ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA



UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ






Zijad Bećirević


 



DUBIČKA NOVA GODINA

Zijad Bećirević


Do rata Bosanska a od rata Kozarska Dubica još jednu postdejtonsku godinu (kao posljednjih 18) dočekuje kao bastion srpskog nacionalizma i sigurno utočište za ratne zločince. Iz Dubice su tokom agresije protjerani skoro svi Bošnjaci, svi Hrvati, počinjena brojna ubistva, a za ubistva i progone još niko nije odgovarao, a kako izgleda neće ni odgovarati. Nekada grad iz Bajke, postao je Crna rupa Dodikove Rs. Ko u takvom gradu može biti sretan i u sreći i zadovoljstvu ispraćati staru a dočekivati Novu godinu?



Dubički trg spreman za još jednu noć jednoumlja

I ove godine, kao svih postdejtonskih, Kozarska Dubica će za povratnike biti grad utvara i duhova, a za one prognane koji se još nisu imali gdje vratiti grad nezaboravne prošlosti i nedovršenih snova iz bajke, koju će očevi i djedovi pred spavanje pričati svojoj djeci i unučadi. U predvečerje Nove 2014-te godine na Dubičkom trgu skupiće se počinioci zločina nad dubičkim Bošnjacima i oni koji su ih slijepo slijedili, svjesni ili nesvjesni svog posljedičnog saučesništva, da proslave još jednu noć srpskog jednoumlja. 6.000 Dubičana u izgnanstvu i 1.000 i kusur starijih povratnika dočekaće još jednu godinu u dva minula desetljeća u beznadnom očekivanju da se u BiH stanje promjeni, da se ukinu entiteti, ukine Republika srpska, oslobode okupirani gradovi, a Dubici nametnuto ime Kozarska Dubica zamjeni njenim tradicionalnim imenom Bosanska Dubica. Dok se to ne dogodi u Kozarskoj Dubici, kako se sada Dubica zove, nema mjesta za Bošnjake i Hrvate koji su u njoj do agresije živjeli. Ako se stanje ne promjeni ono malo Bošnjačkih povratnika će brzo izumrijeti, nešto mlađih će se pretopiti a Dubica biti etnički čista, upravo onakva kakvu su je željeli imati Milošević i Karadžić. Ima li u takvoj Dubici mjesta za novogodišnje slavlje?


Tokom i nakon agresije Dubica uporište i bastion srpskog nacionalizma

Bosanska Dubica je tokom agresije na BiH bila uporište i bastion srpskog nacionalizma i fašizma. Po nekima posebno zaslužna za odbranu Rs. Rado su je posjećivali i u njoj nalazili prihvat, utočište i podršku najviši lideri srpskog projekta Velike Srbije. Ona je to i danas. Ništa se nije promjenilo za vrijeme dva četverogodišnja mandata načelnika Nine Jauza (SNSD), a ništa se ne mjenja ni u zadnje dvije godine od kada je kormilo opštine preuzeo predstavnik stranačke koalicije Zlojutro Mile, koji je već u startu zaboravio obećanje da će raditi sve drugačije od svog prethodnika. Poznati i još nepoznati počinioci zločina nad dubičkim Bošnjacima u Bosanskoj Dubici žive slobodno kao uvaženi građani, kreću se kud hoće, zauzimaju odgovorne društvene položaje ili uživaju nezarađene penzije, mada su neki od njih poznati kao organizatori, nosioci i počinioci ubistava i progona. U gradu Bosanska Dubica, koji sada nosi ime Kozarska Dubica, do rata su Bošnjaci bili većinsko stanovništvo. Sada su u apsolutnoj manjini, nemaju pravo na rad i odlučivanje. Žive kao građani drugog reda i kao njihova djeca izloženi su bespoštednoj asimilaciji.


Glavni akteri ubistava i progona na dubičkom području u vrhu političke elite Rs

U predvečerje rata na dubičkom području pripremane su vođe i komandiri jedinica, od kojih neki i danas predstavljaju osnovno gradivo tkivo genocidne Rs. Ćurguz Pantelija je već desetak godina čelni čovjek, predsjednik Boračke organizacije Rs. Protiv njega i još dvojice nedavno su podnesene krivične prijave za ratne zločine, ali to ne samo da ne smeta već pogoduje obavljanju njegove funkcije. Za ratne zasluge u Hrvatskoj i na ratištima Bosne Ćurguz Pantelija popeo se u sami vrh, postao Predsjednik udruženja boraca Rs, na kojem dominira već desetinu godina i dijeli lekcije domaćim i stranim liderima. Bijelić Slobodan- Čobo, podstrekač na ubijanja i progone svojih sugrađana Bošnjaka, je ruku pod ruku s Karadžićem šetao Dubicom, markirao ljude i objekte na koje treba atakovati. Za privrženost i ratne zasluge Karadžić mu je dao mjesto Ministra za informisanje Rs, obezbjedio mu poslaničko mjesto u Skupštini srpske i učinio ga promotorom genocidne tvorevine Rs, a kad je zaškripalo obezbjeđeno mu je mjesto u Beogradu i viza za Kanadu, koja za takve kao on postaje vruće tlo, pa sve češće ponovno ateriraju u bazu iz koje su ponikli. Nakon hrvatske operacije “Oluja”, septembra 95.godine, Karadžić je s Bijelićem i Ćurguzom obilazio grad Bosansku Dubicu i pritom se susreo sa grupom zatvorenika Bošnjaka i Hrvata, koji su korišteni za kopanje rovova i prisilni rad. Na pitanje Karadžića kako se od posljedica “Oluje” misle raščistiti dubičke ulice, Bijelić je ironično odgovorio: “To će uraditi vrijedne ruke naših Turaka”, a komentar Pantelije na Karadžićevo pitanje “Šta ćete poslije sa zatvorenicima” bio je: “Pustićemo ih… ali niz Unu”, nakon čega je ubijen Hamzalija Cerić.

A oni su samo djelić tijela Bosanske Dubice koje je radilo na projektu stvaranja Velike Srbije. Najveći broj njih je naprosto nestao. Nagrađeni novim dobro plaćenim pozicijama u zemlji i inostranstvu, gdje nastavljaju svoju zločinačku misiju. Samo neki od njih su Slobodan Borojević, odgovoran za zločine na području Hrvatske Dubice i Kostajnice, Zlojutro Miloš, rukovodilac akcije hapšenja i otpremanja u banjalučki logor Manjača 47 dubičkih civila, Krnjajić Milan, poznat kao “Zgonjaninov čovjek i “čovjek od povjerenja Radovana Karadžića, odgovoran za zlostavljanje preko 1000 civila nesrpske nacionalnosti u zgradi SUP-a, te Slijepćević Milinko, koji se već u startu čeličio i dokazivao u artiljerijskim napadima na hrvatske gradove Pakrac i Derventu. Milić Milan je imao nezamjenjivu ulogu u rušenju bošnjačkih kuća i spomenika kulture koji su po bilo čemu asocirali na prisustvo Bošnjaka. Organima pravosuđa i mnogim građanima Dubice poznata su imena još najmanje 60 odgovornih za paljenje i rušenje, ubistva i progone Dubičana. Značajan je broj onih koji su djelovali u sjeni a sada svoju nečistu savjest skrivaju u polu praznim dubičkim kvartovima i polako grickaju “krvavo “ zarađene boračke penzije. Za sviju ili većinu njih Beograd je uvijek dostupna destinacija u kojoj će biti prihvaćeni i uhljebljeni ili poslani sa zadatkom i blagoslovom u neki drugi dio svijeta.

Podgrijavanje mržnje i huškanje na osvetu iz zavičajnih nekrologa Rajka Lukača

Jedan od Dubičana, uhljebljenih u Beogradu još za onoga rata, Rajko Lukač, u svojoj knjizi “Božiji ugodnici”, I, koju naziva zavičajni nekrolozi, publikovanoj 1998. godine da huška srpski narod protiv Bošnjaka i opravda ratne zločine počinjene na teritoriji BiH 92- 95 već u prologu citira stihove nekada obavezne školske lektire (koji su se morali učiti napamet) “Početak bune na dahije” :

Čim se nebesa smrače – tu knezovi nisu radi kavzi, nit su radi Turci izjelice, al je rada sirotinja raja, koja globa davati ne može, ni trpiti turskoga zuluma”; i radi su božji ugodnici, jer je krvca iz zemlje provrela, zeman došo, valja vojevati.”

Da bi poziv srpskom narodu na vojevanje bio jače argumentovan i podsticajan (“jer je krvca iz zemlje provrela”) Lukač na prvoj strani knjige ( kada govori kako su u Avgustu 1875. Turci digli vojsku i vojevali na Knešpolju, u području Bosanske Dubice) potura čitaocu događaj za koji niko nikad nije čuo, od kojeg se duša grči a svaka dlaka na tijelu diže, za koji je “Andrićevo nabijanje na kolac” sitnica:

U povratku Ahmo Šerić nađe u pustoj kući dijete iznemoglo od gladi. Dadne mu ljeba i dok on iziđe da vidi konja, druge merametlije isjeku dječačića na komade. Vrati se i nađe glavicu da se kotrlja i mrtva ljeb njegov žvače.”

A ovih par citata iz knjige Rajka Lukača su samo jedan, reklo bi se manje poznat i periferan segment literarnog i medijskog opijuma, kojim se pothranjivala mržnja i pozivalo na osvetu.

U Bosanskoj Dubici do hrvatske operacije “Oluje” nije bilo rata, a stradalo je blizu 300 ljudi. Srbi su stradali na ratištima i u operaciji “Oluja” a Bošnjake i Hrvate su ubili pripadnici vojnih i paravojnih formacija Srbije i Rs. Na spisku žrtava dubičkog područja, koji je M. Tokača ponudio svjetskoj javnosti, a koji je posebna priča najviše je Srba, ali ne onih koji su branili svoj grad i izgubili život u Dubici, već onih koji su umrli prirodnom smrću ili bili uključeni u vojne i paravojne formacije Rs i izginuli na ratištima širom BiH i Hrvatske. Oni nisu branili domovinu, svoju i našu Dubicu, niti štitili svoje sugrađane, već ih ubijali i progonili. Danas oni koji su preživjeli i njihove porodice uživaju solidne boračke penzije, koje nisu zaradili radničkim već krvavim zločinačkim rukama.

Još nije sačinjen zvaničan popis ubijenih i nestalih Dubičana

Vlasti Rs u Bosanskoj Dubici, kao i drugim gradovima Rs, za ovih 20 poratnih godina nisu osjetile potrebu ni našle za shodno da na nekom od zvaničnih foruma razmotre i verifikuju makar nepotpune spiskove žrtava- ubijenih i nestalih na njihovom području i s njihova područja, niti su takav nalog – zadatak dobile od parlamenta ili parlamentarnih organa, koji se kite parlamentarnom demokratijom. Nisu, jer bi razmatranje takvog spiska vodilo u dublju analizu problematike, ukazalo na imena i indiciralo kao počinioce zločina mnoge od njih koji u različitim strukturama vlasti “vedre i oblače”. Samo po sebi nametnulo bi se pitanje “KO IH JE UBIO?”, “GDJE SU i KAKO NESTALI?” A svaki odgovor na ova dva pitanja morao bi početi od poznatih imena ili nekog Spiska osumnjičenih za počinjene zločine, pa bi mnogi od onih koji su još u administraciji Rs ili sa njom usko sarađuju morali staviti svoja imena, imena svojih prijatelja ili imena članova najuže familije.

Spiskovi žrtava nisu pravljeni niti razmatrani za žrtve agresije, ali su se zato posebne službe i štabovi srpskog agresora do kraja angažovali da naprave spiskove onih koji su braneći državu BiH, svoj narod i svoju familiju “počinili zločine” nad srpskim okupatorom i po tim spiskovima se sve veći broj branitelja BiH, boraca Armije BiH, privodi u sudnice i na osnovu izmišljenih optužbi osuđuje na visoke zatvorske kazne i upućuju na izdržavanje u domaće zatvore ili širom Evrope, kako bi se krivice za rat u BiH izjednačile a rat u konačnici verifikovao kao građanski. Najnovija Beogradska presuda Iliji Jurišiću je Warnning/ Znak za uzbunu ne samo Balkanskom već svjetskom pravosuđu.

S druge strane, kada je tokom avgusta i septembra 1995. godine na Bosansku Dubicu izvršen napad u okviru hrvatske operacije “Oluja”,u kojoj su stradali skoro isključivo Srbi, dubičke vlasti su (kako i treba) sačinile kompletan elaborat sa imenima i prezimenima poginulih, datumom rođenja i smrti i drugim podacima, uključujući materijalnu štetu. Po tim podacima ubijeno je 46 a ranjeno 38 osoba prvenstveno srpske nacionalnosti. Naravno, ni takav ni bilo kakav izvještaj nije nikad napravljen za ubistva Dubičkih Bošnjaka i materijalnu štetu pričinjenu na bošnjačkoj imovini, mada je po posebnoj strategiji u Dubici srušena sve ijedna bosanska kuća koja je po bilo čemu podsjećala na to da su u njoj živjeli Bošnjaci- Muslimani.

Na dubičkom području otkrivena samo jedna masovna grobnica

Na području Bosanske Dubice, u selu Mlječanica nedaleko od Banjsko- turističkog centra “Mlječanica”, udaljenog od grada desetak kilometara, 11.10. 2000-te godine otkrivena je masovna grobnica sa 8 Bošnjačkih žrtava, koje su identifikovane. Na tome se stalo, iako se na spisku nestalih vode desetine Bošnjaka. Postoje objektivne indicije da je na dubičkom području ubijeno a vjerovatno i ukopano više Bošnjaka iz Kozarca i Prijedora, koji su nakon napada na Kozarac u maju i junu 1992.godine preko dubičkog područja pokušali prebjeći u Hrvatsku. Poznato je da su tih dana sve srpske vojne i paravojne snage, uključujući stalni i rezervni sastav milicije, bili mobilisani i poslani u granična područja prema Prijedoru, da dočekaju, pohvataju i likvidiraju bjegunce iz Kozarca. Jedan od mobilisanih tada se hvalio autoru ovih redova o uspješnom izvođenju tih akcija u koje je i on bio uključen, naravno ne pominjući likvidacije. Tek prije par mjeseci Tužilaštvo BiH je zbog ubistva 5 Kozarčana po komandnoj odgovornosti pokrenulo krivični postupak protiv Dubičana Ćurguz Pantelije, predsjednika Udruženja boraca Rs, Pralica Rade i Slijepčević Željka, koji su na dubičkom području rukovodili s tim operacijama.

Nezvanična lista ubijenih i nestalih Bošnjaka Bosanske Dubice

Po podacima iz projekta Izdavačko- dokumentacionog centra Sarajevo “Ljudski gubici 1991-1995 “, sačinjenog po opštinama, kao poginuli i nestali u Opštini Bosanska Dubica vode se 282 osobe. Iako ovaj popis nije potpun, sadrži niz netačnih podataka i uključuje imena osoba srpske nacionalnosti koje su umrle prirodnom smrću ili poginule na ratištu u vojnim ili paravojnim snagama Rs i u hrvatskoj operaciji “Oluja”, ipak taj spisak može poslužiti da se iz njega izdvoje imena dijela ubijenih i nestalih Bošnjaka, za kojima njihove porodice i danas bezuspješno tragaju.

U neoficijelnom i nepotpunom spisku nestalih i ubijenih Bošnjaka i Hrvata Bosanske Dubice vodi se 56 osoba. Ubijeni su ili nestali u vrijeme kada na Bosansko-Dubičkom području nije bilo nikakvih ratnih operacija, isključivo iz mržnje i koristoljublja. Za nestale ili ubijene Dubičane još niko nije službeno osumnjačen niti odgovarao, mada su neka imena već dugo vremena poznata građanima, Haškom tribunalu i domaćim istražnim organima. Izuzetak su Milinko Konjević, koji je osuđen na 6 godina zatvora za ubistvo Remzije Hajdarevića (tada starog svega 19 godina) i oslobađajuća presuda bez održane rasprave Stojanu Zgonjaninu, ubici Hazim Dautovića – Majkija. Građani Bosanske Dubice nikad neće zaboraviti ni nevino ubijene ni nestale, što potvrđuje slika s komentarima ubijenog Hazima Dautovića Majkija, koja se i ovih dana pojavila na brojnim adresama na Facebooku.

Nezvaničan i nepotpun Spisak nestalih i ubijanih Dubičana sadrži sljedeća imena:

1. Bajrić Ibrahim
2. Bilajac Hilmija zvani Sifin
3. Bejtović Ibrahim zvani Mateka
4. Cerić Azama Hikmet
5. Cerić Hamzalija
6. Cerić Samir,
7. Čaušević Idriz- Irli
8. Čustić Alija
9. Čustić Amir
10. Dautović Hazim – Majki
11. Hadžić Bekir
12. Hafizović Ahmet (Adem)
13. Hafizović Ćima
14. Hafizović Kadife
15. Hajdarević Remzija,
16. Hajdarević Ramiz
17. Hamulić Lamija
18. Hatić Enver, nestao
19. Hašić Nijaz
20. Hašić Ernad
21. Hašić Muris
22. Hilić Edita
23. Jajčanin Jusuf-Juka, nestao
24. Kahrić Kasim
25. Kaltak Ferid
26. Kočan Selim, nestao
27. Košćak Anđela
28. Košćak Joža
29. Košćak Mladen
30. Krivdić Đemil, nestao
31. Lađarević Smajo
32. Latić Munevera
33. Marić Antun
34. Mulalić Azemina
35. Mulalić Samira
36. Mulalić Hajrija
37. Musić Muris (ubijen u Kozarcu kad je bio u posjeti kod rodbine)
38. Nezirević Sulejman, prvo ubistvo u BiH, među prvim u Jugoslaviji, 23.8.1989.g.
39. Ogorinac Hasib
40. Okanović Emir
41. Orahovac Halim
42. Osmančević ili Osmanagić Mustafa
43. Ramić Samka
44. Sarač Atifa
45. Salkić Husein
46. Sevlić Ile
47. Skenderović Ahmet
48. Skenderović Senad
49. Strožić Senad
50. Suljić Lamija
51. Tabaković Ibrahim
52. Topić Tahir
53. Šahinović Husein
54. Šahinović Rasim
55. Šahinović Ibrahim
56. Šahinović Ismeta

Ako neko raspolaže s informacijama kojima se ovaj spisak može dopuniti ili u njemu korigovati eventualne greške, poželjno je da se javi preko Facebooka.

Ko je ubio ove nevine ljude, poštene građana Dubice? Gdje su svi oni za kojima još tragaju porodice i koji se vode nestalim? To će se uvijek pitati ove i sve buduće generacije građana obe Dubice. Da li je istina da su tijela nekih od njih uzidana u temelje mosta koji spaja dvije Dubice prilikom njegove obnove? O tome i danas kruže priče koje još nisu demantovane. UNPROFOR je vršio neke istrage u tom pravcu, ali odgovora do danas nema.

Na nepotpunom spisku lica odgovornih za počinjene zločine na području Bosanske i Hrvatske Dubice nalaze se dvije paravojne formacije i 65 osoba.


Na dubičkom području vršena likvidacija prijedorskih Bošnjaka

Na Dubičkom području su ubijeni i Prijedorčani Izetagić Muhamed, bivši golman prijedorskog FK “Radnički” njegov sin Ami i Kučković Jusuf. Vjeruje se da su tokom napada na Kozarac, u maju 92. godine, prilikom pokušaja da preko dubičke teritorije prebjegnu u Hrvatsku, stradali i mnogi građani Kozarca i Kozarcu obližnjih sela. Njihova tijela bi mogla biti u nekoj od još neotkrivenih masovnih grobnica na obroncima Kozare, u rejonu Dubičkog Banjsko-turističkog centra “Mlječanica” ili u rejonu šumskih baraka dubičkog preduzeća “Šumarija”. Nakon havarije u Kozarcu u Dubički SUP je privedeno dijete iz Kozarca, starosti oko 8 do 9 godina ( vidjeli su ga svi koji su tih dana privođeni u SUP ) kome se nakon dva dana izgubio svaki trag.


Porodica bibliotekarke Anđele Košćak likvidirana kao u hororu

Omiljena Dubička bibliotekarka Anđela Koščak, njen suprug Joža, otpravnik vozova na Željezničkoj stanici Hrv. Dubica i njihov sin Mladen, student treće godine zagrebačkog fakulteta ubijeni su i izmasakrirani u vlastitoj kući. Anđela je bila Srpkinja, ali se suprostavljala teroru koji je vršen nad Muslimanima i Hrvatima Bosanske Dubice. Po svjedočenju očevidaca svi zidovi kućnih prostorija bili su poprskani krvlju, a njihova tijela nađena su tek nekoliko dana kasnije u šljunkovitom sprudu rijeke. Une. Bio je to masakr u stilu najstrašnijeg filmskog horora. Iako se poluzvanično zna ko ih je ubio, još nikad nije pokrenut postupak, niti je iko osuđen.


Tijelo najvećeg dubičkog privrednika Kasima Kahrića još nije pronađeno

Za tijelo Kasima Kahrića, jednog od najvećih dubičkih privrednika svih vremena, najuspješnijeg načelnika za privredu Dubice, jednog od direktora Tekstilne industrije „Knežopoljka “, Tvornice šećera Draksenić, još i danas se ne zna. Priča se da je Kasimovo tijelo iskasapito i bačeno u neki bunar u dubičkom selu Vrioci ili Komlenac, a istragu nikad niko nije ni pokrenuo. Najbliže Kasimove komšije pričale su u povjerenju da su u noći ubistva satima slušali jauke i vriske, zbog kojih noćima nisu mogli mirno spavati. Naručioci i počinioci ovog zločina dobro su poznati organima dubičke vlasti, ali se tajna o ovom svirepom ubistvu i danas čuva mafijaškom zakletvom. A ova dva slučaja rječito govore o svireposti sa kojom se srpski fašizam u Bosanskoj Dubici i širom Rs obračunavao sa svima onima koji su se na bilo koji način pokušali suprotstaviti njihovom suludom projektu. Od porodica žrtava i njihovih prijatelja mogu se čuti desetine i stotine sličnih priča, koje u svemu podsjećaju na najjezivije scene iz filmova strave i užasa.

Na isti surov način Srpski okupatori obračunavali su se i sa svojima, koji su pokazali saosjećanje ili pokušali pomoći svojim prijateljima Bošnjacima. Prve godine agresije pod čudnim okolnostima umro je od “srčanog udara“ predsjednik dubičke opštine Karan Nikola. Njegova supruga javno je osumnjičila i optužila dubičke vlasti za ubistvo, jer se njen suprug pokušao staviti u odbranu dubičkih muslimana i spriječiti njihova ubistva i progone. Isto tako sumnja se da je na ratištu s leđa ubijen od svojih Toroman Mile, profesor i bivši direktor SŠC, jer se otvoreno stavljao u odbranu dubičkih Muslimana.

Koliko još godina trebaju čekati porodice žrtava da urazume administraciju Međunarodne zajednice da prepozna njihovu bol i dubinu njihove tragedije? Da li će iko od odgovornih zvaničnika makar pogledati spisak sa blizu 200 imena osumnjačenih s područja Prijedora, koje su sačinile prijedorske organizacije, a neki nedavno postavili na Facebooku ? A takve neformalne spiskove imaju organizacije i klubovi izbjeglih i prognanih skoro svih opština Rs.


Ratni Bilans BiH čine ubijeni-nestali na jednoj i njihove ubice na drugoj strani

Liste ubijenih i nestalih na jednoj strani i liste ubica na drugoj su Aktiva i Pasiva Bosne i Hercegovine. To je krvavi bilans kakav nakon Drugog svjetskog rata nema niti će imati ijedna zemlja Evrope. Na osnovu presjeka tog još nezavršenog bilansa, otkopavaju se masovne grobnice širom BiH, pronalaze žrtve, prave optužbe, osuđuju i oslobađaju ubice i njihovi naredbodavci. Nažalost, mnogi procesi koji se vode u međunarodnim i domaćim sudskim institucijama sve više djeluju kao improvizacije, a ne kao procesi koji će ovom i budućem vremenu predstaviti punu istinu i na njoj zasnovanu pravdu.

Iskop žrtava genocida počinjenog nad Bošnjacima i Hrvatima Prijedora u ljeto 92. godine uznemirio je prognane Bošnjake Prijedora i Prijedoru susjednih opština, a poseban nemir unio među one koji su usudili vratiti na svoja ognjišta.

A koliko još jama i masovnih grobnica treba otkopati i koliko nevinih beživotnih rasturenih tijela treba izvaditi i sastaviti u Prijedoru i širom BiH, da tijela i njihove kosti mogu biti dostojno ukopani, da se dođe do spoznaje i istine da je nad Bošnjacima – Muslimanima izvršen genocid najvećih razmjera i posljedica nakon Drugog svjetskog rata.


Na području obadvije Dubice djelovali su Martićevci

Ne smije se zaboraviti da su na području obadvije Dubice, Hrvatske i Bosanske, aktivno djelovali Martićevci, koji su sami ili u sadejstvu izvodili akcije, činili zločine, minirali i palili objekte u vlasništvu Bošnjaka i Hrvata. Niko od njih u BiH nije pozvan na odgovornost, niti je za počinjene zločine odgovarao. Samo je sud u Rijeci za ubistva 75 civila u Cerovljanima i Baćinu (područje Hrvatske Dubice) na 125 zatvora u odsustvu osudio pripadnike SAO Krajine: Milenko Janjetović, zapovjednik TO, Momčilo Kovačević, zapovjednik lokalne milicije,Veljko i Stevo Radunović dobili sa po 20 godina, a Stevan Dodoš, Branko Dmitrović i Slobodan Borojević po 15 godina.

U Dubici vlada zakon apartheida

U Republici srpskoj su svi osim Srba apsolutna obespravljena manjina, koja ne živi već životari. Svi oblici diskriminacije su prisutni. To se posebno osjeća u gradovima, naročito gradovima kao što je Bosanska Dubica, u kojoj su do rata Bošnjaci bili apsolutna većina, a sada se jedva vidi da postoje. Sačinjavaju ih uglavnom stariji povratnici koji žive od penzija i onog što im pošalju članovi porodice iz vana, i čekaju smrt.

U kojoj mjeri u Dubici i danas vlada srpski nacionalizam i zakon apartheida uvjerljivo govori podatak (koji g. Seferović E. iznosi na facebooku) da od 180 zaposlenih u organima uprave samo je jedan Bošnjak, a od hiljadu i kusur Bošnjačkih povratnika niko ne radi...

Prema prvim nezvaničnim rezultatima popisa navodi se da u Bosanskoj Dubici danas živi 2.600 Bošnjaka. Svi oni su građani drugog reda. Žive u strahu i nikad nisu sigurni šta im se već sutra može dogoditi. Do rata je u Dubici živjelo 7.000 Bošnjaka i oko 700 Hrvata. Iz toga bi se moglo zaključiti da se u izgnanstvu još uvijek nalazi 4.400 Bošnjaka. Ali ako se zna da veliki broj raseljenih po Evropi samo povremeno dolazi u Dubicu i u njoj boravi ograničeno vrijeme, s pravom se može pretpostaviti da se trajno nije vratilo više od 1.000 do 1.200 prognanih, što znači da je i dalje u svijetu raseljeno blizu 6.000 dubičkih Bošnjaka i par stotina Hrvata.

Šest hiljada Dubičkih Bošnjaka u Dijaspori i 1.000 i kusur onih koji su se pod rizičnim uslovima vratili, i danas nakon 20 godina pita se da li će se ikad saznati ko je ubio Kasima Kahrića, Anđelu i Jožu Košćak i njihovog sina Mladena, Karan Nikolu, bivšeg predsjednika Dubice koji se pokušao suprostaviti fašističkoj i nacionalističkoj euforiji srpskog SDS, Milu Toromana, koji je pokušavao pomoći svoje prijatelje Bošnjake tokom progona; da li će se ikad saznati kako su nestali Jajčanin Jusuf-Juka, Kočan Selim, Krivdić Đemil, Hatić Enver .... Koliko ima istine u priči da su u betonske temelje mosta koji povezuje dvije Dubice Bosansku i Hrvatsku, prilikom njegove obnove, zabetonirana tijela nekih od ubijenih Dubičana?...

Ne zaboravimo!
Svojim pasivnim odnosom prema pitanju nestalih i ubijenih, svojom šutnjom i mi postajemo saučesnici, i mi ubijamo!!!

A kako očekivati da neko progovori, kad zločinci vladaju, dijele privilegije, jedni druge potkupljuju/ ucjenjuju, a narod strahuje. Tako otrovne duše ostaju na zemlji, a tajne ostaju zakopane u zemlji. I dok međunarodni sudovi i sudovi Federacije BiH na osnovu montiranih optužnica iz Srbije i Rs (optužnica agresora na BiH) izvode na sud, osuđuju i šalju na izdržavanje kazni pripadnike Armije BiH koji su branili zemlju od agresora i okupatora, dotle počinioci zločina, izvršioci genocida iz Srbije i Rs žive kao slobodni građani Rs i uživaju sva građanska prava, čak i ona koja im ni po kom osnovu ne pripadaju. Gdje bi danas bio ovaj svijet da su vojnici sila Antante koji su svijet branili i odbranili od fašističke nemani bili optuživani i osuđivani po optužnicama Hitlerovog Trećeg rajha?!.

Dubičani koji su se nakon agresije vratili u Dubicu dočekuju još jednu Novu godinu kao posljednjih 20 u mraku totalitarizma, rasističke podvojenosti i mržnje, koja ih tretira kao nepoželjne građane drugog reda, a Dubičani Dijaspore s nadom da će se konačno nešto pokrenuti, nešto promjeniti, što bi im omogućilo da se vrate u svoj zavičaj i u njemu pokušaju naći preostali dio sreće za preostale godine života. Možda bi to bila i prilika da se nove godine slave zajedno kao nekad.

Ostaje nam svim samo poželjeti da Dubička Nova 2014-ta godina ne bude kao minule Dejtonske, već da to bude godina ostvarenja naših snova, ispunjenja naših želja, godina u kojoj će svako naći svoj željeni dio sreće.

Burlington, 30.Decembra 2013. Zijad Bećirević



30.12.2013.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 30.12.2013. - Last modified: 14.08.2015.