ZA BOSANSKI JEZIK

Prof.dr. Munib Maglajlić

Bilješke uz Povelju o bosanskom jeziku

...I jedan od dokaza Njegovih jeste stvaranje Nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su zaista pouke za one koji znaju... (Kur'an, Rum, 22.)


Uvodna riječ

Sedam bilježaka koje objedinjuje zajednički naslov Za bosanski jezik nastalo je u mjesecima koji su uslijedili nakon objavljivanja Povelje o bosanskom jeziku, pripremljene u Institutu za bošnjačke studije pri Matičnom odboru BZK "Preporod" u Sarajevu i objavljene u proljeće 2002. godine. Bilješke imaju za cilj doprinijeti afirmaciji bosanskog jezika, a nastajale su iz potrebe da se odgovarajućim primjerima i objašnjenjima pospješi prijem Povelje u onom dijelu bosanskohercegovačke javnosti koju zanima njen sadržaj i njene poruke iznesene u sedam sažetih tačaka, a to su prije svega korisnici bosanskog jezika. Argumentacija koja je provedena pobuđena je nastojanjem da se upravo kod Bošnjaka pojača svijest i uveća znanje o važnosti one dionice narodne samosvojnosti koju čini maternji jezik.
Osporavanje prava Bošnjacima da svoj maternji jezik nazivaju bosanskim, povezano sa nekim ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini, izazvalo je nastanak teksta Povelje, u čijoj izradi je učestvovalo ili je samo svojim potpisom podržalo 60 bošnjačkih književnika, jezičkih stručnjaka, učenjaka iz različitih područja, umjetnika i kulturnih poslenika. Međutim, mada je neposredno podstaknuta potrebom društvenopolitičkog trenutka u Bosni i Hercegovini, Povelja duboko zahvata u društvenu zbilju Bošnjaka i kazuje o životno važnim pitanjima za bosanski jezik na tako jezgrovit način da je to čini trajno važnim spisom za bošnjačku kulturu. Naime, u sedam tačaka Povelje naznačena je pozicija bosanskog jezika prema jezicima drugih naroda u Bosni, prema jezičkoj baštini u kojoj se narodi Bosne prepoznaju kao baštinici, prema onome šta je u bosanskom jeziku zajedničko sa drugima, a šta posebno, prema političkoj zbilji u protoku vremena, prema narodnosnim samosvjesnostima najbližih komšija i susjeda, prema vlastitoj, tj. bošnjačkoj etnogenezi, konačno, prema savremenoj političkoj zbilji Bosne. Sve izneseno čini Povelju strateški važnim dokumentom za bošnjačku kulturu.



1. Naš jezik bosanski

Kada je riječ o mogućim značenjima sintagme bosanski jezik, i kada je riječ o istom povodom sintagme bosansko književno srednjovjekovlje, nameće se potreba razmatranja odnosa baštine i baštinika i posljedica koje iz tih odnosa proističu. Međutim, dok je taj odnos u primjeru književne baštine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih baštinika uokviren i statičan, odnos baštine i baštinika kada je riječ o jezičkom naslijeđu otvoren je i dinamičan i promjene društvenopolitičkih okvira u protoku vremena djelovale su na jezičku sliku u Bosni od pada Bosanskog kraljevstva do naših dana. Temeljno različit položaj baštinika jezika bosanskog tokom četiri stoljeća osmanske vladavine bio je razdijelnica i za neke tokove u jezičkom razvoju, koji ipak nije vodio rastakanju bitnog zajedničkog jezgra. Međutim, narastajuća nacionalna (pa i nacionalistička) propaganda iz srpskih i hrvatskih matičnih središta već potkraj osmanske vladavine odsudno i ubrzano slabila je snagu bosanstva i kod Srba, i kod Hrvata u Bosni. Kada takva kretanja u austrougarskom razdoblju dovode do odluke vlasti da službeni naziv za jezik više ne bude bosanski, nego od 1907. srpsko-hrvatski, dolazi do nekih promjena koje ovdje treba istaći. Za tok ove rasprave od presudne važnosti bila je odluka austrougarskih vlasti da Bošnjacima ostavi mogućnost da u svojim autonomnim djelatnostima koje se tiču vjere, vjerskog školstva i publicistike mogu i dalje svoj jezik imenovati bosanskim. Time je početkom XX stoljeća i službeno opečaćena bošnjačka čuvarska uloga temeljnih značenja sintagme bosanski jezik. Ni tada, kao ni danas, Bošnjaci nisu nikome ništa otimali, odnosno prisvajali nešto što im ne pripada; sticajem historijskih (ne)prilika njima je to ostalo jer drugima više nije bilo od značaja, a sami nisu imali poziv iz neke matice, koji bi sadržavo i obavezu da svoj maternji jezik preimenuju. Stvar je političkih manipulacija, pritisaka i zabrana usljed kojih će ovo ime za jezik ponirati i izvirati, da bi se pri prvom slobodnom izjašnjavanju (1991) Bošnjaci ogromnom većinom izjasnili da govore bosanskim jezikom, a ta činjenica istaknuta je prvom tačkom Povelje o bosanskom jeziku, koja glasi: "Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjećaju svojim."



2. Baština i jezik bosanski

U tekstu Povelje o bosanskom jeziku s razlogom je već u uvodnom dijelu poklonjena pažnja pitanju kontinuiteta imenovanja jezika, što je vidljivo iz druge tačke ovog dokumenta, koja glasi: "Korišćenjem naziva bosanski jezik Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika čiji se kontinuitet može pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrđen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjačkoj usmenoj i pisanoj književnosti te u različitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima." Za valjano objašnjenje složenosti kontinuiteta imenovanja jezika o kojem je riječ. od koristi može biti razmatranje odnosa baštine i baštinika, na šta je već ranije ovlaš skrenuta pažnja. Ukazano je već na činjenicu da je odnos književne baštine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih baštinika uokviren i statičan, jer je riječ o pojavi koja je zaokružena i završena. Druga je stvar što je kod Bošnjaka bilo došlo do prekida svijesti o tome da su i oni baštinici književne baštine bosanskog srednjovjekovlja, koju čine crkvene knjige, upravno-pravni spisi i posebno bosanska epigrafika. Taj nehaj i zaborav išao je dotle da su Bošnjaci gubili iz vida da i njihovi preci leže pod stećcima bosanskih velikaša i vladara te ostalih muževa koji su sami dali isklesati ili su im njihovi najbliži naručili i postavili "bilige" na "baštini plemenitoj". Simbolično je taj odnos na zgusnut i slikovit način sadržan u odjeku životnih putanja djece posljednje bosanske kraljice Katarine. Kraljičina kći, princeza Katarina - u usmenoj predaji poznata kao "Kraljeva kći" - umire na putu za Istanbul u Skoplju, već kao muslimanka, a nad mezarom joj biva podignuto turbe, koje će se urušiti u velikom skopskom potresu 1963. godine. Na drugoj strani, sin Sigismund uzima kao musliman ime Ahmed, stiže u Istanbul i pravi impresivnu karijeru, dostižući zvanje sandžak-bega. Prekretnički događaj u etnogenezi Bošnjaka - primanje islama - dovest će do prekida veze sa srednjovjekovljem i zaborava o kojem je bilo riječi, pri čemu će se među Bošnjacima sačuvati svijest da su baštinici pjesništva na orijentalnim jezicima, ali će iz sjećanja izblijediti da su također nasljednici njihovih predaka, "dobrih Bošnjana", a time i pjesničkog nasljeđa u kami urezanog ili u kamenu kovanog u vidu epitafa na njihovim nadgrobnjacima i ostalog što čini književni korpus bosanskog srednjovjekovlja. Slikovito kazano, Bošnjaci su bili zaboravili svoje pretke iz vremena srednjovjekovnih banova i kraljeva onim istim nehajem koji je doveo do zaborava tužnog kraja života "Kraljeve kćeri", označenog usamljenim mezarom na brdu Gazi-baba, ponad starog Skoplja. U znak takvog zaborava predaka napisane su neke važne knjige iz kulturne historije Bošnjaka (Bašagićevi Bošnjaci i Hercegovci, Isakovićevo Biserje i druge). Pogubni zaborav karakterističan za područje književnosti nije, srećom, načeo i rastočio kontinuitet imenovanja maternjeg, narodnog jezika u Bošnjaka, kao bosanskog jezika.
Kada se odnos baštine i baštinika primijeni na područje jezika, onda nije upitno, niti je to Poveljom zanijekano, da su Bošnjaci decenijama i stoljećima i sadržaj i naziv dijelili sa drugim baštinicima jezika bosanskog u nepodijeljenoj, zajedničkoj domovini Bosni. Ali ovaj kompleks nije tako monolitan kako ga neki žele prikazati i temeljito je drukčiji kada se gleda iz unutrašnje perspektive, negoli izvana. Naime, nakon dugog razdoblja imenovanja jezika bosanskim, sredinom XIX stoljeća počinje se ostvarivati razdijelnica u jeziku na koju je načelno već ukazano, pri čemu će se nacionalne nominacije - vjerovatno pod uticajem djelovanja Vuka Karadžića - najranije dogoditi kod Srba; bosanski će se Hrvati, nakon prolaznog ilirskog imenovanja jezika, okrenuti ka hrvatskom imenovanju, dok će Bošnjaci bosansko imenovanje jezika još čvršće i prisnije vezati uz svoje narodnosno osjećanje i brojni su primjeri koji to potvrđuju u drugoj polovini XIX i početkom XX stoljeća.
Međutim, u tom istom razdoblju, tj. skraja osmanske i tokom prve decenije austrougarske vladavine, bosanski Srbi i bosanski Hrvati odsudno se udaljavaju od - što spontano prihvaćenog, što kasnije od vlasti nametanog - zajedničkog bošnjačkog imena za narod, te od bosanskog imena za jezik. Otada bosanstvo u jeziku postaje dio regionalnog označavanja za one koji su bosanske Srbe i bosanske Hrvate promatrali izvana, dok bošnjaštvo u vezi sa narodnim imenom ubrzano blijedi.
Dakle, samo nakon tokova u jeziku na koje je ukazano, a koji su bili posljedica temeljitih društvenih promjena u samoj Bosni i njezinom komšiluku/susjedstvu, moglo se dogoditi da 1907. pod pritiscima izvana i podrškom iznutra bude kod austrougarskih vlasti ishođena promjena u službenom nazivu jezika: srpsko-hrvatski, umjesto bosanski, koji će pod tim imenom - osim u pisanoj djelatnosti koja se ticala autonomnog vjerskog života Bošnjaka - slobodno nastaviti život u Sandžaku, među bošnjačkim iseljenicima u Turskoj i drugim destinacijama, a uvjerljiv dokaz neupitnosti takve prakse i u javnom djelovanju, ali izvan Bosne, donosi prvi štampani tursko-bosanski rječnik pod naslovom Mali tursko-bosanski rječnik Ahmeda Kulendera, objavljen u Monastiru (naziv za Bitolj u osmanskom razdoblju) davne 1912. godine. Uspostavljanjem Kraljevine SHS (1918) sintagma bosanski jezik protjerana je iz javne upotrebe i u spomenutom ograničenom obimu. Tako će u dugom nizu godina nakon 1918. historijsko ime Bošnjak i sintagma bosanski jezik biti nepoželjne i zabranjene, pritisnute hipotekom kalajevštine i bošnjačkog integrizma, navodno uperenog protiv Srba i Hrvata u Bosni ("krunski dokaz": Bašagićeva pjesma Bošnjaku). Ali će ponornica nezaustavljivo izbiti, kao Vrelo Bune, i potvrditi neprekidnost i nepresahlost toka svijesti o bosanskom jeziku kao maternjem jeziku bošnjaka.



3. Bosanski jezik - zajedničko i posebno

U trećoj tački Povelje o bosanskom jeziku - uz potcrtavanje kontinuiteta imenovanja jezika kod Bošnjaka (bosanski), Hrvata (hrvatski), Srba (srpski) - dotaknuto je, mada na u prvom planu, važno pitanje o odnosu zajedničkog i posebnog u standardnim jezicima na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema: "Bez obzira na slična ili različita mišljenja o zajedničkom i posebnom u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema - a koji čini glavninu južnoslovenske jezičke zajednice - smatramo da je u svakom od narodnosnih tokova riječ o jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bošnjaci bosanskim." Kao što je u osvrtima na Povelju već primijećeno, u poentirajućem dijelu ove tačke parafrazirana je i namjenski proširena davnašnja Krležina jezgrovita izjava - data u jeku srpsko-hrvatskih, najblaže rečeno, žustrih rasprava o jeziku sa početka sedamdesetih godina proteklog stoljeća - da je zapravo riječ o jednom jeziku, koji je u zavisnosti od perspektive nosilaca različito imenovan. Kao što se može uočiti, težište u Krležinoj izjavi bilo je na zajedničkom, ali su političke (ne)prilike u njegovoj domaji i šire davale krila gorljivim zagovaračima koji su se zalagali za ono posebno. Neizbježnost zajedničkog i relativnost razlika u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema - barem kada je riječ o leksičkom sloju - duhovito je obuhvaćena sljedećom pučkom rečenicom: "Srbin ima kuću i u kući domaćicu, a Hrvat ima dom i u domu kućanicu!" Postavljeno pitanje o odnosu zajedničkog i općeg u bosanskom jeziku u praktičnom smislu može se sagledati kroz odnos prema hrvatskom i srpskom ne samo u Bosni nego i šire (u kojem slučaju treba dodati još i crnogorski). Neosporna je činjenica da je riječ o jezičkim standardima koji imaju zajedničku osnovu, ali i brojne osobenosti u svakom od nacionalnih tokova, utemeljene u narodnim govorima, u usmenoj i pisanoj književnosti, a očigledne u svim funkcionalnim stilovima - u nauci, u pisanim dokumentima, u različitim vidovima svakidašnje prakse u medijima. U trezvenom pristupu ovom pitanju, bosanski jezik ne treba vještački odvajati od onoga što je sa drugima zajedničko i zapravo nezamjenjivo, niti treba zatajiti ono što je u njemu nedvojbeno osobeno i posebno, na bilo kojoj od mogućih razina: fonetsko-leksičkoj, morfološkoj ili sintaktičkoj. Navođena slikovita narodska izreka, kojom se relativiziraju razlike i upečatljivo kazuje o prepletenosti u jezičkom izrazu Srba i Hrvata, može se - za potrebe zornog ukazivanja na zajedničku jezičku osnovu i spomenutu prepletenost na leksičkoj razini te ponekad na složene međuodnose, i u onome što je zajedničko, i u onome što je posebno - prikazati proširenjem iskaza, koji bi mogao, bez umišljanja da je sve dokraja zakovano, glasiti: "Srbin ima kuću i u kući domaćicu, Hrvat ima dom i u domu kućanicu, Crnogorac ima kuću i u kući stopanicu, a Bošnjak ima kuću i na domu domaćicu!" Razuman pristup pri sređivanju bosanskog jezičkog vrta vodit će računa o utemeljenoj i skladnoj ravnoteži, kako onog zajedničkog u jezičkom izrazu (sa komšijama i susjedima), tako i onoga posebnog. U poslovima oko uređivanja bosanskog jezika - uređivanje koje je u toku, kao i onome koje predstoji - "borba za razlike" u odnosu na jezički izraz komšija i susjeda besmislena je i predstavljala bi gubitak vremena za bošnjačku kulturu, opterećenu brojnim nasušnim potrebama.



4. Bosanski jezik i politika

Središnja, 4. tačka Povelje o bosanskom jeziku, više nego ostale, otvara ono osjetljivo područje društvenog života koje bi se na najsnažniji način moglo označiti sintagmom jezik i politika, a glasi: "Manipuliranja nazivom bosanski jezik u političke svrhe kojih je u pojedinim razdobljima prošlosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom bošnjačkog naroda - kao ni upotreba ove sintagme u regionalnom značenju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost korišćenja ovog naziva kod Bošnjaka u narodnosnom smislu." Upotreba naziva bosanski jezik u političke svrhe odsudno je započela i gorljivo je provođena u austrougarskom razdoblju, a negativne posljedice te prakse protezale su se duže od čitavog jednog stoljeća, do današnjeg dana. Bila je to izravna posljedica Kallayeva pokušaja uspostavljanja transnacionalnog, trokonfesionalnog bošnjaštva/bosanstva, čime je trebala biti neutralizirana nacionalna propaganda iz matica (srpske i hrvatske), na tragu nacionalnog buđenja i osvješćenja bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika. Nešto što je decenijama pa i stoljećima ranije živjelo na spontan način, domovinsko bošnjaštvo/bosanstvo naroda Bosne i bosanstvo njegova jezika, nije se dalo povratiti i djelotvorno artikulirati za političke potrebe, što su bezuspješno pokušavali ne samo Benjamin Kallay nego još i ranije i neki predstavnici Porte u završnim godinama osmanskog prisustva u Bosni. Prije nego što se Kallay bio prihvatio svojih unifikatorskih poslova, neumoljivo i nepovratno su u Bosni bili krenuli procesi razdvajanja po narodnosnoj razdijelnici: kod pravoslavaca najbrže, kod katolika nešto sporije, kod muslimana najsporije. Saobrazno izrečenom, Kallayevo narodno bošnjaštvo/bosanstvo i jezičko bosanstvo pravoslavci će u Bosni odlučno odbiti, katolici će ga izbjeći, a muslimani će ga djelomično zadržati (u jeziku), a u narodnosnom smislu imenovanja će se od njega za neko vrijeme udaljiti. Promatrano u historijskoj vertikali, ni politička upotreba sintagme bosanski jezik niti politikantska osporavanja, čega smo savremenici i svjedoci, ne mogu dovesti u pitanje vjerodostojnost naziva bosanski jezik u Bošnjaka. Još manje to može učiniti pojava korišćenja ove sintagme za regionalno označavanje, ni ona davnašnja, ni ona današnja.

Naime, na brojnim mjestima u različitoj literaturi onih koji su Bosnu gledali izvana sintagma bosanski jezik korišćena je da bi se označio jezik stanovnika Bosne, bez uočavanja razlika ili pridavanja važnosti razlikama medju njima, utemeljenim na vjerskoj ili narodnosnoj pripadnosti. Bez obzira na razlike koje se u nijansama mogu uočavati u opaskama putopisaca i učenjaka, književnika i jezikoslovaca, na jezicima susjednim, slavenskim ili udaljenim, evropskim, zajedničko im je da podrazumijevaju zajedništvo u jeziku stanovnika bosanskog prostora, koje niko razuman neće dovesti u pitanje. Najkraće rečeno, bosanski jezik iz prošlosti života baštini i sadržaj i ime, a da pri tome ne dovodi u pitanje ničije stečevine i ničija prava. U zajedničkoj prošlosti jezika kao dijela ukupne baštine Bošnjaci prate svoju dionicu bez nastojanja da ospore prava onih drugih da se prepoznaju kao baštinici u svojim dionicama. Kada Alberto Fortis, u svojoj knjizi o putovanju po Dalmaciji iz 1774. godine - u kojoj je objavljena čuvena balada o plemenitoj Hasan-aginoj ljubovci - kaže za bosanski jezik da je ljepši od onog koji je slušao u Dalmaciji, u toj regionalnoj oznaci Bošnjaci mogu prepoznati svoju dionicu, a da pri tom nikom drugom na zajedničkom životnom prostoru ne oduzmu pravo da prepoznaju svoju dionicu. Isto se može primijeniti na slična spominjanja bosanskog jezika i prije i poslije Fortisa. Ponekad se takav afirmativni vrijednosni sud izričito odnosi na bošnjačku dionicu regionalno određenog bosanskoga jezika, kao u svjedočenju Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji u putopisu o Bosni iz sredine XIX stoljeća - dotičući pitanje bošnjačke narodnosne samosvjesnosti u odnosu na istovjerne Turke - primjećuje: "...Ali nije ni turski Bošnjak Turčin jer nauk Muhameda nije satro u njemu narav i ćud slavensku, ni ljubav k običajima i jeziku pradjedova svojih. Ja bi rekao da turski Bošnjak još uvijek najčistije govori bosanski, samo kad hoće da ne mieša turske rieči." S druge strane, činjenica da će u sadržaju sintagme bosanski jezik u regionalnom označavanju i drugi narodi u Bosni prepoznati - zavisno od okvira spominjanja - nešto od svoga jezičkog naslijeđa, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost korišćenja ove sintagme kod Bošnjaka u narodnosnom značenju, što je odlučno i konačno prevladalo u praksi u razdoblju dužem od jednog stoljeća.



5. Bosanski jezik i narodi Bosne

Peta tačka Povelje o bosanskom jeziku glasi: "Istrajavajući na upotrebi historijskog imena za svoj jezik, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i šire ne ugrožavaju ničija prava niti prisvajaju nešto što im ne pripada. U tom smislu, korišćenje naziva bosanski jezik ne uključuje nikakvu težnju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine." U ovoj tačci Povelje stekla su se barem tri pitanja koja iskrsavaju pri izgovaranju sintagme bosanski jezik u različitim kontekstima. Prvo se tiče aktualizacije javne upotrebe historijskog naziva za svoj jezik kod Bošnjaka; drugo se odnosi na pitanja prava Bošnjaka i drugih naroda u Bosni u vezi sa korišćenjem ovog imena za svoje maternji jezik; treće dotiče moguće težnje ka unifikaciji ili unitarizaciji na prostoru Bosne posredstvom upotrebe naziva bosanski uz jezik maternji naroda koji nastanjuju ovaj prostor decenijama i stoljećima korišćen bez diferenciranja po narodnosnoj ili vjerskoj osnovi. Vremenska razdijelnica koja je bosanske Srbe i bosanske Hrvate navela da za svoj maternji jezik usvoje narodnosni umjesto zemaljskog pridjeva, tj. srpski ili hrvatski umjesto bosanskog, uslijedila je od sredine XIX stoljeća, i to kod bosanskih Srba nešto ranije nego kod bosanskih Hrvata, primjereno ukupnom toku nacionalnog osvješćenja, koje je provođeno djelovanjem iz nacionalnih matica. Dolazak austrougarske vlasti i bosanski Srbi i bosanski Hrvati dočekali su sa razvijenom sviješću da "anacionalni", zemaljski pridjev ("bosanski") šteti njihovom konačnom narodnom buđenju u Bosni. Djelovanje srpskih i hrvatskih političara u Bosni na liniji takvog saznanja urodilo je 1907. odlukom austrougarskih vlasti da u službenoj upotrebi pridjev bosanski bude zamijenjen pridjevom srpsko-hrvatski. U isto vrijeme austrougarska vlast donijela je posebnu uredbu kojom se dopušta da Bošnjaci u svojoj autonomnoj vjersko-prosvjetnoj i izdavačkoj djelatnosti mogu zadržati pridjev bosanski u označavanju svoga maternjeg jezika. Time su Bošnjaci, inercijom spontaniteta u korišćenju, jedini ostali vjerni spomenutom "zemaljskom" pridjevu i tako postali djelatni čuvar sintagme bosanski jezik u smislu naziva za svoj maternji jezik.

Odlukom Zemaljske vlade iz 1907. - čime započinje razrada odgovora na drugo pitanje iz 5. tačke Povelje - potvrđeno je, dakle, pravo bosanskih Srba i bosanskih Hrvata da svoj maternji jezik označe primjerenije stupnju njihove narodnosne svijesti, što je podrazumijevalo zamjenu zemaljskog pridjeva narodnim, kao što je potvrđeno i pravo Bošnjacima da odabrano, historijsko ime za svoj maternji jezik zadrže i dalje u upotrebi, opet u skladu sa stanjem njihove narodnosne svijesti. U tom kritičnom trenutku bošnjačke i bosanske historije nisu Bošnjaci uzeli za sebe nešto što im ne pripada, te nisu tada, a niti kasnije, ugrozili ničija prava: jednostavno su nastavili provoditi višedecenijsku praksu označavanja svoga maternjeg jezika bosanskim, koja je samo u rječničkoj liniji pisanih tragova duža od tri i po stoljeća: od Hevaijeva (1631), preko Kulenderova (1912) tursko-bosanskog do Isakovićeva (1992) rječnika bosanskog jezika. što se tiče navodne opasnosti sadržane u mogućnosti da Bošnjaci provedu unifikaciju ili unitarizaciju na prostoru Bosne posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik, aktuelna politička zbilja ne daje nikakve osnove za takvu zebnju. Naprotiv: oni kojima se pripisuju unifikatorske ili unitarističke težnje, Bošnjaci, zapravo se bore za temeljna i neotuđiva prava svakog naroda koja se odnose na pravo izbora naziva za svoj maternji jezik, na javnost upotrebe odabranog naziva te na njegovu ravnopravnost, u temeljnim odlikama iskaza, u medijima, čiji je upliv na najširi krug primalaca nesaglediv.

Prof.dr. Munib Maglajlić

 

NA POČETNU STRANICU BOSANSKI JEZIK

Information Science & Technology

© Copyright by Cavkic ®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Svaka vrsta reprodukcije i kopiranja bez dozvole strogo je zabranjena.
Page Construction: 21/05/2008 Last modified: 30/01/2010