ZA BOSANSKI JEZIK
Prof.dr. Munib Maglajlić
Bilješke uz Povelju o bosanskom jeziku
...I jedan od dokaza Njegovih jeste stvaranje
Nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i
boja vaših; to su zaista pouke za one koji znaju...
(Kur'an, Rum, 22.)
Uvodna riječ
Sedam bilježaka koje objedinjuje zajednički
naslov Za bosanski jezik nastalo je u
mjesecima koji su uslijedili nakon objavljivanja
Povelje o bosanskom jeziku, pripremljene
u Institutu za bošnjačke studije pri Matičnom
odboru BZK "Preporod" u Sarajevu i objavljene u
proljeće 2002. godine. Bilješke imaju za cilj
doprinijeti afirmaciji bosanskog jezika, a
nastajale su iz potrebe da se odgovarajućim
primjerima i objašnjenjima pospješi prijem Povelje u onom dijelu bosanskohercegovačke
javnosti koju zanima njen sadržaj i njene poruke
iznesene u sedam sažetih tačaka, a to su prije
svega korisnici bosanskog jezika. Argumentacija
koja je provedena pobuđena je nastojanjem da se
upravo kod Bošnjaka pojača svijest i uveća
znanje o važnosti one dionice narodne
samosvojnosti koju čini maternji jezik.
Osporavanje prava Bošnjacima da svoj maternji
jezik nazivaju bosanskim, povezano sa
nekim ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini,
izazvalo je nastanak teksta Povelje, u
čijoj izradi je učestvovalo ili je samo svojim
potpisom podržalo 60 bošnjačkih književnika,
jezičkih stručnjaka, učenjaka iz različitih
područja, umjetnika i kulturnih poslenika.
Međutim, mada je neposredno podstaknuta potrebom
društvenopolitičkog trenutka u Bosni i
Hercegovini, Povelja duboko zahvata u
društvenu zbilju Bošnjaka i kazuje o životno
važnim pitanjima za bosanski jezik na tako
jezgrovit način da je to čini trajno važnim
spisom za bošnjačku kulturu.
Naime, u sedam
tačaka Povelje naznačena je pozicija
bosanskog jezika prema jezicima drugih naroda u
Bosni, prema jezičkoj baštini u kojoj se narodi
Bosne prepoznaju kao baštinici, prema onome šta
je u bosanskom jeziku zajedničko sa drugima, a
šta posebno, prema političkoj zbilji u protoku
vremena, prema narodnosnim samosvjesnostima
najbližih komšija i susjeda, prema vlastitoj,
tj. bošnjačkoj etnogenezi, konačno, prema
savremenoj političkoj zbilji Bosne. Sve izneseno
čini Povelju strateški važnim dokumentom
za bošnjačku kulturu.
1. Naš jezik bosanski
Kada je riječ o mogućim značenjima sintagme
bosanski jezik, i kada je riječ o
istom povodom sintagme bosansko književno
srednjovjekovlje, nameće se potreba
razmatranja odnosa baštine i baštinika i
posljedica koje iz tih odnosa proističu.
Međutim, dok je taj odnos u primjeru
književne baštine bosanskog srednjovjekovlja
i njezinih baštinika uokviren i statičan,
odnos baštine i baštinika kada je riječ o
jezičkom naslijeđu otvoren je i dinamičan i
promjene društvenopolitičkih okvira u
protoku vremena djelovale su na jezičku
sliku u Bosni od pada Bosanskog kraljevstva
do naših dana.
Temeljno različit položaj
baštinika jezika bosanskog tokom četiri
stoljeća osmanske vladavine bio je
razdijelnica i za neke tokove u jezičkom
razvoju, koji ipak nije vodio rastakanju
bitnog zajedničkog jezgra. Međutim,
narastajuća nacionalna (pa i
nacionalistička) propaganda iz srpskih i
hrvatskih matičnih središta već potkraj
osmanske vladavine odsudno i ubrzano slabila
je snagu bosanstva i kod Srba, i kod Hrvata
u Bosni. Kada takva kretanja u
austrougarskom razdoblju dovode do odluke
vlasti da službeni naziv za jezik više ne
bude bosanski, nego od 1907. srpsko-hrvatski, dolazi do nekih
promjena koje ovdje treba istaći.
Za tok ove
rasprave od presudne važnosti bila je odluka
austrougarskih vlasti da Bošnjacima ostavi
mogućnost da u svojim autonomnim
djelatnostima koje se tiču vjere, vjerskog
školstva i publicistike mogu i dalje svoj
jezik imenovati bosanskim. Time je
početkom XX stoljeća i službeno opečaćena
bošnjačka čuvarska uloga temeljnih značenja
sintagme bosanski jezik.
Ni tada, kao
ni danas, Bošnjaci nisu nikome ništa
otimali, odnosno prisvajali nešto što im ne
pripada; sticajem historijskih (ne)prilika
njima je to ostalo jer drugima više nije
bilo od značaja, a sami nisu imali poziv iz
neke matice, koji bi sadržavo i obavezu da
svoj maternji jezik preimenuju. Stvar je
političkih manipulacija, pritisaka i zabrana
usljed kojih će ovo ime za jezik ponirati i
izvirati, da bi se pri prvom slobodnom
izjašnjavanju (1991) Bošnjaci ogromnom
većinom izjasnili da govore bosanskim
jezikom, a ta činjenica istaknuta je
prvom tačkom Povelje o bosanskom jeziku,
koja glasi: "Bosanski jezik jeste jezik
Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom
osjećaju svojim."
2. Baština i jezik bosanski
U tekstu Povelje o bosanskom jeziku s razlogom je već u uvodnom dijelu
poklonjena pažnja pitanju kontinuiteta imenovanja jezika, što je vidljivo iz
druge tačke ovog dokumenta, koja glasi: "Korišćenjem naziva bosanski jezik
Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika čiji se kontinuitet može pratiti od
bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrđen u
upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjačkoj usmenoj i pisanoj
književnosti te u različitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima." Za
valjano objašnjenje složenosti kontinuiteta imenovanja jezika o kojem je riječ.
od koristi može biti razmatranje odnosa baštine i baštinika, na šta je već
ranije ovlaš skrenuta pažnja. Ukazano je već na činjenicu da je odnos književne
baštine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih baštinika uokviren i statičan, jer
je riječ o pojavi koja je zaokružena i završena.
Druga je stvar što je kod
Bošnjaka bilo došlo do prekida svijesti o tome da su i oni baštinici
književne baštine bosanskog srednjovjekovlja, koju čine crkvene knjige,
upravno-pravni spisi i posebno bosanska epigrafika. Taj nehaj i zaborav išao je
dotle da su Bošnjaci gubili iz vida da i njihovi preci leže pod stećcima
bosanskih velikaša i vladara te ostalih muževa koji su sami dali isklesati ili
su im njihovi najbliži naručili i postavili "bilige" na "baštini plemenitoj".
Simbolično je taj odnos na zgusnut i slikovit način sadržan u odjeku životnih
putanja djece posljednje bosanske kraljice Katarine. Kraljičina kći, princeza
Katarina - u usmenoj predaji poznata kao "Kraljeva kći" - umire na putu za
Istanbul u Skoplju, već kao muslimanka, a nad mezarom joj biva podignuto turbe,
koje će se urušiti u velikom skopskom potresu 1963. godine.
Na drugoj strani,
sin Sigismund uzima kao musliman ime Ahmed, stiže u Istanbul i pravi impresivnu
karijeru, dostižući zvanje sandžak-bega. Prekretnički događaj u etnogenezi
Bošnjaka - primanje islama - dovest će do prekida veze sa srednjovjekovljem i
zaborava o kojem je bilo riječi, pri čemu će se među Bošnjacima sačuvati svijest
da su baštinici pjesništva na orijentalnim jezicima, ali će iz sjećanja
izblijediti da su također nasljednici njihovih predaka, "dobrih Bošnjana", a time
i pjesničkog nasljeđa u kami urezanog ili u kamenu kovanog u vidu epitafa na
njihovim nadgrobnjacima i ostalog što čini književni korpus bosanskog
srednjovjekovlja. Slikovito kazano, Bošnjaci su bili zaboravili svoje pretke iz
vremena srednjovjekovnih banova i kraljeva onim istim nehajem koji je doveo do
zaborava tužnog kraja života "Kraljeve kćeri", označenog usamljenim mezarom na
brdu Gazi-baba, ponad starog Skoplja.
U znak takvog zaborava predaka napisane su
neke važne knjige iz kulturne historije Bošnjaka (Bašagićevi Bošnjaci i
Hercegovci, Isakovićevo Biserje i druge). Pogubni zaborav
karakterističan za područje književnosti nije, srećom, načeo i rastočio
kontinuitet imenovanja maternjeg, narodnog jezika u Bošnjaka, kao bosanskog
jezika.
Kada se odnos baštine i baštinika primijeni na područje jezika, onda nije
upitno, niti je to Poveljom zanijekano, da su Bošnjaci decenijama i
stoljećima i sadržaj i naziv dijelili sa drugim baštinicima jezika bosanskog u
nepodijeljenoj, zajedničkoj domovini Bosni. Ali ovaj kompleks nije tako
monolitan kako ga neki žele prikazati i temeljito je drukčiji kada se gleda iz
unutrašnje perspektive, negoli izvana.
Naime, nakon dugog razdoblja imenovanja
jezika bosanskim, sredinom XIX stoljeća počinje se ostvarivati
razdijelnica u jeziku na koju je načelno već ukazano, pri čemu će se nacionalne
nominacije - vjerovatno pod uticajem djelovanja Vuka Karadžića - najranije
dogoditi kod Srba; bosanski će se Hrvati, nakon prolaznog ilirskog
imenovanja jezika, okrenuti ka hrvatskom imenovanju, dok će Bošnjaci bosansko imenovanje jezika još čvršće i prisnije vezati uz svoje narodnosno
osjećanje i brojni su primjeri koji to potvrđuju u drugoj polovini XIX i
početkom XX stoljeća.
Međutim, u tom istom razdoblju, tj. skraja osmanske i tokom prve decenije
austrougarske vladavine, bosanski Srbi i bosanski Hrvati odsudno se udaljavaju
od - što spontano prihvaćenog, što kasnije od vlasti nametanog - zajedničkog bošnjačkog imena za narod, te od
bosanskog imena za jezik. Otada
bosanstvo u jeziku postaje dio regionalnog označavanja za one koji su bosanske
Srbe i bosanske Hrvate promatrali izvana, dok bošnjaštvo u vezi sa narodnim
imenom ubrzano blijedi.
Dakle, samo nakon tokova u jeziku na koje je ukazano, a koji su bili posljedica
temeljitih društvenih promjena u samoj Bosni i njezinom komšiluku/susjedstvu,
moglo se dogoditi da 1907. pod pritiscima izvana i podrškom iznutra bude kod
austrougarskih vlasti ishođena promjena u službenom nazivu jezika: srpsko-hrvatski, umjesto
bosanski, koji će pod tim imenom - osim u
pisanoj djelatnosti koja se ticala autonomnog vjerskog života Bošnjaka -
slobodno nastaviti život u Sandžaku, među bošnjačkim iseljenicima u Turskoj i
drugim destinacijama, a uvjerljiv dokaz neupitnosti takve prakse i u javnom
djelovanju, ali izvan Bosne, donosi prvi štampani tursko-bosanski rječnik pod
naslovom Mali tursko-bosanski rječnik Ahmeda Kulendera, objavljen u
Monastiru (naziv za Bitolj u osmanskom razdoblju) davne 1912. godine.
Uspostavljanjem Kraljevine SHS (1918) sintagma bosanski jezik protjerana
je iz javne upotrebe i u spomenutom ograničenom obimu. Tako će u dugom nizu
godina nakon 1918. historijsko ime Bošnjak i sintagma bosanski jezik biti
nepoželjne i zabranjene, pritisnute hipotekom kalajevštine i bošnjačkog
integrizma, navodno uperenog protiv Srba i Hrvata u Bosni ("krunski dokaz":
Bašagićeva pjesma Bošnjaku). Ali će ponornica nezaustavljivo izbiti, kao
Vrelo Bune, i potvrditi neprekidnost i nepresahlost toka svijesti o bosanskom
jeziku kao maternjem jeziku bošnjaka.
3. Bosanski jezik - zajedničko i posebno
U trećoj tački Povelje o bosanskom jeziku - uz potcrtavanje kontinuiteta
imenovanja jezika kod Bošnjaka (bosanski), Hrvata (hrvatski), Srba
(srpski) - dotaknuto je, mada na u prvom planu, važno pitanje o odnosu
zajedničkog i posebnog u standardnim jezicima na temelju srednjojužnoslavenskog
dijasistema: "Bez obzira na slična ili različita mišljenja o zajedničkom i
posebnom u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojužnoslavenskog
dijasistema - a koji čini glavninu južnoslovenske jezičke zajednice - smatramo
da je u svakom od narodnosnih tokova riječ o jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju
srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bošnjaci bosanskim."
Kao što
je u osvrtima na Povelju već primijećeno, u poentirajućem dijelu ove
tačke parafrazirana je i namjenski proširena davnašnja Krležina jezgrovita
izjava - data u jeku srpsko-hrvatskih, najblaže rečeno, žustrih rasprava o
jeziku sa početka sedamdesetih godina proteklog stoljeća - da je zapravo riječ o
jednom jeziku, koji je u zavisnosti od perspektive nosilaca različito
imenovan.
Kao što se može uočiti, težište u Krležinoj izjavi bilo je na zajedničkom, ali su političke (ne)prilike u njegovoj domaji i šire davale
krila gorljivim zagovaračima koji su se zalagali za ono posebno.
Neizbježnost zajedničkog i relativnost razlika u standardnim jezicima nastalim
na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema - barem kada je riječ o leksičkom
sloju - duhovito je obuhvaćena sljedećom pučkom rečenicom: "Srbin ima kuću i u
kući domaćicu, a Hrvat ima dom i u domu kućanicu!" Postavljeno pitanje o odnosu
zajedničkog i općeg u bosanskom jeziku u praktičnom smislu može se sagledati
kroz odnos prema hrvatskom i srpskom ne samo u Bosni nego i šire (u kojem
slučaju treba dodati još i crnogorski).
Neosporna je činjenica da je riječ o
jezičkim standardima koji imaju zajedničku osnovu, ali i brojne osobenosti u
svakom od nacionalnih tokova, utemeljene u narodnim govorima, u usmenoj i
pisanoj književnosti, a očigledne u svim funkcionalnim stilovima - u nauci, u
pisanim dokumentima, u različitim vidovima svakidašnje prakse u medijima. U
trezvenom pristupu ovom pitanju, bosanski jezik ne treba vještački odvajati od
onoga što je sa drugima zajedničko i zapravo nezamjenjivo, niti treba zatajiti
ono što je u njemu nedvojbeno osobeno i posebno, na bilo kojoj od mogućih
razina: fonetsko-leksičkoj, morfološkoj ili sintaktičkoj.
Navođena slikovita
narodska izreka, kojom se relativiziraju razlike i upečatljivo kazuje o
prepletenosti u jezičkom izrazu Srba i Hrvata, može se - za potrebe zornog
ukazivanja na zajedničku jezičku osnovu i spomenutu prepletenost na leksičkoj
razini te ponekad na složene međuodnose, i u onome što je zajedničko, i u onome
što je posebno - prikazati proširenjem iskaza, koji bi mogao, bez umišljanja da
je sve dokraja zakovano, glasiti: "Srbin ima kuću i u kući domaćicu, Hrvat ima
dom i u domu kućanicu, Crnogorac ima kuću i u kući stopanicu, a Bošnjak ima kuću
i na domu domaćicu!" Razuman pristup pri sređivanju bosanskog jezičkog vrta
vodit će računa o utemeljenoj i skladnoj ravnoteži, kako onog zajedničkog u
jezičkom izrazu (sa komšijama i susjedima), tako i onoga posebnog. U poslovima
oko uređivanja bosanskog jezika - uređivanje koje je u toku, kao i onome koje
predstoji - "borba za razlike" u odnosu na jezički izraz komšija i susjeda
besmislena je i predstavljala bi gubitak vremena za bošnjačku kulturu,
opterećenu brojnim nasušnim potrebama.
4. Bosanski jezik i politika
Središnja, 4. tačka Povelje o bosanskom jeziku, više nego ostale, otvara
ono osjetljivo područje društvenog života koje bi se na najsnažniji način moglo
označiti sintagmom jezik i politika, a glasi: "Manipuliranja nazivom
bosanski jezik u političke svrhe kojih je u pojedinim razdobljima prošlosti
Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom bošnjačkog naroda - kao ni upotreba
ove sintagme u regionalnom značenju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost
korišćenja ovog naziva kod Bošnjaka u narodnosnom smislu."
Upotreba naziva
bosanski jezik u političke svrhe odsudno je započela i gorljivo je
provođena u austrougarskom razdoblju, a negativne posljedice te prakse
protezale su se duže od čitavog jednog stoljeća, do današnjeg dana. Bila je to
izravna posljedica Kallayeva pokušaja uspostavljanja transnacionalnog,
trokonfesionalnog bošnjaštva/bosanstva, čime je trebala biti neutralizirana
nacionalna propaganda iz matica (srpske i hrvatske), na tragu nacionalnog
buđenja i osvješćenja bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika.
Nešto što je
decenijama pa i stoljećima ranije živjelo na spontan način, domovinsko
bošnjaštvo/bosanstvo naroda Bosne i bosanstvo njegova jezika, nije se dalo
povratiti i djelotvorno artikulirati za političke potrebe, što su bezuspješno
pokušavali ne samo Benjamin Kallay nego još i ranije i neki predstavnici Porte u
završnim godinama osmanskog prisustva u Bosni. Prije nego što se Kallay bio
prihvatio svojih unifikatorskih poslova, neumoljivo i nepovratno su u Bosni bili
krenuli procesi razdvajanja po narodnosnoj razdijelnici: kod pravoslavaca
najbrže, kod katolika nešto sporije, kod muslimana najsporije.
Saobrazno
izrečenom, Kallayevo narodno bošnjaštvo/bosanstvo i jezičko bosanstvo
pravoslavci će u Bosni odlučno odbiti, katolici će ga izbjeći, a muslimani će ga
djelomično zadržati (u jeziku), a u narodnosnom smislu imenovanja će se od njega
za neko vrijeme udaljiti. Promatrano u historijskoj vertikali, ni politička
upotreba sintagme bosanski jezik niti politikantska osporavanja, čega smo
savremenici i svjedoci, ne mogu dovesti u pitanje vjerodostojnost naziva
bosanski jezik u Bošnjaka. Još manje to može učiniti pojava korišćenja ove
sintagme za regionalno označavanje, ni ona davnašnja, ni ona današnja.
Naime, na brojnim mjestima u različitoj literaturi onih koji su Bosnu gledali
izvana sintagma bosanski jezik korišćena je da bi se označio jezik
stanovnika Bosne, bez uočavanja razlika ili pridavanja važnosti razlikama medju
njima, utemeljenim na vjerskoj ili narodnosnoj pripadnosti. Bez obzira na
razlike koje se u nijansama mogu uočavati u opaskama putopisaca i učenjaka,
književnika i jezikoslovaca, na jezicima susjednim, slavenskim ili udaljenim,
evropskim, zajedničko im je da podrazumijevaju zajedništvo u jeziku stanovnika
bosanskog prostora, koje niko razuman neće dovesti u pitanje.
Najkraće rečeno,
bosanski jezik iz prošlosti života baštini i sadržaj i ime, a da pri tome ne
dovodi u pitanje ničije stečevine i ničija prava. U zajedničkoj prošlosti jezika
kao dijela ukupne baštine Bošnjaci prate svoju dionicu bez nastojanja da ospore
prava onih drugih da se prepoznaju kao baštinici u svojim dionicama. Kada
Alberto Fortis, u svojoj knjizi o putovanju po Dalmaciji iz 1774. godine - u
kojoj je objavljena čuvena balada o plemenitoj Hasan-aginoj ljubovci - kaže za
bosanski jezik da je ljepši od onog koji je slušao u Dalmaciji, u toj
regionalnoj oznaci Bošnjaci mogu prepoznati svoju dionicu, a da pri tom nikom
drugom na zajedničkom životnom prostoru ne oduzmu pravo da prepoznaju svoju
dionicu. Isto se može primijeniti na slična spominjanja bosanskog jezika i prije
i poslije Fortisa.
Ponekad se takav afirmativni vrijednosni sud izričito odnosi
na bošnjačku dionicu regionalno određenog bosanskoga jezika, kao u svjedočenju
Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji u putopisu o Bosni iz sredine XIX stoljeća -
dotičući pitanje bošnjačke narodnosne samosvjesnosti u odnosu na istovjerne
Turke - primjećuje: "...Ali nije ni turski Bošnjak Turčin jer nauk Muhameda nije
satro u njemu narav i ćud slavensku, ni ljubav k običajima i jeziku pradjedova
svojih. Ja bi rekao da turski Bošnjak još uvijek najčistije govori bosanski,
samo kad hoće da ne mieša turske rieči." S druge strane, činjenica da će u
sadržaju sintagme bosanski jezik u regionalnom označavanju i drugi narodi
u Bosni prepoznati - zavisno od okvira spominjanja - nešto od svoga jezičkog
naslijeđa, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost korišćenja ove sintagme kod
Bošnjaka u narodnosnom značenju, što je odlučno i konačno prevladalo u praksi u
razdoblju dužem od jednog stoljeća.
5. Bosanski jezik i narodi Bosne
Peta tačka Povelje o bosanskom jeziku glasi: "Istrajavajući na upotrebi
historijskog imena za svoj jezik, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i šire ne
ugrožavaju ničija prava niti prisvajaju nešto što im ne pripada. U tom smislu,
korišćenje naziva bosanski jezik ne uključuje nikakvu težnju ka
unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine." U ovoj tačci
Povelje stekla su se barem tri pitanja koja iskrsavaju pri izgovaranju
sintagme bosanski jezik u različitim kontekstima.
Prvo se tiče
aktualizacije javne upotrebe historijskog naziva za svoj jezik kod Bošnjaka;
drugo se odnosi na pitanja prava Bošnjaka i drugih naroda u Bosni u vezi sa
korišćenjem ovog imena za svoje maternji jezik; treće dotiče moguće težnje ka
unifikaciji ili unitarizaciji na prostoru Bosne posredstvom upotrebe naziva bosanski uz jezik maternji naroda koji nastanjuju ovaj prostor decenijama i
stoljećima korišćen bez diferenciranja po narodnosnoj ili vjerskoj osnovi.
Vremenska razdijelnica koja je bosanske Srbe i bosanske Hrvate navela da za svoj
maternji jezik usvoje narodnosni umjesto zemaljskog pridjeva, tj. srpski
ili hrvatski umjesto bosanskog, uslijedila je od sredine XIX
stoljeća, i to kod bosanskih Srba nešto ranije nego kod bosanskih Hrvata,
primjereno ukupnom toku nacionalnog osvješćenja, koje je provođeno djelovanjem
iz nacionalnih matica.
Dolazak austrougarske vlasti i bosanski Srbi i bosanski
Hrvati dočekali su sa razvijenom sviješću da "anacionalni", zemaljski pridjev
("bosanski") šteti njihovom konačnom narodnom buđenju u Bosni. Djelovanje
srpskih i hrvatskih političara u Bosni na liniji takvog saznanja urodilo je
1907. odlukom austrougarskih vlasti da u službenoj upotrebi pridjev bosanski
bude zamijenjen pridjevom srpsko-hrvatski.
U isto vrijeme austrougarska
vlast donijela je posebnu uredbu kojom se dopušta da Bošnjaci u svojoj
autonomnoj vjersko-prosvjetnoj i izdavačkoj djelatnosti mogu zadržati pridjev bosanski u označavanju svoga maternjeg jezika. Time su Bošnjaci, inercijom
spontaniteta u korišćenju, jedini ostali vjerni spomenutom "zemaljskom" pridjevu
i tako postali djelatni čuvar sintagme bosanski jezik u smislu naziva za
svoj maternji jezik.
Odlukom Zemaljske vlade iz 1907. - čime započinje razrada odgovora na drugo
pitanje iz 5. tačke Povelje - potvrđeno je, dakle, pravo bosanskih Srba
i bosanskih Hrvata da svoj maternji jezik označe primjerenije stupnju njihove
narodnosne svijesti, što je podrazumijevalo zamjenu zemaljskog pridjeva
narodnim, kao što je potvrđeno i pravo Bošnjacima da odabrano, historijsko ime
za svoj maternji jezik zadrže i dalje u upotrebi, opet u skladu sa stanjem
njihove narodnosne svijesti.
U tom kritičnom trenutku bošnjačke i bosanske
historije nisu Bošnjaci uzeli za sebe nešto što im ne pripada, te nisu tada, a
niti kasnije, ugrozili ničija prava: jednostavno su nastavili provoditi
višedecenijsku praksu označavanja svoga maternjeg jezika bosanskim, koja
je samo u rječničkoj liniji pisanih tragova duža od tri i po stoljeća: od
Hevaijeva (1631), preko Kulenderova (1912) tursko-bosanskog do Isakovićeva
(1992) rječnika bosanskog jezika.
Što se tiče navodne opasnosti sadržane u
mogućnosti da Bošnjaci provedu unifikaciju ili unitarizaciju na prostoru Bosne
posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik, aktuelna politička zbilja ne
daje nikakve osnove za takvu zebnju.
Naprotiv: oni kojima se pripisuju
unifikatorske ili unitarističke težnje, Bošnjaci, zapravo se bore za temeljna i
neotuđiva prava svakog naroda koja se odnose na pravo izbora naziva za svoj
maternji jezik, na javnost upotrebe odabranog naziva te na njegovu
ravnopravnost, u temeljnim odlikama iskaza, u medijima, čiji je upliv na najširi
krug primalaca nesaglediv.
Prof.dr. Munib Maglajlić
NA POČETNU STRANICU BOSANSKI JEZIK
Information
Science & Technology
© Copyright by Cavkic ®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Svaka vrsta reprodukcije i kopiranja bez dozvole strogo je zabranjena.
Page Construction: 21/05/2008 Last modified:
11/06/2011
|
