ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA



UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ








 



Sa Šemsom je umro dio Bosne u Njemačkoj, u Shoppingenu…

OPROŠTAJ OD ŠEMSE

Zijad Bećirević


Zijad BećirevićU malom njemačkom gradu Shoppingenu, nedaleko od holandske granice, duže vrijeme postoji izbjeglički azilantski centar, u kome su našli utočište azilanti iz mnogih zemalja, a od 1992. godine izbjeglice i prognanici iz Bosne i Hercegovine. Na malom prostoru ljudskog saosjećanja susretale su se, ukrštale, multiplicirale, ljudske sudbine. Sudbina Bosanke Šemse Mašić je samo jedna od mnogih…

Ležala je spokojno i sneno ogrnuta nježnom bjelinom u maloj kapeli Altenheima “St. Antonius” u Shoppingenu. Na njenom licu nisu se vidjeli tragovi godina; ni po čemu nije ličila na sedamdesetogodišnju staricu. Bila je lijepa, skoro zaspala, a zanosom tog vječita sna kao da je unijela u sebe samo sreću i radost svog života, a odbacila bol i tugu. Iz njenih obraza zračio je neki poseban sjaj koji nemaju u sebi ni živa bića u najzrelijoj dobi cvjetanja, sjaj koji se stapao s melanholijom, rasipao dvoranom punom cvijeća i gubio u tihom žamoru.

Vani je bilo hladno. Vjetar je svojim snježnim udarima probijao do kostiju, zavlačio se u šaroliku svjetinu, koja se tiho, bez riječi i žurbe skupljala pred kapelom. Sumrak je počeo da steže i guši to prohladno novembarsko popodne, da se uvlači u duše ljudi kao tuga duboka i sumorna, sa puno sentimentalnosti i ponekom suzom koje osjećajnim osobama spontano naviru za nepoznatim. U vjetru, zraku i obrisima prvog sumraka miješali su se život i smrt. A grupa se povećavala, kao da prohladno sumorno vrijeme nije tangiralo duše tih raznolikih ljudi. Bijeli i crni, Bosanci i Njemci, Iranci, Pakistanci, Albanci i Makedonci i mnogi drugi mali neznani ljudi došli su da se oproste od te žene koja je imala svoj život i samo sebe. Iz svih njih izbijala je neka umirujuća tuga. Nisu je željeli slijediti, niti se otimati njenom nadražaju.

Nije znala da je njena bol samo kap u okeanu tuge u kojoj se utapamo. Protjerana iz ratom zahvaćene Bosne, iz malog grada Bosanske Dubice, našla je više mira i svoje posljednje utočište u njemačkom gradu Shoppingenu. Azilantski centar DRK- Shoppingen postao joj je posljednji dom, a upravnik centra g. Wagner i otac i majka, savjetnik i prijatelj, oslonac kakav u svojoj nesreći ne nalaze svi unesrećeni.

Imala je Šemsa Mašić, kako se zvala ta divna starica, sve u životu što može u jednom dahu čovjek poželjeti, a istovremeno nije imala ništa. Odrasla u izobilju kakvo je u ono doba, sve do ratnih četrdesetih godina, mogao priuštiti otac gradonačelnik i majka krhka muslimanka iz bogate zemljoposjedničke hodžinske porodice. Stasala je u krasnu djevojku crnih gustih uvojaka, zanosna pogleda garavuše; bijela i stasita, u svojoj ljepoti nedohvatljiva poput anđela. Momci su za njom ludovali, oblijetali oko njene kuće, tražili je pogledima naslonjenu na mali dvorišni prozor ugledne bosanske kuće, koja je sa dvije strane gledala na gradsko jezgro, a bočnim dijelom se naslanjala na malu rječicu Binjačku.

Zanosna u svojoj ljepoti Šemsa je brzo postajala momačka nada, ali i iluzija. Opsjednuta svojom ljepotom, koja je zračila iz kuće i ulice kojom je prolazila, ona je željela nešto više od ljubavi, više od braka, djece i porodice. Ni sama nije znala šta to u suštini znači ali je instinktom svojih istančanih čula to nazirala i uobličavala, želeći tim nejasnim oblikom obdariti svoj trajan imidž, dati mu i očuvati punu izražajnu životnu formu.

A kad je umro otac, u težnji da ostane u nivou i održi korak, uhvatila se u koštac života i sjedeći satima uz šivaću mašinu kreirala u odjeći koju je pravila i onaj još neizraženi dio svoje ličnosti i svoje kompleksne ljepote. Postala je krojačica koju svi traže, nadajući se da će njene kreacije i njih učiniti zapaženim, dopadljivim i bližim onom sjaju i izazovu koji je prekrasna Šemsa u sebi sažimala.

Prošao je Drugi svjetski rat, teško poratno razdoblje, vrijeme socijalističkog uprosjećivanja ljudskih vrijednosti. Ali ništa nije moglo pojeftiniti čar i sjaj te raskošne ljepote.

Predavala se ljubavi do vrhunca njenog zanosa, do nekog treptaja samo njoj znanog, a onda se povlačila i vraćala u svoje biće, ostajući u njemu jaka i neprikosnovena. Voljeli su je mnogi, ludovali za njom. Čekali je provodeći svoje momačke dane u beznadnom iščekivanju, a onda se utješno ženili i zatvarali u porodice, ostajući žedni pored nepresušnog izvora ljubavi zanosne Šemse.

A bilo ih je sa svih strana: iz Zagreba, iz Zenice, Goražda, jedne i druge Dubice... Dolazili sa čežnjom, a odlazili sa uspomenama u kojima su spoznali samo mali dio životnih vrijednosti, koje se nekad mogu otkriti kroz nastojanje da se u neslućenoj ljubavi dosegne nedostižno.

U svom šarmu ogrnutog ponosom Šemsa je bila nenadmašna. Okićena svilom i kadifom, uređena u najskupljim zagrebačkim salonima ljepote po najnovijoj evropskoj modi, bila je oličenje izvorne njegovane ljepote koja nema ni svoj znakovit početak, niti svoj vidljiv kraj. Dok se kretala ulicom, njena figura je plijenila pažnju muškaraca i žena, skoro podjednako. Svi su na njoj nalazili nešto što ih je privlačilo, nešto što su željeli izraziti, istražiti, saznati, i makar jednim neznatnim dijelom u sebe unijeti.

Godinama su ludovali za njom neki Štefo, neki Ismet, Hajrudin... Željeli su njenu ruku, tražili da im vječno daruje svoju ljepotu i ljubav. Nisu nikad bili niti postali svjesni da ona to ne može,ona to ne zna. Njena ljepota pripada samo njoj i ona je dijeli spontano u onom srazmjeru koliko to njeno srce potrebnim osjeti.

Tako je Šemsina ljepota ostala sačuvana u njoj i samo za nju. Ni ljubav, ni patnja, ni borbe i bolesti, nisu je u njoj mogle oskrnaviti niti uništiti. Ostala je neudana, bez braka i djece. Smatrala je da joj to ne treba, da je to zarobljava i čini ovisnom. Željela je ostati sama u sebi i dosljedno svojim uvjerenjima pokrivati i prikrivati svoj nenadoknadivi dio.

Kad je umrla majka Halima, prvi put kao da je osjetila trunku samoće, više kao strah da će joj se samoća urezati u obraze duboko kao tuga i razoriti dio ljepote koja joj je davala smisao života i koju je voljela više nego sebe. Nije posustala, nije se predavala. Dane i noći provodila je uz svoju šivaću mašinu, gradeći sa njom svoj svijet mašte. Dolazili su joj komšije da im skori, prekroji i sašije, dolazile seljanke iz svih dubičkih sela, donosile jala, kokoši, sir i kajmak, a ona im za uzvrat dizajnirala i šila haljine pune sjaja i blještavila, koje su ih ispunjavanje zadovoljstvom i činile vrednijim.

Život je prolazio. Godine je nisu mijenjale. Imala je sve što je željela osim porodice, osim djece, koju možda nikad nije ni željela, ili jednostavno nije htjela na takvu želju ni misliti. Njen imidž je sve te godine plijenio Dubicom, kao da smjene generacija na njega i nisu mogle uticati ni mijenjati ga.

Tako je Šemsa Mašić rasla, stasala i izrastala u svojoj Dubici sve do zlokobnih ratnih devedesetih godina. Nacionalizam je kukljao kao smog a sloga zajedničkog življenja rasprsnula se kao sapunica. Dubički muslimani zasmetali su usijanim glavama srpskih radikala i nacionalista. Ono što su desetljećima pa i stoljećima uživali zajedno, željeli su prisvojiti, oteti i imati samo za sebe. Poželjeli su Bosansku Dubicu učiniti samo srpskom, etnički je očistiti i učiniti je dijelom velike srpske države. Njihov pritisak i teror, koji se iz dana u dan pojačavao, rječito je govorio njihove misli i težnje.

Još mnogo ranije, smišljenim urbanističkim projektima, nastojalo se očistiti gradsko jezgro od muslimanskih kuća, prije svega onih koje su svojom arhitektonskom izvedbom asocirale na istočnjačku kulturu. Srušena je sva Dubička čaršija i poznati dućani u kojima se stvarala historija grada. Nakon jednog takvog zahvata Šemsa je ostala bez kuće i prisilno preseljena u jednosobni stan, koji je u početku osjećala kao zatvor. Na mjestu njene historijski vrijedne kuće, podignuta je zgrada solidarnosti.

Nije se imalo kuda. Okupatorske srpske snage, vojne i paravojne formacije, stalni i rezervni sastav policije, tajne državne službe, četnici, martićevci, zaposjeli su grad već u pripremnim danima agresije, pravdajući to opasnošću od napada iz Hrvatske. Teror je tresao Dubicu. Na ulaze i izlaze iz grada postavljeni su rampe i kontrolni punktovi. Uveden je policijski čas. Zaredala su privođenja, tuče, paljevine, silovanja i ubistava. Konvoji prognanih Dubičkih muslimana i Hrvata počeli su napuštati Dubicu. Šemsa je među prvima opljačkana i protjerana iz stana. Za jedno vrijeme našla je krov nad glavom u dvorišnom objektu bliže rodbine, u susjednom dijelu grada. A kada je uskoro i njena rodbina izbačena na ulicu, sirota Šemsa se našla potpuno sama, bez kuće, stvari, šivaće mašine, bez ikoga i ičega, sa ranjenim ponosom. Čitav njen život stao je u mali zavežljaj i natovaren na leđa usamljenom putniku da ga u svojoj tuzi i samoći nosi u nepoznato.

Detonacije i paljevine, pucnjava dubičkim ulicama, strah i neizvjesnost, borba za goli život i opstanak nisu izmjenili njen lik. Samo se bora zabrinutosti povremeno javljala na njenom glatkom čelu, a oči iznenada punile strahom postajući još garavije.

Uz pomoć njemačke humanitarne organizacije “Preživjeti zimu” transformisane u “Krig uberleben” , koja je u to vrijeme, i niz godina kasnije, spašavala dubičke muslimane i Hrvate, izvlačeći ih iz gradskog grotla pakla, Šemsa je stigla u Hrvatsku. Kratko se zadržala u Sisku kod izbjegle rođakinje Dubravke, očekujući azilantski prihvat iz Njemačke, a potom transportovana u njemački grad Arolsen. O njoj je trebalo da se brine starica približnih godina, koja je uz napor i sebe održavala, pa je uz saglasnost njemačkih organa unutrašnjih poslova prebacila u Izbjeglički - azilantski centar u Shoppingen. Tu je Šemsa našla svoj novi dom. Okružena ljudima iz desetine drugih država, različitih jezika, mentaliteta i kultura, brzo je pridobila ljubav i pažnju, koja joj je tada bila toliko potrebna. Upravnik centra g. Wagner odmah je zapazio njenu posebnost, shvatio njene traume i tegobe. Znao je, prošlost se ne može mijenjati. Učinio je sve da joj bol bude manja, da se ne osjeća samom, napuštenom i tužnom. I ne samo on. Njegovi saradnici, naročito Slovenke Andrea i Brita, Albanac -pjesnik Oliver, uložili su maksimum svoje ljubavi i pažnje da i ovoj ženi na pragu sedamdesetih učine dane progonstva što snošljivijim i lakšim. Zavoljeli su je, nalazeći u njoj sestru i majku, čitajući sa njenog pomalo osvježenog i oporavljenog lica sudbinu iznurenog i napaćenog naroda Bosne.

A ona ih je prizivala sebi, nudila kolačima i bosanskim specijalitetima koje je ponekad spremala i još uvijek zaljubljenički i s ushićenjem pokazivala slike svoje mladosti. Voljela je da ih gleda i drugima pokazuje. Sa njih se mogla prepoznati i naučiti čitava mala historija i prošlost povesti do praga budućnosti, čineći je mogućom i prihvatljivom.

U jednoj od tih slika g. Wagner je našao nešto što nije posjedovala ni nezamjenjiva Beatrice. Bio je to savršen sklad mladosti i ljepote u njenom bujnom sazrijevanju, pun nedokučiva čara; bio je to sjaj u punoj njenoj bjelini, koji je očaravajuće gledao Šemsinim garavim očima. Tu zanosnu neponovljivu ljepotu g. Wagner je uvećao, obogatio širokim ramom mahagonija, osnažio i ovjekovječio dubinom širokog blistavog spektra boja, da bi je pred svima promovisao i poklonio Šemsi za njen sedamdeseti rođendan.

Živjela je tu Šemsa kao u svojoj Dubici, u svojoj Binjački. Desetine različitih jezika svedene su na jedinstven ljudski kontakt u kome su se gubile razlike i nepoznanice, a dominirala pojednostavljena neposrednost. Ako je nekad nejasan izraz trebalo učiniti potpunijim i jasnijom našao se tu pjesnik Oliver ili uvijek vedra, nasmijana i raspoložena Andrea.

Stekla je Šemsa nove brojne, prisne prijatelje. Hrvatica Marica i Dobojka Besima postale su joj nerazdvojne. I kad je počela osjećati nemoć u nogama oni su joj pomagali da se pokrene i donosili hranu iz restorana, pitajući je kao goluba.

Ali godine, još pritisnute očajem i neizvjesnošću, činile su svoje. Kretala se sve teže, poboljevala. Bilo je tu bolnih sjećanja i malo nostalgije. Uskoro je morala operisati žuč, što njenom zdravstvenom stanju nije donijelo poboljšanje. Kratko nakon toga prebačena je u Katolički starački dom “St. Antonius“, u kome joj je pružena maksimalna njega. Ali ona je stalno žalila za svojim društvom, za Besimom i Oliverom, za podrškom i ohrabrujućim Wagnerovim osmjehom. Obilazili su je, donosili joj sitne poklone, ali je strah od samoće u njoj sve više narastao, potiskujući i onu tek zanovljenu samouvjerenost.

Jednoga dana rekla je Oliveru da bi željela da je, kad umre, u Bosni sahrane. Molila je da je ne ostave samu. Možda je tada prvi put osjetila pravi strah od bezdana u koji samac potanja. Oliver se blago, pjesnički osjećajno, osmjehnuo i obećao „ Ne brini Šemso, ja ću te Bosni tvojoj vratiti.“ I njegovo je srce tada teško krvarilo, jer je u travi tuđine istih tih godina sahranio svoju petogodišnju ćerkicu, ne osjetivši dovoljno ni dodir dječije kose na svojim rukama.

Tako su se u dubini njene duše počela komešati osjećanja, koja ni u najtežim ratnim danima nije tako bolno doživljavala. Bila je sama u neprestanom iščekivanju onih, koji su je i sami zauzeti sobom, sve rijeđe obilazili.

Bliže rodbine nije imala. Svi su umrli ili prognani i raseljeni po svijetu. Samo ponekad su je posjećivali Bećirevići iz podosta udaljenog Paderborna i familija Sefer iz Hamelna. Nije im zamjerala. Znala je da je i njima teško, da na svojima leđima nose svoje izbjegličko breme sa desetinom problema. Ipak je željela da ih vidi, da se s njima razgovori, vrati uspomene i posavjetuje. Ali u tim rijetkim prilikama, kada su je obilazili, govorili bi o svemu i svačemu, malo radosni malo tužni vraćali se u prošlost, zaboravljajući govoriti o onom za nju najvažnijem.

U jesen devedesetsedme Šemsa se ozbiljno razboljela. Prebačena je u gradsku bolnicu Ahaus a zatim u Klemens Hospital u Huniter. Podvrgnuta je hitnoj operaciji stomaka, a kratko potom je konstatirano da ima više opasnih tumora na mozgu. Stomak je ozbiljno patio, ali tegobe u glavi nije osjećala. Naprotiv, naglašavala je da je u zadnje vrijeme glava nikad ne boli, kao što se ranije često događalo.

Ležala je u bolesničkoj postelji sa pogledom usmjerenim negdje daleko. U očima nije bilo suza, niti nekadašnjeg sjaja. Ipak, starost i tragovi bolesti nisu se dublje primjećivali na njenom licu. Čak se negdje duboko, u nedokučivom dijelu srca, osjećao onaj poznati žar mladosti, koji je sa toliko ponosa u sebi nosila, gradeći njime svoj drag i vedar lik prepoznatljiva imidža.

Dok smo ulazili u sobu blago se osmjehnula, po čemu smo zaključili da nas prepoznaje. „Kako si Šemsa? “, pitao sam je, dok smo prilazili njenom krevetu. Bila je sama, u polumraku. Kad je svjetlo obasjalo prostor, ona se malo podigla a primjetna bol zaustavila joj je smješak dobrodošlice. „Pozanaješ li nas?” „Jesi li ti to Zijadu?, pitala je sa pomalo nesigurnim uvjerenjem, ali osjetno obradovana. „Da, ja sam, sa Arminom. Poznaješ li njega?“ „Poznam, kako neću znati!“, potvrdila je uvjerljivo.

“Kako se osjećaš ? Doktor reče da ćeš kroz dva dana kući, u Dom.“ “Ne znam!”, odgovorila je pomjerajući ramenima, dok je donji dio tijela ostalo nepokretan. “Ovdje su Ziza i njen Sakib, sad će i oni doći.“ “Ah, zar i oni?” pitala je ugodno iznenađena. “Dođe li Marica?” “Nije dolazila”, kratko je odgovorila.

Ležala je i ćutala. Nije bila raspoložena za duži razgovor, ali joj naš posjet nije smetao. Naprotiv, sticao se dojam da uživa neke iščekivane željene trenutke, doživljavajući ih sada kao ispunjenje. Pogled joj je pomalo tvrd, a lice prekriveno nekim pomućenim sjajem.

Možda se njeno sjećanje nakratko vratilo na njenu Dubicu, kuću na obali Binjačke okruženu visokim lipama i stablima dunja i jabuka, klupu pored avlijskog bunara? Možda je nakratko poželjela sjesti na svoje šarene bosanske ćilime, kojima su podovi njene kuće bili obilato prekriveni ili za svoju šivaću mašinu, uz prozor koji je svojom visinom otvarao pogled i urastao u dubinu gradskog jezgra?

Pričala je polahko, tiho i pomalo bezvoljno o svojoj bolesti i sve rjeđim posjetiocima. Nije imala ni prohtjeva ni želja. Sokom koji smo joj donijeli gasila je povremeno svoju neugasivu žeđ. Kao da je u njoj sad, odjednom, nestalo volje za život i snage za nove korake. Skoro ravnodušno se prepuštala sadašnjosti, ne želeći u tome ništa mijenjati.

Dok smo odlazili gledala je za nama tužno. Lagano je podigla desnu ruku. Nismo vjerovali da se tada od nas opraštala. Sa njom i u njoj je nešto umiralo. Tek kasnije smo shvatili da sa tom ponosnom Bosankom, njenom neokrunjenom ljepotom, umire mladalački zanos, njen životni san, a ostaju samo neostvarene želje i snoviđenja. Sa Šemsom umire dio Bosne u Njemačkoj, u Shoppingenu... Ali sa njenom smrću ne gasi samo njen život već i životi svih nas koji smo u njenom vremenu živjeli...

Tada je još bila na intenzivnoj. Nakon kratkog prividnog poboljšanja vraćena je na odjel, a potom prebačena na hirurško odjeljenje i ponovno podvrgnuta operaciji glave, mozga.

Dok smo stajali pored njenog uzglavlja opipavala je svoje lice, ne dirajući gornji dio glave, koji je bio u zavojima. Željela je ostati onakvom kakva je uvijek bila. Plašila se izgubiti svoju ljepotu koja joj je i u ovim trenutcima nestajanja značila više od svega.

„ Hoćemo li se ikad vratiti kući ?“ pitala je. “Hoćemo Šemsa, kako da ne! Samo će možda malo potrajati “, spontano sam odgovarao na njeno nostalgično pitanje, spajajući njenu čežnju sa vlastitom težnjom i željama miliona unesrećenih koji danas u potrazi za poslom i kruhom lutaju svijetom.

I ona i oni, svi mi pod suncem tuđeg neba, znamo da nas ova zemlja više ne želi. Već mjesecima jedemo njihov kruh i spavamo na njihovim krevetima. Dali su nam koliko su mogli i više ne žele. Nemaju ni oni za nas više toplih ležaja, niti osmjeha dobrodošlice. Nismo nezahvalni, ali nas boli. Sile nas da idemo dalje, a mi ne znamo kuda? U Ameriku, Kanadu, Australiju? …Šta nas tamo čeka? Nada ili beznađe, utjeha ili nove boli, veća razočarenja?... Da li ćemo i njima postati nesnošljiv teret, kao Njemcima? G. Wagner je jedan od onih što je u agoniji Bosne prepoznao onaj nezaboravni dio davne nesreće njemačkog naroda, ali i mnogih drugih obespravljenih naroda, koji i danas traže svoje mjesto pod suncem. Njegovo srce i dalje treperi. Suze u njegovim očima su odraz saosjećanja i izraz topline kakva se negdje duboko krije u srcima svih dobrih ljudi i većine Njemaca, koji su nam tako nesebično i velikodušno pružili ruku spasa kada nam je najviše trebala.

Ali ljubav u suzama nije nadomjestak patnji koja se rađa iz patnje, razočarenja i očaja. Odlaze bosanski muslimani, napuštaju vjekovna ognjišta, odlaze prognani ljudi u daleke zemlje Amerike, u Australiju i Novi Zeland, odlaze da negdje daleko, daleko od očiju očaja pokušaju zakopati svoju golemu tugu. Evropa je dala samo ono što je morala, malo kruha i konačište za nekoliko dana, zakratko ogrijala naša srca, a sada se njena savjest okreće njoj samoj i traži izgovor i odgovor kojeg dugo biti neće.

Zbog toga Šemsa neće moći u Bosnu, a ni ovi njeni bližnji koje prepoznaje i zaboravlja, skidajući kao maglu s očiju neprobojnu opnu svoje opsesije. Ona će ostati meka i opipljiva, onakva kakvu je sebe uvijek željela imati, onakva kakvu je g. Wagner umjetnički osnažio na njenoj jubilarnoj fotografiji iz davnih sretnih godina.

Suznih očiju, ganutljiva pogleda, pričao je taj osjećajni Njemac završni dio Šemsine storije, dok su njegove saradnice Andrea i Brita sa isto toliko žara njegove riječi prevodile na Bosanski jezik. Kao da je u Šemsinoj duši ponovno našao neke svoje davno zakopane tajne, možda nesuđenu ljubav, ili se toliko srodio sa tragičnim sudbinama drugih da se i sam počeo osjećati sudionikom. Dok je umirala na petom katu Klemens hospital, u sobi 505, držao je za ruku, milovao svojim suznim pogledom. Shvatio je veoma brzo njen narastajući strah od samoće i obećao da je nikad neće ostaviti samu. I u tom samrtnom času, dok joj je zatvarao očne kapke, hladna krv Germana strujala je toplinom južnjaka, grijala ga iznenađujuće jako, a krv mu navirala u obraze. Okviri njegovih širokih naočala skrivali su epilog jedne životne drame koja se u njemu širila kao vulkanska erupcija.

Umrla je, a sa njom je nešto i u njemu umiralo. Umrla je Šemsa a sa njom dio Bosne u Njemačkoj, u ovom malom uspavanom Shoppingenu. Možda ovako tiho i nečujno umiru i gradovi, i nas nestaje. Umrla je 15-tog a sahranjena 18. novembra 1997.godine. Živjela je 72 godine.

Svi se mi plašimo samoće. Ipak, čovjek ma gdje da se nađe, ne ostaje sam. Uvijek je tu neko da pruži ruku utjehe, da otrgne iz dubine koja u samoću odvlači. Njen truhli ljepljivi nagon savladava samo one koji u dubini sebe, u sopstvenoj ličnosti ne traže izlaze, već se povlače u sebe i prepuštaju agoniji, koja ih umara i odvaja od stvarnosti, svodeći na korake distancu između rađanja i umiranja. Šemsa se nije gubila u beznađu. Voljela je živost i šarenilo oko sebe. To joj je pomagalo da upotpunjuje i napaja svoj duh, da osnaži sopstvene čari.

A toga hladnog novembarskog popodneva, dok se oko njenog samrtničkog kovčega počeo komešati mrak, uvećavala se gomila tužnih ljudi svih rasa i boja, sa svih meridijana i kontinenata. Dženazu Osnabričkog imama F. Osmančića klanjali su brojni znani i neznani, čak i oni koji su svojim upitnim pogledima prvi puta vidjeli takvo nešto u katoličkoj kapeli Alten heima “St. Antonius“. Svi oni molili su da mir ove duše nađe spokoja u širokim prostorima od njene okrvavljene Bosne do sunca ogrnutog smogom, koje će se već sutra pojaviti na širokom nebeskom obzorju Shoppingena.

Nošen rukama mladosti, rukama koje su se složno miješale i dodirivale, sa istom željom i istim ciljem, kovčeg je plutao do groblja, pored grobova do iznuđenog komada zemlje, do njenog mezara.

U ime svih tih ljudi, sjedinjenih u nevolji, oproštajne riječi r. Šemsi uputio je g. Wagner:

“Verehrte Angehorige liebe Mittrauernde,

Tif betroffen stehen wir am Grab von Frau Šemsa Mašić.

Mit ihrem Tod hat sich ein Fluchtlingsschickssal unserer Tage erfullt.

1994 hat die liebe Verstorbene ihre Heimat verlassen, um dem Krieg in Jugoslawien zu entfiehen. Uber Hessen kam sie 1995 in unsere Einrictung. Den letzen Lebensabschnitt haben wir begleitet.

Wir wissen nicht viel uber die Entschlafene.

Sprachbarrieren musten uberwunden werdwen.

Dokumente weisen ihre Herkunft aus. Am 05.05.1926 wurde sie geboren.

Aus ihren Enzahlungen wissen wir, das sie eine lebensbejahende Person war.

Als Schneiderin fand sie sicherlich schnell Kontakt zu den Menschen. Sie konnte ein Leben in finanzieller Unabhangigkeit fuhren.

Ihre letzten Lebensjahre waren von Krankheit gezeichnet.

Ein gutiger Tod hat sie erlost.

Ich sage Dank all denen, die sich libevoll um Frau Mašić gekummert haben:

Der Leitung und dem Pflegepersonal des Antonius-Hauses, den Arzten und Helfern im Sankt Marienkrankenhaus in Ahaus, den Bewohnern unserer Einrichtung, die sie immer wieder besuch haben und der ganz personlichen Betreuerin Andrea.

Gonnen wir der Verstorbenen den Frieden, den e shier auf Erden nicht gibt.

Šemsa, wir werden die Erinnerung an Sie in unseren Herzen bewahren.“


Svi ti ljudi nosili su u svojim srcima svoju sopstvenu tugu. Većina otrgnuta od rodne grude i gurnuta u svijet da se kao gromada obrušava u nove nepoznate prostore, da gazi tratinom vremena tražeći svoj izlaz na putu koji nigdje ne završava. Protjerani i izbjegli iz svojih domova stajali su ujedinjeni tugom, žaleći za ovom ženom koja im je mogla biti sestra ili majka i koju su slučajno poznavali ili čuli nešto dobro o njoj. Kroz oproštajne riječi i saosjećanje prisutnih mogla se osjetiti i ona ohrabrujuća neizgovorena misao: “Gdje god bio, ma kuda da pođe, čovjek nikada nije sam.“

Vraćali su se pognutih glava, pogleda usmjerenih nekuda dalje, kao da traže svoje izvorište. Sumrak je gusto spajao krovove kuća sa sumornim nebom. Shoppingen je utanjao u mirnu i hladnu jesenju noć.

Iranac Kasem, albanski pjesnik Oliver, Bosanac Zijad, Njemac Wagner, Osnabrički imam Osmančić, njihove skupine sunarodnika, brojni Afganistanci, Afrikanci, nešto Azijata, djevojke i starice, svi oni spojeni tananom niti koja veže beznađe sa nadom, Bosnu sa Njemačkom, Afriku i Aziju sa Evropom, svi oni u najosjetljivijem dodiru života i smrti koračali su lagano istim putem trasiranim od izvora do ušća, za ljude svih rasa i boja. Nevoljom sakupljeni postali su oplemenjujuća snaga koja se priziva i odaziva zovom srca, srca oslobođenih svih predznaka i premisa, osim saosjećanja i ljubavi. Ali u njihovoj patnji i očaju, u dubini svijesti ove spontano sakupljene mase, je neslućena snaga, koja bi sjedinjena pomela ispred sebe sav otpad , sve smeće ovog svijeta, gurnula u bezdan svu društvenu trulež i vratila zemlji harmoniju vode, vazduha i sunca.

Dok su ljudi kao sjene nestajali u noći, odlazili vođeni svojim mislima, albanski pjesnik Oliver je preturao po svojoj savjesti obećanje dato Šemsi, da je neće ostaviti i da će je vratiti njenoj zemlji.

“Kako da vratim ovu ženu njenoj zemlji, kako da Šemsi vratim obećani mir? “, pitao je više sebe nego imama Osmančića , koji je koračao pored njega.

“Svako dato obećanje, svaka preuzeta obaveza, obavezuje“ , pojasnio je Osmančić, „Samo ako je ostvariva!“

„Brinuću se o njenom mezaru kao o mezaru moje zlatne kćeri, brinut ću se o njima. Možda ću time namiriti Šemsi njen komad Bosne, o kome je s toliko ponosa sanjala. A jednoga dana možda se Bosna vrati Bosni i Šemsa nađe svoje izgubljene lipe, sa mirisom Maja kakav se i na mome Kosovu osjeća.“

„ Nema bespomoćnih. Svi mogu pomoći sebi i drugima, srazmjerno uslovima i mogućnostima. I mi to možemo! Naša najveća pomoć nama samima i našoj dragoj zemlji je – da se vraćamo...”, govorio je svojim propovjedničkim glasom Osmančić, ali oni koji su ga mogli čuti nestajali su u sumraku i odlazili svako svojim putem.

I G. Wagner je nestao u tami ulice, a pjesnik Oliver stajao nedaleko od grobljanske kapije istovremeno ozračen srećom i tugom. Činilo mu se da ovaj trenutak ništa ne izvršava, ali sve objašnjava...

Širom svijeta rađaju se i umiru ljudi. Svako rađanje veseli a svaka smrt rastužuje. Samo što se ljudi isti rađaju, a različiti umiru. Neki sačuvaju a neki izgube svoj ponos. Šemsa ga je, odista, znala sačuvati u svoj njegovoj prepoznatljivoj ljudskoj veličini. Sve drugo što je imala i voljela pripalo je drugima... Onima kojima je i sama pripadala.

Paderborn, Njemačka 1997.

**********************

Ni godinama kasnije, Šemsa nije zaboravljena. Njen portret, kojim je ovjekovječena njena neizmjerna ljepota, ukrašavao je prostore Azilantskog doma Shoppingen i privlačio pozornost posjetilaca, a albanski pjesnik Oliver, držeći se datih obećanja, odlazio na groblje sa dva buketa cvijeća, od koji je jedan namijenjen bosanski Šemsi. Ali u svijetu ni danas ništa nije promjenjeno. Milioni nesretnika i danas svakodnevno ostaju bez svojih domova i umiru negdje daleko. Sa svakom tom smrću nestaje i dio nas, koji mislimo da živimo.

Zijad Bećirević, Burlington, Vermont 2012.g.



26.11.2012.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 26.11.2012. - Last modified: 14.08.2015.