ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA



UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ






Zijad Bećirević


 



TRG MIŠIĆA

Zijad Bećirević


U godinama iza rata u Sanskom Mostu postojao je gradski trg, kojeg su ironično do suza zvali “Trg mišića” na kome su se skupljali očajnici i nudili u bescijenje jedino što im je još preostalo, svoju radnu snagu. A danas  svaki grad u BiH ima jedno ili više takvih mjesta na kojima armija od pola miliona nezaposlenih svojim golim mišicama drži protestne transparente, traži posla i kruha, nudi u bescijenje svoju krv i znoj, samo da preživi.

Eto šta nam je do sada, za ovih 20 turbulentnih godina donio novi model Dejtonskog (samo)upravljanja, šta nam je ponudila  gospođa Evropa?

Sanski Most je danas grad u kojem se sve više gradi, sve bolje živi, koji se sve uspješnije oslobađa teškog nasljeđa ratne prošlosti. Svoj puni preobražaj, započet u vrijeme načelnikovanja generala  Armije BiH rah. Mehmeda Alagića, ovaj grad na osam rijeka nastavlja i danas.



Na području opštine Sanski Most 1991. godine živjelo je 60.300 stanovnika u 75 naselja, a po posljednjim popisnim procjenama danas  živi 47.359 stanovnika, s tim što je po Dejtonskom sporazumu  6 sanskih naselja  pripalo novoformiranoj opštini Oštra Luka, koja se nalazi u Republici srpskoj.

Tokom agresije na BiH pretežan broj  nesrpskog stanovništva s područja Sanskog Mosta morao se iseliti, a rat je uz ogromna stradanja, prisilni rad i torture  preživjelo oko 1.000 Bošnjaka i Hrvata. Nad Bošnjacima i Hrvatima Sanskog Mosta počinjeni su brojni zločini, naročito u Šehovcima, Mahali i Vrhpolju. Sanski Most su tek 10. Oktobra 1995.  tokom Operacije Sana ’95 oslobodile združene snage Petog i Sedmog Korpusa Armije BiH pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića i Mehmeda Alagića. Nakon rata, Sanski Most je brzo obnovljen i modernizovan, a dio izbjeglog stanovništva se vratio.

Više godina po okončanju rata, na jednom od glavnih sanskih trgova, nedaleko od mosta koji povezuje dvije obale rijeke Sane, od ranih jutarnjih sati sakupljale su se grupice ljudi, koji su iz dana u dan predstavljali sve veću skupinu. Tu skupinu, kako mi je tada objasnio moj sanski prijatelj, sačinjavali su nezaposleni ljudi, gladni i očajni, koj su tu čekali da ih neko pozove da nešto rade.  Svi oni živjeli su na minimumu egzistencije, bez stalnih izvora života. Rat im je razorio i uništio sve što su do tada stvorili i imali, a mnogima i njihove porodice.



Za mnoge je ovo bio jedini način da dođu do komada kruha

Još uvijek se sjećam, i nikada neću zaboraviti, tog  julskog  jutra, dok sam prolazio gradom, zapazio sam nekolike skupine, u kojima su preovlađivali  mlađi ljudi, skoro golobradi dječaci, ali je među njima bilo i oronulih staraca. Većina njih bila je spremna raditi cijeli dan bilo koji posao za samo nekoliko maraka. A narod, ko narod, u svakom zlu nalazi i neko dobro, a ako nema dobra onda zlo produhovljava svojim urođenim smislom za humor. Tako su ovaj trg u samom centru Sanskog Mosta prozvali “Trg mišića “, asocirajući na potencijalnu snagu onih koji su  je u bescijenje nudili.

A bila je to neka divlja neimenovana burza rada,  nastala spontano, iz nužde i očaja, bez državnog aparata i činovnika, iznikla kao divlja pečurka na sanskoj kaldrmi, kojom su svakodnevno štraptali “besposličari” i zapišavali je psi lutalice. I ne samo na tom bezimenom  sanskom trgu ( koji začudo nije dobio ime po nekom srpskom heroju koji se svojim “herojstvom” nad Sanjanima  proslavio), već u gradu na mnogim drugim vidljivim mjestima mogli su se tada vidjeti uredni natpisi kao što su “Tražim bilo kakav posao “ , “Pilam drva 4 KM po metru “ ili “Cijepam, nosim i slažem metar drva za samo 4 KM “.  A mnogi od tih nesretnih ljudi, koji  su vodili grčevitu borbu za preživljavanje i opstanak, nisu bili sanjani. Veliki broj je tokom rata ili uz rat, u potrazi za poslom, kruhom i krovom nad  glavom, doselio sa nekog drugog okupiranog područja, iz bližih ili udaljenijih mjesta, koja je spržio srpski teror. Nažalost, mnogi od njih su godinama bili bez posla i kruha, svijest i savjest evropske Bosne, koja malo koga boli osim njih same i članove njihovih  izgladnjelih porodica, koji  su dugo, veoma dugo u kasno predvečerje sa zebnjom čekali oca ili brata sa zavežljajem hrane, da sa njom halapljivo utješe svoju neutješnu glad.

I narednih nekoliko jutara, tog tužnog  nezaboravnog  bosanskog ljeta, susretao sam šutljive skupine ljudi na sanskom “Trgu mišića”. Teško je bilo podnijeti to da s onim što imaš u svom srcu i što nosiš u svom džepu ne možeš učiniti skoro ništa da zaustaviš taj potok očaja, koji se slivao u neku od sanskih rijeka.  I tada sam znao, a sada to znam sa dubokim uvjerenjem, da Sanski Most nije jedini grad sa takvim trgom, na kojem nema uobičajene  oznake trga, ali svi koji kraj njega prolaze sigurno znaju šta se na njemu prodaje i kupuje.



Radnički protesti prerastaju u pokret, radnička klasa stasava

Da, u svim gradovima Bosne danas postoje takvi trgovi, trgovi mišića, koji su bezimeni ili nose neko drugo ime, na kojima vojnici polumilionske bosanske armije nezaposlenih svojim golim mišicama satima , danima, mjesecima pa i godinama drže umjesto alatki transparente beznađa, nade, opomene i upozorenja. Ostaje pitanje koliko će dugo to sve da traje? Koliko će dugo moći da izdrže oni i oni drugi? Možda samo toliko koliko će njihove sve bolnije mišice moći proizvoditi životne energije, koja im još uvijek daje malo snage da izdrže i opstanu.

U uslovima jugoslavenskog socijalizma sve je bilo drugačije. Najveći broj onih koji su htjeli da rade mogao je dobiti posao. Zarade nisu bile tako velike, ali su bile redovne. Svi su imali pravo na punu zdravstvenu zaštitu, besplatno školovanje, razne naknade, ali je bio i veliki broj privilegovanih. Kasno se počeo rješavati sistem privatnog preduzetništva, što je nanijelo nepopravljivu štetu ekonomiji. Nakon rata sve što nisu uzeli i uništili okupatori prisvojili su i opljačkali “peto-kolo-naši“. Za samo nekoliko godina izgubila se srednja klasa a nastao širok rastući sloj siromašnih sa i malim piramidalnim bodljivim vrhom bogatih, koji su nastavili i sve do danas beskrupulozno pljačkaju narod, koji jedva sastavlja kraj s krajem.

Blagodati jugoslavenskog modela radničkog samoupravljanja već su davno isparile i zaboravljene. U to vrijeme važilo je pravilo “Niko me ne može tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi”. Tada radnika niko nije mogao natjerati da radi nešto što nije bilo u djelokrugu njegova radnog mjesta. Kada nije imao šta raditi sjedio je ili hodao okolo i smetao onima koji su radili. Pauzu je svako mogao uzeti kada je htio, a pauze za doručak i ručak umjesto ograničene određenim brojem minuta trajale su satima. Uz to se dobivala i naknada za topli obrok. Ako je radnik trebao slobodan dan nije morao uzimati to od godišnjeg odmora, već je išao ljekaru i dobio potreban broj dana  bolovanja , a uz to i hrpu lijekova kojima je formirao vlastitu kućnu apoteku. I sijaset toga. A sada se radi za nezasitnog kapitalistu, koji ti nikad neće dati više nego mora. Zašto da dadne tebi a može da uzme sebi. A ti si sam. Nema nikog da te zaštiti. Radićeš za crkavicu pa i bez nje da prehraniš sebe i porodicu. A ako nećeš ti hoće neko drugi, neko ko već danima stoji i čeka na nekom “trgu mišića”. I još su donekle sretni oni koji su uvezani u sindikate, ali one koji nisu korumpirani i koji ne pripadaju poslodavcima nego radnicima. I sve to Evropa zlurado gleda, kao da se i sada sveti tom srušenom radničkom samoupravljanju. Dajući putne, ali ne radne vize, Evropa  pokazuje da pomaže, da ima sunca na obzorju, ali samo za reducirani broj onih koji ispune njihove uslove i prođu kroz filtar.

Kriminalnom privatizacijom društvenih firmi uspostavljen je divlji kapitalizam, kakav nije postojao ni u zemljama razvijenog kapitalizma u uslovima najvećeg izrabljivanja. A posljednjih dana mediji nam preko Zavoda za zapošljavanje serviraju novu političku teoriju, po kojoj samo trećima od polumilionske armije nezaposlenih želi posao, a svi drugi samo glume one koji traže posao. Na taj način se želi prikriti činjenica da se rasturena radnička klasa konsoliduje, povezuje, i da nije više spremna da u bescijenje daje svoj znoj i krv ratnim profiterima, tajkunima i stranim plaćenicima.

I danas, dvadeset godina kasnije,  s tugom se prisjećamo da su grupice gladnih ljudi na “Trgu mišića” u Sanskom Mostu tražili samo pravo na rad, a sada sve veće grupe radnika prerastaju u pokret i na istim ili sličnim trgovima širom BiH traže pravo na rad i uskraćena prava po osnovu rada, kao što su neisplaćene plate za više mjeseci, više godina  neuvezanog radnog staža i mnogo toga drugog  što su zaradili svojim tekućim i minulim radom, a nikada nisu dobili. Radnički bunt raste, prerasta u pokret u kojem radnička klasa stasava i sazrijeva.

A u godinama iza rata u Sanskom Mostu postojao je gradski trg, kojeg su ironično do suza zvali “Trg mišića” na kome su se sakupljali očajnici i nudili u bescijenje jedino što im je još preostalo, svoju radnu snagu, a danas  svaki grad u BiH ima jedno ili više takvih mjesta na kojima armija od pola miliona nezaposlenih svojim golim mišicama drži protestne transparente, traži posla i kruha, nudi u bescijenje svoju krv i znoj, samo da preživi.

Burlington, 24. Marta 2014. , Zijad Bećirević



This page is set to ORBUS Belgium: 25.03.2014.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 25.03.2014. - Last modified:14.08.2015.