ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA



UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ






Zijad Bećirević


 



MOJ VELIKI PRIJATELJ EDHEM ALIJAGIĆ

Zijad Bećirević


U ovom kriznom vremenu socijalizacije, društvene dekadencije, kada se vrijednost čovjeka sve rijeđe mjeri njegovim duhovnim osobinama, a sve više snagom njegove moći i uticaja i količinom novca koji posjeduje, dobar prijatelj postaje nasušna potreba i dođe kao mehlem na rane.

 

Edhem Alijagić- uvijek dobronamjeran i inspirativan

Za prijateljstvo su davno rekli da je kao ptica u kavezu; ako ne paziš na nju odletjeće! Za razliku od ljubavi, koja i dolazi i odlazi, pravo prijateljstvo ostaje. Neki kažu, prijatelji su kao zvijezde, ne vidiš ih uvijek, ali znaš da su uvijek tu. Ko u svojim korijenima izgubi prijatelje, tražiće ih u neprijateljima, među vukovima... Sve ovo su životne spoznaje, iz kojih pametni uče.

U pohlepi za novcem i trci za životom, gonjeni rastućim potrošačkim mentalitetom, gubimo iz vida koliko svakodnevno gubimo od svoje humanosti, koliko zanemarujemo naša prijateljstva i prijatelje, zaboravljajući koliko smo ih do sada već obezvrijedili i izgubili. Zbog toga mnogi od nas ovo vrijeme doživljavaju kao vrijeme devalvacije prijateljstava, u kojem ljudi sve više  misle samo na sebe i postaju sve sebičniji, čime prijateljstvo kao nedjeljivi segment našeg socijalnog života postaje vredniji i dragocjeniji nego možda ikad do sada.

Mnogi od nas su znali reći da je bogat i sretan čovjek koji ima makar jednog iskrenog i vjernog prijatelja. Mada sam u to i ranije vjerovao , ponovno sam se u to uvjerio i na najbolji način potvrdio svoje uvjerenje prilikom mog nedavnog boravka u Bosni, mom rodnom gradu Bosanskoj Dubici, iz koje sam  zajedno sa mojom porodicom i 7.000 mojih Bošnjačkih sugrađana protjeran u bijeli svijet prije 20 godina, samo zato što sam bio musliman.

 

Susret s prijateljem nas snaži i obnavlja

Jedan od meni najdražih i najprijatnijih susreta prilikom kratke posjete mojoj Bosanskoj Dubici, bio je sa mojim velikim dobrim prijateljem Edhemom- Edom Alijagićem, koji se pretvorio u trodnevno danonoćno druženje, u kojem smo oživjeli dane sreće i razgovarali o minulim vremenima u kojim su naše porodice kao i mnoge druge imale radan ali bogat, plodan i uglavnom sretan život. Naravno imao sam i druge brojne susrete sa prijateljima, rođacima i znancima, ali ovaj tekst želim posvetiti isključivo mom prijatelju Edhemu Alijagiću, mom i našem Edi, koji zaslužuje daleko više epiteta i ljubavi nego mu ih mogu dati. Imao je uvijek plemenitu dobru dušu i dovoljno ljubavi za druge. Možda ovim, barem dijelom, uspijem kompenzirati ono što su mu propustili a bili dužni dati drugi.

Edhem Alijagić je u penziji. Živi u Bosanskoj Dubici, u svojoj kući, sa suprugom Ankicom i sinom Denisom. Starija njihova kćerka Amila ima vlastitu porodicu, a živi i radi u Zagrebu. Sve što su Alijagići proživjeli u zadnjih dvadeset godina nije ih promijenilo. Ostali su onakvi kakvi su uvijek bili, marljivi i cijenjeni građani, dobre komšije, rado viđeni u kućama brojnih znanaca i prijatelja. Ali u danima nacionalističke euforije ni tako visoke ljudske vrijednosti nisu mogle zaštititi od nedaća mog prijatelja Edu i njegovu porodicu, kao ni druge muslimanske familije.

Koliko srpski nacionalizam ignoriše kvalitete i vrijednosti drugih naroda, naročito Bošnjaka, s kojima su sudbinski historijski vezani,  jasno ilustruje primjer ovog mog velikog prijatelja. Iako je bio jedan od Dubičana koji je od sebe najviše dao svojoj  Dubici, posebno dubičkim selima u kojima  skoro isključivo žive Srbi, bio je maltretiran, ignorisan, ponižavan, kao i drugi njegovi sugrađani. Kao privatni električar doveo je niskonaponsku mrežu i uveo struju u više od polovine dubičkih sela, osvijetlio seoske domove,  škole i mnoge privatne kuće, sklopio prijateljstva s nebrojeno mnogo seljana i pomogao im da ulaskom u civilizirani svijet obogate svoj život i život svojih ukućana. Njegov motiv nikada nije bio novac niti velika zarada. Njegovo najveće zadovoljstvo bilo je da usrećuje druge.

Tada su ga cijenili i radovali se svakom susretu s njim. Bio je uvažen gost u svakoj seoskoj kući. Na brojnim seoskim svečanostima, upriličenim povodom otvaranja seoske rasvjete, imao je počasno mjesto za glavnim stolom i bio priznatiji od predsjednika opštine, pa ipak je tokom ratnih zbivanja u Bosanskoj Dubici napušten, zaboravljen i odbačen.  Zajedno sa bošnjačkim sugrađanima odvođen je na prisilni rad, mjesecima je kopao rovove  na vatrenim linijama savskog koridora, kod Kepšića, na domak puščanih cijevi, prije nego se sa svojom porodicom morao priključiti dugoj koloni Dubičkih prognanika.

Nakon kratkog izgnanstva među prvima se vratio u Dubicu i sada, iako teško narušenog zdravlja, čini sve da svom i našem voljenom gradu vrati suživot i raniji sjaj. Njegov sin Denis i njegova kćerka, Amila, sada ljekar u Zagrebu, su vjerne kopije svojih roditelja, dokazanih prijatelja mojoj i ne samo mojoj porodici. I ovom prilikom, ne mogu da se ne zapitam, da li su izvršioci zločina nad Bošnjacima, protagonisti i nosioci etničkih čistki, ikad u svojoj glavi pomislili šta to znači osvjetliti 30 sela sa desetinom hiljada žitelja, koji su do sedamdesetih godina prošlog vijeka bili u totalnom mraku.

Iako teško narušena zdravlja, nakon više složenih operativnih zahvata, moj prijatelj Edhem Alijagić učinio je sve da moj boravak u našoj Dubici ostane upamćen samo po lijepom. Zajedno smo prošli svim dubičkim ulicama, odsjeli u Hotelu” Zepter”, kafendisali sa povratnicima na Krivdića brdu, obišli neke zajedničke prijatelje i s njima makar nakratko podijelili draga sjećanja na prošla vremena. Moj prijatelj Edo me vozio svojim autom, ispratio me do Bihaća, učinio sve da u meni obnovi ljubav i osnaži volju za moj što skoriji trajni povratak u grad kojem, kao i on, svim srcem i dušom pripadam.

Naravno, ni za mene niti za bilo kog Bošnjaka, Bosanska Dubica nije sigurno ni poželjno  mjesto sve dok je država BiH podjeljena na entitete, dok  postoji Republika srpska, dok je u njenim stegama naša voljena Dubica i dok nosi ime Kozarska Dubica a ne Bosanska Dubica, kako se oduvjek zvala. U Bosanskoj Dubici je uvijek bilo dovoljno mjesta za sve njene narode, sve njene građane. U Kozarskoj Dubici ima mjesta samo za Srbe. Svi drugi su, još uvijek nepoželjni, jer opštinske vlasti, mada su najavile promjenu, ne odstupaju od nacionalističke ideologije.  Sve do tada želja za povratkom može biti samo san koji se rado sniva. Sve do tada moj prijatelj Edo biće moja pupčana veza sa zavičajem i brinuće o mojoj napuštenoj kući na obali Une, o mom nekada toplom domu u kojem sam stvorio porodicu i proživio sretnih 30 godina.

Ponosim se što za prijatelja imam takvog čovjeka, tako plemenitu dušu, sa tako bogatom svijesti o zajedništvu i sreći u zajedništvu. Takvi kao on mijenjaju ovaj svijet, vraćaju nam vjeru u bolji i sretniji život. Od mog Ede mladi imaju šta naučiti, prije svega da marljivim radom i prijateljskim odnosom mogu usrećiti i sebe i druge. U ovom kratkom prijateljevanju s njim obnovio sam jedan izgubljeni dio sebe. Stekao sam uvjerenje da čovjek uz čovjeka stiče više samopouzdanja, postaje sigurniji, bolji, prihvatljiviji, svjestan da borba Davida i Golijata nije prazna priča. Ovaj način da mu se javno zahvalim  za veliku prijateljsku pažnju izabrao sam da bi još jednom skrenuo pažnju i dao do znanja svima nama koliko je vrijedno i dragocjeno iskreno prijateljstvo, koliko znači jedan veliki prijatelj.

U moje ime, ime moje porodice i hiljada Dubičana koji danas žive u Dubici ili su raseljeni širom svijeta, koji znaju šta si uradio za svoju opštinu i njene građene, veliko ti hvala dragi naš Edo. Takvi kao ti samo se jednom rađaju.

I ovom prilikom, kada puna srca zaliječene nostalgije napuštam svoje rodno mjesto, ostaješ mi u dragom sjećanju, kao simbol prijateljstva koje nastaje u korijenu i širi se kao krošnja stabla, sa kojeg ćemo uvijek brati zdrave plodove.

Burlington, Oktobra 6, 2013.,   Zijad Bećirević 


09.10.2013.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 09.10.2013. - Last modified: 14.08.2015.