THE SOURCES LAW OF ARMED CONFLICT
IZVORI PRAVA ORUŽANIH SUKOBA
mr.sc. Ajla Škrbić
Pravni fakultet Univerziteta u Travniku, Bosna i Hercegovina
Ključne riječi: rat, pravo oružanih sukoba, kodifikacija,
praksa međunarodnih subjekata, međunarodni običaj.
SAŽETAK:
Pravo oružanih sukoba razvija se istovremeno kroz kodifikaciju i
praksu međunarodnih subjekata. Kodifikacija prvenstveno
ima za cilj da sve države svijeta postanu strankama
konvencija u pisanom obliku i da te konvencije obavezuju sve
sukobljene strane po ugovornoj osnovi. Praksa država i drugih
međunarodnih subjekata, s druge strane, mora biti u skladu s
njihovim ugovornim obavezama, tako da su ova dva procesa međusobno
povezana i uslovljavaju jedan drugog. Pozitivna činjenica je
da međunarodna zajednica svakodnevno ide u pravcu stvaranja jus
cogens normi od normi prava oružanih sukoba, čineći od kodifikovanih
normi te od prakse međunarodnih subjekata jedinstven sistem izvora
prava oružanih sukoba.
1. UVOD
Rat je čin nasilja koji preduzme jedna strana u sukobu s ciljem da
drugu stranu prinudi na ispunjenje svojih interesa.[1]
„Pravno, rat nije sukob ljudi, već država, nije sukob čovjeka i
čovjeka - već vojnika i vojnika.“[2]
Upravo stoga poenta prava oružanih sukoba jeste za vrijeme oružanog
sukoba poštovati određena pravila, čak i kada je neprijatelj u
pitanju.
Pravo oružanih sukoba razvija se kroz kodifikaciju te praksu
međunarodnih subjekata. Kodifikacija se odvija putem stvaranja
konvencija, protokola, paktova i slično. Međutim, praksa je pokazala
da teorija, odnosno sama kodifikacija nije dovoljna. Primjerice, rat
u Perzijskom zalivu, koji se odvijao tokom 1991. godine[3],
pokazao je da pripadnici oružanih snaga većinu postojećih pravila ne
poznaju, kao i to da ona koja su im poznata – nisu dovoljno
precizna.[4]
Stoga se veliki akcenat u pravu oružanih sukoba stavlja upravo na
praksu međunarodnih subjekata. Ona može dovesti do toga da se iz nje
stvori običajno međunarodno pravo, a takođe može dovesti i do
kodifikacije međunarodnog prava, pa se može reći da su kodifikacija
i praksa međunarodnih subjekata dva međusobno povezana procesa.
2. KODIFIKACIJA
U historiji oružanih sukoba svaki sukob imao je barem osnovna
pravila o otpočinjanju, vođenju i okončanju neprijateljstava.
Međutim, u početku su to uglavnom bila nepisana pravila zasnovana na
običajima. Njihova osnovna karakteristika bila je prostorna i
vremenska ograničenost. Naime, odnosili su se samo na konkretan
sukob.[5]
Uskoro države izrađuju pisana pravila kojima je cilj njihova
univerzalna primjena. Naime, države počinju shvatati da je, da bi se
postigla opšta prihvaćenost od strane međunarodnih subjekata,
neophodno uspostaviti precizna pravna pravila i postupke za
donošenje međunarodnih pravnih normi.[6]
Prvi stvarni pokušaj kodifikacije pravila prava oružanih sukoba
predstavlja Lieberov kodeks. Isti je stupio na snagu u aprilu 1863.
godine. Međutim, nije imao status međunarodnog ugovora, jer je bio
namijenjen samo vojnicima Unije u Američkom građanskom ratu.[7]
Kasnije i druge države donose svoje kodekse.[8]
Najbitnije kodifikacije, koje su i dale najveći pečat pravu oružanih
sukoba, jesu Haško i Ženevsko pravo, koji se smatraju i dijelovima
ove grane prava.
Haško pravo utvrđuje prava i obaveze zaraćenih strana prilikom
izvođenja neprijateljstava te ograničava načine nanošenja gubitaka
neprijatelju. Naziv je dobilo po gradu u kojem su postavljeni
njegovi temelji. Sastoji se od konvencija usvojenih na Haškim
mirovnim konferencijama 1899. i 1907. godine, a koje se tiču načina
vođenja ratova, odnosno pitanja vojne potrebe.
Ženevsko pravo odnosi se na zaštitu pripadnika oružanih snaga koji
više ne učestvuju u neprijateljstvima te onih osoba koje ne
učestvuju aktivno u neprijateljstvima. Dobilo je, takođe, naziv po
gradu u kojem su postavljeni njegovi temelji. Uglavnom se odnosi na
pravila humanosti, odnosno princip humanosti.
Danas ova podjela prava oružanih sukoba gubi na značaju, jer su
08.06.1977. godine donesena dva Protokola koja povezuju ove dvije
grane prava oružanih sukoba i brišu razlike između njih – Protokol I
na međunarodne oružane sukobe i Protokol II na nemeđunarodne oružane
sukobe.
Određenu hijerarhiju u primjeni pravila prava oružanih sukoba daje
Martensova klauzula[9].
Data je u uvodu Četvrte haške konvencije o zakonima i običajima rata
na kopnu iz 1907. godine, a potvrđena u stavu 2. člana 1. Protokola
I iz 1977. godine.[10]
Propisuje da će se u oružanim sukobima prvenstveno primjenjivati
pravila propisana Četvrtom haškom konvencijom o zakonima i običajima
rata na kopnu iz 1907. godine i u drugim konvencijama. Ukoliko
takvih pravila nema, primjenjivat će se „načela međunarodnog prava
izvedena iz ustanovljenih običaja među civilizovanim narodima“. Ako
ni takvih pravila nema, sukobljene strane moraju primjenjivati
načela međunarodnog prava koja proizlaze iz „načela čovječnosti i iz
diktata javne svijesti“.
Danas vlada mišljenje da pravila prava oružanih sukoba moraju ići
korak naprijed u odnosu na sukobe koji izbijaju. Najveći problem u
tome predstavlja činjenica da je gotovo nemoguće pravno zabraniti
nešto za šta se još uvijek ne zna da je uopšte moguće izvršiti,
odnosno napraviti (oružje). Upravo iz tih razloga svaka konvencija,
svaki ugovor koji subjekti međunarodnog javnog prava potpišu – bude
tek nakon nekog velikog sukoba u kojem su, primjerice, korištene
nove vrste oružja. Ugovorom se, u suštini, samo potvrdi saglasnost
međunarodnih subjekata o nekom pitanju koje je već, uglavnom,
opštepoznato.
Pravila prava oružanih sukoba uglavnom su sadržana u četiri Ženevske
konvencije iz 1949. godine i njihovim Protokolima iz 1977. godine.
Četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine[11]
primjenjuju se u međunarodnim oružanim sukobima, osim njihovog
zajedničkog člana 3., koji se primjenjuje u nemeđunarodnim oružanim
sukobima. Počivaju na ideji poštovanja svakog pojedinca i njegovog
dostojanstva. Osobe koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima
te osobe koje su van borbe zbog bolesti, ranjavanja, zarobljavanja
ili slično – moraju se štititi. Svim stradalim osobama, bez obzira
kojoj strani u sukobu pripadaju, treba pružiti pomoć bez ikakve
diskriminacije.
Dva Protokola iz 1977. godine[12]
dopunjuju Konvencije i imaju za cilj ograničavanje nasilja i jačanje
pravila koja uređuju vođenje neprijateljstava.[13]
Protokol I primjenjuje se u međunarodnim oružanim sukobima. Razvija
pravila iz Ženevskih konvencija iz 1949. godine, predviđajući
zaštitu od neprijateljstava civilnom stanovništvu.
Protokol II primjenjuje se u nemeđunarodnim oružanim sukobima.
Proširuje i detaljnije definiše osnovne garancije zaštite osoba koje
ne sudjeluju, odnosno više ne sudjeluju aktivno u sukobu.
Protokoli iz 1977. godine, dakle, nadopunjuju zaštitu koju
proklamuju Ženevske konvencije iz 1949. godine, šireći je na sve one
osobe koje su pogođene oružanim sukobom, te zahtijevaju od
pripadnika svih strana u sukobu da razlikuju civile od boraca, kao i
civilne objekte od vojnih, te da se ravnaju načelom humanosti. No,
bez obzira na to na koju vrstu oružanog sukoba se odnose ili u kojem
aktu se nalaze, sve odredbe prava oružanih sukoba imaju isti cilj:
ograničiti i spriječiti patnje uzrokovane ratom, te pomiriti vojne
potrebe i humanitarne razloge.[14]
Danas vlada uvjerenje da mnoge konvencije iz oblasti prava oružanih
sukoba obavezuju sve subjekte međunarodnog prava po običajnoj
osnovi. Isto tako, teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.
godine i njihovih Protokola iz 1977. godine smatraju se međunarodnim
zločinima. Može se reći da međunarodna zajednica ide u pravcu
stvaranja jus cogens normi od normi prava oružanih sukoba.
Ipak, nedostatak pravila ove grane prava jeste činjenica da ne mogu
zabraniti upotrebu sile u potpunosti, ne mogu zaštititi sve koji su
pogođeni oružanim sukobom, ne prave razliku s obzirom na cilj sukoba
i, možda i najveći nedostatak, u svojoj osnovi imaju pretpostavku da
su ciljevi koje strane u oružanom sukobu imaju racionalni.[15]
U suštini, proces kodifikacije prava oružanih sukoba imao je za
cilj:
- da sve države svijeta postanu strankama konvencija u pisanom
obliku i da te konvencije obavezuju sve sukobljene strane po
ugovornoj osnovi;
- da se preciziraju prava i dužnosti sukobljenih strana kako bi se
spriječilo proizvoljno tumačenje pravila prava oružanih sukoba;
- da se upotpuni i nadogradi pravo oružanih sukoba.[16]
3. PRAKSA MEĐUNARODNIH SUBJEKATA KAO IZVOR PRAVA
ORUŽANIH SUKOBA
U praksi država akti istih najbolje doprinose stvaranju prava
oružanih sukoba. To se, primjerice, odnosi na ponašanje na bojnom
polju, upotrebu određenog oružja, različite vojne priručnike,
uputstva oružanim snagama, mišljenja zvaničnih pravnih savjetnika,
istupanja pred međunarodnim sudovima itd.
Izvorima prava oružanih sukoba smatraju se i odluke međunarodnih
sudova. Međutim, iste predstavljaju pomoćne izvore prava oružanih
sukoba, jer doprinose nastanku pravila međunarodnog običajnog prava,
te utječu na kasniju praksu međunarodnih subjekata.
Opšta pravna načela civilizovanih naroda predstavljaju, takođe,
izvore prava oružanih sukoba, u smislu da popunjavaju pravne
praznine - ukoliko iste postoje. Imaju supsidijarno dejstvo, jer se
primjenjuju u situacijama kada postoje pravne praznine u konkretnom
slučaju. Ona trebaju biti prihvaćena od većine država. Specifičnost
ovog izvora prava jeste da ne nastaje saglasnošću država, već
proizilazi iz unutrašnjeg prava država. To, naravno, ne znači da se
primjenjuje unutrašnje pravo, nego da se iz unutrašnjeg prava
uzimaju norme kao apstraktna kategorija, i svojim sadržajem
popunjavaju pravne praznine u međunarodnom pravu.
S obzirom da se međunarodno pravo sporije razvija od unutrašnjeg,
nastaje situacija da u međunarodnim odnosima nemamo verifikovanih
normi međunarodnog prava za neku konkretnu situaciju. Naime,
pojedine države su razvile pravna pravila koja mogu koristiti i
drugim međunarodnim subjektima koji nisu dosad razvili takva
pravila. Ipak, primjena opštih pravnih načela ne znači mehaničko
prenošenje pravila iz jedne države na nivo međunarodnog prava, već
podrazumijeva proces iznalaženja zajedničkih i u praksi potvrđenih
pravnih pravila koja mogu biti primjenjiva na cijelu međunarodnu
zajednicu.
4. ZAKLJUČAK
Izvori prava oružanih sukoba nastaju kodifikacijom i praksom
međunarodnih subjekata. Kodifikacija se odnosi na usvajanje
različitih konvencija, paktova i drugih vrsta ugovora, dok se praksa
međunarodnih subjekata uglavnom odnosi na praksu država kao
najznačajnijih subjekata međunarodnog prava. Ova dva procesa
uslovljavaju jedan drugog i međusobno su zavisni.
Pravila prava oružanih sukoba uglavnom su sadržana u četiri Ženevske
konvencije iz 1949. godine i njihovim Protokolima iz 1977. godine.
Većina ovih normi prelazi polako u jus cogens norme od kojih
ne može odstupiti niti jedan subjekat međunarodnog prava. Navedeno
dovodi do pravne sigurnosti i uspješnog funkcionisanja međunarodne
zajednice u cjelini.
5. LITERATURA
1. B. KRIVOKAPIĆ, Enciklopedijski rečnik međunarodnog prava i
međunarodnih odnosa, Službeni glasnik, Beograd, 2010.
2. Četvrta haška konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu iz
1907.
3. Dodatni protokol uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. o zaštiti
žrtava međunarodnih oružanih sukoba, od 08.06.1977. (Protokol I)
4. Dodatni protokol uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. o zaštiti
žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, od 08.06.1977. (Protokol II)
5. Petrogradska deklaracija o upotrebi eksplozivnih metaka iz 1868.
6. Š. NURIĆ, Međunarodno javno pravo I i II, Drugo prerađeno i
dopunjeno izdanje, Pravni fakultet Kiseljak, Kiseljak, 2010.
7. V. Đ. DEGAN, Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet, Rijeka,
2000.
8. Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika
u oružanim snagama u ratu, od 12.08.1949.
9. Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika
i brodolomaca oružanih snaga na moru, od 12.08.1949.
10. Ženevska konvencija o postupanju s ratnim bolesnicima, od
12.08.1949.
11. Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata, od
12.08.1949.
12. Internet stranice:
a. Centar za međunarodno humanitarno pravo i međunarodne
organizacije,
http://mhp.fpn.bg.ac.rs/pitanja_odgovori/pitanja_odgovori_3.html
b. Hrvatski Crveni križ,
http://www.hck.hr/?path=hr/static/page/Sto_radimo.Medunarodno_hum_pravo.izvori
c. Law of War, Vježbe od 16.05.2008.
http://www.google.ba/#hl=bs&source=hp&q=inherentna+ograni%C48Denja+mhp&btnG=Google+pretraga&fp=51631f713c906d69&biw=1280&bih=670
[1] Š.
NURIĆ, Međunarodno javno pravo I i II, Drugo prerađeno i dopunjeno
izdanje, Pravni fakultet Kiseljak, Kiseljak, 2010., 332.
[2]
Ibid.
[3]
Ratovi u Perzijskom zalivu poznati su pod nazivom “Zalivski rat”. U
svim tim sukobima jedna od sukobljenih strana bio je Irak. Nakon što
je 1990. godine Irak izvršio invaziju na Kuvajt, 1991. godine je
odatle istjeran akcijom nekoliko država, sa Sjedinjenim Američkim
Državama na čelu. (B. KRIVOKAPIĆ, Enciklopedijski rečnik
međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, Službeni glasnik, Beograd,
2010., 758.)
[4] Iz
tih razloga je MKCK 1994. godine izradio nacrt Uputstava za vojne
priručnike i obuku o zaštiti čovjekove sredine u vrijeme oružanog
sukoba. Navedeno je pokrenula Opšta skupština UN.
[5]
Hrvatski Crveni križ,
http://www.hck.hr/?path=hr/static/page/Sto_radimo.Medunarodno_hum_pravo.izvori
(02.08.2011.)
[6]
Ujedinjene nacije imaju Komisiju za međunarodno pravo koja predlaže,
inicira i usvaja pravne norme.
[7]Centar
za međunarodno humanitarno pravo i međunarodne organizacije,
http://mhp.fpn.bg.ac.rs/pitanja_odgovori/pitanja_odgovori_3.html
(02.08.2011.)
[8] Među
najpotpunijima je bila Uredba o ratu i neutralnosti fašističke
Italije iz 1938. godine (V. Đ. DEGAN, Međunarodno javno pravo,
Pravni fakultet, Rijeka, 2000., 833.)
[9] „U
slučajevima koji nisu obuhvaćani ovim odredbama ili drugim
međunarodnim sporazumima, civili i borci ostaju pod zaštitom i
autoritetom načela međunarodnog prava izvedenog iz ustanovljenih
običaja među civilizovanim narodima, iz načela čovječnosti i iz
diktata javne svijesti.“
[10]
Pitanje koje se najčešće postavlja jeste ko su „civilizovani
narodi“. Tu se, u suštini, misli na dva bitna elementa: da je takvo
načelo sadržajem i vrijednošću
visoko pozicionirano i da je prihvaćeno od relevantnog broja
međunarodnih subjekata.
[11]
1949. godine u Ženevi je održana Međunarodna diplomatska
konferencija na kojoj su, 12.08.1949. godine, donesene četiri
Ženevske konvencije:
-
Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i
bolesnika u oružanim snagama u ratu;
-
Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika
i brodolomaca oružanih snaga na moru;
-
Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima;
-
Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.
[12]
Misli se na Dodatni protokol uz Ženevske konvencije od 12.08.1949.
godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, od 08.06.1977.
godine (Protokol I) i Dodatni protokol uz Ženevske konvencije od
12.08.1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba,
od 08.06.1977. godine (Protokol II).
[13]
2005. godine usvojen je i Protokol III, kojim je uveden dopunski
distinktivni znak.
[14]
„Imajući na umu:
Da napredak civilizacije treba donijeti olakšavanje, u najvećoj
mogućoj mjeri, ratnih užasa;
Da jedini legitimni cilj čijem ostvarenju države trebaju stremiti
tokom rata jeste da se oslabe vojne snage neprijatelja;
Da je u tu svrhu dovoljno onesposobiti najveći mogući broj ljudstva;
Da bi taj cilj bio prekoračen korištenjem oružja koje nepotrebno
povećava patnje onesposobljenog ljudstva, ili čini njegovu smrt
neizbježnom;
Da bi korištenje takvog naoružanja, stoga, bilo u suprotnosti sa
zakonima čovječnosti (...)“
(Preambula Petrogradske deklaracije o upotrebi eksplozivnih metaka
iz 1868. godine)
[15]
Law of War, Vježbe od 16.05.2008.
http://www.google.ba/#hl=bs&source=hp&q=inherentna+ograni%C4%8Denja+mhp&btnG=Google+pretraga&fp=51631f713c906d69&biw=1280&bih=670
(02.08.2011.)
[16]
V. Đ. DEGAN, Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet, Rijeka,
2000., 828.
13.09.2011.
