ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA



UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ






 



U DUBICI SE SVE TEŽE ŽIVI

Zijad Bećirević


Iz dana u dan u Bosanskoj Dubici se sve teže živi. Privreda je u kolapsu. Društveni život zamire. Ništa se ne gradi, nema novih radnih mjesta, a sve je više gladnih. Nakon osam godina dominacije Dodikovih socijaldemokrata, koji su uništili sve što se moglo uništiti, ove godine na vlast je stupila koalicija pod sloganom “Za našu Kozarsku Dubicu “, koju čine 4 stranke: Srpska demokratska stranka(SDS), Partija demokratskog progresa (PDP), SRS (Srpska radikalna stranka) i Demokratski narodni savez (DNS). Na funkciji načelnika Ninu Jauza zamjenio je Mile Zlojutro, koji je na izborima dobio 55,93% glasova.

Nova vlast obećava da će sanirati teško stanje naslijeđeno od prethodne i građanima ispuniti data predizborna programska obećanja. Novi prvi čovjek Dubice želi stvoriti ljepšu sliku o Dubici za sve koji žele ulagati u privredu i zapošljavati. U predizbornoj kampanji najavio je da će raditi za bolji život svakog građanina, da će raditi i graditi na pošteniji način i da će njegova politika u svemu biti suprotna ranijoj. A to znači da bi trebala biti otvorenija i prihvatljivija i za dubičke Muslimane i Hrvate, kojih je u svijetu još uvijek preko 5.000. Možda je rano reći, ali prvi mjeseci mandata nisu ni na koji način pokazali da će se data obećanja ispuniti.

Kako se živi u Dubici, imali su se prilike uvjeriti svi oni koji u njoj žive ili su u njoj posljednjih godina barem nekoliko dana boravili. Posebno je teško stanje bošnjačkih povratnika, od kojih skoro niko ne radi. Ali ne žive puno bolje ni domaći kao ni novonaseljeni Srbi. Svaki dan je sve veći broj onih koji jedini topli dnevni obrok nalaze u kuhinji Dubičkog “Merhameta”, koja hrani gladne nepunu godinu dana.

O stanju u Dubici uvjerljivo govori i anketa koju je nedavno u centru grada provela RTV Banja Luka. Na pitanja g. Marina Marinkovića “Kako se živi u Dubici?” odgovorili su : Milka Karan, vlasnica butika, supruga pok. Nikole Karana - predsjednika opštine u prvim danima agresije, Idrizović Muhamed-Lika, penzioner, predratni direktor Privredne banke Sarajevo i Predsjednik dubičke opštine u godinama rata u S. Mostu, Lađarević Miki, radnik bivšeg TIK-a, Radomir Trubarac, bivši vozač, Ranko Turoman, popularni dubički pjevač šlagera i bivši šumarski inspektor, Vesna Kaluđerović, radnik bivše SDK-a i supruga pok. dubičkog advokata Srbe Kaluđerovića, koja sada živi u Beogradu, Reljić Predrag, trgovac bivšeg Trgovačko-ugostiteljskog preduzeća DRM i borac Armije Rs, mlada majka Vanja Kondić, nezaposlena, Zdravka Gavran, penzioner, supruga pok. Bogdana Gavrana, ranijeg Direktora dubičke šumarije, te neki drugi. Svi oni govore o teškom životu.



Bosanska Dubica, nekad puna zadovoljstva i sreće a danas tuge

Slabo se živi. Skoro niko od njih ne vidi svoj život u Dubici. Naročito ne mladi. Svi oni bi otišli, kada bi mogli. Oni koji uspiju, odlaze u Sloveniju, Austriju, Švedsku… Radomir Trubarac tvrdi da su problemi u vlasti. Vesna Kaluđerović, koja živi u Beogradu, kaže da uživa. Ali svi njeni su vani. I ona s proljeća odlazi u SAD. A Zdravku Gavran “od dobra boli glava”. Za Milku Karan život u Dubici je katastrofa. Bivši trgovac, borac Vojske Rs, Reljić kaže “prije je bilo bolje”.

Bolje žive samo oni koji su na drugi način finansijski obezbjeđeni. Svi drugi se pate. Ne stvara se nova vrijednost već troši ranije stvoreno. Nekadašnje dobro stojeće dubičke firme, koje su zapošljavale više hiljada radnika, kao Tekstilna industrija “Knežopoljka”, sada su mrtve. Za vrijeme agresije haralo se i pljačkalo, najviše u šumama, a sada je i toga manje. Privredu Dubice danas čine samo kosturi nekadašnjih dubičkih giganata, kao što su ŠIP „Kozara“, TI „Knežopoljka“, TPPM „Mehanika“, „Poljoprivreda“, Tvornica za hemijsku preradu kukuruza u šećere ( Šećerana) i druge koje su zapošljavale preko 5.000 radnika. Pretvorba vlasništva je dovršila ono što je započeto oružjem srpskih porobljivača. Žalosno je konstatirati da privredu Dubice danas čini svega nekoliko privrednih patuljaka, kao što su “Unaplod”, IGP “Una”, HPK-Draksenić, “Gradnokomerc”, “Tehnaturs”, “Agroflor” i par komunalnih firmi kao “Elektro”, “Komunalac”, “Vodovod” uz nešto trgovine koja nije ni sjena od predratnog moćnog Trgovačko-ugostiteljskog preduzeća “Dubički robni magazin”. Oteta bošnjačka imovina, naročito atraktivne lokacije i poljoprivredno zemljište, daje se ratnim profiterima i prodaje u bescijenje. Dok su pristizale pare međunarodne pomoći, narodu su se mogle mazati oči, ali sada to više “ne pali”.

Po podacima Izdavačko dokumentacionog centra Sarajevo tokom rata život su izgubila 282 Dubičana, od kojih 46 u hrvatskoj operaciji “Oluja”. Iz Dubice je protjerano 8.000 Muslimana i Hrvata , a do danas se vratilo manje od 2.000, pretežno starijih. Na imovini prognanih pričinjena je znatna materijalna šteta. Porušene su sve dubičke džamije, koje su nakon rata uz velike otpore vlasti obnovljene sredstvima prognanih. Za počinjene zločine još niko nije odgovarao.


Most između Bosanske i Hrvatske Dubice, nekad zvani „Most Bratstva-Jedinstva“

Otpor povratku prognanih je konstantan. U gradu Bosanska Dubica, gdje su živjeli pretežno muslimani, promjenjeni su nazivi ulica, imena ustanova, a ime grada Bosanska Dubica zamjenjeno je imenom Kozarska Dubica. Peticiju potpisanu od nekoliko hiljada prognanih za povrat starog imena Bosanska Dubica vlasti ignorišu. Njihov odnos prema malobrojnim povratnicima i prognanim pokazuje da i danas, 20 godina kasnije, u Kozarskoj Dubici ima mjesta samo za Srbe. U Bosanskoj Dubici je uvijek bilo dovoljno mjesta za sve njene narode, Bošnjake, Srbe, Hrvate, Rome, Židove…Svi oni su s punim pravom i ponosom mogli reći “Mi Dubičanci”.

Od nove dubičke vladajuće strukture se očekuje da podrži i podstakne sve procese koji vode obnovi zajedničkog života Srba, Muslimana, Hrvata i ostalih. Prije svega da poveća sigurnost povratnika, prestane diskriminirati povratnike i sve građane izjednači u pravima i obavezama. Da most između Bosanske i Hrvatske Dubice ponovno bude most koji nas spaja a ne razdvaja.

Jedan od izlaza iz kolapsa za Dubicu i Dubičane je da nova vlast pokrene povratak prognanih Dubičana, stimuliše njihov povratak i sa njima pokrene razvojne projekte, koji će biti podržani sredstvima državnih razvojnih fondova i međunarodnim podsticajima. Možda još uvijek nije kasno da se prognani dubički Bošnjaci i Hrvati, kojih je danas u svijetu preko 5.000, uvjere da su im gradske kapije otvorene i da su dobro došli u svoj grad.

Povratak prognanih, više posla i kruha, vratiće Dubici dušu i imidž koji je Bosansku Dubicu činio voljenom i jedinstvenom.

Zijad Bećirević



21.12.2012.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 21.12.2012. - Last modified: 14.08.2015.