Bosanski jezik
ORBUS
BOŠNJACI I
NJIHOV JEZIK
KROZ HISTORIJU
Još davno, u
I/II vijeku nove
ere, rimski
historičar
Apij
(v. Mustafa
Imamović:
Historija
Bošnjaka), koji
mora da je bio
izuzetno
značajan pisac
onoga vremena,
jer njegovi
potomci nazvaše
najljepšu ulicu
u centru Rima
Via
Apija,
zapisao je ime
Bosna
- svakako u
fonološkom liku
aktuelnog jezika
onoga vremena.
Takođe,
vizantijski car
i pisac
Konstantin
Porfirogent,
sredinom X
vijeka, u svom
djelu “O
narodima’’
(‘’De
administrando
imperii’’)
zapisao je ime
Bosna,
i Usora, kao i
ime naroda koji
je ove oblasti
nastanjivao, te
i njegove
susjede, u
strukturalnoj
varijanti svoga
jezika.
Krajem XII
vijeka, bosanski
ban Kulin svojom
Poveljom
Dubrovčanima
potvrđuje ime
geografskog
pojma i države
Bosna,
a time i ime
jezika svih
Bošnjaka odnosno
bosanskog jezika.
A onda, tokom
narednih
stoljeća, mnogi
pisci,
hroničari,
putopisci,
vladari, vjerski
dostojanstvenici
iz ovih i
susjednih
oblasti i država
bilježili su ime
Bosna,
ne samo
kao hidronim //
toponim (ime
rijeke i ime
države) već i
njen
antroponimski
derivat;
impresivno su
isticali ljepotu
bosanskog jezika
(kao ‘’lijepi
jezik dobrih
Bošnjana’’, i
sl.). U usmenoj
i pisanoj
tradiciji s
osobitim žarom
afirmisano je
etničko ime
Bošnjak
i ime jezika
ovoga naroda -
uvijek u
pozitivnoj
konotaciji kako
u poetskom tako
i u
administrativno-političkom
diskursu. A u
vrijeme Osmanske
Carevine ovaj
jezik je bio i
jedan od
diplomatskih
jezika na Porti,
a ne neki drugi
iz grupe
južnoslovenskih
jezika - kako je
insinuirano u
nebesko-romantičarskoj historiografiji.
Zapisi o Bosni,
Bošnjacima i
bosanskom jeziku
potvrđeni su i
na mnogim
stećcima
bosanskohercegovačkih
(ali i
sandžačkih -
prema najnovijim
istraživanjima)
bogumila
- “dobrih
Bošnjana’’,
te
kasnije u svim
zapisima i
djelima pisaca
alhamijado
književnosti
Bosne i
Hercegovine i
Sandžaka (vrlo
impresivno u
poetici
novopazarskih,
užičkih,
bjelopoljskih,
pljevaljskih
alhamijado
stvaralaca),
zatim u svim
poetskim
oblicima usmene
bošnjačke
tradicije, u
naučnim djelima
i djelima novije
bošnjačke
literature i
istorije
kulture.
Činjenica je da
trajnost
lingvističkih
supstrata
otključava sva
vrata najstarije
istorije i
najstarijih
kultura, pa i
onih u Sandžaku
u kojem žive
Bošnjaci, i
drugi narodi.
Dakle,
istorijske
činjenice
potvrđuju da je
jezik sandžačkih
Bošnjaka
bosanski
odnosno
bošnjački - kao
njegov
alternant, isto
onako i onoliko
kakav je u
matičnoj državi
Bosni i
Hercegovini. To
je onaj lijepi
jezik ‘’dobrih
Bošnjana’’ koji
kao istorijska i
kulturna
tekovina traje
neprekidno od
Povelje bana
Kulina do danas.
Za ovaj jezik
Radoslav
Katičić,
hrvatski
lingvista, sa
naučnom
sigurnošću i
autoritetom je
rekao (u
časopisu
‘’Jezik’’ br. 35
/ 1987):
‘’…naziv jezika
po imenu naroda
izriče nešto po
sebi jednostavno
i očito:
postoji narod i
taj narod ima
svoj jezik’’.
O ljepoti
bosanskog //
bošnjačkog
jezika i
njegovoj
poetskoj
semiotici i
govornoj
fleksiji i
funkcionalnosti
oduševljeno je
pisala
književnica
Isidora
Sekulić
(v. Bosanski
jezik, govor i
stil, 1941):
“Jezik
Bosne, to je
jedna kolektivna
umetnost čiste
genijalnosti, od
ranga narodnih
umotvorina, ali
koja nije samo
čudo prošlosti,
nego je i čudo
sadašnjosti.’’
Jezik Bošnjaka
Sandžaka,
dakle
bosanski //
bošnjački, ima
svoju
autentičnost u
djelima
sandžačkih
pisaca: Ćamila
Sijarića,
Muhameda
Abdagića, Ragipa
Sijarića, Zaima
Azemovića,
Marufa
Fetahovića, Husa
Bašića, Safeta
Sijarića, Hoda
Katala, Semihe
Kačar, Bele
Isović Džogović,
Omera Turkovića,
Ismeta Rebronje,
Rasima
Ćelahmetovića,
Murata Baltića,
Jasmine Mekić -
Međedović, Edite
Dautović, Šabana
Šarenkapića,
Mevlude Melajac,
Zihnije Bulića,
narodnog pjevača
Džemaila
Arnautovića,
osobito i do
najviših
jezičko-folklornih
visina u epici
Avda Međedovića
(sandžačkog
Homera), Ćor
Husa Husovića,
Murata
Kurtagića, Ašira
Ćorovića, Kasuma
Rebronje, a
prvenstveno u
govoru naroda
Sandžaka.
Ulaženje u
detalje nije
namjera ovoga
rada već samo
njegova
generalna
retrospektivna
vertikala i
historijska
dijahronija u
funkciji
informacije za
onaj auditorij
koji je još u
dilemi i kojem
su ime ovoga
naroda i njegov
jezik
nepoznanica i
nesigurnost.
Isto onako i
onoliko koliko
su Srbi, Hrvati,
Slovenci,
Makedonci,
Crnogorci,
Bugari, i drugi
balkanski
narodi, i
Bošnjaci su
imali svoju
književnost na
narodnom
(bosanskom)
jeziku. Imali
su i svoju
pisanu
književnost i
pisanu tradiciju
- uključivši i
one učene
pjesnike koji su
pisali na
turskom,
perzijskom i
arapskom i tečno
govorili ove
jezike velikih
civilizacija i
literatura, što
je dovoljna
potvrda
da Bošnjaci nisu
bili nepismen
narod već
naprotiv vrlo
pismen i
afirmisan dobrim
djelima svih
ondašnjih
književnih vrsta
i žanrova.
Za stavljanje
govorā // jezikā
iz okvira
štokavskog
dijalekta pod
jedan (srpski)
imenitelj
najviše je činio
(i učinio)
Vuk St.
Karadžić,
i
njegovi
nasljednici
kasnije,
formulišući i
uspostavljajući
velikosrpski
jezički,
kulturološki i
nacionalni (i
nacionalistički)
program, iz
kojeg su kasnije
proizilazili
“Načertanije’’
Ilije Garašanina
pedesetih godina
XIX vijeka,
Program
o iseljavanju
Bošnjaka i
Albanaca u
Tursku
koji su sačinili
Vasa Čubrilović
i Ivo Andrić u
organizaciji
Srpskog
kulturno-prosvetnog
kluba pred Drugi
svjetski rat,
Program
o etnički čistoj
Srbiji
Stevana
Moljevića i
Dragiše Vasića,
te
Memorandum
SANU osamdesetih
godina XX
vijeka. U ovom
kontekstu su i
velikosrpske
aspiracije na
teritorije od
Soluna do
Karlobaga i
dalje do Graca i
Beča, te na
sjeveru do
Budima i istočno
do Temišvara i
Vidina. Ovome se
može dodati i
romantičarska
opsesija
vaskrsavanjem
vizantijskog
carstva pod
mačem Srbije i
uspostavljanjem
srpske
prijestolnice u
Carigradu.
Promotori ovoga
velikosrblja
bili su neki
spisatelji i
intelektualci
tokom XX vijeka,
i najzad oni
okupljeni oko
tzv. ‘’Bele
ruže’’ koja je u
vrijeme ovih
zadnjih ratova
zaprečavala
prolaz na
relacijama više
Đerdapa
brodovima da
plove Dunavom.
Sve je bilo u
funkciji srpstva
i svetosavlja
čiji su
transparenti
bili ‘’Srbi sve
i svuda’’,
srpske su zemlje
tamo gdje se
nalazi makar
jedan srpski
grob, Srbi su
najstariji narod
na svijetu (up.
Milja Vujanović,
Relja Novaković,
V. Šešelj, i
dr.), Srbi su
nebeski narod, i
Bog je Srbin,
svete srpske
zemlje itd.
Bošnjacima se
prijetilo
odsijecanjem
prstiju,
pisani su romani
genocidne poruke
(‘’Nož’’ - Vuk
Drašković) i
tzv. ‘’studije’’
nacional-šovinističke
propagande
(‘’Srbi i
Šiptari’’ -
Novica
Vojinović).
Indikativno je
da sve ove
nacionalističke,
velikodržavne i
fašističke
komponente
potiču još od
Save
Nemanjića
i onih njegovih
vatopedskih i
hilandarskih
krmčija
(statuta) i
drugih spisa i
aktivnosti po
zemlji Raškoj
(Rasciji), što
je poslužilo
Nemanjićima da
otimaju zemlje
drugih naroda po
Balkanu i da ih
proglašavaju
srpskim svetim
zemljama.
Jedna varijanta
najgore
fašističke
ideologije
osmišljena je u
agresivnom
pravoslavlju i
njegovom
vjerskogenocidnom
radikalizmu od
XII vijeka do
danas, a njegovi
interpretatori i
realizatori su
ekstremno
sveštenstvo,
nacionalistički
intelektualci
(pisci,
političari,
istoričari,
akademici i dr.)
i vladari
pomućene pameti.
U ovom
genocidnom
kontekstu
stvorena je
ideja o
tzv. državnom
jeziku,
o srboslavlju i
Srboslaviji, o
etničkim
čišćenjima i
pokoljima u ime
vjere (‘’srpske
vere’’) i
srpskohrišćanskog
paganizma.
Svoju
jezičku reformu
Vuk je
započeo 1814.
godine, da bi
već 1818. svojim
Rječnikom
srpskoga jezika
verifikovao
dominaciju ovoga
jezika nad
ostalim
južnoslovenskim
jezicima i
stavio pod isti
imenitelj jezik
Srba u Šumadiji,
Srba u Vojvodini
i na Kosovu,
zatim jezike
svih Bosanaca,
Crnogoraca,
Hrvata (sem
čakavaca i
kajkavaca), te
Vlaha u istočnim
dijelovima
Srbije. Ovaj
Rječnik
je doživio
nekolika
izdanja, poslije
1818. godine:
1827, 1854,
1896, 1930, i
zadnje poslije
1960.
Cjelokupna
Vukova reforma,
uz pomoć
notornog
austrofila
Kopitara
i Beča,
odvijala se u
kontekstu
suprotstavljenih
interesa
Austrougarske i
Rusije i
konflikata sa
Turskom. Vuk je
vješto koristio
i jedne i druge
i uspostavljao
temelje ne samo
srpskoj usmenoj
i pisanoj
kulturi na
narodnom jeziku,
oponirajući
nastojanjima
crkve, nekih
konzervativnih
pisaca i
aktuelnih
predstavnika
vlasti u Srbiji,
već je
uspostavljao i
osnove za buduće
nacionalističke
i velikosrpske
projekte.
Hrvatski
intelektualci
(prvenstveno
pisci - Ljudevit
Gaj, Ivan
Mažuranić, Ivan
Kukuljević
Sakcinski,
Stanko Vraz,
Petar Preradović
i dr.) okrenuli
su se
kodifikaciji
svojega
hrvatskoga
jezika kao
alternaciji
Vukovoj reformi.
Rezultat svega
ovoga je i onaj
Bečki
dogovor 1850.
godine,
gdje su se
srpski i
hrvatski
‘’predstavnici’’
sporazumjeli o
jezicima:
srpskom i
hrvatskom.
Dotadašnji
jezici
(dijalekti)
Hrvata čakavski
i kajkavski
transformisani
su u dijalekte
drugoga reda u
odnosu na
rasprostranjenost
štokavskog
govora kao
zajedničkog za
Srbe i Hrvate,
ali sa vrlo
složenim
lingvonacionalnim
distinkcijama.
Hrvatština je
počela
funkcionisati
isto onako kao
velikosrpsko
srbovanje - do
današnjih
vremena. U tom
nacionalističkom
zanosu i
suprotstavljanju
Srba i Hrvata,
stradali su
drugi narodi
(etnička
čišćenja) a
njihovi jezici i
kulture su
ignorisani ili
posrbljavani i
pohrvaćivani.
Nekako skoro da
su izdijeljena i
narječja -
ekavsko i
ijekavsko, kao
dvije varijante:
zapadna
i istočna
(ili
zagrebačka i
beogradska).
Ikavskom govoru
oduzet je
imunitet
standarda.
Bečki
dogovor 1850.
godine
nije uspio da
pomiri vjekovne
svađe između
Srba i Hrvata. I
jedni i drugi
pomjerali su
etničke i
jezičke granice
- jedni prema
zapadu, drugi
prema istoku.
U Beču se
razgovaralo o
nekim opštim
lingvističkim
problemima, koji
su inače bili
realnost, ali do
jedinstvenog
pravopisa i
gramatičnosti
nikada nije
došlo. Na jednoj
strani
Belićeva
lingvistička
škola
temeljena na
Vukovim idejama,
na drugoj
Boranićeva
temeljena na
Gajevom
jezičko-pravopisnom
konceptu.
Novosadski
dogovor 1960.
godine
bio je
ponovljeni
Bečki
dogovor,
ali su
i ovoga puta
razlike ostale
iste i
nepremostive,
sve do pobune
Srba i Hrvata
početkom
devedesetih
godina XX vijeka
koje su
rezultirale
genocidom. Srbi
su verifikovali
svoj srpski
jezik, Hrvati
svoj. Slovenci
su se nekako
izvukli,
Makedonci
takođe. Najveći
ceh su plaćali
Bošnjaci i
Albanci - sve
dok su se
izborili za
svoju
samobitnost.
Bošnjaci, koji
su imali svoju
istoriju,
kulturu,
tradiciju, jezik
- još od vremena
onih ‘’dobrih
Bošnjana’’ i
bana Kulina
izborili su se
za svoj
jezik i svoje
nacionalno ime
Bošnjak.
Konačno, Srbi i
Hrvati morali su
to priznati.
Sada, u korpusu
ukupne bošnjačke
kulture i
historiografije
predstoji
‘’pročišćavanje’’
svega onoga što
je Bošnjacima
nadodavano,
odnosno vraćanje
onog što im je
oduzimano.
Nisu
Srbi i Hrvati
“sve i svuda’’.
Ako im
se običnom
osnovačkom
računicom
oduzmu
Bošnjaci
(tobožnje
poturice),
Vlasi, Romi,
Aromani,
Arumuni,
poslovenjeni
Srbljaci
(raniji
naziv za
Vasojeviće
odnosno za
Crnogorce
vlaškog
porijekla) i
poslovenjeni
Iliri, onda će
Srba, Crnogoraca
i Hrvata biti
onoliko koliko
ih ostane.
Neki još
lamentiraju za
srpskohrvatskim
//
hrvatskosrpskim
‘’jezikom’’ -
novosadskim
lingvističkounitarnim
kompozitom kao
projektom
političke
prisile nad
prirodnim
jezicima. Ipak,
oni moraju poći
do Beograda i
Zagreba i
zamoliti Srbe i
Hrvate da se
izmire, a po
mogućnosti i da
zakažu još jedan
pravopisno-jezički
dogovor - pa
makar na
Mjesecu. Ovoga
puta bi obavezno
morali pozvati
lingviste Bosne
i Hercegovine i
Crne Gore, ali i
one iz Sandžaka
i šarplaninske
jezičke izoglose
- da oslušnu šta
se to tamo radi.
Slobodna
upotreba jezika
naroda i
nacionalnih
zajednica
osnovni su
demokratski
principi
suvremenog
društva i
primarni
standardi svih
međunarodnih
dokumenata -
deklaracija i
konvencija.
Novosadski
dogovor
je isključivao
postojanje
bosanskog i
crnogorskog
jezika, a neke
dijalekte je
neprirodno
uklapao u tzv.
jezičke
varijante i
političke mape.
Dijalektološka
karta danas je,
međutim,
drugačija.
Ranije
dijalekatske i
jezičke granice
su se
promijenile.
Njihove izoglose
i aree dobile su
nova naučna
tumačenja -
bazirana na
nepolitičkom
jezičkom
materijalu.
Pisci, svrstani
u varijante -
zapadnu ili
istočnu, i u
državne etnikone
(srpski,
crnogorski,
hrvatski),
revolarizovani
su i vraćeni
svojem jezičkom
i nacionalnom
stablu (Mehmed -
Meša Selimović,
Osman Đikić,
Musa Ćazim
Ćatić, Skender
Kulenović, braća
Dizdar, Zija
Dizdarević, i
dr.).
I ono narodno
lirsko i epsko
blago, i njegov
jezik, vraćeni
su narodu u
kojem su
nastajali i
kojem pripadaju.
Vuk i
njegovi
istomišljenici
vodili
su u Srbiji, i
oko nje, borbu
za afirmaciju
narodnog jezika
i usmene narodne
tradicije, što
je naučno
promovisano i
knjigom ‘’Rat za
srpski jezik i
pravopis’’ Đure
Daničića (izd.
1847.).
Vukova reforma
jednom svojom
nacionalističkom
komponentom
(onom ‘’Srbi sve
i svuda’’) našla
je pedesetih
godina XIX
stoljeća, i
dalje tokom XX,
ne samo jezičku
potvrdu već i
nacionalističku,
i genocidnu, u
djelima kao što
su Njegošev
“Gorski
vijenac’’
(ona ‘’Istraga
poturica’’ prva
je literarna
potvrda etničkog
čišćenja,
međunacionalne i
međuvjerske
mržnje i pokolja
koji su
slijedili tokom
tri stoljeća -
do danas), zatim
u nekim pjesmama
Branka
Radičevića
(fragmenti iz
“Đačkog
rastanka’’)
i Đure Jakšića
(“Otadžbina’’)
, u
djelima Janka
Veselinovića
(“Hajduk
Stanko’’)
, kao i
u srpskim epskim
pjesmama, te u
crnogorskoj i
hrvatskoj epici.
I posebno u
novijoj
književnosti
u djelima Iva
Andrića.
Sa one
druge strane -
hrvatske,
etnička i
vjerska mržnja
utemeljene su u
spjevu Ivana
Mažuranića
(“Smrt
Smail-age
Čengića’’).
Crnogorsko
usmeno i pisano
pjesništvo
bavilo se samo
guslanjem o
odsijecanju
glava,
‘’viteškim
pljačkanje i
plijenjenjem
ovaca, otmicom
bula, istragama
poturica - sve
po programu
pjesme
‘’Onam’, onamo,
za brda ona’’
i
“Balkanske
carice’’,
kao i naricaljke
“Ćeraćemo se
još’’
Matije
Bećkovića. Ovoj
genocidnoj
poetici mogu se
pridodati i
hajdučki ciklusi
paljanskih
odmetnika.
Činjenica je da
su neke
knjaževine
nastajale iz
hajdučije i da
je njihova
‘’šumska etika’’
ostala do danas
glavna literarna
tematika.
Dobrica Ćosić je
nešto posebno -
vitez hajdučkog
srca u borbi s
vjetrenjačama od
urednika
‘’Mladog borca’’
do očuha nebeske
nacije (Ova
nacija je imala
više otaca - od
Vatopeda do
Haga).
Vuk
je, kao veliki
nacionalista,
smislio one
formulacije o
srpskom jeziku i
srpskoj usmenoj
i pisanoj
tradiciji - kao
jedinoj i
dominantnoj u
odnosu na
kulture ostalih
naroda i
nacionalnih
zajednica.
Prvo, sve je
stavljao u
korpus srpske
etnogeneze
(imena naroda,
njihove govore,
dijalekte i
narječja,
tradiciju i
kulturu, pisce
drugih vjera i
etničkih
pripadnosti
imenovao
srpskim,
prepravljao
jezik nekih
narodnih
tvorevina - npr.
u sevdalinkama,
baladi
‘’Hasanaginica’’,
pjesmi ‘’Sunčeva
ženidba’’,
narodnim
pričama, legendi
o Aliji
Đerzelezu, i
dr.), mijenjao
imena ličnosti u
nekim pjesmama i
pričama i
upisivao srpska:
Fata // Kata
(‘’Lepa Kata
ićindiju
klanja’’),
Ajkuna //
Anđelija (u
epskim
pjesmama), Mejra
// Mara (‘’Bosa
Mara Bosnu
pregazila’’),
Mujo // Jovo
(‘’Vjetar ružu
niz polje
nosaše’’), Alija
Đerzelez //
sveti Nikola (u
narodnim
legendama),
mijenjao imena
kazivača i
pjevača, i sl.
(Ovaj diskurs
može biti tema
jednog posebnog
rada).
Drugo,
istočnohercegovačke
govore Vuk je
proglasio
srpskim
književnim, iako
je u ono vrijeme
u cijeloj
Hercegovini bilo
dominantno
muslimansko
bošnjačko
stanovništvo i
da je ova
istočnohercegovačka varijanta
ustvari
jezik Bošnjaka
Bosne i
Hercegovine.
U ovom kontekstu
treba reći, da
su šumadijski i
vojvođanski
govori
‘’dodati’’ i
uključeni u
srpske govore sa
‘’Vukovom
hercegovačkom
komponentom’’.
I treće,
formulaciju
“Piši
kao što govoriš,
čitaj kao što je
napisano’’
Vuk je
preuzeo od
njemačkog
gramatičara
Adelunga
koji je
usmjeravao
njemački
pravopis ka
fonetskim
principima
(odnosno
neetimološkim),
drugačijim nego
što je kod
Francuza i
Engleza.
Vukova
pravopisno-fonetska
formulacija nije
se odnosila na
bosanski
jezik,
jer je njegova
narodna
struktura bila u
govornoj i
literarnoj
funkciji od
najstarijih
pisanih
spomenika i
zapisa i tokom
njegove
istorijske
evolucije i
afirmacije - sve
do danas.
Narodna
komponenta ovoga
jezika bila je
dominantna i u
vrijeme turske
vladavine, u
Bosni i
Hercegovini bila
je u funkciji
službenog
jezika, a duže
vrijeme i u
diplomatskoj
funkciji na
Dvoru turskih
careva.
Fleksibilnost
ovoga jezika
ogleda se i u
njegovoj
prirodnoj
jezičkoj
sposobnosti da u
svoj veliki
bosanski
// bošnjački
glosarij
‘’apsorbuje’’
mnoge
orijentalizme
(turske,
arapske,
persijske riječi
- ne samo
fleksivne
prirode već i
one
aglutinativne) i
da ih
inkorporira u
gramatičke
kategorije
bosanskoga
jezika i njegove
sociolingvistike.
Vuk i njegovi
sljedbenici
negirali su
istorijsku
realnost
bosanskog
jezika, i sve
njegove usmene i
pisane
vrijednosti
uključivali u
korpus srpskog
jezika i njegove
istorije. S tih
razloga je i
veliki njemački
pjesnik
Gete
bio u zabludi
imenujući
srpskom onu
lijepu baladu o
plemenitoj
Hasanaginici.
Istu sudbinu
imala je i
pjesma o Omeru i
Merimi, kao i
cjelokupno
usmeno
stvaralaštvo
Bošnjaka.
Prisvajali su ga
Srbi i Hrvati, a
u oblasti
Šar-planine, kao
i u oblasti
Kuksa u
Albaniji, jezik
i usmeno
stvaralaštvo
tamošnjih
Bošnjaka
prisvajali su
Srbi i
Makedonci.
Još prije Vukove
reforme,
Dimitrije
Obradović
Dositej je pisao
o srpskom jeziku
i potrebi
uvođenja u
književnost
njegove narodne
varijante, jer
‘’kakve koristi
imamo od jezika
koji jedva jedan
od deset hiljada
kako valja
razume’’. U ovom
jezičkom
diskursu Dositej
piše i o
Bošnjacima, u
ovakvoj
interpretaciji -
da će Bošnjaci
biti Bošnjaci
dok Turci
vladaju ovom
zemljom, a
poslije će biti
ono što su bili
njihovi preci.
Dositej je očito
ovim motivisao
Vuka i sve druge
velikosrbe da
svoje
nacionalističke
aktivnosti
usmjere protiv
Bošnjaka i svih
muslimana na
Balkanu. Ipak,
stvarnost je
bila, i ostala,
drugačija.
Poslije
Berlinskog
kongresa 1878.
godine,
nacionalna
pozicija
Bošnjaka i
status njihovog
jezika anulirani
su genocidnim
metodama, i
posebno poslije
balkanskih
ratova i poslije
oba svjetska
rata.
Berlinski
kongres označio
je sve prethodne
i buduće
genocide nad
Bošnjacima,
Albancima,
Romima, Turcima,
Vlasima (u
Istočnoj
Srbiji),
Mađarima i
Rumunima (u
Vojvodini),
Makedoncima, kao
i etničkim
grupama u
novonastalim
balkanskim
državama.
Posljedice
Berlinskog
kongresa su
etnička čišćenja
u Bosni i
Hercegovini,
Crnoj Gori i
Srbiji (genocidi
u Nikšiću,
Podgorici,
Kolašinu, Spužu,
Šahoviću i Lever
Tari, Užicu,
Nišu, kao i u
mnogim mjestima
u Sandžaku).
U svim
Jugoslavijama
Bošnjaci su
nacionalno
imenovani
čitavom skalom
odrednica, bez
njihove
kolektivne
volje, kao na
primjer:
poturice, Turci,
Balje, Isakovci,
Muhamedovci,
Srbi // Hrvati
muhamedanskog
zakona, Srbi //
Hrvati
muslimanske
vjeroispovjesti,
islamizirani
Srbi // Hrvati,
neopredijeljeni,
Srbi //
Crnogorci //
Hrvati //
Makedonci //
Muslimani
(1974), i najzad
odrednicom
Bošnjaci
(svojom voljom).
Bošnjaci u
oblasti Gore,
Župe, Podgora i
Prizrena, kao i
oni preko bivše
državne granice
(oblast Kuksa)
imenovani su još
i odrednicama:
najstariji Srbi
(a njihov jezik
kao najstariji
srpski, odnosno
kao dijalekat
srpskog jezika),
kao Goranci //
Gorani (što je
geografski
pojam, a ne
etničko-nacionalni),
te kao Makedonci
(a njihov jezik
makedonski), i
sl. (ponekad i
kao Torbeši,
Šopovi, Boškaci,
Šarplaninci -
najčešće u
govornoj
komunikaciji).
Poslije Prvog
svjetskog rata u
Jugoslaviji su
ozvaničeni
jezici: srpski,
hrvatski i
slovenački.
Belićevim
pravopisom
(i njegovom
lingvističkom
školom) s
početka četvrte
decenije XX
vijeka
verifikovana je
norma srpskoga
jezika, dok je
Boranićevim
pravopisom
verifikovana
norma hrvatskoga
jezika. U
Sloveniji je to
svojim
pravopisom
učinio
Stanko Škrelj.
Belićev i
Boranićev
pravopis bili su
aktuelni sve do
Novosadskog
dogovora
(1960. god.). U
nacionalne
afirmacije
srpskohrvatskog
//
hrvatskosrpskog
jezika uključile
su se JAZU,
SANU, instituti
za srpski
odnosno hrvatski
jezik, mnogi
lingvisti i
književnici, te
kompletna
režimska
politika.
U prvoj
Jugoslaviji
negirani su
makedonska
nacija i
makedonski
jezik. Makedonci
su stavljeni pod
odrednicu srpski
(starosrpski;
ili dijalekti
Južne Srbije;
up. Belićeve
‘’Dijalekte…’’).
Čak su i prvi
slovenski
(grčki)
misionari Ćirilo
i Metodije
nazivani srpskim
apostolima.
Danas ih
Makedonci
nazivaju svojim,
a neki naučnici
(bugarski)
nazvali su ih i
grčkim
špijunima. Ipak,
u svemu ovome
objektivna nauka
ima glavnu
riječ.
Glagoljica i
ćirilica
različito su
imenovane tokom
svoje istorije
(up. redakcije
oba pisma).
Na teritorijama
dominacije
srpskoga jezika
upotreba
latinice
bila je
sekundarna,
skoro
fakultativna.
Cjelokupna
izdavačka
djelatnost,
uglavnom, bila
je ćirilična ne
samo u Srbiji
već i u Bosni i
Hercegovini,
Crnog Gori,
Kosovu,
Vojvodini,
Makedoniji.
Bukvar
je isprogramiran
i za nesrpske
narode, sa
tekstovima i
ilustracijama
ponižavajuće
konotacije i
nacionalističke
edukacije.
Poslije Drugog
svjetskog rata,
u sklopu
globalne
revolucije i
ideologije
rješavana su
pitanja
nacionalnih
sadržaja naroda,
narodnosti,
etničkih grupa,
vjerskih
zajednica,
jezika i
kultura, ali je
sve to
usmjeravano pod
odrednice
velikosrblja i
velikohrvatstva.
Na filozofskim
// filološkim
fakultetima
formirane su
grupe za
jugoslovenske
jezike i
književnosti,
ali su se na
njima izučavali
uglavnom srpski
i / ili hrvatski
književno-jezički
sadržaji.
Identitet,
tradicija,
književno-jezička
kultura,
istorija
Bošnjaka
integrisane su u
srpske odnosno
hrvatske (i
crnogorske)
nacionalne
kulture pod
geslom
socijalističke
unitarizacije,
ateizacije,
internacionalizma
i ‘’viših
ciljeva’’.
Promovisana je i
ideja o
jugoslovenstvu,
kao mamac za
etnička i
nacionalna
poništavanja
naroda nesrpske
i nehrvatske
prošlosti.
Kreatori ovih
socijalističko-nacionalnih
projekata
sjedili su u
komitetskim
foteljama u
Beogradu,
Podgorici i
Zagrebu, i u
lokalnim
partijskim
komitetima po
šemi ‘’odozgo
dole’’.
Novosadski
“pravopisni
dogovor’’
ustvari je bio
politički
dogovor između
Srba i Hrvata.
Organizovale su
ga dvije Matice
i dvije
Akademije nauka
(po direktivi
aktuelnih
političara i
političke
vrhuške), s
motivacijom
kulturno-jezičkog
približavanja
Srba i Hrvata.
Drugi narodi i
nacionalne
zajednice niti
su konsultovani
niti su njihovi
predstavnici
(naučni radnici,
pisci,
političari)
pozvani.
Zvaničan
rezultat
Novosadskog
dogovora
bio je
kodifikacija i
afirmacija
zajedničkog
(jedinstvenog)
pravopisa Srba i
Hrvata - odnosno
verifikovanje
jedinstvenih
pravopisnih
normi i
književnojezičkih
standarda.
Dogovorom je
promovisan tzv.
srpskohrvatski
//
hrvatskosrpski
odnosno srpski
ili hrvatski
jezik, što je
apsurd u
svjetskoj
lingvistici i
korpusu
prirodnih
svjetskih
jezika. Neki
lingvisiti ‘’od
znanja i
političke
podobnosti’’
ukazivali su na
strukturu i
semiotiku ovih
morfema i
‘’bratskih’’
kompozita - na
njihovu
neodrživost //
održivost,
nacionalističku
(srpsku i
hrvatsku)
konotaciju i
karakter.
Crnogorski jezik
i kultura
smješteni su u
srpski
kulturno-istorijski,
i nacionalni,
korpus.
Bošnjačka
kulturna
tradicija i
jezik gurnuti su
jednim dijelom u
srpski i drugim
dijelom u
hrvatski
standard.
Indikativno je,
međutim, da
na
Novosadskom
dogovoru nije
prisustvovao
nijedan
predstavnik
Bošnjaka niti je
iz bošnjačke
usmene i pisane
literarne
tradicije
ekscerpirana
uobičajena
jezičko - pravopisna
materija.
Sve je,
dakle, ostalo u
sferi srpskog i
hrvatskog
književno-jezičkog
hermetizma i
velikodržavne
nacionalkulture.
Raspadom
jugoslovenske
zajednice,
raspao se i ovaj
vještački
pravopisni
kodeks - na
srpski i
hrvatski. Ideja
o jedinstvenom
jeziku takođe -
na srpski i
hrvatski jezik.
Iza ovoga
uslijedila je,
sasvim logično i
prirodno,
promocija
nacionalnog
imena
Bošnjak,
umjesto svih
prethodnih i
umjesto
neadekvatnih
struktura i
formulacija
Musliman,
Bošnjak-musliman,
Jugosloven, i
dr. U Gori,
Podgoru i
Prizrenu bilo je
manipulacija da
se Bošnjaci ovih
krajeva imenuju
odrednicom
‘’Muslim-Slavs’’
(nešto kao
slovenski
Muslimani),
Goranci //
Gorani
(regionalnim
imenom -
promovisanim i
od nekih
lokalnih
političara), pa
čak i Makedonci
// makedonski
Muslimani (nuđen
im je i
makedonski
pasoš, odmah).
Nacionalno ime
Bošnjak je
rezultat
istorijskog
identiteta
jednog velikog
naroda na
cijeloj
teritoriji
države Bosne i
Hercegovine,
Sandžaka, Crne
Gore, Kosova,
Makedonije, i u
dijasporama
(Hrvatska,
Srbija,
Slovenija,
Turska,
zapadnoevropske
zemlje, Amerika,
Kanada,
Australija, i
dr.). Ovaj narod
je predstavljao
homogen
kolektivitet još
od vremena onog
rimskog
istoričara Apija
(koji je
verifikovao
oblast
Bosnu,
a time i ime
naroda u ovoj
oblasti), i
dalje u doba
bogumila
i ‘’dobrih
Bošnjana’’
te kroz cijeli
srednji vijek -
sve do današnjih
Bošnjaka.
Svoje staro i
autentično
nacionalno ime
bošnjački narod
je odbranio
borbama i
velikim žrtvama
tokom svoje
dvijehiljadugodišnje
istorije.
Kulture religija
kroz koje je
ovaj narod
prolazio nisu
umanjile
nacionalnu
semiotiku imena
Bošnjak,
naprotiv
oplemenjivale su
ga autentičnim
nacionalnim i
kulturnim
vrijednostima
čiji korijeni
dosežu do
najstarijih
ilirskih plemena
koja su
nastanjivala
zemlje na kojima
danas žive
Bošnjaci.
Novija
naučna
(istorijska,
arheološka,
onomastička,
antropološka,
sociološka)
istraživanja sve
više afirmišu
ilirsko
porijeklo starih
Bošnjana
- uz
mogućnost
miješanja i
simbioza sa
drugim narodima
kroz svoju dugu
istoriju.
Činjenica je, da
poslije gubitka
nezavisnosti
svojih
plemenskih
zajednica
Iliri nisu mogli
nestati kao
narod već su se
naturalizovali u
one zajednice
koje su se
formirale na
Balkanu u
istorijskoj
dijahroniji.
Teze o državnim
jezicima su
vještačke
tvorevine,
nelingvističke i
neprirodne. Zato
su bile
neodržive,
raspale su se
zajedno sa
društveno-političkim
imperijama i
imperijama
jezika.
Konsolidacijom
svojeg
nacionalnog
imena i svojeg
jezika Bošnjaci
su afirmisali
svoje mjesto u
zajednici naroda
Evrope, i
svijeta.
Jezik i
tradicija
Bošnjaka su dio
evropske kulture
i njenog
nasljeđa.
Bošnjaci su
uvijek
označavani kao
pismen narod.
Drugačija
mišljenja
rezultat su
nacionalističkih
negiranja i
asimilatorskih
programa
agresivnog
velikodržavlja u
prošlosti.
Bošnjaci su,
sem
latinice,
nekada imali i
svoju
bosančicu
(ćirilično pismo
reformisano još
prije Vuka). Oni
su se sa lakoćom
služili i
arapskim
pismom
(u školama,
administraciji,
privatno i u
književnoj
kreaciji),
govorili su, sem
svojim
bošnjačkim
jezikom, i
jezicima
susjeda, zatim
orijentalnim
jezicima
(turskim,
arapskim,
persijskim).
Na ovim
jezicima pisali
su svoja
značajna
književna i
istorijska djela
(poput onih iz
literarnog
alhamijado
perioda).
Bošnjaci su
potvrdili visoke
govorne i
literarne
vrijednosti
svoga jezika,
njegove
semiotike i
fleksije.
Latinica
je bošnjačko
oficijelno
pismo, ali su u
upotrebi i druga
pisma od značaja
za opštu kulturu
i pročitavanje i
njegovanje
bogate
tradicije.
Bosanski //
bošnjački jezik,
i njegova usmena
i pisana
tradicija,
istorijska su
realnost i bitan
faktor u
sadržajima
evropske i
svjetske
kulture.
Bosanski
// bošnjački
jezik
se razvijao i
istorijski
afirmisao u
okvirima
južnoslovenske
lingvističke
zajednice.
To je
jezik svih
Bošnjaka bilo
gdje da žive: u
Bosni i
Hercegovini,
Sandžaku, Crnoj
Gori
(ravnopravno sa
crnogorskim
jezikom i
njegovim
standardima),
Srbiji,
Hrvatskoj,
Sloveniji,
Makedoniji i u
vanbalkanskim
dijasporama.
Ovaj
jezik ima svoju
književnu
tradiciju
(usmenu i
pisanu) i svoje
pisce evropskih,
i svjetskih,
vrijednosti.
Na ovom jeziku
se danas
afirmiše
cjelokupna
bošnjačka
kultura i njeni
savremeni
tokovi,
prosvjeta i
informativna
logistika u svim
krajevima u
kojima žive
Bošnjaci. I prvi
put u svojoj
nacionalnoj
istoriji i
istoriji kulture
muslimani
Gore,
Župe, Podgora i
Prizrena,
i
drugih enklava
na Kosovu,
opredijelili su
se za nacionalno
ime Bošnjak i za
nacionalno ime
svoga jezika
bošnjački //
bosanski.
Na ovom
jeziku, na
Kosovu, štampan
je veliki broj
knjiga - u
Prizrenu, u
izdanju
kulturno-prosvjetne
asocijacije
“Selam”
formirane 1994.
godine. Na ovom
se jeziku
štampaju
publikacije
“Selam’’,
“Alem’’
(transformisan
iz
“Kosovskog
avaza’’),
“Đulistan’’
(prvi list za
djecu bošnjačke
nacionalne
pripadnosti), i
sl. U Prizrenu
su štampane za
Bošnjake vrlo
značajne knjige:
Takvim
(nekoliko
godišta),
Djeca
Bosne u Prizrenu
(autora
Nurudina
Jonuzi),
Sarajevo
Guernica
(poema,
A. Džogovića),
zatim
knjiga poezije
Jašara
Redžepagića,
Bošnjaci
Vitomirice -
onomastika
ove prigradske
regije kod Peći,
autora
Alije Džogovića,
“Bijel behar’’ -
antologija
pjesništva
Bošnjaka
Sandžaka i
Kosova od XVI
vijeka do danas,
takođe
autora
Alije Džogovića,
dvije knjige
poezije Ragipa
Sijarića, knjiga
pripovjedaka
Naze Iković,
knjiga eseja L.
N. Brkovića,
knjiga eseja
(“Nam i um”) A.
Džogovića,
monografija o
folkloru
Bošnjaka
šarplaninske
regije
(etnografski
zapisi
Fehmije Murati),
knjiga poezije
Izeta Kurtiši
(Tragovi na
kamenu), knjiga
aforizama i
knjiga pjesama
Ćemaila Kurtiši,
dvije knjige
poezije
mladih
bošnjačkih
pjesnikinja iz
Prizrena
Fahrete Bajšini
i Sejme
Birdaini, knjiga
poezije dječjeg
pjesnika Uzaira
Ajradini, knjiga
poezije Sadika
Idrizi
(Madž’ir),
folklorna drama
Jonuza Kaljo,
knjiga
edukativnih
vrijednosti o
ženi u Islamu
Jonuza Hodže,
i dr.
“Početnica”,
istaknutog
pedagoškog
stvaraoca
Fehima
Džogovića,
štampana u
Prištini 2002.
godine je
historijski
kulturno-prosvjetni
događaj za
Bošnjake Kosova.
Vrlo je
indikativno da
je još prije sto
godina bošnjački
jezik na Kosovu
bio u vjerskoj,
i diplomatskoj,
funkciji i
osobito
cijenjen. Svi
kosovski Albanci
ovaj su jezik
nazivali pravim
imenom -
bošnjački,
a narod koji je
ovaj jezik
govorio uvijek
su nazivali
Bošnjacima.
Prvi
Kur’an na
Kosovu,
u privatnim
kućama i u
džamijama,
učen je
na bosanskom
jeziku,
jer je on bio i
jedini prijevod,
i prvi, za sve
muslimane
Balkana. Sem
istorijske
zajedničke
sudbine , Kur’an
na bosanskom
jeziku bio je
najjača duhovna
spona između
Albanaca Kosova
i svih Bošnjaka.
Bosanski jezik
nije rezultat
događaja zadnjih
dvadeset godina
XX vijeka, niti
rezultat
dogovora grupe
intelektualaca,
kao na primjer
oni nekadašnji
dvosmjerni
(srpski i
hrvatski)
dogovori o
jeziku, koji
nikada nisu
mogli da zažive
u kulturi i
praksi dva
naroda.
Jezik
svih Bošnjaka
(bosanski)
rezultat je
njegove prirodne
geneze i
evolucije tokom
duge istorije
ovoga naroda i
njegove kulture.
II
Vrijeme nekih
knjiga, i
njihovih
spisatelja,
nacionalističkog
pjesništva i
retorike,
hajduka i
hajdučije u svim
varijantama - je
prošlo, osobito
onih u oblasti
jezika i
književno-historijske
tradicije
(tematike i
guslanja),
pa je ,
sa aspekta
evropeizacije i
afirmacije svih
oblika ljudskih
prava potrebno
izbaciti
hajdučiju i
nebeske snove iz
istorije i
literature
i smjestiti ih u
depoe svjetskog
otpada.
U nastavku ovoga
rada, ukazaćemo
na neke
literarno-historijske
primjere koji
više ne mogu
biti obavezna
lektira ni za
bilo koji narod,
a najmanje za
Bošnjake i
njihovu djecu.
“Hajduk Stanko’’
nije
više za čitanje
niti sa aspekta
njegovih
idejno-motivskih
poruka niti sa
aspekta jezika.
Riječ
hajduk
je
revolarizovana u
herojsku
semiotiku i
poetiku junaštva
i poštenja,
dakle vrlo
rizično značenje
za vaspitanke
svih uzrasta i
stepena znanja.
Programirana
hajdučija
trajala je dugo
- na nesreću
naroda kojem je
bila nacionalni
ponos. Iz
hajdučije
proistekle su
sve one
bestijalnosti
činjene po
Balkanu poslije
1800. godine nad
Bošnjacima,
Albancima,
Romima i nekim
drugim etničkim
zajednicama.
Ne mogu se danas
djeca
vaspitavati na
hajdučiji i
hajdučkoj epici,
niti uz
‘’poetiku’’
zakona
od “dvanaest
tačaka’’:
prebaci
obramnicu preko
ramena - pa u
hajdučiju i
popijevanje uz
gusle.
Niti je
“Otadžbina’’
onog
austrougarskog
dobrovoljca
protiv mađarskih
radnika
literatura za
djecu čiji su
danas ideali
‘’igre bez
granica’’. Tema
otadžbine danas
ima drugačiju
semiotiku. Njom
je obuhvaćeno
cijelo
čovječanstvo -
planeta Zemlja.
Tako je i sa
“Tri
hajduka’’.
Koja to
djeca moraju
čitati? Čak je i
sva ostala
Zmajeva poezija
danas
neaktuelna.
Nijedna
djevojčica više
ne čisti sobu
metlom niti
pravi brata od
krpica, niti
skače iz sna u
‘’po burne
noći’’. Takva
poezija je
oponent novom
pjesništvu i
novoj semiotici
jezika.
Tehnološko
vrijeme
prevazišlo je
Zmajeve poetske
stileme i
patriotsko-pedagoške
semanteme
proistekle iz
hajdučije i
kutijica za
pravljenje
mastila od
baruta.
U ovom
političko-poetskom
diskursu je i
pjesništvo
Milana Rakića,
na primjer
njegova
“Simonida’’
-
pjesma koja je
rezultat
nacionalističke
i šovinističke
opterećenosti
Rakićeve
činovničke
filozofičnosti i
lažne
velikodržavne
historičnosti. I
pored hvaljene
estetičnosti,
nepodobnim se
deklariše i
pjesništvo
Jovana Dučića i
njegova
politička
orijentacija
tokom Drugog
svjetskog rata.
Kao najveći
literarni neukus
i moralno
posrnuće smatra
se dodjela
nagrade
na književnim
susretima
‘’Ratkovićeve
večeri’’ u
Bijelom Polju
ratnom zločincu
Radovanu
Karadžiću za
knjigu
genocidnih i
nepoetskih
zapisa. U ovom
košu za otpad je
i knjiga kvazi
stihova
“Vikanje na
stoku’’
jednog pjesnika
sa literarne
periferije.
Stradija je
jedina zemlja na
svijetu koja je
svoju pismenost
i kulturu
zasnovala na
barutu i
hajdučiji.
Vrijeme
tehnologije
stvorilo je
vrijeme nove
sociolingvistike
i sociopoetike -
vrijeme jezika i
vrijeme jezīkā.
Mnogo slavljena
hajdučija danas
je andergraund,
osobito u
umjetnosti i u
zdravim glavama.
Sa epskim
hiperbolama se
još životari u
prašumi
bezumlja, pored
ognja (uz
guslanje)
čekajući
paljanske
vitezove da
skinu sa ražnja
opljačkanog
bosanskog vola
(‘’zadobijenog u
junačkom
jurišu’’).
Još se
pogdjegdje pjeva
i plače za
neosvećenim
Kosovom i
carstvom koje se
skrha u
balkanskoj krčmi,
i konačno - sa
Žute grede niz
Platije. Ona
“Bela
ruža’’
bila je samo
cijuk i halak po
ritovima i adama
Podunavlja…
Rodoljubivo-zemljopisna
poezija jedne
“istrošene
poetese’’
već je
pročitana. Nije
više objekat
divljenja.
Kolala je od
‘’krvave bajke’’
do Gazimestana,
sjedjela u prvom
redu sa dvijema
Mirama - onom sa
cvijetom u kosi
i onom bivšom
skojevkom i
revolucionarkom
koja se poslije
prešaltovala u
notorno
pravoslavlje
‘’sa juga’’ i
ozbiljno plakala
za nepravilno
srušenom
carevinom. Od
prevelike tuge,
po kosovskim
čaršijama
sakupljala je
zlatne i
srebrene
belenzuke,
zajedno sa
dvijema Darama
graktalicama -
sa novosadskih
sokaka…
Bilo je moderno
prerađivati
Pjesmu
nad pjesmama,
udarati u sva
zvona i čitati
katehizise,
pjevati o djeci
u sarajevskim
vrtićima a zatim
tu istu djecu
poklati ili
viteški
izgranatirati.
Teta-Desa je
znala da pravi
ideološke
prelive s desna
ulijeva i s
lijeva udesno.
Od one bajke u
krvi pa do
anatemisanog
cara - pod
kišobranom
balkanskog
demona
(kako zapisa
dobri čovjek
Lale Novičin
Brković).
Ima knjiga,
nepoetskih i
banalnih, iz
kojih šiklja
jezik
mržnje
i divljačne
etičnosti (na
primjer:
lingvokrimen
“Srbi i Šiptari
od 7. do 20.
vijeka,
historijsko-pravna
i politička
studija” dr.
Novice
Vojinovića -
redovnog
profesora
Univerziteta u
Podgorici,
Podgorica 1997.
godine; izdavač:
Sabor
Bjelopavlića;
Biblioteka:
Naučni radovi,
studije). Takve
knjige i njihov
jezik, po svim
esteskim
mjerilima, ne
mogu imati
status
umjetničkog niti
naučnog djela -
bar danas, u
svijetu koji se
ujedinjuje i
svoju kulturu
temelji na
djelima
humanističkih
vrijednosti i
jezičkih
uvažavanja.
Čistota
jezika
se ne odnosi
samo na njegove
pravopisno-gramatičke
norme već i na
čistotu i
kulturu pisane i
govorne
komunikacije.
“Gorski
vijenac’’,
i njemu
slična
sočinjenija, ne
mogu biti
lektira novim
generacijama
ničije djece.
Prošlo je
vrijeme kada su
takve
pjevanije
bile duhovno
solilo za
okupljanje
plemena koja su,
po nekim
historičarima iz
domaće ‘’učene’’
plejade,
golokraka
preskakala
Karpate -
šunjajući se od
grma do grma, da
opljačkaju onu
ljepotu na
Bosforu. Gnome
preuzete iz
folklorne
hajdučije
postale su
Biblija plemenā
koja jednim okom
žmirkaju a
drugim mjerkaju
plijen. I sam
pjesnik,
sa onim
sumnjivim
ožiljkom na
obrvi,
bio je razočaran
u pamet i
etnogenezu svoga
‘’naroda’’ - u
svoje brđane
navikle na
otimanje ovaca i
etiku
drsanja,
koju su
prevrnuli u
‘’viteštvo’’ i
‘’čojstvo’’. Ovo
‘’čojstvo’’ se
cijenilo po
broju posječenih
glava,
zaplijenjenih
ovaca,
ugrabljenih bula
i zapaljenih
kuća.
Ne može se na
tome
‘’pjevanju’’
više niko
vaspitavati u
evropskim
školama.
Razočaran
biologijom svoga
plemena
‘’koje mrtvim
snom spava’’,
umjesto da radi
i stvara, no se
zlom pameću
nosi, pjesnik
se, proklinjući
časove
čamotinje, sam
zatrpavao svojim
prahom i
pepelom. U tom
razmišljanju on
je, i svjesno i
nesvjesno, makar
kao pouku svome
plemenu, veličao
Turke (i domaće
i one druge; v.
Šefko Alomerović
- tekst u reviji
‘’Selam’’,
Prizren, 2000),
bogami i Islam,
i lijepi
Stambol, i
islamski
merhamet,
higijenu uma i
života
utemeljenog na
učenju Kur’ana.
Takođe, možda
nesvjesno, ali
ipak svjesno,
‘’poturice’’ je
predstavio kao
žrtve, kao
miroljubivu
braću, kao one
koji neće rat
niti ‘’grlo za
grlo’’, već
razgovor i
dogovor, mir i
koegzistenciju
vjera i običaja.
Dakle, shvatio
je nešto što
treba da bude
demokratija -
slobodan izbor
vjere i kulture.
Psihologija i
mentalitet
brđana natjerali
su ga da prizna
da su Turci i
poturice narodi
visoke radne
kulture, da sa
postiđenošću
posmatra
divljačnost
svoga plemena,
pa je, koliko je
do sada poznato
i iščeprkano iz
njegovih
razmišljanja i
između redova
njegove poetike,
ozbiljno
namjeravao da
svojem
‘’narodu’’
objelodani neke
solarne
(kosmogonijske)
kultove i da ga
izvede iz
pustinje
plemenskog
zanosa (v. M.
Milović, “O
Njegošu…’’).
Bilo bi tako, da
ne siđe među
Latine, da ne bi
lukavih Mlečana,
Austrougarske,
Rusije, i
cijelog Zapada,
koji su pomalo
grickali veliko
Osmansko
carstvo, počevši
od Vijene
(1666), preko
Budima, i dalje
- sjevernim
granicama
Carevine, kao i
jugozapadnim
granicama.
Nagovoreni su i
Arapi, da
otkidaju sve što
im do ruku dođe
- od Mašika do
Magreba, da će
im tobož biti
bolje kada se
uključe u
francusko-englesku
zajednicu nego
da ostanu gdje
su. Ti isti
francusko-engleski
maheri Arapima
će ponuditi
sijaset raznih
ćitaba (vještih
falsifikata),
zamutiti im laku
pustinjsku pamet
i zabosti im u
srce jevrejsko
koplje i
prisilili ih na
zapadne, navodno
civilizacijske,
modele kulture i
svjetskog
unitarizma
(globalizma) -
ustvari novog
imperijalizma,
kreiranog po
projektima tzv.
velikih
svjetskih sila
(Amerike,
Rusije, Izraela
kao trabanta
Zapada i još
nekih sličnih
slamčica i
ljepljivih traka
uz novi
poredak).
Brđani
se, nažalost,
još otimaju oko
vjere i oko
jezika. Neko im
je rekao da su
“srpska Sparta’’
- i oni mu
povjerovaše.
Ipak, još ne
znaju kojem će
se carstvu
privoljeti:
vjeri
ili veri.
Na simpoziju
BALTAM od 08
-12. septembra
2003. godine u
Kotoru jedan
vrlo učeni
filolog iz
Onogošta
impresivno
izjavi: ‘’Hvala
vama Turcima, vi
ste prvi
priznali naš
crnogorski
jezik, a nama ga
naši u Crnoj
Gori ne
priznaju’’.
Svakako, na ovo
nije bilo
replike.
III
Prva knjiga iz
koje bošnjačka
djeca treba da
stiču pismenost
je
Početnica
bosanskoga
jezika. Bukvar
kao arhaizam i
tuđica
neaktuelan je za
savremene
standarde
obrazovanja i
vaspitanja, za
nezavisnost i
afirmaciju
bošnjačke
kulture i
nacionalnog
identiteta.
Udžbenik čija je
odrednica
bukvar
ne
odgovara kulturi
i vaspitavanju
djece Bošnjaka.
Ne uče se više
samo slova
(bukve) već se
uče savremeno
svjetsko pismo,
savremeni
fonološki
simboli. Uče se
latinica,
svjetski pisci,
jezici
kompjutera i
jezici
elektronike i
tehnologije
svih vrsta.
Bošnjačka djeca,
svuda gdje žive
Bošnjaci, uče
svoj jezik -
bosanski.
I u
ovom diskursu
uče
najsavremenije
tehnološke
lingvističke
pojmove i
obrazovne
sadržaje po
projektima
evropskih
kurikuluma.
Početnica
bosanskog
jezika,
koja je u državi
Bosni i
Hercegovini u
primjeni od
završetka rata,
u
primjeni je i u
nastavi kod
Bošnjaka na
Kosovu od 2002 /
2003. školske
godine.
Tim povodom je u
Prizrenu
02. 02. 2002.
godine
održana velika
svečanost
(promocija
Početnice), pa
se ovaj datum
bilježi kao
historijski
događaj u
kulturi Bošnjaka
Kosova.
U ovom smislu,
Sandžak je još
‘’čardak ni na
nebu ni na
zemlji’’. Ipak,
on nije ‘’leteći
ćilim’’ - ostaće
tamo gdje su svi
Bošnjaci.
Bošnjačkoj djeci
su potrebne
knjige
bošnjačkih
pisaca.
A njih ima.
Potrebno je i u
Sandžaku uraditi
nove kurikulume
- po evropskim
uzorima i
savremenoj
metodologiji.
Potrebno je
Bošnjacima
vratiti njihovu
usmenu i pisanu
tradiciju, i onu
‘’osnovicu
jezika’’ koju je
Vuk stavio u
svoj nacionalni
program.
Bosanskohercegovački
jezički sistem
je osnovica samo
jezika Bošnjaka
- dakle,
bosanskog
jezika.
Novi planovi i
programi
(kurikulumi) za
bošnjačko
školstvo u
Sandžaku moraju
biti urađeni po
evropskim
standardima.
Njihova osnovna
komponenta mora
biti onakva
kakva je u
matičnoj državi
Bosni i
Hercegovini,
uključujući u
njih i sandžačke
kulturnoobrazovne
specifičnosti.
Na Kosovu (za
bošnjačku
edukaciju) to je
već učinjeno i
tokovi
reformisane
škole su u
evolutivnoj
fazi.
Beograd i
Podgorica ne
mogu biti više
centri iz kojih
će se, po
diktatu,
kreirati
nastavni planovi
i programi za
sandžačko
bošnjačko
školstvo.
S
obzirom na
regionalizaciju
po evropskim
etničkim,
jezičkim i
kulturno-prosvjetnim
standardima, ovi
važni nacionalni
problemi moraju
se rješavati u
Sandžaku i,
naravno, u
skladu sa
relevantnim
deklaracijama i
konvencijama o
ljudskim
pravima.
Vrijeme je da
budu izmijenjeni
i mnogi stari
nazivi škola,
nekih
kulturno-prosvjetnih
ustanova,
akronima i
sličnih
skraćenica na
transparentima
firmi, nazivi
ulica i
lokaliteta
(zamijenjeni
onim od
kulturnog i
istorijskog
značaja za
Bošnjake).
Novi
Pazar mora da
ima i svoj
Novopazarski
zbornik, Plav i
Gusinje, Bijelo
Polje - također.
Onako kao što ih
imaju Tutin i
Rožaje.
Sandžačke
opštine moraju
naći mogućnosti
i način za ovaj
oblik afirmacije
svoje kulture.
Nelogično je da
neke sandžačke
škole nose imena
svetaca i
vladara iz
nebošnjačkog
kulturnog kruga,
kada, na
primjer, u tim
školama uče samo
djeca Bošnjaka
ili su 70 % - 80
% bošnjačka
(prema broju
stanovnika).
Takođe nije
logično da
biblioteke nose
imena pisaca i
drugih osoba iz
nebošnjačke
književno-historijske
tradicije.
Jednostavno, te
biblioteke treba
nazvati imenom
Narodna
biblioteka.
U postojećim
nastavnim
programima i
planovima
predviđena je
obrada
nekih svetih
knjiga.
U kontekstu
novih kurikuluma
treba izabrati
one tekstove
kojima se
uspostavlja
multireligijska
koegzistencija i
najviši stepen
multietničke
tolerancije. Ove
nastavne
sadržaje treba
proširiti i
primjerima iz
drugih, na
primjer iz
azijskih
religija. Dobro
bi bilo
obrađivati i
neke tekstove iz
korpusa
najstarijih
religijskih
vjerovanja i
kultova.
Škole, i
biblioteke,
mogle bi imati i
svoje svečanosti
(praznike) - kao
što su Dan škole
// Dan
biblioteke -
upriličene prema
nekom značajnom
kulturnom
događaju ili
prema nekoj
ličnosti iz
bošnjačke
istorije i
kulture. U ovom
kontekstu, treba
reći, da je
nelogično da
djeca Bošnjaka
pjevaju
svetosavske
pjesme
i rade zadatke
na ovu temu.
Sve
edukativno-programske
inovacije
potrebno je
prezentirati i
bošnjačkim
školama u
dijaspori.
Ekspertni timovi
koji budu radili
nove kurikulume,
ovaj posao
moraju uraditi
studiozno.
Naravno,
uz najveće
poštovanje
kulturnih
vrijednosti
drugih naroda i
etničkih
zajednica.
Bošnjaci su
evropski narod i
njihove zemlje
su u Evropi.
Bošnjaci ne žele
granice niti
zidove između
naroda i
kultura. Oni
žele zajedničku
budućnost u
ujedinjenoj
Evropi.
IV
Bošnjaci
Sandžaka žele
obrazovanje po
novim evropskim
standardima i
demokratskim
principima koji
proističu iz
Deklaracija o
ljudskim pravima
UN, iz
Konvencija UN,
UNESCO-a,
Bolonjske
deklaracije o
obrazovanju, i
dr. dokumenata o
individualnim i
kolektivnim
pravima narodā.
Bošnjaci
Sandžaka žele
obrazovanje po
principima
jednakosti sa
drugim narodima
svijeta,
obrazovanje koje
se temelji na
svebošnjačkoj
tradiciji,
kulturi i jeziku
na bosanskom
jeziku odnosno
na njegovom
alternantu - na
bošnjačkom
jeziku kao
sinonimu za isti
jezik.
Jedno od
osnovnih
ljudskih prava
iz diskursa
Univerzalne
deklaracije o
ljudskim pravima
je i pravo na
obrazovanje, na
obrazovni
identitet, na
kulturne
specifičnosti
svakog entiteta.
“Svako ima pravo
na edukaciju’’ -
ističe se u Čl.
26 Univerzalne
deklaracije o
ljudskim
pravima, što
znači da svako
ima pravo na
onakav oblik
edukacije koji
se temelji na
tradiciji i
kulturi entiteta
i na njegovim
etničkim
specifičnostima
- i koji svaki
entitet mobiliše
u pravcu
savremenih
kulturno-edukativnih
programa i
svjetske
zajednice
narodā.
Svjetska
konvencija za
ljudska prava
(Beč 1993)
zauzela je stav
da su ljudska
prava u
obrazovanju i
vaspitanju
neophodna za
harmoničan odnos
između
različitih
etničkih
zajednica i za
njihovo
obostrano
razumijevanje,
toleranciju i
mir.
U tekstu
Edukacija o
ljudskim
pravima, kao
moto za
budućnost,
stoji: “Što više
znamo o našim
pravima, toliko
ćemo manje
gaziti prava
drugih’’.
A generalni
direktor UNESCO,
Federico Mayor,
je
rekao:
‘’Demokratija je
praksa. Iako
utemeljena na
vrijednostima
koje se prenose,
ona je zapravo
način
djelovanja.
Primjenjujući je
- mi se
opravdavamo,
koristeći se
njome - mi joj
dajemo
legitimitet’’.
Edit
Soos, u
tekstu
“Regionalizam i
multietničnost’’,
piše:
‘’Uloga
obrazovanja
takođe mora da
se istakne,
škole moraju
obrazovati djecu
da postanu
slobodni i
obrazovani
građani i
omoguće im da
sami nalaze i
koriste
informacije te
da donose
sopstvene
obluke. Jedno
važno oruđe u
demokratiji su
jezične
vještine, koje
obezbjeđuju
informacije i
komunikacije i
omogućuju
ljudima da
učestvuju u
demokratskim
procesima.
Upravo s
toga lokalne i
regionalne
vlasti putem
obrazovanja mogu
da promovišu
lokalnu
demokratiju’’.
A dr.
Zorica Radović,
u većem
radu
“Nacionalne
manjine i
lokalna
autonomija u
međunarodnim
dokumentima’’
donosi vrlo
značajne
reference, kao
na primjer:
“Prava
manjina
ispoljavaju se
kao individualna
i u novije vreme
kao
kolektivna’’.
A
zatim:
‘’Nesumljivo je
da prava
nacionalnih
manjina
podrazumjevaju i
kolektivnu
emancipaciju
koja se može
ostvariti samo
kroz priznavanje
i zaštitu
kolektivnih
prava’’.
U istom radu
Zorica Radović
donosi sljedeće:
“U
Evropskoj
povelji o
regionalnim i
manjinskim
jezicima kroz
dve svoje
odredbe tretira
se posredno i
neposredno
problem
teritorijalne
autonomije.
Članom 7.1. (b)
nalaže se
poštovanje
geografsko-lingvističke
zone regionalnog
ili manjinskog
jezika’’…
Zorica Radović
je, u ovom radu,
prezentirala i
više
međunarodnih
dokumenata u
kojima se
afirmišu ljudska
prava.
Na primjer:
a) Deklaracija
Ujedinjenih
nacija o Pravima
pripadnika
nacionalnih ili
etničkih,
vjerskih i
jezičkih manjina
od 1991;
b) Dokument
donet na drugom
sastanku
Konferencije o
ljudskoj
dimenziji OSCE
održanom u
Kopenhagenu
1990;
c) Okvirna
konvencija za
zaštitu
nacionalnih
manjina Saveta
Evrope, doneta
1994;
d) Evropska
povelja o
regionalnim i
manjinskim
zajednicama,
doneta u okviru
Saveta Evrope
1992;
e) Preporuka
1201
Parlamentarne
skupštine Saveta
Evrope, doneta
1993;
f) Evropska
povelja o
lokalnoj
samoupravi,
doneta u okviru
Saveta Evrope
1985;
g) Predlog
Komisije iz
Venecije od
1996;
h) Bečka
deklaracija
(Deklaracija o
principima
međunarodnog
prava i o
prijateljskim
odnosima i
saradnji između
država u skladu
sa Poveljom
Ujedinjenih
Nacija od 1970.
god.
Autorka je
prezentirala ova
međunarodna
dokumenta u
kontekstu svoje
diskusije i
referenci na
temu
‘’Nacionalne
manjine i
lokalna
autonomija u
međunarodnim
dokumentima’’
(v. Tutinski
zbornik, 4,
2004, Tutin).
Gospodine
Predsjedniče,
Gospodo građani
Tutina,
Gospodo
musafiri,
Neka je
srećna ova radna
svečanost -
Dan Opštine
Tutin!
Izražavam, i
srcem i riječju,
divljenje
ljepoti grada
Tutina. Emotivno
i objektivno, i
ljepoti i
trajnosti
cijelog
Sandžaka.
Na svijetu
jedino Sandžak
ima rijeku čije
je ime
Ljudska rijeka
i vodu
čije je ime
Dobra
voda
odnosno
Ćamilova česma.
Tutin ima veliku
čast kao Opština
koja je hrabro
zakoračila u
gradilačku i
kulturnu
afirmaciju u
skladu sa
evropskim
standardima i
savremenim
izazovima u svim
oblicima
globalne
svjetske
renesanse i
života, mira i
demokratskih
principa, kao i
u projekte koji
se temelje na
međunarodnim i
kolektivnim
pravima ljudi i
naroda.
Sve mi se čini
da Tutin vidim
kao budući grad
na putevima iz
svih geografskih
smjerova.
Naslućujem
asvaltni drum
pravcima: Tutin
- Suhodo -
Bijelo Polje;
Tutin - Pešter -
Sjenica ; Tutin
- Draga - Istok.
Novi Pazar,
Rožaje i Plav sa
Gusinjem su već
u
geografsko-saobraćajnoj
mapi.
Ljudi koji vode
ovu opštinu,
imaju dovoljno
entuzijazma i
radnog elana da
ostvare ove
projekte.
Tutin
ima originalan
kulturni
ambijent.
Vjerujem da će
imati i volje
da, pored
ostalog,
objelodani i one
stećke po
okolini, koji
ostaše iza
prastarih
naroda, da ih
smjesti na jednu
kontaktnu
lokaciju - kao
historijsko-arheološke
argumente da je
život na ovim
prostorima bio
mnogo stariji
nego što nam se
nudilo nenaučnom
i romantičarskom
historiografijom.
Bilo je na ovim
prostorima
naroda i kultura
prije nego što
smo i mi
zamišljali.
Argumenti su
zapamćeni na
stećcima,
mejtašima,
sakralnim
stelama, imenima
mjesta i voda, u
antroponimima, u
riječima,
pjesmama,
legendama,
običajima i
vjerovanjima.
Činjenica je da
trajnost
lingvističkih
supstrata
otključava sva
vrata najstarije
historije i
najstarijih
kultura, pa i
onih u Sandžaku
u kojem žive
Bošnjaci, i
drugi narodi -
zajedno.
Historijske
činjenice
potvrđuju da je
jezik i
sandžačkih
Bošnjaka
bosanski odnosno
bošnjački - kao
njegov
semantički
alternant. To je
onaj lijepi
jezik “dobrih
Bošnjana’’ koji
kao historijska
i kulturna
tekovina
neprekidno traje
od Povelje bana
Kulina (1189.
god.) do danas.
Afirmisani
hrvatski
lingvista
Radoslav
Katičić
sa naučnom
sigurnošću i
autoritetom
rekao je o
jeziku Bošnjaka:
’’…postoji narod
i taj narod ima
svoj jezik’’.
U ovom
diskursu i
književnica
Isidora
Sekulić
oduševljeno je
pisala: “Jezik
Bošnjaka - to je
jedna kolektivna
umetnost čiste
genijalnosti, od
ranga narodnih
umotvorina, ali
koja nije samo
čudo prošlosti,
nego je i čudo
sadašnjosti.’’
Sandžak nije
leteći ćilim -
ne može se ni
cijepati ni
krpiti. Sandžak
ostaje tu gdje
je - i mi
Bošnjaci u
njemu, sa drugim
narodima koji
ovdje žive.
VAŽNA NAPOMENA:
Svima koji žele da ispravno pišu na bosanskom jeziku
preporučujem da sebi nabave knjigu "PRAVOPIS BOSANSKOG JEZIKA",
od prof. dr. Senahida Halilovića, izdanje "Preporod".
Ova zlatna knjiga ima 626 stranica sa leksikom od preko 30.000 ključnih
riječi. Bez nje se ne može zamisliti ni jedna školska, pa ni kućna
biblioteka. Vjerujte, ona će vam pravopisno mnogo pomoći i olakšati
pisanje, pogotovo leksika. Ne morate se više dvoumiti, šta je ispravno,
a šta nije. Ova je knjiga zlata vrijedna. Knjigu možete nabaviti preko
Interneta, ili da vam je neko vaš pošalje iz BiH. Salih Čavkić
ISPRAVNO PISANJE
|
ISPRAVAN IZGOVOR |
RJEČNIK ARHAIZAMA
NEKOLIKO OSNOVICA BOSANSKOG JEZIKA
(NA NIZOZEMSKOM)
ENKELE GRONDSLAGEN VAN HET BOSNISCH TAAL
NA POČETNU STRANICU BOSANSKI JEZIK
