ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
 
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA



UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ






Zijad Bećirević


 




NOTORNE DODIKOVE LAŽI O JASENOVCU

Zijad Bećirević





Mrtvi živima oči otvaraju

Svih postdejtonskih godina srpski i hrvatski političari nastoje vrijedne političke poene zaraditi u Jasenovcu, interpretirajući događaje iz Drugog svjetskog rata, posebno stradanja koja su se dogodila u Jasenovačkom logoru na način koji će što dublje zabiti klin raskola između Srba i Hrvata, nerijetko na štetu Bošnjaka. Ipak, sve do sada rečeno na tu temu ne može ni osoliti petljaniji kojom se poslužio predsjednik tzv. Republike srpske Milorad Dodik na komemorativnom skupu održanom 27. Aprila o.g. u Donjoj Gradini, koja je za vrijeme Jugoslavije bila u sastavu Memorijalnog centra Jasenovac. Njegove notorne laži ili bolje reći optužbe za “skrivanje istine o Jasenovcu” su toliko teške i neodgovorne, posebno za jednog funkcionera koji obnaša jednu od najodgovornijih dužnosti u zemlji, da ih je premalo samo osuditi, već bi u normalnom pravnom sistemu bile urgentno sankcionisane.

Dana 27. Aprila ove godine, prigodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve ustaškog zločina genocida u koncentracionom logoru Jasenovac Dodik je rekao “da nikada neće biti jasno zašto se ćutalo o stradanjima u Jasenovcu i da je vlast u bivšoj Jugoslaviji skrivala ili nije željela da prikaže istinu o tim zločinima, pokušavajući da pobjegne od utvrđivanja čak i broja žrtava, pretvarajući ih simbolično u jedan kameni cvijet.” Po Dodiku je “ ta Jugoslavija bila velika historijska, politička, nacionalna zabluda srpskog naroda koji je stvaranjem te Jugoslavije izgubio značajan obim svoje populacije i integritet“.

Za razliku od onog što govori Dodik, prava istina o stradanju u Jasenovcu prije bi se mogla prihvatiti kao stalan pokušaj jugoslavenskih a sada vlasti Republike srpske da se broj žrtava u Jasenovcu predstavi što većim, iako je broj stradalih, od kojih su najveći broj bili Srbi, i način na koji se to dogodilo, dovoljno tragičan da ga nije potrebno ni preuveličavati niti mu dodavati kvalifikacije koje već nisu utvrđene.

Ustaški režim Nezavisne države Hrvatske (NDH) u septembru 1941. godine osnovao je Koncentracioni logor Jasenovac (samo desetak kilometara Unom nizvodno od Bosanske Dubice, 60 km od Zagreba). Bio je to kompleks od pet glavnih i tri manja “specijalna” logora, na prostoru od 240 km kvadratnih, uključujući i područje preko rijeke Save – Donja Gradina, koje pripada opštini Bosanska Dubica. Zatočenici Jasenovačkih logora su, identično s nacističkim, morali nositi bedževe: žute- Židovi, plave- Srbi, crvene- komunisti (kao 50 godina kasnije zatočenici srpskih logora u Prijedoru), a Romi su bili neobilježeni. Pouzdano se zna, historijski i naučno potvrđeno, da su ustaše u logor internirale pretežno Srbe, zatim Židove, Rome i komuniste. U logoru su žrtve ubijane i klane nožem, sjekirom, užetom, lancem, žive spaljivane i gušene Zyklonom B. U narodu je logor nazvan “Industrija smrti 1941-1945 “. U znak sjećanja na te strašne događaje, Spomen područje Jasenovac je 22. April ustanovilo kao Dan logoraša, na koji se svake godine sastaju preživjeli logoraši, njihova rodbina i drugi. Taj dan je i dalje ostao tradicionalni simbol saosjećanja s jasenovačkim žrtvama.

Kada se govori o stradanju zatočenika ustaškog logora Jasenovac, koji je radio kao fabrika smrti od septembra 1941. do aprila 1945. godine, istina je da su različiti manipulatori u različito vrijeme iznosili različite podatke o broju stradalih. Hrvatska strana ih je nastojala minimalizirati, a srpska ili bolje reći jugoslavenska, maksimalizirati. Ali je notorna laž, kojom se poslužio Dodik, da se o stradanjima u Jasenovcu skrivala istina sve do danas. Istina je za cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije, punih 50 godina, javno predstavljana i aktualizirana, kako se ne bi više nikad nikom dogodila. Spomen obilježje Jasenovac sanirano je 1964. godine, a sedamdesetih godina (po zamisli Bogdana Bogdanovića) izgrađen je monumentalni spomenik u obliku cvijeta koji je znak vječitog obnavljanja, koji je posjetilo malte ne pola Jugoslavije.

Ovo spomen područje bilo je jedno od najposjećenijih u Jugoslaviji, posebno od radnih kolektiva i školske omladine. Omladina Jugoslavije je u sablasnom logorskom prostoru skoro pola vijeka prisustvovala časovima historije, napajala se antifašizmom i kovala Bratstvo- Jedinstvo. Malo je onih koji u tim potresnim trenutcima provedenim pod kamenim cvijetom nisu uzdahnuli i pustili makar jednu suzu. Po kojoj se onda logici može reći da nije nikad kazana istina o Jasenovcu. Ni jedna delegacija iz bilo kog dijela svijeta, ni jedan radni kolektiv, ni jedna ekskurzija sa đacima osnovnih i srednjih škola nisu prošli tim dijelom Jugoslavije a da nisu posjetili Spomen područje Jasenovac, a mnogi od njih nakon potresnih trenutaka provedenih u Spomen muzeju prešli su na drugu obalu Save i Une i položili cvijeće na masovne grobnice u Donjoj Gradini.

Pred početak agresije na BiH glavni kustos Jasenovačkog muzeja bio je dubički profesor Simo Brdar, koji je kompletnu dokumentaciju muzeja prenio u Republiku srpsku i predao je Karadžiću.

U prilog istini o Jasenovcu je da je najodgovornije za masovna ubistva u logoru stigla zaslužena kazna. Glavni organizator i komandant logora bio je Maks Luburić, a njegovi najodgovorniji saradnici bili su Fra Miroslav Filipović-Majstorović i Dinko Šakić. Miroslav Majstorović je osuđen na smrt i pogubljen 1946.godine. Maks Luburić je ubijen atentatom u Španiji1969. godine. Dinko Šakić je prebjegao u Argentinu, a osuđen na 20 godina zatvora. Ante Pavelić, poglavnik NDH, se pokušao spasiti bijegom, ali je 1959. skončao u Madridu.

Odgovorno tvrdim da ne postoji ni jedna generacija od tridesetih godina prošlog vijeka do generacija koje je zahvatila agresija na BiH 1991. godine, da nije posjetila Spomen područje Jasenovac, ako se pružila prilika. Svaki posjetilac koji je posjetio Spomen područje u bilo kom dijelu tog perioda, imao priliku vidjeti potresan film, pogledati fotografije, čuti od kustosa muzeja da su ustaške vlasti NDH na različite najsurovije načine ubijale, i doživjeti to s dubokim saosjećanjem. Mnogi posjetioci, koji su to željeli, posjetili su logorsko područje s Bosanske strane, Donju Gradinu, gdje je sahranjen najveći broj jasenovačkih žrtava, a govorilo se oko 360.000. Na toj strani je dugo stajala a potom konzervirana Topola smrti, na kojoj su žrtve vješane a zatim bacane u Savu.

Kada se govori o broju žrtava, treba znati da se uglavnom govorilo da je u logorima Jasenovac pogubljeno oko 700.000, iako to nikad nije bilo dokumentovano spiskom imena stradalnika. Nacionalni komitet za kriminalne zločine Hrvatske ustanovio je u novembru 1945.godine (u doba Tita) da je ukupan broj jasenovačkih žrtava između 500.000 do 600.000. Za ukupan broj umorenih procjene su različite: 300.000 po historičaru Edmundu Glaiše, 350.000 po Lotharu Rendulcu, 400.000 po Aleksandru Lehru, 600.000 do 700.000 po Ernstu Ficku i 700.000 po Massenbachu. Pretpostavlja se da je u jasenovačkim logorima umoreno više od 300.000 Srba, 28.000 Židova, 30.000 Roma, te oko 20.000 djece. Po procjenama Vladimira Žerjavića i Bogoljuba Kovačevića iz 1980. godine broj mrtvih u Jasenovcu je oko 50.000, a bivši predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman tvrdio je da je broj žrtava 28.000. U memorijalnom području Jasenovac do ovog rata je postojala lista sa 59.188 imena jasenovačkih žrtava, koja je sačinjena 1964, a u Beogradskom muzeju za holokaust je lista sa 80.022 imena, u kojoj su 52.000 Srbi, 16.000 Židovi, 12.000 Hrvati, i blizu 10.000 Romi.

O stradanjima u Jasenovcu ima samo jedan stvar koja je uvijek skrivana i prećutkivana i nikad nije ispravno utvrđena, koliko je Bošnjaka muslimana stradalo u Jasenovcu, naročito onih koji su se tada zauzimali za braću Srbe i pokušavali ih spasiti. Da je Dodik u svom govoru naveo da je do sada vješto skrivana istina o stradanju muslimana u Jasenovcu, mogao je biti u pravu. Gledajući statistiku, u Jasenovcu nisu stradali muslimani, ili je njihov broj zanemarljiv. Ali čitajući sačuvane arhive i gledajući još uvijek sačuvane nadgrobne spomenike na dubičkim i nekim drugim mezarima, nailazimo na stotine muslimanskih imena uz koja je navedeno mjesto stradanja Jasenovac, kao što su: Arnautović Murata Meho (1914-1943, Jasenovac), Vojniković Smaila Mensura (1925-1944, Jasenovac), Delić Sulejmana Azemina (1920-1944, Jasenovac), Jahić Hašima Murisa (1925-1944, Jasenovac), itd, itd... U interesu istine i pravde, iako je broj muslimana stradalih u Jasenovcu bio manji od drugih, zar nije trebalo makar nekad u proteklih pedeset i kusur godina podsjetiti i na njihova stradanja i proučiti im Fatihu. Ali za Dodika i njegov režim Republike srpske je vrednija laž od istine, jer na obmanama i lažima zasniva svoju moć i vlast, a ako se dođe do istine dobiće ono što je zaslužio.

Malo se ili nimalo zna o tome da je Ustaška odbrambena brigada iz Jasenovca, u nastojanju vlasti NDH da spriječe podršku muslimana zatočenicima logora i da povećaju strah u Bosanskoj Dubici, 20. Septembra 1944. u 17,00 časova, na prvi dan Bajrama, pred Dubičkom gradskom džamijom, u prisustvu silom dovedenih svih građana Bosanske Dubice, objesila na stabla platana 17 uglednih dubičkih ličnosti, među kojima po tri mlade skojevke Muslimanke, tri Hrvatice i tri Srpkinje. Ovo vješanje bio je akt ustaških vlasti usmjeren prvenstveno protiv dubičkih muslimana, i sa težnjom da se spriječi njihovo masovno uključivanje u oslobodilački pokret.

Ako je Dodik zaista želio aktuelno stanje u BiH staviti u kontest historijske istine, nije morao posezati 70 godina u prošlost, mogao se samo prisjetiti šta su neki iz njegovih generacija (kojima on neodoljivo pripada) dvadesetak godina unazad, samo tridesetak kilometara od Jasenovca, u logorima Prijedora, u gradiću Kozarcu, počinili svojim komšijama Bošnjacima i Hrvatima. Genocid počinjen nad prijedorskim muslimanima ne može se opravdati ni čim, niti se krv s prijedorskih pločnika može saprati lažima, kojima ove generacije srpske mladeži uporno truje njihov predsjednik, Milorad Dodik, neprijatelj svega što daje ton i boju onom što smo nekad zvali sretan zajednički život Srba, Muslimana, Hrvata i ostalih.

Nažalost, odgovorni u državnim institucijama države BiH nisu previše uznemireni Dodikovim istupanjima, koja već punih 10 godina potresaju zemlju. Običan čovjek se pita kako to da najveći neprijatelj BiH države, Neprijatelj BiH broj 1, može nekažnjeno vršiti nasilje nad državom, nad njenim građanima, biti akter i nosilac političkog i privrednog kriminala, i da sve to pred očima javnosti ostaje nekažnjeno. S kakvim se pravom bilo ko za bilo koji delikt u ovoj državi privodi, sudi i kažnjava, ako najveći počinilac delikta iz svih oblasti ostaje nedodirljiv i imun.

A političke obmane i laži su omča oko vrata ne samo onima protiv kojih se šire, već i onima kojima se izapire mozak, koje se zaluđuje i obmanjuje.

Istina o Jasenovcu je samo jedna i dobro poznata svim narodima bivše Jugoslavije. Jasenovac je bio koncentracioni logor NDH u kojem su stradali najviše Srbi, ali je stradao i veliki broj Židova, Roma i Muslimana, svih onih koji su se na bilo koji način suprotstavili fašističkom režimu Nezavisne države Hrvatske. Istu tu istinu u još pogubnijem kontestu Milorad Dodik i aktuelni režim Republike srpske moraju prepoznati tridesetak kilometara dalje, u Prijedoru, pokloniti se žrtvama srpskog genocida koji su počinili 1992. godine i zatražiti oprost. Samo takvom istinom može se zajedno ići dalje.

Burlington, 29. Aprila 2014, Zijad Bećirević



This Page is Published on 29 April 2014 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“ in Maasmechelen.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 29.04.2014. - Last modified:14.08.2015.
BALKAN AREA