ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA



UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ





Zijad Bećirević


 



POSLJEDIČNO KAŠNJENJE AMERIKE

Zijad Bećirević


Zijad BećirevićAmerika bi se morala više okrenuti Bosni, radi nepravde koja joj je u Dejtonu nanesena i u ime 300.000 Bosanaca koje je udomila. Ne treba i ne smije sudbinu BiH prepustiti kalkulacijama i licemjerju Evropske unije. Da je Evropa htjela pomoći Bosni ne bi dozvolila da Bosna bude etnički očišćena osvajačkim ratom i nepravednim mirom podijeljena, da pola njenog stanovništva bude protjerano, a 220.0000 pobijeno. Sudbina Bosne je u njenim rukama, ali su njene ruke vezane Dejtonskom nagodbom, koja agresore izjednačuje s braniteljima, zločince oslobađa optužbi a žrtve teroriše i kažnjava. Logori i kuće u kojima su ubijani i spaljivani Bošnjaci se ruše i zatiru, a izvršiocima genocida nad Bošnjacima se podižu spomenici. Politički, ekonomski i teritorijalno podijeljenom Bosnom i Hercegovinom još vladaju nacionalizmi i upravljaju hegemonizmi a Dejtonski ugovor im služi kao alibi za antagonizme, opstrukcije i nametanje nepovoljnih rješenja. U procesu priključenja BiH Evropskoj uniji, EU umjesto da učinkovito pomaže, troši previše svog i našeg vremena sankcionisanim uslovljavanjem i kažnjavanjem, što se tragično odražava na stanje BiH, a ima nepovoljan uticaj na stanje u regionu. Jaz izmeću sve većeg broja siromašnih i sve bogatijih ratnih profitera je sve dublji, a raskorak između građana i političke oligarhije je sve veći.

Čovjek zatvoren u sebe opasnost je sebi i drugima. Zatvoren i podijeljen svijet je opasnost po čovječanstvo. Zato težimo ukloniti granice između sebe i stvoriti “svijet bez zidova”. A takvog svijeta nema bez Amerike. To je definitivno i vrlo posljedično shvaćeno u Drugom svjetskom ratu, potvrđeno pri raspadu Jugoslavije, a u novom vremenu globalne političke i ekonomske transformacije je sve očiglednije. U posljednjih 70 godina nema ni jedne tačke na zemljinoj kugli, na kojoj su nastali konflikti političkog, ekonomskog ili socijalnog karaktera, ili krize širih razmjera, koji su se mogli uspješno razriješiti bez intervencije Sjedinjenih država. Terorističke prijetnje miru i progresu stvorile su u svijetu posebnu konfuziju. Učešće Sjedinjenih država je nužno paritetno i zajedno s drugima ali i individualno, kada se radi o preuzetim obavezama, vitalnom interesu američkog naroda i odbrani vlastitog identiteta i slobode. Takvo učešće je u interesu opšteg mira i stabilnosti i može se smatrati racionalnim i opravdanim na Bliskom istoku, u Iraku, Aziji i Africi, ili bilo kojem dijelu svijeta.


SAD imaju pravo i obavezu pomoći BiH

Kao ozbiljan respektabilan svjetski lider, kao povjerilac i prijatelj R BiH, kao tutor, kreator i garant Dejtonskog mirovnog sporazuma i najuticajnija strana pri njegovom zaključivanju, Sjedinjene države su dužne, imaju pravnu i moralnu odgovornost za pravednu pravnu provedbu Dejtonskih zakonskih odredbi. Imaju obavezu prekinuti vlastite i zaustaviti neuspješne eksperimente drugih, okončati lutkarsku kozeriju koju u ime EU na prostorima BiH u sprezi s domaćim mešetarima izvode trećerazredni činovnici raznih evropskih birokratskih institucija; dužne su s Bosne skinuti luđačku Dejtonsku košulju koju su joj navukli zajedno s drugima. U ime 300.000 Bosanaca/Bošnjaka koje su primile i udomile, koji su postali prepoznatljivi građani Sjedinjenih država, Sjedinjene države imaju pravo i obavezu poratnoj Bosni i Hercegovini pomoći i podržati je u nastojanju da nadvlada nasljeđe rata i uspješnije krene u prosperitetni razvoj. Nemaju pravo ni SAD ni EU od BiH tražiti da sama uradi ono što ni oni nisu u stanju uraditi. Ne mogu tražiti od Bošnjačke majke kojoj su u jednom danu ubili muža i dva sina, da se pokloni njihovom krvniku, da se s njim zdravi i grli. Zašto su i 20 godina nakon bh agonije SAD i EU gluhe na naš sve bolniji vapaj i slijepe pred onim što svakodnevno gledaju u BiH. BiH se guši! Nezadovoljan bh narod sve učestalije izlazi na ulice jer radna i socijalna prava, poštenje i pravdu ne nalazi u korumpiranim državnim uredima niti u međunarodnim institucijama, počev od Haga pa sve do UN. Visoke račune za neefektivne usluge MZ BiH ne može više plaćati, čak ni kreditima Svjetske banke i MMF koji je vuku u ekonomsko i političko ropstvo. BiH je u haosu, a prijeti joj još veći. Posljednje što se još u BiH nije dogodilo, a što bi se opet moglo dogoditi, je da narod izađe na ulice..., da nastavi ginuti za ideale kao što su pravo na rad, mir i slobodu.


Međunarodna zajednica u BiH ide iz greške u grešku

Uz sve propuste, greške i namještaljke u korist agresora, Međunarodna zajednica uporno i sve beskrupuloznije nastavlja sa rehabilitacijom neprijatelja i rušitelja BiH na teret oslobodilaca i žrtava. Sada to radi preko pravnog sistema zemlje. Prećutno pa čak navijački podržava se dalja razgradnja bh države diskreditacijom, rastakanjem i paralisanjem državnog pravnog sistema, što je najveći udarac narodu i državi nakon embarga na oružje kojim je onemogućena odbrana države i nakon nekažnjenog genocida u Srebrenici, Zvorniku, Prijedoru i širom BiH. Uz asistenciju MZ imovina i resursi BH države krčme se i rasturaju. Umjesto da prepoznaju i priznaju propuste i greške počinjene u BiH od Dejtona do danas, EU i SAD i dalje idu iz greške u grešku. Političko nejedinstvo instalirano Dejtonom kažnjava se zamrzavanjem procesa i oduzimanjem sredstava. I dalje dopuštaju da genocidno tkivo oličeno u Rs dalje raste i širi se i učvršćuje genocidnu fašističku tvorevinu Rs. Jačanje fašističke zločinačke svijesti i morala u glavama Srba, ali i u svijesti svih ljudi svijeta, opasnije je od obogaćivanja urana u Iranu. Instaliranje i učvršćivanje nacional-fašističkog režima Rs ostaje svijetu kao jasna poruka da je napad na tuđi teritorij sa pljačkom, genocidom, egzodusom nepoželjnog stanovništva, postavljanjem novih graničnih podjela dozvoljeno i legalno kao punopravno sredstvo savremene civilizacije. Koliko je dubok mrak Republike srpske pokazuje inat s mržnjom usmjeren protiv Fate Orlović u Konjević polju, na rušenje “kuće žive lomače“ u Višegradu, kao i nedavno odbijanje sredstava za stipendije studentima iz namjenskog Programa EU na štetu svih mladih Bosne i Hercegovine, ali i drugih mladih ljudi iz drugih država Evrope koji će biti uskraćeni u mogućnosti da vlastita iskustva i spoznaje razmjene i upotpune s našim Bosanskim.


SAD i EU vjeruju da Republika srpska ima perspektivu???

Podržavati opstanak Republike srpske znači vjerovati da Rs kao takva ima perspektivu, što je neshvatljivo i apsurdno. Da li zaista SAD i EU vjeruju da BiH može preživjeti s genocidnom Rs u svom tijelu? Da li vjeruju da se u jednoj glavi, savjesti i svijesti, mogu istovremeno i dominantno kaliti fašizam i antifašizam? Da li vjeruju da istim sjemenom zasijani mogu rađati i rasti dobro i zlo? Mogu li u jednom tijelu kao jedno biće odrastati dva suprotstavljena bića- fašizam i antifašizam, kao u Rs? U EU i SAD dobro znaju kakvo je zlo čovječanstvu počinio njemački nacizam i fašizam. To ni oni ni svijet nikada neće zaboraviti. Zašto onda zaboravljaju ili su već zaboravili šta su počinili srpski agresori u BiH 92-95? Zašto onda traže da mi zaboravimo kako je nastala Rs? Ako svijet zaboravi zlo koje su u BiH počinili Srbija i Rs i ostave Rs da živi, znači da se zločini koje su počinili nacistička Njemačka i srpski fašizam Rs njima opraštaju i daje im se pravo da na zločinu genocida instaliraju novi sistem, što je u tom slučaju ohrabrenje i podsticaj svima drugima da isto učine.


Može li se fašistička i genocidna Rs transformisati u antifašističku i miroljubivu?

Pri svemu tome ostaje ključno pitanje ne samo za BiH već i za globalnu politiku svijeta, može li se fašistička tvorevina (kao Rs) s genocidnom osnovom kao jezgrom svoga nastanka i postojanja transformisati u antifašističku i miroljubivu oazu koja će nastaviti živjeti kao pobornik i nosilac politike aktivne miroljubive koegzistencije, ili će i dalje biti izvor mržnje i osnov za razgradnju zajedništva? Da li se mora prvo uništiti zlo da bi se rodilo dobro ili se sa sjemenom zla može sijati žito koje će nas hraniti? Do sada se nikad nije dogodilo da kukolj rodi zdrav plod. Možda MZ za BiH ima novi lijek koji će zamjeniti neuspješnu preventivnu vakcinu. Do sada to nije potvrdila. Ali u ovom kontestu ne radi se samo o Rs, Srbiji i transformaciji tog područja već i o kritičnoj spremnosti velikih sila, prije svega SAD i EU, a uz njih i UN, da priznaju i prihvate greške koje su počinili i koje nedovoljnim činjenjem i dalje čine prema BiH i njenim narodima, prije svega prema Bošnjacima. Ako EU i Sjedinjene države imaju dobre namjere prema BiH moraju čitati između redova i prevrnuti list, i to će im se vratiti dobrim, a ako nemaju dobre namjere to će im se vratiti zlim i razbiti od glavu. Narodima BiH se to razbija već 20 godina.


Bosni treba njen Ustav a ne Dejtonski ugovor

Bosni trebaju hitne promjene. Treba joj njen Ustav a ne Dejtonski ugovor. Promjene se ne mogu dogoditi niti ugraditi bolja ustavna rješenja dok se ne stavi tačka na Dejton. Dvije decenije postdejtonskog perioda su pokazale da promjene neće doći odozgo, već moraju doći odozdo, iz naroda. Narod je zbunjen i neodlučan. BiH ima snage da sve promjeni, ali je u tome treba pomoći i bez navijačkog miješanja pustiti da to uradi. Postojeći politički stranački establišment je proizvod rata i ratnog nasljeđa i od njega se ne može očekivati da donese promjene, dok i sam ne bude promjenjen snagom naroda. Nova greška SAD je što u odlučujućim momentima, kada u Briselu, Budimpešti, Pragu treba podržati napore branitelja BiH da naprave zaokret, nastavljaju neodlučno i mlako. Umjesto da u BiH dođe John Kerry, SAD šalju trećerazredne činovnike svoje administracije koji nemaju ni ovlaštenja ni autoriteta da utiču na pozitivne promjene koje će pomoći zaokret.

BiH je mala, ali je američka država Vermont po broju stanovnika neuporedivo manja, pa u političkom i socijalnom životu Amerike ima u mnogim slučajevima odlučujući uticaj. A uloga i značaj BiH nije u njenoj veličini već u strateškom geopolitičkom položaju i specifičnom sastavu, koji se u različitim aspektima odražavaju ne samo na Evropsko već sve više prenose na svjetsko okruženje.


Međunarodna zajednica djeluje sporo i neodlučno

Posljedična sporost i neodlučnost MZ vidljiva je u mnogim kriznim situacijama na svim tačkama planete. Ako zanemarimo sve što se dogodilo i što se danas događa u Bosni, nećemo i ne možemo zaboraviti šta se nedavno dogodilo u Somaliji i Ruandi, šta se i danas događa u Palestini i Siriji. Ipak, u ovom tekstu želim se ograničiti na sporo zakašnjelo reagovanje u tri različita događaja iz tri različita vremenska perioda, s aspekta uticaja SAD kao nezamjenjivog dijela MZ.To su : ulazak Sjedinjenih američkih država u Drugi svjetski rat, angažovanje u ratnim sukobima u bivšoj Jugoslaviji (sa izrazitim posljedicama na Bosnu i Hercegovinu, jednu od članica bivše Jugoslavije), te intervencija u Huricanu Katrina i Rita,… Svaka od ovih triju katastrofa, različitih po karakteru ali istih ili sličnih po posljedicama, mogla se razriješiti uspješnije i brže, sa manje ljudskih žrtava i manje materijalnih razaranja, uz bržu (američku) intervenciju. U sva tri ova slučaja Sjedinjene države su oklijevale i kasnile, uz teške posljedice po ugrožene regione i ljudski rod.


A - Ulazak SAD u World War II

Napad Japanskog ekspanzionizma na Perl Harbor 7. decembra 1941. kao da nije bilo dovoljno ozbiljno upozorenje Americi. Politika izolacionizma zasnovana na uvjerenju da se rat može izbjeći, da se u njemu ne mora učestvovati i da se rat u Evropi ne tiče SAD dugo je opredjeljivala administraciju predsjednika Ruzvelta da se pregovorima i sankcijama preduprijede ratni sukobi. Od uticaja na takvu strategiju bilo je i to što SAD sve do 1941. nisu imale dovoljno jaku ni kopnenu vojsku, ni mornaricu niti avijaciju, pa je u takvim okolnostima akcenat dat operacijama na Pacifiku umjesto učešću na evropskim ratištima. A sukobi s Japanom na Pacifiku donose prve značajne pobjede tek 1943.godine. Za to vrijeme rat bjesni u Evropi, Hitler pokorava zemlju po zemlju. Sjedinjene države čekaju i aktivno ulaze u rat u Evropi tek juna 1944, iskrcavanjem u Normandiji. A to je skoro 4 godine (45 mjeseci) od početka Drugog svjetskog rata i ulaska Njemačkih trupa u Poljsku, ali i više od 20 godina nakon pojave Musolinijevog fašizma u Italiji, Hitlerovog nacizma u Njemačkoj i Matsuokas militarizma u Japanu. Već u to vrijeme bilans mrtvih u nacističkim logorima, na frontovima Evrope, Rusije i Afrike je preko 25 miliona nevinih života. Na stotine hiljada golobradih mladića na frontovima i ne manji broj zatočenika u nacističkim logorima Austrije, Njemačke, Poljske očekivalo je spas od “neba“. Tih teških dana preživjeli zatočenici logora Jasenovac (udaljenog samo 20 km od moje kuće), u kojem je po nekim statistikama pogubljeno 700.000 nevinih ljudi, umjesto zakletve i kletve, ostavljaju nam na kapijama logora nezaboravnu poruku: „Mrtvi živima oči otvaraju“.

Nakon kapitulacije Italije (Jun 1943) ulazak američkih trupa doveo je do kapitulacije Njemačke (April 1945), Japana (Avgust 1945) i brzog okončanja rata. Nesumnjiv doprinos pobjedi nad fašizmom dale su ruske, britanske, francuske, jugoslavenske, poljske, češke… vojne snage i oslobodilački pokreti, ali je američka intervencija (uz neosporno važnu odbranu Staljingrada od snaga Sovjetske unije, u zimu 1941) bila odlučujuća za slom fašizma i okončanje rata. Atomske bombe bačene 6. i 9. avgusta na Hirošimu i Nagasaki pokazale su da Amerika nije spavala, ali je čekala.

Drugi svjetski rat bio je najrazorniji rat u historiji, sa 45 miliona mrtvih i ogromnim materijalnim razaranjima. Presudna intervencija SAD bila bi daleko vrednija, spasila bi mnoge živote i spriječila materijalna razaranja, da je izvedena ranije. Mnogi od 45.000.000 mrtvih živjeli bi duže i bili pokretačka i stvaralačka snaga svojih država. Milioni ljudi umrli su u logorima i na ratištima, s nadom i iščekivanjem spasonosnih Amerikanaca. Svijet je ostao zahvalan Eisenhoweru i Americi, ali i danas uz neizbježno pitanje – “Da li je intervencija Sjedinjenih država mogla uslijediti koju godinu ranije ?”


B - Angažovanje SAD u ratnim sukobima u zemljama bivše Jugoslavije

Još 1980, smrću predsjednika Tita, raspad Jugoslavije postao je izvjestan. Ubrzano su rasli srpski i hrvatski radikalizam i nacionalizam (predvođeni Miloševićem u Srbiji, a Tuđmanom u Hrvatskoj) sa otvoreno izraženim teritorijalnim pretenzijama, snažno su podsticani u BiH, gdje su zajedno živjeli Bošnjaci (42%), Srbi (33%), Hrvati (18%) i Ostali(7%). Namjera srpskih radikala (četnika) i hrvatskih nacionalista bila je dijeljenje i pripajanje bh teritorija, što su nakon raspada Jugoslavije i po osamostaljenju BiH (April 1992) pokušali i ostvariti. Hrvatski nacionalisti su prihvatili federativno uređenje sa Bošnjacima, a srpski fašisti (bivša JNA, sa novoformiranim četničkim i paravojnim formacijama) su napali goloruki Bosanski/ Bošnjački narod. Okupirana je većina bosanskih gradova, otvoreni logori po ugledu na nacističke, uz torturu, mučenja, ubijanja. Nekoliko godina svijet je preko TV ekrana, uz slatke Donutse i Coca- Colu, indolentno posmatrao kako nevin narod gine u srcu Evrope, na pragu 21. vijeka. Od 1992. do 1995. u Bosni je ubijeno 220.000 ljudi, silovano 60.000 žena, osakaćeno 60.000 ljudi, bez roditelja ostalo preko 60.000 djece, a sa svojih ognjišta protjerano preko 2, 5 miliona ljudi (više od polovine ukupnog stanovništva), od čega je 1,2 miliona našlo spas bijegom u 134 zemlje svijeta. U BiH se skoro dvije decenije traga za 30.000 nestalih, od kojih se neki svakodnevno ekshumiraju iz nebrojeno mnogo masovnih grobnica širom Rs. Jedna tužna majka iz grada Prijedora, u kome je tortura savršenija od nacističke vršena u više logora, počinjen genocid i ubijeno 3.500 nevinih ljudi-Bošnjaka i Hrvata, napisala je na kaburu koji još čeka na ukop kćerke Edne (23) i sina Edvina (29) : „Nek Sana (prijedorska rijeka) teče, kao suze na mom licu... “. Ta tužna Prijedorska majka i mnoge druge Bošnjačke majke slomljene bolnim iščekivanjem i danas sa zebnjom prate čekaju i prate iskopavanja masovnih grobnica u Tomašici, rogatičkim Krivim Stijenama...

U Bosni je godinama umirao nevini narod, kao u II svjetskom ratu, očekujući pomoć jakih evropskih država, NATO pakta, Sjedinjenih država. Energičnija pomoć svijeta, u crno zavijenoj Bosni, pružena je tek septembra 1995. godine, kada su u Bosnu upućene jake vojne snage Sjedinjenih država i NATO saveza. Pod pritiskom SAD, 22. novembra 1995.godine potpisan je „Dayton peace Accords“, kojim je zaustavljen rat u Bosni i Hercegovini. Zaustavljena su ubijanja ali je Bosna ostala duboko podijeljena na Federalni dio (vještački savez Bošnjaka i Hrvata) i srpski entitet Republika srpska, koji je od prvog dana postao prepreka miru i potencijalni uzrok novih sukoba, možda još većih razmjera i posljedica nego se može naslutiti. Dejtonski sporazum dao je Srbima 49% bh teritorija, a Bošnjacima i Hrvatima 51%. Time su akteri mira, Amerika i EU, počinili ogromnu, teško popravljivu grešku. Agresor i počinilac genocida je nagrađen i ohrabren da zlo opet u nekom povoljnom vremenu ponovi, a žrtva osuđena i dodatno kažnjena. Srpski fašisti su tokom i nakon agresije u BiH posebno efikasno demonstrirali novi model ubijanja civila bez vidnih tragova, nazvan „ etničko čišćenje“. Po tom modelu ubijeno je sve živo što je zatečeno a očišćeni teritorij prisvojen i naseljen srpskim stanovništvom. Tako su Srbi na polovini okupiranog bh teritorija postati apsolutno većinsko stanovništvo i to ostati sve do danas.

U Bosni je kasnila energična pomoć Evrope, ali izostala i pravovremena intervencija Sjedinjenih država. Intervenisano je tek nakon punih 5 godina torture i 3,5 godine krvavih ratnih obračuna golorukih Bosanaca/ Bošnjaka sa do zuba naoružanim Srpskim a potom Hrvatskim formacijama. Još i danas, kada su posljedice agresije i genocida više nego očigledne, Srbija, Rs i srpski lobiji uz pomoć saradnika modeliraju rat kao „građanski“ (rat između ljudi iste zemlje), iako Međunarodni sud u Hagu posjeduje više nego čvrste dokaze da su agresiju počinile Srpske i Crnogorske snage, zajedno sa Srbima iz BiH. I u ovom slučaju intervencijom SAD sa NATO okončan je rat, ali se objektivno i s pravom postavlja pitanje - Zašto se čekalo 3,5 godine sa intervencijom koja je očigledno bila nužna još 1999. godine? U tom periodu ubijeno je više desetina hiljada nevinih ljudi i počinjeni masakri u više bh gradova, od kojih je najdrastičniji bio u gradovima na Drini, posebno u Srebrenici, gdje je za nekoliko dana ubijeno 8.000 civila, koji su bili u sigurnoj zoni i pod zaštitom UN. To ubistvo, taj genocid je slučaj bez presedana, teška ljaga za koju punu suodgovornost snose UN i Holandski bataljon.

Posljedično iskustvo iz Drugog svjetskog rata, događaji nakon raspada Jugoslavije i dramatična aktuelna događanja u američkoj tvorevini Dejtonskoj BiH pokazuju uvjerljivo da Amerika ne može nikom ustupiti svoje mjesto na Balkanu, niti odgovornost za zbivanja u BiH i oko BiH prenijeti na EU ili bilo koga drugog. Jer svaka greška na Balkanu plaća se višestruko.

Bilo bi nepotpuno u opisu oklijevanja Amerike da načini odlučne korake orijentisati se isključivo na politička pitanja. Socijalna pitanja se rješavaju sporo, neodlučno uz ogromne otpore, što se vrlo posljedično odražava na život američkih građana, posebno srednje klase. Ali za analizu tih pitanja, od kojih su najsloženija pitanje socijalne i zdravstvene zaštite, trebalo bi mnogo više prostora i vremena. Zbog toga se želim ograničiti na samo jedan aspekt neefikasnog djelovanja američke političke administracije, koji je poznat svima u svijetu, a odnosi se na zakašnjelu intervenciju u slučaju vremenskih katastrofa.


C - Huricane Katrina i Rita

Hurricane Katrina i Rita je najveća katastrofa koja je zadesila SAD nakon 11. Septembra. Za kratko vrijeme olujno nevrijeme, sa velikim poplavama, razorilo je i oštetilo velika naseljena područja Naw Orleansa, Louisiane (u kojima živi preko 65 miliona stanovnika), odnijelo je neočekivano visok broj žrtava i ostavilo Ameriku zapanjenu. U prvom trenutku teško je bilo sagledati veličinu i razmjere katastrofe. Poslana pomoć sa svih strana pokazala se, prema brojnim ocjenama i izjavama stradalnika, neadekvatna, nedovoljna i nepravovremena. Skoro punih 10 dana moćna Amerika gledala je skoro nemoćno hurikanom razorena područja, za koje će, kako je ustvrdio lično bivši predsjednik Bush, trebati duže vrijeme da se saniraju. Broj mrtvih i nestalih se dugo istraživao, a prešao je broj od 700. Postavlja se pitanje da li je pomoć ugroženim mogla i morala biti brža? Da li bi u područjima podložnim prirodnim nepogodama, po već stečenom iskustvu, mjere preventive i zaštite trebale biti adekvatnije? Treba li i mora li Amerika na tim područjima osigurati sigurniji život svojih građana? Iz toga se logično nameće pitanje da li je Amerika i ovaj put posljedično kasnila ? Da li se moglo spasiti više života bržom i spremnijom intervencijom?

U svakom konkretnom kriznom slučaju, kao u tri gore navedena, koliko god je važno individualno ili zajedničko angažovanje, još je važnije pravovremeno interveniranje. Oklijevanje, neodlučnost i sporost u angažovanju najčešće ohrabri agresora (koji se pojavljuje kao hir prirode ili čovjeka) i služi mu kao moralni podsticaj za intenzivnije i agresivnije nastupanje. Uzalud se u II svjetskom ratu pokušalo sa labavim sporazumima (kao pakt o nenapadanju između Njemačke i Rusije) zaustaviti napredovanje i onemogućiti teritorijalne pretenzije osvajača; uzalud se pregovaralo s Miloševićem i njegovim pandemima, uzalud se srpskom agresoru prijetilo i pokušavalo s embargom, uzalud se u slučaju elementarnih nepogoda očekivalo da se “nebo” smiluje samo. Samo brzo, energično i dobro vođeno i usmjereno suprotstavljanje sili može umanjiti i spriječiti posljedice i katastrofe većih razmjera i posljedica.


Narod u BiH očekuje od SAD da podrže reviziju Dejtona

Od napada Japana na Perl Harbor decembra 1941. do iskrcavanja u Normandiju juna 1943. godine trebalo je da prođe dvije godine da se Amerika na evropskom tlu aktivno uključi u obračun sa njemačkim nacizmom i fašizmom. Neodlučnost i kašnjenje bili su vrlo posljedični. Za to vrijeme život je izgubilo nekoliko desetina miliona nevinih ljudi. Po sličnom modelu Amerika je oklijevala uključiti se u raspad Jugoslavije i time dala previše vremena Miloševiću i Tuđmanu da skoro do kraja realiziraju svoj plan o podjeli BiH. Posebno je simptomatično što se intervencija Amerike dogodila upravo u vrijeme kada su Bosanske snage donekle uspostavile ravnotežu na ratištu, pa čak na nekim ključnim bojištima ostvarile prednost, koja je mogla biti odlučujuća za okončanje rata. I ovo kašnjenje rezultiralo je velikim brojem žrtava i etničkim progonima, u kojima su stradali najviše Bošnjaci.

Narod Bosne ostaje zahvalan Sjedinjenim državama, koje su ne samo pomogle okončanje rata, već prihvatile i udomile preko 300.000 Bosanskih prognanika. Ipak, ostaje pitanje koje Sjedinjene države trebaju same postaviti sebi, da li su mogle i morale intervenisati u Bosni i Hercegovini ranije? Bili bi spaseni mnogi ljudski životi, a materijalna razaranja bila bi neuporedivo manja. Narod BiH očekivao je i danas očekuje od SAD da podrže zahtjeve za neophodnu reviziju Dejtona, odnosno podrže zahtjeve za ukidanje Republike srpske, formirane isključivo kapitalizacijom okupacione vojne moći nad civilnom odbranom. Republika srpska je neodrživa jer je stvorena na genocidu, na osvojenim i etnički očišćenim teritorijama nezavisne države BiH, članice UN. Neodrživa je, jer je sa njenim postojanjem agresor na BiH nagrađen za počinjenu agresiju i genocid. Njeno postojanje je ne samo nagrada Srpskom agresoru već i ohrabrenje Srpskom i svakom drugom potencijalnom agresoru da isto ponovi.

Na Washingtonskoj konferenciji održanoj prije 10 godina, priznati su određeni propusti Dejtona, ali nije otvoreno izražena spremnost niti postignuto suglasje za zahtjevane promjene Dejtonskog mirovnog ugovora, već se umjesto toga tek sada podstiče i gura nakaradna rekonstrukcija Federacije i prave šminkerske promjene koje ne mogu ništa promijeniti na bolje,već dodatno komplikuju ionako tešku i složenu situaciju u BiH. Još uvijek nije zvanično imenovan agresor na BiH, niti mu određena novčana kazna. Niko u MZ nema više ni takvih namjera, jer je Tužba BiH (Application of the convention on the prevention and punishment od the crime of genocide) za agresiju i genocid, koju je Bosna i Hercegovina pokrenula protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) još 20. marta 1993.godine pred Međunarodnim sudom u Hagu, odbačena, riješena u korist agresora.

Od Amerike se ne može ni očekivati ni zahtjevati da interveniše na svim turbulentnim tačkama na zemlji, ali se treba očekivati i mora zahtjevati da pomogne u rješavanju nerješivih pitanja Bosne i Hercegovine, jer BiH je danas u mnogo čemu i po mnogo čemu američka tvorevina, ali nažalost nefunkcionalna i neuspješna. Svojim oklijevanjem da isprave grešku počinjenu u Dejtonu SAD, UN i EU konzerviraju neodrživo stanje u BiH, zadržavaju “Status Quo“ i time omogućavaju učvršćivanje genocidne tvorevine Republike srpske, koja ima otvorene pretenzije da se u datom vremenu priključi Srbiji. Možda se oklijevanje opet odrazi kao posljedično kašnjenje , koje bi ovaj put koštalo napredni svijet mnogo više nego Balkanska kriza devedesetih, u kojoj je BiH devastirana i postala žrtva različitih interesa.

I pored stalnih razočarenja sa Međunarodnom zajednicom, u BiH ni političke strukture ni narod neće da shvate da se u njihovom životu ništa neće promjeniti dok sami ne pokrenemo procese promjena, potrebnih svima u BiH. Za takve promjene je potrebno da svi građani, sva tri konstitutivna naroda, shvate da im Dejtonski ugovor, kakav se primjenjuje ovih 18 godina, svima donosi više štete nego koristi.


Dejtonski ustav razara Bosnu i Hercegovinu

Amerika nam je uzela Ustav a dala nam Dejton, ukinula Republiku pod kojom je BiH primljena u UN a instalirala genocidni entitet Rs, oduzela narodu ustavna prava i prepustila ga na milost okupatoru i njegovim zločincima, a u dosluhu s liderima Evrope politički i ekonomski podijelila zemlju... Već 20 godina narod čeka da Amerika i EU nešto učine, a cijenu plaća narod. SAD odgovornost za neuspjehe mirovne misije u BiH prebacuju na EU, a EU za neodgovornost optužuje defektnu bezglavu ili troglavu državu i njene političare koje drže i ugošćuju, iako niz argumenata potvrđuje da su većina njih kriminalci, dnevna hrana za sudske organe i Bonske ovlasti… BiH umjesto svoje vojske ima armiju gladnih i nezaposlenih. Ono malo vojske što je ostalo BiH ne služi odbrani zemlje već za međunarodne mirovne misije, naročito u islamskim zemljama. Dok jedni (SAD) čekaju na druge (EU) narod pati i strada, a zemlja propada…

Napaćeni narod Bosne, sužanj u Dejtonskim okovima, očekivao je da će MZ predvođena Amerikom čuti očajničke pozive i barem za Desetogodišnjicu Dejtona pokrenuti proces popravke Dejtona, izmjenom i dopunom njegovih loših odredbi. Nažalost, nije se to dogodilo ni nakon 10 ni nakon 15 godina. Za svo to turbulentno vrijeme narod BiH je očekivao da će Amerika podržati, pokrenuti ili uraditi hirurški zahvat i amputirati bolesno tkivo, genocidnu Rs, da će pomoći maloj unesrećenoj BiH da objedini svoje snage, osposobi i osnaži potencijale, ojača u njoj snage sposobne da uz podršku prijateljske Amerike pobijede kancerogenu bolest… Ništa od očekivanog se nije dogodilo ni za 10, ni za 15, a nije izvjesno de će se dogoditi ni za 20 godina. BiH i danas umire u smrtnom Dejtonskom zagrljaju. I nije to samo podrivanje iznutra, već sve licemjernije potkopavanje iz vana. Narod BiH ne vjeruje svojim političarima, a nema razloga vjerovati ni u EU. Evropska unija se nad Bosnom iživljava , a Amerika opet čeka i posljedično kasni.

“I pored nedostatka u napretku, SAD se i dalje zalažu za BiH”, istakao je to međunarodni predstavnik g. Inzko u svom posljednjem obraćanju Vijeću sigurnosti UN, a nakon razgovora sa predstavnicima američkog State departmenta, gubeći pri tome u vidu da su SAD to po mnogo čemu i dužne, jer su ključnu ulogu preuzeli kreiranjem i nametanjem Dejtona. UN, EU i SAD sa svojim organima preko kojih djeluju u BiH bi morali nakon 20 g. dati odgovor na pitanje “Zašto se u BiH još uvijek ratuje? U BiH i van nje je sve više onih koji vjeruju da se voljom ili bez volje SAD u BiH instalira “druga Palestina”. Svi ovi akteri zajedno moraju u najkraćem roku odustati od zadržavanja koncepta “Status Quo” . Svi oni, ali i svi mi, dužni smo sačuvati buduće generacije, ako nismo uspjeli svoje, od strahota rata.

BiH nije ni po čemu drugačija od drugih. U njoj, kao a u većini zemalja živi više naroda. U SAD ih je na stotine u svakom dijelu SAD i svi oni za sebe kažu da su Amerikanci, iako su Njemci, Rusi, Bošnjaci, Hrvati, Srbi… I kad je već tako zašto se BiH svodi na tri identiteta, a svima ostalima se daje ulaz samo na “mala vrata”?


Dejtonski virus se mora spriječiti da metastazira

I ovog nedavno minulog Dvadesetog novembra 2013-te Amerika neodlučno i posljedično kasni. Demokrati i Republikanci uhvaćeni u koštac i zabavljeni aktuelnim unutarnjim i vanjskim problemima gube s vidika male napaćene narode i rješavanje njihovih sudbina prepuštaju drugima i njima samima. Jedan od tih malih naroda, koji čežnjivo treba i čeka prijateljsku pomoć Amerike je Bosna i Hercegovina. Sjedinjene države imaju i moralnu i pravnu obavezu da pruže ruku Bosni i izvuku je iz močvare, jer oni su bili jedni od onih koji su je u močvaru gurnuli i u njoj je ostavili. Već 20 godina je gledaju kako se otima i guši, a ništa funkcionalno ne preduzimaju. Svoju odgovornost uporno pokušavaju prenijeti na druge, na Evropu, koja ima druge prioritete, iako je i sama više nego odgovorna za stanje u BiH. Mada se takva vrsta odgovornosti ne može izbjeći, EU je prebacuje na druge, na tri domaće potpuno suprostavljene političke strukture. Odgovornost Evrope je njena odgovornost, ni manja ni veća od odgovornosti Amerike. Dejtonski sporazum su okovi na nogama, omča na vratu BiH. Taj dar koji je Bosni i Hercegovini dat 20.11.1995. nikom u Bosni ne treba, jer taj dar je mora za žrtve a nagrada agresorima. Nije to bio lijek za izliječenje, već virus koji se kroz 10-15 godina proširio tijelom BiH, spreman je da metastazira.


Velika i moćna Ameriko, mala i ograničeno sposobna i moćna BiH moli vašu pomoć, čeka na vas.

Narodi Bosne i Hercegovine vjeruju da će Sjedinjene države pomoći Bosnu i Hercegovinu da se odupre pritiscima iz vana i iznutra, da sačuva svoju samostalnost i teritorijalnu cjelovitost, odbrani demokratiju i osigura slobodan i prosperitetan život svih svojih građana. Od Sjedinjenih država se očekuje da budu sponzor sanacije Dejtona, kojim će se što prije okončati nepodnošljiv postdejtonski period BiH i sanacionim mjerama Republici srpskoj oduzeti status Republike i ime koje nezakonito nosi, a Bosni i Hercegovini vratiti njena državotvorna prava, prije svega ustavna prava i status Republike. Upućivanje apela za pomoć Sjedinjenim državama ne znači nikako oslobađanje krivice domaćih političara za trenutno stanje, greške i promašaje niti amnestiranje EU od odgovornosti za aktuelno i buduće stanje BiH. Od EU se očekuje da svoj dosadašnji odnos prizivanja i odbacivanja, maltretiranja i šikaniranja, privlačenja i odbijanja- odgurnjivanjem i udaranjem nogom u zadnjicu zamjeni osjećajnom pažnjom sa kojom se treba odnositi prema rekonvalescentu koji se oporavlja od ratnih strahota i poratnih nedaća. Dejtonski virus se mora spriječiti da metastazira. Krajnje je vrijeme da se pomogne BiH da se otrgne iz okova prošlosti i okrene prema budućnosti. Još jednu zakašnjelu intervenciju Bosna i Hercegovina bi teško preživjela. A bez slobodne i mirne BiH nema jedinstvene i prosperitetne Evrope.

Burlington, 20. Decembra 2013. Zijad Bećirević



21.12.2013.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 21.12.2013. - Last modified: 14.08.2015.