Bosanski jezik
ORBUS
Gospodin Mr.
Džemaludin Šestić je u njegovoj kolumni objavljenoj u Preporodu
24.06.2008 pod naslovom “Što se to danas događa s našim bosanskim
jezikom” skrenuo pažnju na neke činjenice promašaja, kao i nepravilnosti
u bosanskom jeziku, što u potpunosti prenosimo.
Što se to danas
događa s našim bosanskim jezikom
Mr. Džemaludin Šestić
Pa ako je ćevapčić ćevap, onda bi se radnja u kojoj se prave, peku i
prodaju ćevapčići zvala ćevapnica...
Mislim da neću pretjerati ako kažem da niko dosada nije rekao ni napisao
ljepše misli o ljepoti bosanskog jezika nego što je napisala prije 65
godina srbijanska književnica Isidora Sekulić.
Žao mi je što sada ne mogu citirati više takvih njezinih misli, jer pri
pisanju ovog članka nisam imao pri ruci njezina djela, ali jednu takvu
njezinu misao znam napamet pa ću makar nju navesti, a ona glasi:
“Bosanski jezik i književnost to je jedna ogromna livada koja se guši od
rasta, cveća i mirisa. Livada ostaje blizu, zemlju krasi i preliva, u
zemlju otresa seme.”
Eto, tako je mislila, govorila i pisala o bosanskom jeziku Isidora
Sekulić prije 65 godina kad taj i takav jezik u Bosni i Hercegovini nije
još imao ni svog zvaničnog imena. A kad je taj jezik prije 12 godina
dobio i svoje zvanično ime, brzo se pojavio Pravopis bosanskoga jezika,
pa nekoliko gramatika bosanskog jezika, pa Rječnik bosanskoga jezika i
svi smo se u Bosni i Hercegovini tome puno obradovali, nadajući se da će
se sad bosanski jezik početi još više usavršavati, bogatiti, a posebno
čuvati.
Ali, avaj, nije bilo tako! Njegovih čuvara nigdje nije bilo, a ni sada
ih nema. U tome nisu ništa pomogle ni njegove gramatike, ni njegov
Pravopis, ni njegov Rječnik, pa ni njegove katedre na fakultetima i
višim školama. Pa ne samo što se ništa nije usavršilo, ni obogatilo,
nego se nije ni sačuvalo ono što je bilo dobro. Sve je krenulo kako ne
treba, i na radiju, i na televiziji, i u novinama i u našem svakodnevnom
govoru, a ništa se ne poduzima da se stanje što prije popravi i
poboljša.
A što je to krenulo kako ne treba? Evo što, bar u nekoliko najvažnijih
primjera. Krenimo najprije od prevelikog i nepotrebnog preuzimanja tuđih
riječi koje nisu nikada postojale u bosanskom jeziku i bez kojih bi
bosanski jezik bio čistiji, ljepši i razumljiviji.
Die wahre Heimat ist eigentlich dio Sprache.
Wilhelm Humboldt
(= Prava domovina je zapravo jezik.)
Otkad postoje Bosna i Hercegovina i bosanski jezik, hrana se uvijek
jela, a piće se pilo. Danas je to našim novinarima i spikerima, pa i
nekim drugim, nerazumljivo ili zastarjelo, te se i jedno i drugo
konzumira.
U bosanskom jeziku uvijek je ono što se odnosi na grad bilo gradsko, a
što se odnosi na selo, bilo je seosko. Danas je i to mnogima postalo
nerazumljivo i zastarjelo pa se umjesto gradsko govori i piše urbano, a
umjesto seosko kaže se ruralno. Ako se tako nastavi, ne treba se čuditi
da će se u bosanskom jeziku jednog dana grad zvati urbs, a selo rus,
oboje prema latinskom urbs, urbis i rus, ruris.
Uz ove ružne primjere u današnjem bosanskom jeziku ide i riječ
devastiran (a, -o), pa zar je to bolje, ljepše i razumljivije od pravih
bosanskih riječi: porušen (-a, -o), poharan (-a, -o), oštećen (-a, -o).
Takva se riječ prije 20 godina nije mogla čuti ni u srpskom, ni u
hrvatskom jeziku, a kamoli u bosanskom jeziku.
I latinska riječ koncenzus koja znači: saglasnost, sporazum, pristanak
sve više nalazi mjesta i u novinama, i na radiju i na televiziji. Koliko
je ona jasna i razumljiva, vidio sam iz dijaloga dvojice građana kad
jedan kaže: “O tome će se morati postići ili sporazum, ili koncenzus.”
Postepeno nestaju i lijepe riječi bosanskoga jezika njive i oranice pa
se pretvaraju u agrarne površine, a nestaju i česme i bunarevi pa
umjesto njih čujemo i čitamo da su to vodoopskrbni objekti. Ni kuće i
zgrade nisu više mnogima drage pa su to stambeni objekti, a crkve i
džamije su počesto sakralni objekti. Za veliko čudo ni snijeg nam više
ne pada već se registruje kao i auto, pa u izvještajima o vremenu vrlo
često čujemo da je “U Bosni bilo vrlo hladno, a u Sarajevu je
registrovan i snijeg.”
U današnjem i u usmenom i u pismenom govoru mnogo je veći broj riječi
koje su se uvukle u bosanski jezik iz ruskog i crkvenoslavenskog jezika.
Navodim samo nekoliko primjera: čas (mjesto sat), ubijeđen (umjesto
uvjeren), obezbijediti (umjesto osigurati), obezbijeđen (umjesto
osiguran), vaspitanje (umjesto odgoj), pasulj (umjesto grah), vazduh
(umjesto zrak), inostranstvo (umjesto inozemstvo) i još dr. Tu bi išle i
riječi: opšti (umjesto opći), opština (umjesto općina), uopšte (umjesto
uopće) i sveštenik (umjesto svećenik) u kojima je glasovna skupina - št
iz crkvenoslavenskog, a ne iz bosanskog jezika.
U ovu kategoriju nepotrebnih riječi u bosanskom jeziku mogu ići i
riječi: jagnje (umjesto janje), jagnjetina (umjesto janjetina) i
koleginica (umjesto kolegica). Riječi janje i janjetina nisu nikada u
bosanskom jeziku imale glas -g; a nemaju ga ni danas. To potvrđuju i
bosanski toponimi: Janja, Janjari, Janjići i dr., kao i žensko vlastito
ime Janja i prezimena Janjić i Janjetović. A koleginica nije kolega
ženskog spola već kolegina žena, jer formant -in najprije određuje
ženski rod, kao npr. Hasanaginica (=Hasanagina žena), Salkinica (=Salkina
žena), Stevinica (=Stevina žena) i sl.
Ali nije jedino zlo što se u današnjem jeziku naše štampe, našeg radija
i naše televizije, pa i u našem svakodnevnom razgovornom jeziku nalazi
dosta nepotrebnih riječi iz drugih jezika koje ne spadaju u pravi
bosanski jezik. Možda je veće zlo što današnji jezik u Bosni i
Hercegovini sam sebe kvari, kvari svoje vlastite riječi i izraze, kvari
svoju vlastitu gramatičku strukturu i tako uništava svoju doskorašnju
ljepotu. O tome bi se moglo opširnije pisati, i treba o tome pisati, ali
za ovu priliku ja ću navesti samo nekoliko najvažnijih primjera.
U cijelom svijetu, pa i u Bosni i Hercegovini, uvijek su se djevojke i
žene udavale, a muškarci ženili. Međutim, danas u bosanskom jeziku,
bolje rečeno u jeziku bosanske štampe, bosanskog radija i bosanske
televizije, pa sve češće i u svakodnevnom govoru, djevojke se žene (?!),
pa čitam u “Dnevnom avazu” 3.1.2008. god. na naslovnoj stranici: “Tarik
oženio Lejlu”. ili čujemo ovakve primjere: “On se s njom zabavljao tri
godine i opet je nije htio oženiti”, ili: “Iako je oženio bogatu
djevojku, nije nikad bio s njom sretan u braku.” Ovakvih i sličnih
primjera nije nikad bilo u bosanskom jeziku otkako bosanski jezik
postoji, a danas ih, nažalost, ima sve više.
Ali nije samo ovo jedina besmislica i jedino ruglo u današnjem bosanskom
jeziku.
Evo još primjera:
U cijelome svijetu i kod svakoga naroda djeca su mlada, a u jeziku
današnje Bosne i Hercegovine djeca su stara (?!), pa svakodnevno u našim
novinama nalazimo ovakve i slične primjere: “Jučer je na asfaltnom putu
nađena beba stara dva mjeseca.” (Tek joj je 2 mjeseca, a opet je
stara!?). Ili: “Dijete staro 4 godine naučilo čitati i pisati”.
Djeca su “stara” i kad o njima pišu i govore njihovi učitelji i
nastavnici, pa gotovo uvijek čitamo oglase da će se “u prvi razred
osnovne škole moći upisati djeca sa 7 godina starosti. Ovakve jezične
besmislice nalaze se i u tekstovima kad se govori o mladićima i
djevojkama u srednjim školama i na fakultetima. Sve je “staro” mada ta
omladina nema ni 20 godina. Ovoga nije nikada bilo ni u književnom, ni u
narodnom bosanskom jeziku.
Do kakve besmislice u kvarenju lijepog bosanskog jezika dolazi u novije
vrijeme pokazuje i slijedeći primjer: U Bosni i Hercegovini i u
bosanskom jeziku stotinama godina dobro je poznato da je ćevap varivo s
goveđim mesom, krompirom, lukom, paradajzom i vrlo ukusnim saftom. Danas
je takav ćevap u bosanskom jeziku gotovo nestao jer se pretvorio u
ćevapčić, pa se sve češće govori: “Naručio sam porciju sa deset ćevapa.”
(Pa zar čovjek može pojesti 10 ćevapa?!).
Kako je to besmisleno, nelogično i smiješno u odnosu na čisti i lijepi
bosanski jezik! Pa ako je ćevapčić ćevap, onda bi se radnja u kojoj se
prave, peku i prodaju ćevapčići zvala ćevapnica, ali ona se zove
ćevabdžinica prema imenici ćevapčić, a ne prema imenici ćevap.
Neshvatljivo je da se danas u jeziku naše štampe, radija i televizije
gotovo posve izgubila razlika između riječi izvor i izvorište, a u
bosanskom jeziku razlika između tih riječi odavno postoji. Mjesto gdje
se nešto radi, ili gdje se nešto nalazi, označavaju imenice izvedene od
glagolske ili imenske osnove nastavkom - ište, npr.: sajmišta,
smetljište, kukuruzište, krompirište, kupusište, kućište i sl.
Nastavkom -ište od radnog glagolskog pridjeva također se tvore imenice
istog značenja, npr.: radilište, igralište, kupalište, šetalište,
odmaralište i sl. Prema tome riječ izvorište ne ne označava sami izvor,
odnosno vrelo odakle nešto izvire, već označava čitav prostor, odnosno
zemljište gdje se izvor nalazi. Na jednom izvorištu može biti više
izvora, a mnogima to nije jasno, ali je jasno onima koji dobro poznaju i
čuvaju pravilnost i ljepotu bosanskoga jezika.
Isto tako neshvatljivo je kako se ne pravi razlika između glagola
odmarati i odmarati se pa često čujemo i čitamo ovakve primjere: “Što
sad radiš?” “Ništa, evo malo odmaram”. Ili: “Puno sam se umorio, hoću
sada da malo odmaram. Uz ovakve besmislice treba odmah postaviti
pitanje: “A što odmaraš?, ili: “Koga to odmaraš?” Odmarati je prijelazan
glagol pa možemo odmarati nekoga ili nešto, npr.: konja, motor, noge i
dr., a odmarati se je povratan glagol jer označava radnju koja se
povraća na njezina izvršioca. Onaj ko je umoran, želi da odmara cijeloga
sebe, pa je tada samo pravilno reći: “Evo se malo odmaram”, ili: “Hoću
sada da se malo odmaram.” Ovo je odavno bilo jasno dobrim poznavaocima
bosanskog jezika, a danas mnogima nije jasno.
Čudno je što se danas na području Bosne i Hercegovine, i u jeziku javnog
obavještavanja i u svakodnevnom govoru, jako proširila riječ udes s
pogrješnim značenjem saobraćajna nesreća, pa čitamo i slušamo ovakve
primjere: “Na putu Sarajevo-Zenica u jednom danu deset udesa”, ili:
“Najviše udesa dogodi se zbog magle i prebrze vožnje.” Neki čak povezuju
tu riječ s glagolom udesiti (nekoga), pa joj u vezi s tim i daju
pogrješno značenje, a riječ udes u svim rječnicima nije “saobraćajna
nesreća” već: sudba, sudbina, kob, usud. Slično tome je i s glagolom
bitisati. U bosanskom jeziku taj je glagol uvijek značio nestati (prema
turskom bitmek = nestati, umrijeti), a i danas znači nestati pa se
govori: “Bilo pa bitisalo”, ili: “Imala sam jednu lijepu i debelu kokoš
pa mi iznenada bitisala.” Međutim, oni koji dobro ne poznaju bosanski
jezik, taj glagol izjednačavaju s glagolom biti, postojati pa govore i
pišu: “Naše bitisanje na Balkanu traje 14 stoljeća”, ili: “Nećemo se
iseljavati, nego ćemo i dalje ovdje bitisati.”
Pod utjecajem govora iz Srbije u bosanskom jeziku je u posljednje
vrijeme poremećena rekcija glagola lagati i slagati, pa se sve češće
govori i piše, npr.: “Nemoj me lagati!” ili: “Nemoj da me lažeš!” ili:
“On me je slagao,” ili: “Neću da te lažem” i sl. Glagoli lagati i
slagati u bosanskom jeziku su uvijek imali, a i danas imaju, rekciju
prema dativu, a ne prema akuzativu, kao što stoji u navedenim
primjerima. Zato navedeni primjeri treba da u bosanskom jeziku i danas
glase: “Nemoj da mi lažeš!” “Nemoj mi lagati!” ”On mi je slagao.” “Neću
da ti lažem.”
Nerazumljivo je također zašto se u današnjem bosanskom jeziku govori i
piše dokumenta umjesto dokumenti. Ako sve strane riječi sa svršetkom na
-ent imaju u nominativu množine nastavak - i, kao napr. student -
studenti, asistent - asistenti, agent - agenti, pacijent - pacijenti,
kompliment - komplimenti i sl., zašto bi samo imenica dokument imala u
nominativu množine nastavak - a (dokumenta)? Bosanski jezik takav oblik
ne poznaje.
Koliko se današnjem bosanskom jeziku ne posvećuje dovoljna pažnja i
koliko se naši jezički stručnjaci i lektori (ako ih ima) ne brinu da u
našem današnjem jeziku u Bosni i Hercegovini bude sve kako treba,
pokazuje i činjenica da i svoj sitni novac ne zovemo pravilnim imenom i
ne pišemo pravilno njegovo ime. Zovemo ga i pišemo ga fening umjesto
pfenig. Čak i na takvom metalnom novcu piše: 10 ili 20 ili 50 feninga i
niko dosada ne ukazuje na tu veliku grješku. Pa tu nije samo jedna
grješka nego dvije.
Prva je što na početku nema glasa, odnosno slova p, a druga je što se ta
riječ na kraju pogrješno izgovara i piše sa -ing, po uzoru na engleske
riječi: trening (training), parking, šoping (shopping), i sl. Ja još
nigdje nisam pročitao pfenig (kao što je pravilno), već samo fening (kao
što je nepravilno).
Iako je to njemačka riječ u bosanskom jeziku, njezino pogrješno
izgovaranje i pisanje ne može se ničim opravdati, već pokazuje na kakvom
je stupnju naša briga ne samo o bosanskom jeziku, već o jeziku uopće.
O svemu ovome moglo bi se govoriti i pisati mnogo više, ali za ovu
priliku neka bude ovoliko. Bude li se naš bosanski jezik i dalje ovako
kvario, a osobito nepotrebnim primanjem tuđih riječi i izraza, onda nam
se nameću u sjećanje stihovi kajkavskog pjesnika Pavla Štoosa, koji je
1831., u vrijeme kada su Hrvati više i radije govorili latinskim,
mađarskim i njemačkim jezikom nego svojim hrvatskim, u svojoj pjesmi Kip
domovine zavapio:
“Vre i svoj jezik zabit Horvati
hote ter drugi narod postati.”
što na štokavskom dijalektu znači: “Zaista Hrvati hoće da zaborave
svoj jezik te da postanu drugi narod.”
U ovakvoj današnjoj nepovoljnoj jezičkoj situaciji u Bosni i Hercegovini
bilo bi vrlo korisno da svi naučimo napamet stihove pjesnika Petra
Preradovića i da ih nikad ne zaboravimo:
“Ljubi, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
Po njem tebe svijet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.
Po jeziku dok te bude,
I glavom će tebe biti.
Po njemu si sve što jesi
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova i unuka.
U prošlosti sjena puka,
U buduće niti sjena!”
Prof.dr. Ismet Smailović
Koliko govorimo
bosanski?
Želim, ukazati na izvjesne tendencije, uglavnom, negativne naravi, koje
se, svjesno ili nesvjesno, sistematski utjelovljuju u bosanski jezik,
razarajući njegovo, još uvijek krhko jezičko tkivo. Radi se, naime, o
nekritičnom prihvatanju tuđica, o nepotrebnom i uglavnom lošem
akcentiranju, o pojavi mnogih dvostrukih pravopisnih rješenja u
bosanskom pravopisu, koja izazivaju čestu nedoumicu i nesigurnost u
određenoj primjeni i situaciji.
Ali, vratimo se malo u prošlost. Bošnjaci su rijedak narod, kojemu ne
samo da nije bilo priznato ime /jer mu nacionalnost nije bila
priznavana/ nego je - dosljedno takvim okolnostima - bio zvanično bez
svoga jezika. Iako je u svojoj osnovi slavenski jezik, bosanski jezik je
skoro čitavo stoljeće u datim političkim okolnostima bio nepriznat, pri
čemu je istovremeno svjesno rastakan sa krajnjom namjerom da se kao živi
jezik onemogući u primjeni, ili barem da mu se onemogući status
književnog jezika. O tome svjedoči, pored mnogih činjenica, pravopis
rađen po famoznom Novosadskom dogovoru iz 1960. god. koji je u
potpunosti odbacio, odnosno ignorirao primjenu bosanske jezičke
specifičnosti.
Na sreću - “ničija nije do zore dogorjela”, kako kaže naš narod -
u skladu sa društveno-političkim promjenama, te u novim okolnostima
Bošnjaci se 1991. god. referendumski izjašnjavaju da im se maternji
jezik, kojim su faktički od davnina govorili, zove bosanski! Ono što se
moglo i očekivati bila je politička reakcija naših kršćanskih sugrađana,
pogotovo njihovih mentora u susjednim njihovim maticama, kojom se na sve
moguće, pa čak i vrlo neukusne, načine osporavalo pravo da se pored
srpskog i hrvatskog ozvaniči i bosanski jezik. Dugo vremena je trebalo
da “progutaju” tu činjenicu, sa kojom se mnogi ekstremisti nisu ni do
danas pomirili, nazivajući najzad naš jezik bošnjačkim!
Ovakav odnos prema bosanskom jeziku nije samo lingvističke, nego u prvom
redu političke prirode. Takvo ponašanje predstavlja, zapravo, odnos
prema BiH uopće. Ovakvi dušebrižnički teoretičari neće da znaju, da su
osnove za srpski i hrvatski književni jezik u bosanskom jeziku.
Uostalom, o tome je govorio Vuk Stefanović-Karadžić, utemeljivač srpskog
književnog jezika, koji je, inače, govorio ijekavicom.
U prvom desetljeću nakon II svjetskog rata u Zagrebu je studirala
jugoslavensku književnost jedna Bošnjakinja, rođena i odrasla u
Trebinju. Njezin profesor je bio fasciniran jezikom i izgovorom ove
studentice, naglašavajući pred studentskim auditorijem, da im ta
kolegica govori najčišći hrvatski jezik. Tražio je od nje više puta da
svima naglas čita određeni tekst.
Naravno, jezik je dinamična, živa materija i kao takav je podložan
leksikološkim promjenama. Naš jezik je, osim arabizmima, iranizmima i
turcizmima, obogaćivan vremenom u novonastalim prilikama germanizmima,
romanizmima itd. kao uostalom što je slučaj sa svim živim jezicima.
Naravno, jezik je dinamična, živa materija i kao takav je podložan
leksikološkim promjenama. Naš jezik je, osim arabizmima, iranizmima i
turcizmima, obogaćivan vremenom u novonastalim prilikama germanizmima,
romanizmima itd. kao uostalom što je slučaj sa svim živim jezicima.
Danas sredstva javnih medija, osobito elektronskih, imaju toliku
sugestivno-agresivnu moć, kojoj više niko ne može odoljeti. Ta moć,
odnosno taj utjecaj je ne samo politički i propagandni, nego i jezički,
odnosno kulturološki. Samo slijep i gluh čitalac, slušalac, odnosno
gledalac nije u stanju prepoznati i shvatiti da se u našim javnim
medijima vrši agresivna kroatizacija bosanskog jezika. To je slučaj i sa
medijima koji su nezvanično bošnjački.
Evo nekoliko takvih stranih jezičkih “bisera” koji nam se svakodnevno
nameću, a naša ih svijest nekritički prihvata: obveza, glasovanje,
gledatelj, slušatelj, predsjedatelj, dužnosnik, djelatnik, nazočnost,
prigoda, obljetnica, tisuća itd. itd.
Jednom sam pitao jednog svog komšiju, lokalnog hrvatskog političara,
koji je rođen i odrastao u čisto bošnjačkoj mahali, da li mu je
neprirodno govoriti riječi, kao što je, recimo riječ kolovoz /ne samo u
smislu naziva osmog mjeseca, nego i uličnog prostora za vozila/ koju
nikada u svom odrastanju nije prakticirao? Odgovorio mi je da takve
riječi mora upotrebljavati, iako mu nije lahko da tako govori!
Jezik nam je pored kroatizama posljednjih godina naprosto zapljusnut
stranim riječima engleskog porijekla. Nisu u pitanju samo tehnički
izrazi, nego najprizemnija ulična leksika, šatrovačke riječi, koje mlađi
svijet sa oduševljenjem usvaja. Interesantno da to nikome ne smeta, da
niko ne reagira, da bi se zaštitio naš govor! Mađari su poznati kao
najrigorozniji zaštitnici svoga jezika. Čak ni najinternacionaliziranije
riječi, kao na pr. telefon, nisu mogle ući u mađarski jezik!
Drugi primjer kojeg želim istaknuti je pogrješno izgovaranje određenih
naših prezimena, odnosno njihovo pogrješno akcentiranje. Na pr. umjesto
da se kaže: Izetbegović, Muratović, Ahmetović, Omerović, Mehmedović itd.
slušaoci čuju ovakvu verziju sa naglaskom: Izetbegović, Murâtović,
Ahmetović, Omerović, Mehmedović. Navedena prezimena nastala su od
vlastitih imenica, te bi ih trebalo kazati onako kako se te vlastite
imenice, odnosno ta imena izvorno izgovaraju! Pogrješno izgovaranje tih
i drugih prezimena zaista para uši onima kojima je stalo do pravilnog
izgovora.
Bosanski jezik je još u fazi svoga standardiziranja. Dotle, nažalost,
nalazi se u procjepu dvaju srodnih slavenskih, nimalo mu naklonjenih
jezika. Ovaj naš maternji jezik predstavlja, zapravo, okosnicu našega
nacionalnoga identiteta, o čemu svi, ali doslovno svi, moramo voditi
računa! Književnici koji pišu na bosanskom, imali su i imaju historijsku
ulogu u njegovom očuvanju.
Nažalost, naš narod malo čita knjige, i radi pomanjkanja navike i što mu
knjiga u ovom, nimalo ružičastom vaktu, nije prikladan artikl. Stoga je
potrebno stalno educiranje bosanskog jezika, počevši od javnih radnika,
političara, kulturnih radnika, novinara, koji nam se obraćaju, i čitaju
živu riječ, htjeli ili ne htjeli, svakodnevno slušamo.
Spikeri i voditelji u tome pogledu imaju izuzetno značajnu ulogu. Oni
moraju shvatiti da su na određeni način jezički učitelji svojih
slušalaca, i da su kao takvi odgovorni za svoj utjecaj, odnosno jezički
odgoj. Jer, ako zaista realnu opasnost, koja na razne način, otvoreno
ili prikriveno, prijeti ovom jeziku, ne shvatimo krajnje ozbiljno,
izgubit ćemo svoj jezik bez ikakve bitke! Nije dovoljno priznati i
ozakoniti njegovo ime, on se mora voljeti, ljubomorno čuvati i
njegovati, onako kako su to činili naši pradjedovi i naše pranane!
Mr. Džemaludin Šestić
24.06.2008
ISPRAVNO PISANJE
|
ISPRAVAN IZGOVOR |
RJEČNIK ARHAIZAMA
NEKOLIKO OSNOVICA BOSANSKOG JEZIKA
(NA NIZOZEMSKOM)
ENKELE GRONDSLAGEN VAN HET BOSNISCH TAAL
NA POČETNU STRANICU BOSANSKI JEZIK
