9.10.1992. god. ((radi osiguranja zone zabrane leta) te 819 od
16.04.1993. god. (radi zaštite sigurnosnih zona: Sarajevo, Tuzla,
Žepa, Goražde i Bihać).
25 Detaljnije o predmetnoj inicijativi SAD-a, te o
međunarodno-pravnoj problematičnosti sklapanja bilateralnih ugovora
na temelju čl. 98. st. 2. Statuta ICC-a, vidi u: Vukadin, Dragan
(2003) Imperativne norme međunarodnog prava (jus cogens) u
kontekstu diskusija o nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda“,
Sarajevo: Pravna misao, br. 5-6/2003, str. 14-23.
26 Vidi: Lynch, Colum, (2002) „European Countries Cut
Deal to Protect Afghan Peacekeepers“, The Washington Post, June 20,
2002.
27 Vidi npr.: Stern, P. Ellen, (1977) The Limits of
Military Intervention, London: Sage Publication; Chinkin, M.
Christine, (1999) "Kosovo: A "Good" or "Bad" War", American Journal
of International Law (AJIL), Vol. 93/1999, No. 4, str.
841-846.; Henkin, Luis, (1999) "Kosovo and the Law of Humanitarian
Intervention", AJIL, Vol. 93/1999, No. 4, str. 824-827.; Bory,
Francoise, (1982) Origin and Development of International
Humanitarian Law, ICRC-Geneva.
28 O uvjetima za poduzimanje humanitarne intervencije pod
pokroviteljstvom UN-a vidi u: Dupuy, Rene-Jean, (1965) «Les
Etatats-Unis, l΄Organisation des Etats Americains et l´Organisation
des Nations Unis a Sant-Domingue», Annuaire Français de droit
international, Vol. 11/1965, str. 71-110.; Vellas, Pierre,
(1970) Droit international public, Paris : Libraire générale
de droit et de jurisprudence, str. 239.
29 Više o tome vidi u: „Doctrine, Strategy and
Decision-making for Peace-operations“, u: International
Peacekkeping, Vol. 6/2000, Nos. 4-6, str. 174. i dalje
30 Npr. u paragrafu 1. rezolucije 145 (1960) od
22.07.1960. god. Vijeće sigurnosti je, ne pozivajući se na Poglavlje
VII. Povelje UN, ovlastilo generalnog tajnika UN-a da poduzme „svako
neophodno djelovanje“ da bi se postigli ciljevi iz rezolucije
(smirivanje unutrašnjih oružanih sukoba u R. Kongo nakon stjecanja
nezavisnosti, očuvanja teritorijalne cjelovitosti i političke
nezavisnosti te države, povlačenja belgijskih oružanih snaga iz nje,
očuvanja međunarodnog mira i sigurnosti). Reagirajući na iračku
invaziju na Kuvajt kolovoza 1990. god., Vijeće sigurnosti je,
pozivajući se na Poglavlje VII Povelje UN, u rezoluciji 678 od
29.11.1990. god. ovlastilo države-članice UN-a da upotrijebe „sva
neophodna sredstva“ za uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti
na području Perzijskog Zaljeva, a vojna intervencija na Irak koja je
nakon toga uslijedila dana 16.01.1991. god. („Pustinjska oluja“)
imala je za cilj natjerati iračku vojsku na povlačenje iz okupiranog
dijela Kuvajta. Zbog unutrašnjih nasilnih političkih sukoba na
Haitiju tijekom 1991. god., Vijeće sigurnosti je, pozivajući se na
Poglavlje VII Povelje UN-a, usvojilo rezoluciju 940 od 31.07.1994.
god. u kojoj je ovlastilo države-članice UN-a da kroz djelovanje u
okviru multinacionalnih snaga (UNMIH) upotrijebe „sva neophodna
sredstva“ za uspostavljanje demokracije u toj državi. U rezoluciji
Vijeća sigurnosti 1357 od 21.06.2001. god. stabilizacijske snage u
Bosni i Hercegovini (SFOR) bile su ovlaštene da u obavljanju svoje
misije poduzmu „sve neophodne mjere“ u slučaju obrane od napada ili
prijetnje napadom na njih.
31 U istoj rezoluciji Vijeće sigurnosti je, reagirajući
na alarmantno humanitarno stanje u Somaliji uzrokovano unutrašnjim
konfliktima, odlučilo da se na području te države rasporedi određeni
kontigent peace-keeping osoblja UN-a (UNOSOM) radi pružanja
humanitarne pomoći stanovništvu i sprječavanja kršenja Međunarodnog
humanitarnog prava. U tom cilju generalni tajnik i države-članice
UN-a bili su, u skladu s Poglavljem VII. Povelje UN, ovlašteni da
primijene „sva neophodna sredstva“ djelujući nacionalno ili kroz
regionalne ustanove i sporazume radi pronalaženja mirnog rješenja u
toj državi i očuvanja međunarodnog mira i sigurnosti. Primarni cilj
rezolucije bio je humanitarni, s mogućnosti upotrebe sile, ukoliko
bi to bilo nužno za ostvarenje tog cilja.
32 U rezoluciji se ovlašćuju države-članice UN-a za hitno
razmještanje privremenih multinacionalnih snaga na Haitiju u cilju
doprinosa sigurnosti i stabilnosti na cijelom području države,
omogućavanja pružanja humanitarne pomoći stanovništvu, omogućavanja
međunarodne pomoći haićanski vlastima u uspostavljanju javnog reda i
zakona, zaštite ljudskih prava, pomaganja u stvaranju uvjeta za
djelovanje međunarodnih i regionalnih organizacija za pomaganje
haićanskom narodu. U tom cilju države-članice UN-a koje
participiraju u privremenim multinacionalnim postrojbama UN-a na
Haitiju bile su ovlaštene na poduzimanje „svih neophodnih mjera“
radi ispunjavanja njihovog mandata. Dakle, primarni zadatak
poduzimanja „mjera“ bio je postizanje humanitarnih ciljeva, uz
mogućnost primjene sile, ako to bude potrebno, radi realizacije
definiranih humanitarnih ciljeva iz rezolucije.
33 Vidi: ITNC (The Interim Transitional National Council)
Statement, (2011), „The Council’s Statement“ (5.03.2011), The Libyan
Republic – The Interim Transitional National Council, dostupno na:
http://ntclibya.org/english/
34 Vidi: Judd, Jerry, (2011) „Operation Ellamy: Designed
to strike from air and sea“, The Independent (19 March,
2011).
35 Vidi: NATO, 27 Mar. 2011, Statement by NATO Secretary
General Anders Fogh Rasmussen on
Lybia, dostupno na:
http://www.nato.int/cps/en/natolive/news_71808.htm.
36 Vidi: Brimmer, Esther, (2011) „Revitalizing the United
Nations and Multilateral Cooperation: The Obama Administration’s
Progress“, Washington D. C.: U.S. Department of State, February 1,
2011, dostupno na:
http://www.state.gov/p/io/rm/2011/155854.htm.
37 Vidi: Reuters, (March 26, 2011), “Bombing supports
Libyan rebels advance on key town”, dostupno na:
http://www.edmontonjournal.com/story_print.html?id=4508308&sponsor.
38 Vidi: Henkin, L., (1979) How Nations Behave: Law
and Foreign Policy, (second edition), New York: Columbia
University Press (published for Council on Foreign Relations, Inc.),
str. 144-145.
39 Vidi: Ryniker, Anne, (2001) "The ICRC΄s position on "humanitarian
intervention", International Review of the Red Cross (IRRC),
Vol. 83/2001, No. 842, str. 532.
PRINCIPLE OF NON-INTERVENTION AND HUMANITARIAN
CHARACHTER OF THE USE OF FORCE (INTERVENTION) IN INTERNATIONAL
RELATIONS WITH PARTICULAR COMMENT ON LIBYA’S EXAMPLE
SUMMARY
The respect for the principle of non-intervention in the
International law and the international relations also creates
preconditions for preservation of both state sovereignty and
international peace as well as security in the World. The author of
the article deals with the question of intervention as a challenge
to state sovereignty and international peace and security whose
practical operationalization most recently has taken place under the
guise of international interventions of humanitarian character, with
or without the authorization of the UN Security Council. Analyzing
different examples of the recent international practice, author
claims that these are increasingly implemented pursuant to the
concept of the prior compromise on policies and interests and not
pursuant to the concept of the international legal automatism or
pursuant to the actual need to protect the civilian population and
remove harmful effects caused by a humanitarian crisis. Therefore,
the author concludes that in the new international political scene a
new doctrine has emerged and it concerns admissibility of use of the
violent counter-measures in contravention to the UN Charter, where
by the previous cold war system of deterrence is substituted by a
new system – the system of free action. The author also concludes
that such situation is conducive to creation of the new
international customary rule which gives legitimacy to this new
system. In this sense, as a striking example of the internationally
legally problematic nature of the practical implementation of a
military intervention that should have been humanitarian in nature,
the author analyzes the case of the intervention in Libya based on
the UN Security Council Resolution 1973 of 17 March 2011.
KEY WORDS: Non-intervention, humanitarian intervention, “all
necessary measures”, military intervention, Libya.
LITERATURA:
1. Abiew, Francis Kofi (1999) The Evolution of the Doctrine of
Humanitarian Intervention, Kluwer Law International.
2. Bluntchli, C. J., (1870) Le droit international codifie,
Paris, para. 480., u: Chesterman, S., (2001) Just War or Just
Peace?: Humanitarian Intervention and International Law,
Oxford/New York: Oxford University Press, str. 37.
3. Bory, Francoise, (1982) Origin and Development of
International Humanitarian Law, ICRC-Geneva.
4. Brimmer, Esther, (2011) „Revitalizing the United Nations and
Multilateral Cooperation: The Obama Administration’s Progress“,
Washington D. C.: U.S. Department of State, February 1, 2011,
dostupno na:
http://www.state.gov/p/io/rm/2011/155854.htm.
5. Brownlie, I., (1974) "Humanitarian Intervention", u: Moore, N.
John (ed.), (1974) Law and Civil War in the Modern World,
Baltimore: Johns Hopkins University Press.
6. Calvo, Carlos, (1868) Derecho Internacional Teόrico y práctico
de Europa y America (Tomo Primero), Paris: D’Amyot librairie
diplomatique (et al.).
7. Chesterman, Simon, (2001) Just War or Just Peace?:
Humanitarian Intervention and International Law, Oxford/New
York: Oxford University Press.
8. Chinkin, M. Christine, (1999) "Kosovo: A "Good" or "Bad" War",
AJIL, Vol. 93/1999, No. 4, str. 841-846.
9. Chomsky, Noam, (1999) The New Military Humanism: Lessons from
Kosovo, London: Pluto.
10. Danish Institute of International Affairs, (1999),
Humanitarian Intervention, Legal and Political Aspects, u:
Ryniker, Anne (2001) "The ICRC΄s position on "humanitarian
intervention", International Review of the Red Cross (IRRC),
Vol. 83/2001, No. 842, str. 528.
11. Department of State Bulletin, (1983) 83 (2081, On the
Grenada Intervention, Chapt. 3, Section 2.1.
12. Dupuy, Rene-Jean., (1965) «Les Etatats-Unis, l΄Organisation des
Etats Americains et l´Organisation des Nations Unis a Sant-Domingue»,
Annuaire Français de droit international, Vol. 11/1965, str.
71-110.
13. Hall, W.E., (1884) Treatise on International Law3,
Oxford, str. 266., u: Chesterman, S., (2001) Just War or Just
Peace?: Humanitarian Intervention and International Law,
Oxford/New York: Oxford University Press, str. 24.
14. Henkin, Luis, (1999) "Kosovo and the Law of Humanitarian
Intervention", AJIL, Vol. 93/1999, No. 4, str. 824-827.
15. Henkin, L., (1979) How Nations Behave: Law and Foreign Policy,
(second edition), New York: Columbia University Press (published
for Council on Foreign Relations, Inc.).
16. ITNC (The Interim Transitional National Council) Statement,
(2011), „The Council’s Statement“ (5.03.2011), The Libyan Republic –
The Interim Transitional National Council, dostupno na:
http://ntclibya.org/english/
17. Janković, B., (1981) Međunarodno javno pravo, Beograd:
Naučna knjiga.
18. Judd, Jerry, (2011) „Operation Ellamy: Designed to strike from
air and sea“, The Independent (19 March, 2011).
19. Lillich, Richard, (1967) "Forcible Self-Help by States to
Protect Human Rights", Iowa Law Review, 53/1967, str. 325., u:
Chesterman, S., (2001) Just War or Just
Peace?: Humanitarian Intervention and International Law,
Oxford/New York: Oxford University Press, str. 53.
20. Lynch, Colum, (2002) „European Countries Cut Deal to Protect
Afghan Peacekeepers“, The Washington Post, June 20, 2002.
21. Moore, N. John, (1906) Digest of International Law,
Washington, Vol. 6 (President Roosevelt, Annual Message, 6 December
1904), p. 596.
22. NATO, 27 Mar. 2011, Statement by NATO Secretary General Anders
Fogh Rasmussen on Lybia, dostupno na:
http://www.nato.int/cps/en/natolive/news_71808.htm.
23. Reuters, (March 26, 2011), “Bombing supports Libyan rebels
advance on key town”, dostupno na:
http://www.edmontonjournal.com/story_print.html?id=4508308&sponsor.
24. Rougier, Antoine, (1910) "La Theorie de l΄intervention d´humanitè",
Paris : Revue Generale de Droit International Public (edit.
A. Pedone), Vol. 17/1910, str. 468., u: Chesterman, S., (2001)
Just War or Just Peace?: Humanitarian Intervention and International
Law, Oxford/New York: Oxford University Press, str. 36.
25. Ryniker, Anne, (2001) "The ICRC΄s position on "humanitarian
intervention", International Review of the Red Cross (IRRC),
Vol. 83/2001, No. 842.
26. Schlochauer, H. J., (1981) "Permanent Court of International
Justice", Encyclopedia of Public International Law,
Heidelberg: R. Bernhardt-Max-Planck Institut, Vol. 1/1981.
27. Simma, Bruno, (1999) "NATO, the UN and the Use of Force:
Legal Aspects", EJIL, Vol. 10/1999, No. 1, str. 1-22.
28. Smith, J. E., (1911) International Law, London, str.
63-64., u: Chesterman, S., (2001) Just War or Just Peace?:
Humanitarian Intervention and International Law, Oxford/New
York: Oxford University Press, str. 37.
29. Stern, P. Ellen, (1977) The Limits of Military Intervention,
London: Sage Publication.
30. Stowell, C. Ellery, (1921) Intervention in International Law,
Washington, John Byrne & Co.
31. Tremblay, Rodrigue, (2004) The New American Empire: Causes
and Consequences for the United States and for the World,
Haverford (PA): Infinity Publishing.
32. Vellas, Pierre, (1970) Droit international public, Paris:
Libraire générale de droit et jurisprudence.
33. Vukadin, Dragan, (2003) „Imperativne norme međunarodnog prava (jus
cogens) u kontekstu diskusija o nadležnosti Međunarodnog
kaznenog suda“, Sarajevo: Pravna misao, br. 5-6/2003, str.
14-23.
34. Vukadinović, Radovan, (1981) Osnove teorije vanjske politike,
Zagreb.
35. Woolsey, D. Theodore, (1875) Introduction to the Study of
International Law (4th edition), London, str. 32., u: Chesterman,
S., (2001) Just War or Just Peace?: Humanitarian Intervention and
International Law, Oxford/New York: Oxford University Press,
str. 36.
36. Wörner, Manfred, (1994) „Shaping the Alliance for the future“,
NATO Review (February, 1994), dostupno na:
http://www.ena.1u/
Rezolucije Opće skupštine UN-a:
- 290 (IV) od 1.12.1949. god.;
- 380(V) od 17.11.1950. god.
Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a:
- 143 (1960) od 14.07.1960. god.;
- 145 (1960) od 22.07.1960. god.;
- 169 (1961) od 24.11.1961. god.;
- 678 (1990) od 29.11.1990. god.;
- 770 (1992) od 13.08.1992. god.;
- 781 (1992) od 9.10.1992. god.;
- 794 (1992) od 3.12.1992. god. ;
- 819 (1992) od 16.04.1992. god.;
- 940 (1994) od 31.07.1994. god.;
- 1199 (1998) od 23.09.1998. god.;.
- 1373 (2001) 0d 28.09.2001. god.;
- 1357 (2002) od 21.06.2002. god.;
- 1422 (2002) od 12.07.2002. god.;
- 1423 (2002) od 12.07.2002. god.;
- 1526 (2004) od 30.01.2004. god.;
- 1528 (2004) od 27.02.2004. god.;
- 1529 (2004) od 29.02.2004. god.;
- 1970 (2011) od 26.02.2011. god.;
- 1973 (2011) od 17.03.2011. god.
Članak je izvorno objavljen u znanstvenom časopisu „Pravna misao“
(Sarajevo), br. 9-10/2011, str. 7-33., kao izvorni znanstveni rad (original
scientific paper).
Ljubljana, 25.oktobar/listopad 2011 Međunarodni institut za
bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) – Ljubljana
Direktori:
Bakhtyar Aljaf & mr.sc. Zijad Bećirović
25.10.2011.
